petak, 05.07.2013.
BON JOVI - doza br. 2 OPAKA!
BON JOVI – Italija, Milano, San Siro, 29.6.2013
Navodni aktualni zategnuti odnosi na relaciji Sambora – Jon Bon Jovi rezultirali su nemilim spletom za sve uključene, naročito fanove: Sambora je ostao čučati doma baby-sittajući kćer; bend je nastavio turneju milom ili silom, brzinski angažirajući studijskog gitaristu Phila X Xendisa da uskoči na Samborino mjesto; „odrađujući stvari kao na tvorničkoj traci“ ali s uloženim velikim naporima i trudom svih članova posebice Jona Bon Jovija da stvar ipak štima. Za zalaganje bi mogli dobiti odlikovanje, ali samo zalaganje bez „onog nečeg“ je slaba vajda. Naročito je, sudeći prema streaminzima koncerata i nakon čekiranja dostupnih klipova ostalih koncerata s popularnog YouTubea bilo sasvim evidentno da se najviše muči baš JBJ i da je nekad teško do bola gledati ga i naročito slušati kako izvodi neke pjesme i pri svemu tome sili neki svoj film kojeg bi svaki pametan odmah napustio čim je stvar morao prilagoditi turneji bez Sambore.
Što se točno poklopilo u tom Beču u kojem je kiša nemilice lijevala da je na kraju to bio odličan koncert ukljućujući JBJ-a – ne znamo, ali za milanski je autorica ovih redaka s popriličnom sigurnošću mogla garantirati da će biti „spešl“. Iskustvo iz Milana s velebnog stadiona San Siro govori samo jedno: San Siro + milanska publika daje jedan killer spoj koji baca na koljena doslovce svakog izvođača koji dobije priliku tamo nastupiti, izvlači iz njega zadnje atome snage, zadnje kapi znoja, suze i smijeh, zadnje emocije, posljednje mrvice talenta…
Prije nepunih mjesec dana San Siro je isto to napravio Bruceu Springsteenu, a on mu je uzvratio jednakom mjerom rezultirajući u najboljem koncertu kojemu sam u životu prisustvovala. Neizmjerno me je zanimalo kako će krnji Bon Jovi „odhendlati“ San Siro i kako daleko će doseći letvicu koju je postavio Springsteen.
Naznake su bile vrlo dobre: JBJ se na posljednjim koncertima opametio (ili shvatio da mora nešto učini da spasi turneju) i počeo u show uvlačiti stvari koje do sada nije baš radio ili vrlo rijetko: konačno dao klavijaturisti s moćnim vokalnom Davidu Bryanu da otpjeva barem dio pjesme kojoj je i ko-autor „In These Arms“; posezao je za fanovima izvlačeći ih na pozornicu; svirajući i po nekoliko pjesama prema željama fanova mijenjaući set listu „on the spot“ – uglavnom copy/pastejući Springsteena za kojeg je još ne tako davno rekao da „ga više ne prati jer ne želi da utječe na njega“. Znate onu poslovicu: prvo skoči pa onda reci hop…
A najbolja naznaka bila je da se Bon Jovi fan klub u Italiji organizira s velikom koreografijom koja će uključiti svih 50.000 duša koja su tu večer pohodile San Siro. Milanezi su isti trik napravili i Springsteenu koji je te večeri potpuno pustio suzu i emocije s lanca.
I točno se sve tako i desilo. „Huk San Sira“ je učinio svoje od prve stvari „H2O“ (fanovski skraćeni naziv za „That’s What the Water Made Me“). S jedinom razlikom – JBJ nije dovukao na pozornicu nijednog fana, ali je zato bar prošetao „catwalkom“ prstenom koji razdvaja fan pit od partera. Setlista je bila savršena, JBJ-ov vokal konačno pod kontrolom, bend je dobio onu potrebnu iskričavost, a Phil X svakim danom u svakom pogledu sve više napreduje – čovjeku nije za odreći izuzetan trud i rad – u samo mjesec dana pokazao je još veći napredak i gotovo uspio izvući da sve kritične pjesme (posebice gitaristički tešku „Dry County“ ) taman toliko dobro a najčešće i odlično da nismo osjećali vakum zvan „nema Sambore na gitari“. S bitnom razlikom da vakum i nedostatak Sambore ne nužno i samo gitariste, nije ista stvar. Baš obratno, falio je kako god da ga okreneš. Ako ništa drugo a ono vokalima, dušom i tijelom.
Na drugoj, identično kao u Beču, „You Give Love a Bad Name“ publika na tribinama se digla i to je bilo to. Na osmoj „Because We Can“ pojavila se koreografija koja se sastojala od izrađenih američkih zastava na tribinama i natpisa „Bon Jovi forever“ , gigantskog bannera u kojem su bile nabrojane najvažnije godine u 30.-godišnjoj karijeri benda, te cijeli parter u talijanskim zastavicama. I nama u publici je srce skoro stalo od veličanstvenog prizora a kamoli ne bendu i naročito JBJ-u koji se rasplakao kao „curica“ kako je sam rekao i u šali dodao: „Nemojte mi to raditi, ja imam još posla večeras“.
Nastavak je bio podignut za x stepenica u svakom pogledu, apsolutno su svi potegli u višu brzinu kao da su se natjecali tko će više dati te subotnje večeri. Što može biti bolje od toga za publiku, koja je uživala ko’ bubreg u loju?
Dobili smo jedan kilometarski bis koji je manje više bio očekivan, a onda i drugi koje je bio malo manje očekivan i treći koji nikako nije bio očekivan (fan request). Identično kao i na Springsteenu n JBJ-u niti bendu se nije dalo s pozornice pa su tako završili koncert na vremenu od 3 sata i cca. 3 minute. Vjerojatno im je ponestalo snage i preplavljeni emocijama nisu mogli više, pitanje je da li bi JBJ još smogao otpjevati koju a da bi zvučalo suvislo. Pametnome dosta, pa je tako zaključio da mu je bolje da ne kvari dojam ni sebi niti publici.
Dva detalja su bila naročito zanimljiva, na prvi put izvedenoj „Undivided“ na ovoj turneji po kojoj naš hrvatski fan club nosi ime (vratit ću se na to kasnije) spomenuo je prvi i jedini put Samboru, “tu smo pjesmu Richie i ja zajedno napisali…“ kao da im je to jedina koju su napisali zajedno. Drugi detalj je vezan za, a kog bi nego, Hrvate. Oboružani hrvatskim zastavama i transparentom „Croatia will „Never say Goodbye“ isposlovali su da je JBJ na drugom bisu otpjevao prvu strofu i refren „Never say Goodbye“ ali nije spomenuo Hrvatsku (ipak on nije Springsteen) možda i radi obzirnosti prema Talijanima koji su se zaista potrgali od truda te večeri. Ipak, hrvatska se “delegacija“ sretna i zadovoljna vratila kući.
Hvala agenciji Art travel na prijevozu na koncert Bon Jovija i odličnom provodu tijekom putovanja u oba smjera!
Oznake: Bon Jovi, koncert, Milano, San Siro, live, Richie Sambora, italija, pop-rock
subota, 18.05.2013.
Bon Jovi u Beču i bez Sambore jak i velik
BON JOVI, Race track Krieau, Beč Austrija - 17.5.2013.
Valjda nikad koncerti na jednoj Bon Jovi turneji nisu praćeni s tolikim zanimanjem, bolje reći upitnikom nego na ovoj „Because We Can“ turneji. Neobično odsustvo, još uvijek posve nerazjašnjeno (ako ne računamo slabašan razlog „osobne prirode“ koji je serviran javnosti), gitarista, desne ruke benda i co-skladatelja Richiea Sambore na sada već dobroj većini koncerata turneje bez naznake da li se i kada vraća na nastupe - sasvim je sigurno glavni okidač tog zanimanja. Jedan od najuspješnijih pop-rock bendova i od najboljih live bendova pod vodstvom frontmana Jona Bon Jovija (koji se nalazi pod evidentnim stresom uz hrpu problema koji ga prate ne samo odlaskom Sambore) ipak manje više posve opradava svoj status i bez glavnog gitariste. Status da, no nema i one kemije, dušu. Neki su koncerti na turneji odrađeni samo da se odrade doduše uvijek na visokoj razini, prošli u Sofiji prije četiri dana skraćen je jer je Jona spopao iznenadan napad alergije... no budimo iskreni, mnogi veliki bendovi ne daju niti takav nivo.
Djelomična kompenzacija za „krnji“ Bon Jovi bila je i nova velebna pozornica - Beč je drugi grad u kojem je ona predstavljena: izuzetno atraktivna i umiješno napravljena u obliku starog auta, Buicka mislim.
U Beču je taj krnji Bon Jovi opet odsvirao dugi koncert od preko 2 sata i 20 min po ispravo laganoj kiši koja je počela padati negdje početkom koncerta nakon lijepog i sunčanog dana u Beču, i pojačavala pred kraj koncerta. Ipak, oko 50.000 ljudi na hipodromu Krieau (koji se inače nalazi uz sam Ernst Happel stadion) nije ostalo nimalo razočarano. Jonu je pauza koristila i sinoć je bio u tip-top formi, a u plus mu ubrajam i veliki trud da toliku masu sam samcat dovoljno animira da zaborave na kišu. I bogme jesu.
Uvodno rasturanje AC/DC- jevog „Hells Bells“ tek je na kraju dobilo pravi smisao. Ovo je bilo jedan od najrockerskijih Bon Jovi koncerata u posljednje vrijeme.
Koncert su otvorili s pjesmom s novog albuma „What About Now“ koja uživo zvuči još i bolje i žešće: „That's What The Water Made Me“ je od digao na noge mnoge fanove, a na moje totalno iznenađenje druga „You Give Love a Bad Name“ digla je i ostatak na najdaljim bečki hladnim tribinama no očito dobro raspoložene publike.
Setlista je manje više bila očekivana.. ali najinteresantniji su momenti bili na nekoliko pjesama: „Whole Lot of Leavin'“ imao je sveprisutni predznak odsustva Sambore, a na kraju pjesme se Jon totalno nejasno bez spominjanja istog, ali ipak simpotomatično i emotivno nadovezao na „odlaske“. Također nova pjesma „Amen“ koju mnogi smatraju kopiranjem Jonu najdražeg standarda Leonarda Cohena „Hallelujah“ otpjevana je jako sigurno i emotivno (iako na ovoj turneji Jonu glas nije u nekoj formi) a na ekranu su se upalile svijeće kakve ostavljamo na grobljima pa je publika malo u čudu gledala tu kombinaciju i adekvatno tome mlako reagirala.
Novi hit, pop pjesmuljak „Because We Can“ doživio je sudbinu „la-la“ izvedbe: zborno pjevanje zarazne radio pjesme, mahanje ručicama - maltene opća zafrkancija.
Kultna „I'll Be There for You“ jedina je greška ovog odličnog koncerta: osim što ta pjesma „pripada“ Sambori koji očito ima neku tajnu vezu s publikom na njoj i koji je suvereno pjeva, ona djeluje ili slabo ili masakrirano kada je on ne izvodi. Jon je uživo (barem ne više, već godinama) jednostavno ne može izvesti niti vokalom a niti da to ne djeluje kao puko odrađivanje, publika adekvatno tome ne odreagira masovnim zbornim pjevanjem i onda sve zajedno izgleda da je tu „samo da je tu reda radi“. Pravu stvar bi napravili da stave bilo koju drugu, recimo jako popularnu „In These Arms“ i to čak s Davidom Bryanom na glavnom vokalu full time.
Ne mogu ne spomenuti Samborinu zamjenu, studijskog gitariste Phila X Xenidis-a, koji je odlično odsvirao svaku stvar na neki svoj način - ne zaboravimo da čovjek nije imao niti vremena (a možda niti želje niti znanja) da skine svaku Samborinu solažu. Što je istovremno i zanimljivo, naročito na klasiku „Keep The Faith“, malo drugačije verzije istih stvari uopće ne škode.
Kraj je bio sjajan, kako se pojačavala kiša i Jon „prkosio“ istoj neumorno skakajući po lokvama vode na pozornici, tako je bend dizao u višu brzinu: poprilično rockerski izvedeni koncert dobio je još žešći predznak na kraju uz „I'll Sleep When I'm Dead“ u koju su umiksali dva sjajno izvedena covera a la Springsteen: Rolling Stonesa „Start Me Up“ i Status Quoa „Rockin' All Over the World“ a „Bad Medicine“ je dobila klavijatursku soul solažu Davida Bryana i „What I'd Say“ Ray Charlesa, što je show zaista podiglo na jednu višu razinu.
Bis je bio samo jedan ali poduži jer je kiša aspolutno svima dozlogrdila. Rijetko na repertoru „Last Man Standing“ razveselila je većinu, na „Wanted Dead or Alive“ opet nam je jako nedostajao Sambora, a kraj je bio očekivan uz „Have a Nice Day“ i „Livin' On a Prayer“.
Možda vam ovo „falio - ne falio“ vezano za Richieja Samboru zvuči zbunjujuće. Je li sad to bio dobar koncert ili nije? Je li Bon Jovi ovakav sad valja ili ne? Oni koji Samborin sviračko-vokalni rad znaju detaljnije od maksimirskog koncerta i posljednjih Bon Jovi albuma znaju da je on klasa, a svaka klasa neminovno nedostaje. No on nije frontman ovog banda. A to znači da jedan tako veliki band (a koji nema nužno i najkvaliteniji diskografski opus), nije u stanju dati odličan koncert i bez važnog člana. Očito Bon Jovi prolazi kroz jedno od svojih najtežih razdoblja, ali čak i skeptiku poput mene koji je bio uvjeren da će imati mnogo materijala za kritiku nakon Beča, ipak ne preostaje nego biti objektivan: Bon Jovi je dao sve od sebe, i uz sve spomenute mane i nedostatke koncert je ipak zagrijao hladne Bečlije od prve pjesme, a kada više od 50.000 ljudi pokislo kao miševi idu zadovoljni kućama - to sve govori.
Setlista:
1 That's What the Water Made Me
2 You Give Love a Bad Name
3 Born to Be My Baby
4 Raise Your Hands
5 Lost Highway
6 Whole Lot of Leavin'
7 It's my life
8 Because We Can
9 What About Now
10 We Got It Goin' On
11 Keep the Faith
12 When We Were Beautiful
13 Amen
14 I'll Be There for You
15 Captain Crash & the Beauty Queen From Mars
16 We Weren't Born to Follow
17 Who Says You Can't Go Home
18 I'll Sleep When I'm Dead / „Start Me Up" - Rolling Stones/ "Rockin All Over the World" - Status Quo
19 Bad Medicine / "Whar I'd say" - Ray Charles
Bis:
20 Last Man Standing
21 Wanted Dead or Alive
22 Have a Nice Day
23 Livin' on a Prayer
Putovala sam inače agencijom Investigo Koncerti, koja nudi aranžmane za koncerte, pa preporučam!
Oznake: Bon Jovi, Beč, Austrija, koncert, live, pop-rock, turneja 2013, Because We Can
ponedjeljak, 25.03.2013.
Parni Valjak nas doslovno pregazio u Domu Sportova
PARNI VALJAK – Zagreb, Dom Sportova, 23.3.2013
Možda u subotu navečer u Maloj dvorani Doma Sportova nismo doživjeli “unplugged” verziju koncerta svevječnog Parnog Valjka (kako je to bilo reklamirano), baš obratno – itekako je bilo “sa strujom” a ne “bez struje” kako je glasio njihov više od 18 godina star pravi unplugged album snimljen u ZeKaeMu, koji je i do danađnjih dana ostao najprodavaniji album benda. Ali zato smo pristustvali inspirirajućem, vrlo kreativnom koncertu kakav se ne doživi često. Iako svejedno mislim da ga nisu trebali reklamirati kao “unplugged” a onda to ne ispuniti. Ne zvuči korektno. Ili bi čovjek pomislio da ne znaju što je unplugged.
No ostavimo to na stranu…
Prije godinu i pol Valjak je u Areni odradio dug ali malo zbrkan i čak bih rekla povremeno mlak koncert, ono kao da se nisu mogli odlučiti da li bi ga održali pa se smislili zadnji čas bez neke posebne pripreme – možda nije bilo tako ali je tako izgledalo. Ovaj Valjak bio je sasvim druga priča.
Za početak legitimno su rasprodali (ne podijelili) ulaznice za Malu dvoranu Doma Sportova, koja je dakle bila dupkom puna što nije najvažnije (je za bend) ali je važnije bilo što je nekako kolala posebna energija intimne skoro klupske atmosfere, iako bismo Malu dvoranu jedva tako mogli nazvati sa svojih 4000 ljudi kapaciteta.
Valjak se pošteno pripremio za ovaj nastup, u svakom pogledu. Pozornica je bila vrlo chic a istovremeno atraktivno šarolika. Svirački je bend disao kao jedan i to je publika osjetila već na prvim stvarima i adekvatno reagirala – pjesmom, plesom i pljeskanjem. A Aki – Aki je bio među svojim najboljim izdanjima, kako vokalno tako baš ono “frontmenovski”.
Ludirao se po pozornici, razdragan i njegova je zarazna energija zabavljala ne samo publiku već i članove benda, koji su pak opet jednako dobro odreagirali pa je fuzija benda i publike te večeri bila zaista iznimna.
Zanimljivo su ispreturali i setlistu, neke pjesme pod etiketom “must do” ( “Pusti nek traje”, “Stranica dnevnika”, “Mir na jastuku”, “Molitva”, “Nemirno more”….) su ostavljene za neku drugu priliku, a neke druge, pomalo zapostavljene pjesme su izvučene iz prašine.
Posebno su dojmljive bile “Zastave” s novim aranžmanom, pomalo countryevskim, pa “Kralj iluzija” na kojoj je Aki pozao svoju raskoš vokala otpjevavši falsetto na kraju pjesme.
Mene se osobno najviše dojmila “Jesen u meni” koja je dobila nešto drugačiji, skoro latino ritam i bila je silno zanimljivo izvedena.
Naravno da je Tina Rupčić već po tradiciji otpjevala s Akijem “Lutka za bal” i “Dok je tebe” sve u stilu: na jednako visokom nivou.
Na kraju kada se zbrojilo sve i oduzelo, nakon preko dva i pol sata svirke, i čini mi se 29 pjesama – drago mi je da se Valjak 2009. ponovo okupio iako mi se tada to činilo jadnim potezom (ako odlaziš otiđi sa stilom i ne vraćaj se u bijednom izdanju) – no na moje veliko zadovoljstvo, a sigurna sam i većine publike Hrvatskoj, Valjku se nije desio “Michael Schumacher” sindrom.
Bilo je mnogo dobrih rock’n'roll bendova na ovom području i sada ih ima dosta. No samo je jedan Parni Valjak i iako su više prelazili u pop vode nego recimo hard rock ili metal – trijada “Valjak, Prljavo Kazalište i Majke (s Baretom, of kors)” je nedodirljiva. Još uvijek.
Oznake: Parni valjak, Mala dvorana, Doma Sportova, pop-rock, 23.3.2013, koncert, live, Zagreb
ponedjeljak, 11.03.2013.
HOT NEW ALBUM: Bon Jovi - What About Now
Label: Island/Def Jam, žanr: pop-rock, objavljeno: 2013
Kada je riječ o recenzentima, izgleda da je vrlo lako odraditi svaki novi Bon Jovi album: iskopate neku staru recenziju (koja u pravilu nosi lošu ili osrednju ocjenu), malo izmiješate rečenice, dodate pokoju novu s friškim impresijama, tek toliko, i na kraju ga ocjenite jednako ili eventualno date ocjenu više ili niže, da baš ne bude uvijek isto i to bi bilo to. Većina ne bi niti primjetila da ste reciklirali staru recenziju.
Bon Jovi je možda razačaravao (ili baš ne) većinu javnosti (uključujući one fanove koji se i dandanas kunu samo u albume iz 80/90.-tih) s tim svojim osrednjim korporativnim ‘mi-želimo- da-nas-sav-svijet-voli’ albumima, ali to je stvarno tek jedna strana medalje. Bend možda i jest odlučio da će ustrajati u tom svom zacrtanom putu (bi li bilo pogrešno reći da je to vjerojatno samostalno odlučio Jon Bon Jovi?), no zaista bismo bendu trebali dati šansu. Mislim da je krajnje vrijeme da prevaziđemo činjenicu da više nikad nećemo dobiti išta slično “Slippery When Wet” ili “New Jersey” i da svi mi koji smo voljeli BJ radi hard rock glazbe koju su tada izvodili, trebamo početi gledati u druge pašnjake hard rocka. Također je vrijeme da se prihvati Bon Jovi za ono što jest posljednjih 20 godina - ne rock, već pop band koji se svako toliko razvuče na rock ili na country, uvijek s vrlo predvidljivim rezultatima. Kad smo već kod toga, upravo to i radi polovica sadašnjih popularnih i priznatih izvođača (s naglaskom na priznatih, ne popularnih i uspješnih), pa ne vidim da ih se toliko kritizira. Ako je Bon Jovi postao predvidljiv band, bogme su kritičari postali još predvidljiviji.
Istina je da od prethodnog albuma “The Circle” nisu imali baš neke prevelike koristi (osim što je imao cool fotku na naslovnici). Pa je tako i relativno lako ocjeniti “What About Now” višom ocjenom, kako god da išli ocjenjivati album. No i samo to opet nije korektno prema novom albumu.
“What About Now” je lagani melodični pop-rock album s nešto manje dinamike i bržih pjesama a s više atmosferičnosti. Na dosta mjesta, album zvuči čak i pomalo eterično (meni se to zaista sviđa) ukoliko je riječ “eterično” uopće nešto što možete povezati s Bon Jovijem. Album je u principu nastavak zvuka koji su uveli na nekoliko pjesama s prethodnih albuma : “(You want to) make a memory” i “Love's The Only Rule”. Ako vam se to sviđalo - sviđat će vam se i novi Bon Jovi.
Generalno rečeno, album je nešto sporijeg ritma. Neke su pjesme totalno bazično producirane, neke ogoljene skoro do akustičnosti (“The Fighter”, “Amen”), dok su druge skoro preproducirane i pršte poznatom BJ energijom i refrenima koji dižu raspoloženje (i ručice u zrak). Gitarske solaže Richiea Sambora, iako nikakva remek-djela, su beskopromisne i privlačne čak i kad svira nešto tako banalno ispod njegovog nivoa (“Because we can”). To valjda može samo on, s tom svojom karizmom. Tekstovi su daleko bolji nego na “The Circleu”, manje banalni i što je daleko važnije čine se iskrenijima i - uvjerljivijima. Ako ste naumili tražiti neku posebnu liričku suptilnost ili poeziju u Bon Jovi pjesama onda ste zalutali - no ovi koji nam se nude na ovom albumu su savim u redu, odlično odrađuju namjenu prenošenja poruka s dovoljno uskusa i stila.
Vokali su odvijek bili jaka strana članova Bon Jovi banda, pa i kada frontmana nema u blizini. No, kad frontman više ne može jednostavno i efektno otpjevati visoke vokalne lage (koji god da je razlog u pitanju, a pri tome uopće ne mislim na dob, svi dobro znamo da se Jonov vokal poprilično pokvario u posljednjim godinama - dakako, želimo mu bolja vremena uskoro), onakve kakve su u starim pjesmama (“I’ll be there for you”, “In these Arms”, “Always”) - najpametnije je što možeš učiniti jest napisati hrpu (recimo) privlačnih, prijemčljivih pjesama koje se kreću u prihvatljvoj vokalnoj zoni. I jesu to učinili. Ponovo uz pomoć Johna Shanksa, kompozitora i producenta (radio je i “The Circle”, no ovog puta s daleko boljim rezultatima).
Ima jedna zanimljivost na “What About Now”. Bez da nešto posebno impliciram: Bon Jovijeva desna ruka i kompozitor Sambora je kao koautor sudjelovao na samo pet od regularnih 12 pjesama koje su se našle na standardnom izdanju (deluxe verzije sadrže Jon Bon Jovijev solo singl “Not Running Anymore” nominiran za Zlatni Globus, te još jednu pjesmu “Into the Echo” koju zajedno potpisuju Bon Jovi i Shanks, lijepu, nježnu i melodičnu pjesmu s jako dobrom Samborinom solažom, kojoj su trebali naći mjesto na standardnom izdanju, a ne je frknuti na deluxe izdanje). Sambora je bio u to vrijeme jako zaposlen pisanjem vlastitih pjesama za solo album, pa ima logike da je manje ideja imao za Bon Jovi album. Neke od boljih pjesama na ovom albumu (“I’m with you”, "That's What the Water Made Me", “Amen”, “Into the echo”) napisane su bez Sambore, a dvije s njim (“Army of One”, "Pictures of You"), ali nijedna nema niti približne kvalifikacije da postane prava Bon Jovi himna. Da li to dvojac Bon Jovi/Sambora gubi malo na međusobnoj povezanosti (Samborin’s solo album “Aftermath of The Lowdown” je poprično bolji uradak), ili je to tek jedan takav period u Bon Jovi vremenu? Vidjet ćemo.
Popis pjesama:
1. Because We Can
2. I'm With You
3. What About Now
4. Pictures of You
5. Amen
6. That's What the Water Made Me
7. What's Left of Me
8. Army of One
9. Thick as Thieves
10. Beautiful World
11. Room at the End of the World
12. The Fighter
Legenda:
- mrak mrakova, - a dobar je nema šta, 
- tu ima svega al je uglavnom dobro, 
- ne znam jel bi plakao ili pobjego, 
- i pakao je bolji od ovoga albumaOznake: Bon Jovi, novi album, recenzija, pop-rock, What About Now
srijeda, 20.02.2013.
HOT NEW ALBUM: Robbie Williams - Take The Crown
(Island, 2012.), žanr: pop-rock
Robbie Williams ima vrlo zanimljiv život i karijeru glazbenog čak više zabavljača, nego izvođača. Osim što je na sceni ni manje ni više nego preko 25 godina i to u relativno „mladoj“ dobi od 38. godina – Robbie je radio sve i bio sve: zločesti dečko, emotivno i fizički opterećena i konfliktna osoba, i na kraju naizgled zreo, sretno oženjeni muškarac s djetetom. Svi njegovi albumi upravo to i reflektiraju bez obzira koliko je neki od njih bio (puno) više ili manje uspješan, ili potpuni fijasko. Ali pošteno bi bilo reći da koliko god bio pun sebe i pompozan, Williams je uvijek nastajao i uspijevao biti iskren i dosljedan sebi iako mnogi njegovi radovi nisu odražavali kvalitetu i ono što on najbolje radi: prijemčljive pop-rock pjesme koje pune top-liste, bilo da ih je obojao ozbiljnim, ironičnim ili otkačenim ili čudnim idejama.
Prošlo je mnogo vremena od kada je Williams bio član najboljeg UK pop boy banda Take That i nakon odlaska iz benda solo izvođač s impresivnim nizom hitova (koji su ujedno bili i odlične pjesme) a koji su rasturali top liste. No iznad svega Williams je rođeni zabavljač uživo, kojemu nije nikakav problem uhvatiti se u koštac s auditorijem od preko 100.000 duša na jednom jedinom koncertu i da ti ta masa jede iz ruke. Skoro kao što je to nekada radio veliki Freddie Mercury. Zanimljivo da Williams, začuđujuće i nevjerojatno, a meni posve neshvatljivo nikad nije pokorio Ameriku.
To što je Williams prije svega live zabavljač i pjevač u najbombastičnijem smislu – upravo ta činjenica ga je sačuvala svih ovih godina kada su se stvari u karijeri malo preokrenule i s kojima je došlo nekoliko neuspjelih, štoviše loših albuma. Pad je krenuo nakon što je promijenio svog producentskog i skladateljskog partnera – kada Don Chambers više nije bio u igri, Williams je s novim partnerom Duffyem doslovce plutao bespućima pokušavajući se naći sam sa sobom i novih vremenima, i opet pronaći „ono nešto“ – ili „TO“ vratiti nazad. Nije da se Williamsu i Duffyu nije zalomila brojka dobrih pjesama ali su se one na žalost posve izgubile u masi loših ili jednostavno neuspjelih pokušaja nečega. Trebalo im je ravno četiri albuma (Escapology, Intensive Care, Rudebox, Reality Killed the Video Star) da Williams „odraste“, da shvati da (možda) više nije loš dečko i da mu je nabolje da se vrati u sigurne vode kvalitetnog mainstream pop-rocka koji je ipak samo mainstream, ali taj mainstream ima ogromnu (i stariju) publiku. Nema ničeg lošeg u tome, da se razumijemo.
Iako je svaki od prethodno nabrojana četiri albuma imao nekoliko dobrih pjesama; ipak treba reći da iako je „Rudebox“ bio daleko previše blesast čak i za Williamsov šašavi stil i ukupno niže kvalitete, nije mu se mogla odreći svježina u pristupu i okret u stilu prema dance popu koji je odlično sjeo u top liste u tog doba.
Nakon dugogodišnje svađe s bivšim članovima matičnog mu benda Take That, Williams i frontman i glavni pisac pjesama (vrlo priznat u svom žanru) Gary Barlow sjeli su zajedno, raščistili razmirice i odlučili opet surađivati, što je na kraju rezultiralo u grande ideji da se superzvijezda pop-rocka Robbie Williams vrati u bend koji je svojedobno bio superzvijeza Europe i šire. I tako je nastao album “Progress” (2010) sjajan album koji je ponovo okupio svih pet orignalnih članova benda. Album je bio totalni hit, Take That je postao veći bend nego što je ikad bio, a njihova mahom rasprodana turneja je lomila sve rekorde a show koji su postavili oduzimao je dah (OK, kako kome ali većini). No mnogo važniji rezultat te ponovne suradnje bilo je nešto sasvim drugo: Willimas je dobio novi kreativni zalet, ponovo „našao samog sebe“ i ponovo se okrenuo svojoj solo karijeri.
I tako je snimio (navodno u samo 6 tjedana!) “Take The Crown”. Album dvosmislenog naziva – tipičnog za i inače kontradiktornog i nejasnog Williamsa – svakako je nastavio dobar smjer i bazu kvalitetnog materijala koji je Williams započeo s Take That (Gary Barlow je i ovdje surađivao – u izradi hipsterskog hita za top liste „Candy“, koji je bio prvi singl, no koji je na žalost stvar kratkog daha.)
Producentsku palicu je na „Take The Crown“ preuzeo poznati Jackknife Lee, koji je radio s velikim imenima: R.E.M. U2, Snow Patrol itd. Finalni rezultat je zaista dobar mainstream pop-rock album, koji je kolekcija pjesama koja gotovo svaka može „stajati“ sama za sebe, ali koje većinoma neće imati previše uspjeha na današnjim modernim top-listama. Što je recimo dobrom dijelu i njegove publike (meni pogotovo) posve nebitno, a još manje našim čitateljima. No, činjenica je da to nije nebitna stvar – Williams je cijelu karijeru napravio pomoću top lista (poput Rihanne danas samo da se ona ne može mjeriti s kvalitetom materijala). To je jednostavno njegova priča. Ili, možda i nije.
Sada, ili se Williamsu sviđa lagodan i ugodan status koji ima kao zreo mainstream izvođač (i naročito performer) koji je i dalje sposoban napraviti dobre pjesme koje će i dalje prenositi njegov smisao za ironično, zafrkaciju, kao i posve ozbiljne teme ali koje međutim neće previše talasati glazbene vode, ili je odučio „predati svoju krunu drugome“ kako je to u drugom smislu rekao u nazivu albuma.
Ja bogme nisam sigurna što je točno posrijedi, ali što je izvjesno jest da je „Take The Crown” dobar, više standarnim rockom orijentiran album s nekoliko odličnih pjesama koje imaju onaj njegov „grandiozni“ moment (Gospel, Different, Not Like the Other) kao i nekoliko onih tipično Williamovskih zafrkantskih ili (samo)ironičnih brojeva (Shit on the Radio, Hey Wow Yeah Yeah).
„Take The Crown“ nije nešto specijalno bitan album i sigurno nitko nije držao dah čekajući da se izda, ali je odličan primjer kakav mora biti „comeback“ album, ukoliko uopće možemo reći da je ovo Williamsov „comeback“ . Odnosno, album je jednostavno najbolji njegov album nakon dueta izvrsnih “Sing When You’re Winning” i “Swing When You’re Winning” iz davne 2001. godine.
U petak očekujemo trenutno top secret objavu koncerta velike pop zvijezde na Maksimiru ovo ljeto - da li nam dolazi Robbie?
Popis pjesama:
1 Be a Boy
2 Gospel
3 Candy
4 Different
5 Shit on the Radio
6 All That I Want
7 Hunting for You
8 Into the Silence
9 Hey Wow Yeah Yeah
10 Not Like the Other
11 Losers
Legenda:
- mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albumaOznake: Robbie Wiliams, Take The Crown, novi album, recenzija, pop-rock, recenzije
utorak, 23.10.2012.
HOT NEW ALBUM: Bob Mould "Silver Age"
Tko voli stari punk-rock i vremena Nirvane, R.E.M.-a, ovaj novi album će vam se jako svidjeti: Bob Mouldov (ex Husker Du, Sugar & Foo Fighters' Dave Grohlov osobni idol) "Silver Age" .....
(Merge, 2012), žanr: alternative pop/rock
Poprilično sam sigurna da nove generacije, koje bi odslušale bilo što od Bob Moulda, ili nekog od njegovih bendova, Husker Du i Sugar, ne bi shvatile kakv je on bio pionir glazbe u svoje doba kasnih 80.-tih i 90.-tih niti koliko je zapravo staza utabao, odnosno postavio nove smjernice u rock’n'rollu. I koji su utjecaj on i njegovi bendovi imali na brojne kasnije vrlo važne izvođače, počevši od Nirvane, Foo Fightersa i Green Daya…
Nije da njefgova glazba danas nema tu istu snagu – više je to pitanje onog vječnog: “što je bilo prije, kokoš ili jaje?” što će zbuniti nove naraštaje. Samim time album “Silver Age” možda neće imati toliku privlačnosti ili prijemčljivost. Mould je definitivno imao više utjecaja i bio poznatiji na rock sceni u Americi nego u Europi. Odnosno prvo Husker Du, naime istodobnici tog benda – legendarni R.E.M. su ostavili daleko većeg traga na svjetsku punk-rock scenu i promijenili mnoge stvari u rock’n'rollu, te postali planetarno poplarni za razliku od Huskera koji je ostao kultni bend.
I ja sam bila više upoznata sa Mouldovim bendovima nego njim samim, iako je to ispala poprilično ista stvar. No nakon što sam pročitala jednom negdje kako je Bob Mould idol Davea Grohla (Nirvana, Foo Fighters) – tada sam zaista pomislila da sam nedopustivo neinformirana. No, mini-istragu koju sam sama provela ove godine razgovarajući s ljudima na različitim koncertima pokazala je da šira javnost nema pojma tko je Bob Mould, što nikako ne biste očekivali s obzirom na reputaciju koju čovjek ima među kolegama (bitnim) glazbenicima, ali je zato meni laknulo u duši…
Možete se vratiti i preslušavti materijal njegovog ‘post-hardcore punk’ benda Husker Du, ili kratko živućeg “popističkijeg rocka” Sugara uključujući bitan album “Copper Blue” (koji usput budi rečeno, ove godine obilježava dvadesetogodišnjicu izdavanja), ili materijala njegove rane solo karijere – desit će vam se otprilike isto: vjerojatno ćete reći: “ovo jako zvuči poput Foo Fightersa/ Green Daya”, i – nećete biti u krivu. Jedino što je postavka u biti posve obratna.
Ovisno o tome iz kojeg od spomenutih uglova odslušate ovaj album tako ćete albumu i dati neku finalnu ocjenu i imati svoje mišljenje o njemu: može vam se sviđati, ali biste ga mogli ubro zaboraviti “jer ste već sve to negdje čuli” ili ćete mu dati više pažnju (u moru izdanja), ali koju i zaslužuju i tretirati ga s mnogo više respekta.
Imam običaj raditi neku pripremu prije negoli napišem neku recenziju – najčešće po nekom svom uvnutom kaotičnom sistemu: ali koji daje recenzentu nekad i objektivniji kut gledanja na izdanje, a često zanimljiviju perspektivu s koje onda ocjenjuje – daje mi onaj neophodno potrebni stvarni timeline: kamo zaista neki materijal od starih, utjecajnih ili velikih imena glazbe pripadne – da li prati tijek vremena? U jednoj sam playlisti preslušavala “Copper Blue”, Bob Mouldov solo album i Husker Du-ov “Zen Arcade”, i moram vam reći da oni svi zvuče prokleto slično, zajedno s novim “Silver Ageom”. Nema nita niti loše niti problematično u tome – čovjek jedino radi ono št radi najbolje, ali zaista bih voljela da u svim novim izdanjima (bilo kojeg iozvođača) slušam manje repeticija samih sebe ili nečega (pjesme, tekstova, ritmova, dinamičnosti, stila, riffova, što god), tako da neki album mogu i staviti na policu vremena kome pripada, ili da to bukvalnije izrečem: ” dajte da vidimo neki napredak u nekom segmentu”.
“Silver Age” je usprkos spomenutome jako dobar album, bolji nego što će to biti Green Day-va trilogija, ili barem kao što to nije ”ˇUno!” (iako je kolegica dala albumu visoku ocjenu, no čitajte dalje, shvatit ćete poantu usprkost različitim ocjenama za ova dva albuma) – u stvari je baš super što su oba ova albuma izašla istovremeno tako da možete jasno vidjeti što je tu original ili tko je tu preteča žanra i kako se to radi bolje, iako ne nužno popularnije.
Ovaj album sadrži nekoliko sjajnih, nabrijanih pjesma: “Star Machine”, “The Descent” i “Keep Believing”. AKo ovaj allbum ima neki nedostatak ond aje to po meni najviše upravo ono što je Mouldu trademark – Mouldov nazalni, jednolični vokal koji samo tu i tamo prebaci u nižu ili višu brzinu, ali zato to sve kompenzira s onim čime se i proslavio, pokazujući ponovo zašto je on jedan od najutjecajnijih gitarista u rocku – kombinirajući ubitačne ritmove, distorzirane eskapade i luđačke solaže….
Pokušavam si zamisliti kakav bi ovo album bio da ga otpjeva netko tko ima raznovrsniju vokalnu interpretaciju i više mogućnosti u prebacivanju vokalnih laga.
Popis pjesama:
1 Star Machine
2 Silver Age
3 The Descent
4 Briefest Moment
5 Steam of Hercules
6 Fugue State
7 Round the City Square
8 Angels Rearrange
9 Keep Believing
10 First Time Joy
Legenda:
- mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albumaOznake: Bob Mould, SIlver Age, alternative, pop-rock, album, recenzija
srijeda, 10.10.2012.
HOT NEW ALBUM: P!nk "The Truth about Love"
(Sony Music, 2012), žanr: pop-rock
“Luda i otkačena” pop-powerhouse diva milenijskog desetljeća već dugo nije samo to. Osim da je i dalje “luda i otkačena” (u dobrom smislu naravno). I dalje je nekonvencionalna i žestoka. Za razliku od P!nk, njene kolegice dive iz 2000.-tih: Christina Aguilera, Jessica Simpson i Britney Spears možda mogu (Britney) prodati više albuma i privući više fanova, no te su cure zapele u momentu vlastite persone dosadnjikavih pop-šećerlema i pompozno prozvanih princeza. Pink je posve druga priča, druga kategorija.
Ona sada stoji sama izdvojena od njih, snažna i konkretna i onda kada nam, kao sada, nudi pomalo konfuzan album. No s pokrićem. Pink je u protekloj fazi od posljednjeg albuma, prošla razne teške i vesele životne faze, naročito na emotivnom planu (prekid s mužem, pomirdba, te rođenje djeteta): ona je sve to prošla, pa kada kaže „The truth about love“ bogme to ima kredibilitet. Pink je na ovom albumu obradila cijelu paletu emocija i “istina”. Nekad je to u nježnoj i osjećajnoj pjesmi, a ponekad je Pink divlja i napiždena poput razjarenog bika.
Ova kolekcija novih studijskih pjesama nije totalno izbalansirana niti u zvuku niti tematikom (bolje reći oblikom izražavanja), no ono što albumu nedostaje je upravo i njegova vrlina: izvrstan je u svojoj nesavršnosti, album čini puni krug upravo s tim pomalo neobičnim rješenjima te neočekivanim suradnjama (neke i nisu baš sretno ispale iako su zanimljive, recimo ona s Nateom Ruessom).
„The truth about love“ je daleko uspješniji album od prethodnika “Funhousea“, ako ništa drugo a onda zato što je ovo album za “velike dečke i cure”, zreo materijal od zrelog artista.
Dobra novost za sve koji vole njene powerhouse dance hitove jest da ih i na ovom albumu ima: najvjerojatnije najjača , „Blow Me (One Last Kiss)“), pa „Try“, ili „How Come You`re Not Here)“.
Budući da sam među onima koji “popiju” svaku suradnju koju si izmisli Eminem (da o ostalom i ne govorimo) tako je i ovdje: ponovo odlična stvar od Eminema, pomalo sumorna (a kakva bi i bila?) i teška „Here Comes the Weekend“ .
Album je dobar materijal, u to nema sumnje.
1. Are We All We Are
2. Blow Me (One Last Kiss)
3. Try
4. Just Give Me a Reason – feat. Nate Ruess
5. True Love – feat. Lily Rose Cooper
6. How Come You`re Not Here
7. Slut Like You
8. The Truth About Love
9. Beam Me Up
10. Walk Of Shame
11. Here Comes The Weekend – feat. Eminem
12. Where Did The Beat Go?
13. The Great Escape
Legenda:
- mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albumaOznake: recenzija, Pink, novi album, pop-rock, The Truth about Love"
petak, 21.09.2012.
HOT NEW ALBUM: Matchbox Twenty "North"
(Atlantic, 2012), žanr: pop-rock, alternative rock
Prošlo je dugih 10 godina od posljednjeg studijskog albuma američkih rockera Matchbox Twenty. “More Than You Think You Are” je izdan 2002. koji pak i nije ispunio visoka očekivanja kojima je publika opteretila bend koji se proslavio prvijencem. Stanka tzv. hiatus je na neki način bio logičan izbor ne samo radi toga: izuzetno talentirani frontman Rob Thomas još je uvijek letio na krilima masivnog uspjeha pjesme “’Smooth” iz 1999., suradnje koju je napravio sa gitarističkim majstorom Carlosom Santanom i s kojom su pobrali sve moguće lovorike za sve što si možete zamisliti. Thomas je nakon toga izdao vrlo uspješan solo album “…Something to be” u 2005.-oj i to je na neki način shvaćeno kao kraj benda, iako bend nikada nije obznanio prekid suradnje ili raspad, no rijetki su vjerovali da će priča Matchbox Twenty imati neki nastavak, ili čak da ga treba biti. Na bend bi se posve zaboravilo da nema onih njihovih neprolaznih hitova koji se opetovano vrte na svjetskim radio stanicama, a pogotovo nakon što je četiti godine kasnije Thomas objavio i svoj drugi solo album “Cradlesong’.
Zanimljivo, te je iste godine, bend objavio da se ponovo okuplja i da planira ući u studio. te snimati novi album. Trebalo im je malo vremena, no njihov četvrti studijski uradak je pred nama. Nakon prvog slušanja možda ćete se zapitati zašto su Matchbox Twenty uopće išli raditi još jedan album, čemu? Ili ukoliko svemu tražiti razlog: što je razlog ovog albuma? No samo nakon prvog slušanja. Nakon što vam uđe u uho, shvatiti ćete da osim što bend još uvijek zvuči isto (jasno, tu je ipak Thomas sa svojim specifičnim vokalom) – što je u ovom slučaju pozitivna stvar, shvatiti ćete i to da bend nije izgubio niti jednu svoju kvalitetu koja ih je proslavila, naprotiv, njihova glazba je dobila novi sadržaj iako se nisu pretjerano odmaknuli od poznatog terena. Tekstovi su doduše pomalo suhoparni u stilu „već viđeno“ ali niti lošiji niti bolji od zlatne sredine.
Ono što je esencijalno na ovom albumu i za ovaj album jest da je ovo zajednički a ne solo uradak Thomasa, kao što je to bilo na prethodnim albumima. Ostali članovi mogli su se (i jesu) malo razmahali u komponiranju, čak i pjevanju (Kyle Cook je sasvim kredibilan glavni vokal u pjesmi „The Way“) i to se pokazalo kao fina nit evolucije benda koja prožima ovaj album.
„North“ sadrži dosta jakih pjesama i nijednoj ne nedostaje odličan zanatsko odrađeni posao u stvaranju njihovih prepoznatljivih refrena. „Parade“ je jedna od najjačih pjesama albuma i potencijalni hit za top liste, iako je prvo objavljena također hitoidna „She’s So Mean“. Drugi singl, upravo objavljen putem video kanala, je emotivna balada „Overjoy“ . No najvjerojatnije najjača pjesma albuma je senzitivna i atmosferična „English Town“ pjesma s određenom (malom) dozom melankolije, a koja balansira između toga da li je balada ili rock stvar. Što je u biti fenomenalan rezultat. Kako god je svrstali bit će jednako izvrsna. Balada „Sleeping at the Wheel“ krasno zaokružuje „North“.
Ako je ovo veliki comeback benda onda je možda malčice neodrađen (ili nije ako računamo direktan ulaz na 1. mjesto Billboardove top liste) i ne toliko snažan glazbeno (ali budimo realni koliko je zaista comebackova napravilo veliki boom?). No ovo nije comeback album. Matchbox Twenty nisu nikamo otišli, samo su se sada probudili i krenuli u dan. Buđenje je bilo dobro. Vrlo dobro.
Popis pjesama:
1. “Parade”
2. “She’s So Mean”
3. “Overjoyed”
4. “Put Your Hands Up”
5. “Our Song”
6. “I Will”
7. “English Town”
8. “How Long”
9. “Radio”
10. “The Way”
11. “Like Sugar”
12. “Sleeping at the Wheel”
Legenda:
- mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albumaOznake: Matchbox Twenty, North, pop-rock, recenzija, novi album
ponedjeljak, 16.07.2012.
Duran Duran raspametili dupkom pune Križanke, LJ
Duran Duran, 14/7/2012 Križanke Ljubljana
U subotu su ljubljanske Križanke dupkom pune i raskriljenih ruku dočekale legendarni new wave bend 80.-tih - Duran Duran. Za početak, oni koji se možda sjećaju koncerta Durana u Zagrebu 2001. da posebno napomenem da ono i ovo sad nije baš imalo mnogo veze jedno s drugim. 2001. g je koncert djelovao kao da je neki uvjerljiv ali cover bend došao izvoditi hitove slave petorke, a doživljen je prema onoj poznatoj: "Opet nam dolaze ocvale i ostarjele zvijezde koje su nam trebale doći prije 10-15 godina". I sada dolazimo do "punchlinea" - to se je bilo prije davnih 11 godina.
Što bi rekli tek sada za ovaj koncert? E, ali sada je drugo vrijeme i Duran Duran su drugi bend. Ili opet (skoro) onaj stari, kako hoćete. Očito je da DD funkcioniraju dobro samo kada su najmanje u triplikatu originalnih članova, točnije sada kada su u kvartetu - sada je to - to. Nedostaje Andy Taylor (gitarista) čisto radi zapunjavanja krilatice "fabulous five" ali generalno i ne. Četvorica originalnih su trenutno u velikoj uzlaznoj putanji svoje druge karijere. Možda im posljednji album nije rasturio top liste kao niti singlovi, ali je to jako dobar album, a oni već odavno nisu instant hitić bend, pa to nije više niti važno. Zato ih je dopala hrpa počasti s kojima ih zadnje vrijeme svi zasipaju, ne najzadnje da će oni za koji dan glazbeno otvoriti Olimpijske igre u ime Engleske, a da niti ne nabrajam sve od aktualnih velikih izvođača koji ih citiraju kao jedne od svojih uzora u mladosti.
Možda ovaj koncert nije bio top 20-30 naj koncerata na kojima sam ikad bila ali je svakako bio opasno blizu onih najboljih, pogotovo ako uzmem u jednadžbu sve elemente koje za mene čine naj koncert: okolnosti oko benda: sastavljanje, rastavljanje, pauze, diskontinuitet, aktualni album ili radovi, ne najzadnje i silne godine koje su iza njih. Vrlo rijetko viđa se takva zabavljačka i komunikativna (ok, nećemo o Springsteenu) nota kod bendova kao što smo imali to prilike doživjeti sada s Duranovcima. Izuzetno raspoloženi, puni energije, svirački nevjerojatno kompetentni i sposobni (iako smo to već znali, ali svejedno, uvijek me to iznova oduševi), a Simon Le Bon, iako više ne tako pokretljiv kao u svojim najboljim danima, još uvijek ima vokal koji je samo par mrvica slabiji nego što ga znamo, a i to možda samo radi prošlogodišnjih problema s glasom radi kojih su na neko vrijeme morali prekinuti turneju.
Krenulo je pjesmom sa aktualnog albuma "All you need is now" - "Before the rain", i već je publika morala pozirati Nicku Rhodesu (koji na svim koncertima kao pasionirani fotograf fotka publiku). Nastavilo se odmah u glavu s: "Planet Earth", "A view to a Kill" i "All you need is love". Iako su Durani počeli odmah komunicirati s publikom prava fešta od druženja je krenula prije " Taste the Summer". Simonu je očito odgovarala ta intimna blizina s publikom koju ima ljetna pozornica u Križankama (na metar i po' ste od benda) - jer se spustio u photo pit i tražio dobrovoljca za pjevanje. Prvo je odabrao mog znanca Marka, i kada ga je pitao otkuda je rekao je (naravno) "Croatia". Smijeh i pljesak u Križankama. No Simon je tražio Slovenca. Drugi izbor bio je - Vinko, pogađate već, iz Croatie. Još veći smijeh i pljeskanje. Na kraju je ipak ubo' Slovenca koji se, umilno rečeno, trudio iz petnih žila da si Simon ne začepi uši. Ako još do tada (a pazite prije pete pjesme!) niste bilu s rukama u zraku i raspoloženi onda jeste nakon ovoga.
Poslije toga je bila rasturačina manje-više. Plesalo se, skakalo, njihalo, mazilo (zavisno od toga što se sviralo), Simon je još par puta uletavao u publiku, a "lepi" John Taylor mu je svesrdno pomagao. Prvi vrhunac večeri je bila "Hungry like a wolf", drugi posljednja u regularnom dijelu " Wild Boys" ukombiniralna sa snippetom "Relax" od Frankie Goes to Hollywood. Prije nje su Durani izveli "Ordinary world" prije koje je Simon održao kratki govor o strahovima i nesigurnom svijetu u kojem živimo, te kako trebamo skupiti snage za prebroditi sve nedaće (nešto u tom stilu) što je možda pomalo čudno zvučalo od pjevača nekad najglamuroznijeg benda na svijetu, no i to nije nikakva novost, Durani su oduvijek bili, pa i onda u doba svoje najveće slave, poprilični filantropi i socijalno osviješteni iako se to nije stavljalo na velika zvona.
Nakon neopisive galame publike koja je prednjačila u srednjoj životnoj dobi (jel si možete zamisliti raspamećene Slovence oko 35-40 godina? - ili su to možda bili Hrvati?!), Durani su se brzo popeli na bis i dobili smo "Girls on Film", "Starman" i legendarnu "Rio" za kraj krajeva.
Moram spomenuti i onaj dio gdje se predstavljao bend (što je u pravilo dosadni intermezzo, čast izuzecima), ovaj je meni bio vrlo zabavan jer Durani iz tog predstavljanja naprave zezanciju i mini-show.
Uz duboki zajednički naklon publici i nešto manje od dva sata prašenja, zaključili smo - bila je ovo prokleto dobra koncertna večer i divno vraćanje u prošlost koja to nije.
Oznake: Duran Duran, pop-rock, new wave, live, koncert 2012, Ljubljana, Križanke
