Return of ALTEREGO

subota, 20.10.2012.

Paradise Lost - i dalje su jak bend, ustvrdili smo!

PARADISE LOST, 15.10.2012. POGON JEDINSTVO

Paradise Lost spada u onaj žanr bendova (heavy metal) koji solidno često slušam, ne pratim, barem ne pažljivo, ali kada god mi se ukaže prilika odem na koncerte. No neke bendove jednostavno ne možeš propustiti, pa tako ne i Paradise Lost iako ne mogu reći da sam baš super kompetentna kada je u pitanju njihova diskografija ili pjesme.
Ovaj sam bend prvi puta išla gledati u Boogaloo 2010. i oduševili su me. Makar zadrti fanovi (bend ipak postoji od 1988. godine) su imali što kritizirati najviše na račun vokala Nicka Holmesa, kao nema više istu snagu u glasu. Moš mislit. A koji pjevač žestokog kalibra (da ne pjeva recitirajući) i ima nakon 30 godina pjevanja i tko zna čega još.
Uglavnom tada su mi zapeli za uho i rekoh, ponovit ćemo to.

I tako su u ponedjeljak oet došli uz potporu dva solidna benda, domaće Phantasmagorie, najdugovječnijeg našeg dark benda bez pravog albuma:
te Soena, benda bolje reći projekta sklepanog od članova Opetha, Amon Amartha, Testamenta i Deatha. Tko od vas ima pojma tko su oni. Uglavnom bend je zvučao eksperimentalno, slično Toolu.

I tako na red dođu Paradise Lost. Što god fanovi oni prvobitni i iskonski mislili, a misle da su bili nedvoljno dobi i da je (opet) Holmes bio loš, ako niste baš takav poznavaoc otišli biste s koncerta s dojmom da su bili sjajni. Jer zaista i jesu bili. Jedina je razlika bila što je njihova kvaliteta užđivo nastupa bila još bolja pa oni koji raspoznaju razliku nisu bili previše zadovoljni.
No ono što sam ja vidjela u publici u prviom redovima, ali i u publici (kazališnoj) sa strane poput mene jest da su svi uživali.

Izdivljalo se pošteno, bend je super svirao i tempo je bio odličan. Možda Holmes nije bio na nekdašnjoj razini ali i ovo sad je visoko.
Definitivno se radi o uspješnom koncertu s jako dobrom set-listom. U Paradise Lost zaista ne treba sumnjati, a ovoj njihovoj odličnoj pridonio je i izvrstan posljednji album „Tragic Idol“, kojeg promoviraju na ovoj turneji. Paradise Lost su ostali vjerni svojim idejama, dajući sve od sebe i uživajući u tome što rade, a ta se njihova energija lako hvata za svakog onog kojemu zauzimaju bitno mjesto na glazbenoj listi.
I da citiram frendicu, koja je sve skupa opisala jednim njihovim stihom (i s kojom se slažem naravno): „And for one second I lost my breath“…

I posve sigurno eto mene opet na nekom sljedećem njihovom koncertu.

Oznake: Paradise Lost, live, koncert 2012, Zagreb, Pogon Jedinstvo, heavy metal, Phantasmagoria, Soen

ponedjeljak, 15.10.2012.

Richie Sambora u Munchenu - car je stigao!

RICHIE SAMBORA - Njemačka, Munchen, Circus Krone - 12-10-2012

I tako odoh u Minken da vidim kako to uživo radi Sambora sam samcat bez velike korporacijske mašine zvane Bon Jovi. Pred dvoranom je trajalo 15 minuta dok svi paneli nisu ostali bez njegovih plakata - to kad Balkan dođe u Minken :)

Njegov friško izdani solo album “Aftermath of the Lowdown” (čitajte recenziju ovdje !!) je bolje od ičega što je dugih godina izdao BJ, a opet ništa slično BJ-u, pa je ove godine odlučio nakon 14 godina na mini solo turneju. U Europi samo 5 datuma, odmah rasprodana. Ovaj u Munchenu bio je u legendarnoj (cirkuskoj) dvorani Circus Kroneu gdje su nastupali i Beatlesi, Stonsi... svi velikani.

Tko Samborin solo rad ne poznaje i očekivao bi gitaristički koncert, taj bi se jako prevario - ne samo da je svirao sjajno ali dozirano (lani u Maksimiru je bio loš) sve što je odsvirao bio je mrak, ali je to umanjio na račun samih pjesama i - pjevanja. Što je Sambora radio s glasom u petak navečer... ne znam da li je bolje pjevao ili interpretirao. Ne znam baš da ne bi potukao i samog Jon Bon Jovija bez po muke da sad krenu "tko će bolje".

Koncert je otvorio vrlo znakovito s Museom i "Uprisingom" pa s novom "Burn that candle down" (neke vrste "Black Keys" ofarbana protestna "Occupy Wall Street" pjesma) i publika je odmah bila na nogama s rukama u zraku.
Aktualni singl “Every road leads home to you“ je stvar zabetonirao i tako je ostalo sve do kraja koncerta od 2.15 sata.

Nije pričao i šalio se koliko on inače zna, bio je sav ufuran u koncert tristo posto, ali opet dovoljno pričljiv i zabavan da se potvrdi da je sjajan frontman. Tamo negdje sredinom koncerta na baladi prethodnog albuma “Undiscovered soul” “Fallen from Graceland” mu je na stage uletio vrlo poduzetan fan koji ga nije počeo grliti i ljubiti ako ste to pomislili, nego se odmah dočepao mikrofona i počeo pjevati, i kada je Sambora po prvim notama skužio da ovaj ima dobar glas i da mu dobro ide, mahnuo je redaru da ga pusti i maknuo se u stranu. No ovaj je onda počeo falšati (valjda od uzbuđenja) ali se svejedno nije dao od mikrofona, a Sambora (i bend mu) koji su očigledno ipak bili malo paf pustili su ga da vide kako će se tip dalje snaći. I usput se dobro zabavljali, kao i publika.

Izuzetna interakcija publike i izvođača se rijetko viđa na koncertima, ovo je bio jedan od njih. Bilo je tu žestoke atmosfere, energije koja rastura, teške artiljerije, nježnih balada, legedandarnih standarda Beatlesa, snippeti od Springsteena i Bad Companya, ali glavna emocija večeri bila je - ljubav. Sambora je iskreno u tome što radi, muzika i publika su mu sve. A ona mu je iskreno odana. I kako je sat vremena nakon koncerta napisao na svom Twiiteru "ostavio sam vam svoje srce na tom stageu" - istina. I publika njemu svoje.

Zaključak se nameće sam po sebi: kog vraga on još radi u Bon Joviju kada je možda i bolji frontman od Jona a sasvim sigurno jedako dobar? Nije sve u lovi a on je ima dovoljno i nikad neće prestati dotjecati... A kako kaže šef agencije Koncerti.net s kojom smo putovali i dobro se zabavili: "Richie je car". Bogme jest.

Oznake: Richie Sambora, koncert 2012, Bon Jovi, live, Every Road tour, Njemačka, Munchen, Circus Krone, rock

utorak, 18.09.2012.

The Dubliners - 50 nevjerojatnih godina

strong>The Dubliners 14/9/2012 - Tvornica Kulture, Zagreb

Legendarni irski bend ove godine slavi 50.-godišnjicu. Jel možete to vjerovati? Naravno da da. Vjerojatno ste čuli za njih još u pelenama.
U petak su nastupili u Tvornici i starci metuzalemi su rasturili na način koji ne rasture niti troduplo mlađi performeri.


Pod tim ne mislim da su skakali po pozornici (pa čak su i poskakivali dakle, jesu) nego s kolikim guštom još nastupaju, a sve ih je manje. Usprkos nedavnoj nenadanoj smrti Barneya McKenne (OK, kad netko ima već 73 godina to i nije tako nenadano) na što se brojka svela na kvartert, dečki su odlučili ipak nastaviti svoju posljednju "50th anniversary" turneju uz pomoć novog banjo svirača, ubijte me ako se sjećam imena, poznat je uglavnom u tom svijetu irskog folka.




No ono što još uvijek oduševljava je njihova energija i srce! Bez obzira što je Eamonn Campbell presjedio cijeli koncert, ali mi se još uvijek činio vitalnijim od recimo Johnny Wintera, ali je mnogo zanimljivije nešto drugo: i Vampbell i Winter su tek 3-4 godine mlađi od Springsteena a ovaj prema njima trčkara poput dječarca i izgled kao da je upola mlađi. No zato sva trojica imaju - srce jednako veliko i snažno.


Tvornica se ugodno popunila a publika s oduševljenjem pratila sve što su majstori radili. Inače je bilo zanimjivo da je spomenuta publika mahom bila jedno pet puta mlađa od The Dublinersa :)) I to sve govori...

Oznake: The Dubliners, live, Tvornica Kulture, Zagreb, koncert 2012, irski folk

četvrtak, 30.08.2012.

Red Hot Chili Peppers - "žebenoar" bend

Red Hot Chili Peppers, Hipodrom, Zagreb - 29.8.2012.

RHCP najzad i kod nas. Nije da sam fan, ali takav veliki bend treba pogledati. Bilo me strah na šo će to ličiti, tko god ih je uživo gledao bio je manje više (jako) razočaran (ili su prekratko svirali, ili su raštimani ili...).






Uglavnom, bili su bolji nego očekivano. Žebenoar bend. Strašan zvuk. NIsam mogla vjerovati da je Hipodrom tako akustičan. Publika se slijevala sa svih strana, neću promašiti ako kažem da je na koncertu bilo oko 35.000, ali je bilo barem još 4000 ili više ekipe koja je posjedala oko Hipodroma (znate ono: vise s drveća, lampi...), koja sreća prevelika da je zvuk bio tako mračno dobar da si čuo isto kao i da si bio unutra. Ja bila van i unutra par puta i znam. Nisam niti trebala ulaziti.


RHCP. Znaju dobrano zafalšat, Anthony uvjerljivo prednjači.

Bili su kao raštimani klavir za vrijeme prve "Monarchy of Roses" a i na drugoj isto. Anthony osim što falša kreće se nikako, ali i dalje ima snažan glas.


Manje pokretni nego sam očekivala (ne i Flea), Josh se ozlijedio prije nekih tjedan dana, pa je posljednje koncerte presjedio.




Glazbeno, bacite oko na setlistu. I to je samo u regularnom dijelu. Da, dobro ste pročitali- prašili su 1.40, a da do bisa nismo još niti stigli. Najviše su me se dojmile "The Adventures of Rain Dance Maggie", "Under the Bridge" i bez konkurencije (i inače mi je takva) cover Stevie Wonderove "Higher Ground". Ta uvijek zvuči opako.


Monarchy of Roses
Around the World
Snow (Hey Oh)
Otherside
Look Around
Throw Away Your Television
Can't Stop
Emit Remmus
The Adventures of Rain Dance Maggie
Me & My Friends
Universally Speaking
Red Hot Mama
Under the Bridge
Higher Ground
Cosmic Slop
Suck My Kiss
By the Way

Jammanja je bilo svako malo. Tu su u biti i najjači. To mi je kod njih naj, iako je mnogima to turbo dosadno vjerujem. Chad je jedan mean bubnjar zaista.



Na bisu je s gostom Maurom jammao prvu stvar koja je bila uvodna u bitno drugačiju, nešto sporiju vrlo cool verziju "Californication" na koju su dovukli (ponovo) na stejdž naše 2cellos na moje iznenađenje jer nisam vjerovala priči da su im 2cellos gosti, da će oni s njima nešto svirati, ja sam tu priču shvatila kao lukav PR. A kad ono NIJE. Stvarno su im bili gosti. Navodno su uvježbali "Califonication" to popodne. Ako je tako, svaka čast.


Općenito me se strašno dojmio bis jer je i "Factory of Faith" bila odlična, da o "Give It Away" ne pričamo. Točnije, zadnji touch mi je bio ipak "Final Jam" nakon sat i 55 minuta! Ne mislim da je ovo koncert za neko posebno pamćenje (ipak sam friško bila na Springsteenu i Foo Fightersima...) ali ovo je bilo dobro!


Meni se činilo da su RHCP bili motiviraniji nego inače (inače su industrijska pokretna traka) možda radi 2cellos (kao kod njih smo doma), jer Flea je rasipao toplinu neku u mikrofon non-stop. Iako Cellose iz čiste lijenosti nisam fotkala, pa nemam dokumentirano ništa vezano uz njih, taj cijeli setup s njima mi je podigao koncert, jer da smo slušali same RHCP kladim se da bi bili kraći, hladnjikavi i dosadnjikavi.



Ovako: RHCP, dobri ste, odvalili ste nevjerojatnih, za vas, 1.55 minuta. A Flea je plafon svih basista i još pola svijeta. Flea je alfa i omega benda. On je - The Man!

Oznake: live, koncert 2012, Red Hot Chili Peppers, Zagreb, Hipodrom, funk-rock

srijeda, 22.08.2012.

Foo Fighters definitivno jedan od najvećih rock bendova

FOO FIGHTERS - Codroipo, Italija, Villa Manin, 13.8.2012. & Q2 Arena, Pag, Češka

Neki veliki bendovi tako rijetko dolaze u našu blizinu da je svaka prilika dragocjena šansa da se uvjerimo jel' to zaista „to“. Jedan od najboljih i najcjenjenijih rock bendova žešćeg predznaka, s nekoliko izvrsnih albuma u džepu, i ponajboljim u svijetu 2011. „Wasting Light“ zarolali su na turneju istog naziva već prije godinu i pol, a hvalospjevi koji prate nastupe uživo pokazali su se više nego opravdanima.

Prva dionica: ITALIJA
Na opće zadovoljstvo i blaženu sreću vrlo točno, poput švicarskog sata krenuli su svi: i support izvođači (o njima ćemo na kraju) i glavne zvijezde večeri. Iako je publika više nego dobronamjerno i pristojno pohvalila predgrupe za njihov trud, kada su Foo Fightersi izašli na binu nastao je opći urnebes. Umjesto s „All My Life“ koncert su otvorili mnogo divlje s „White Limo“ i u prvim redovima je (logično) nastao lom. Grohl se odmah sjurio po izduženoj stazi pozornice, pogled na ostatak benda i sve je bilo jasno: izvrsno raspoloženi Foojevci, sjajna publika (koja doduše nije posve napuila prostor Ville radi godišnjih odmora, ali je bilo barem 13.000 raspoloženih duša) - i u startu si znao što te čeka te večeri.



Ako je itko sumnjao u kvalitetu benda, već prvih 15 minuta je bilo sasvim dovoljno da bude razoružan. Ako nekome FF opus i nije na snimkama najbolja glazba na svijetu (bilo nas je), uživo sve to poprima par kopalja bolju dimenziju, a nakon koncerta odlazite kao osvjedočeni fan benda. Ne sjećam se da su mi „The Pretender“ ili „Generator“ ikad bile tako dobre pjesme kao što su sada. Što samo potvrđuje po tko zna koji puta da slušanje glazbe bez odlazaka na koncerte ima vrlo jednodimenzionalni predznak.


Setlista je bila „ubitačna“ - dinamika je bila 100 posto pogođena, i sporije stvari su se savršeno uklopile: „Cold Day in the Sun“, Pink Floydov cover „In the Flesh“, te Grohl sam na početku bisa s „Times Like These“. Oni koji su bili na Frequency Festivalu u Milanu prošle godine kažu da su Foojevci prašili preko dva i pol sata (u Codroipu sada su 2 sata i 15 minuta) ali da je ovo ipak bilo nešto sasvim drugo, pravi koncert. Nije slučajno Grohl odmah na poočetku pitao publiku koliko dugo hoće da nam sviraju, s komentarom da ne kane kratko svirati.


Foojevce krasi, osim glazbenog talenta i vrhunske svirke, i odlična komunikacija s publikom, koja je pak reagirala na svaki mig i urlik benda, pa si probajte zamisliti kakve su reakcije bile kada je Grohl nešto pričao, često se potrudio reći nešto i na talijanskome. Općenito je Grohl bio vrlo pričljiv i ogromna većina publike je to sjajno prihvatila. Kao i sve što su radili ostali članovi benda (kada je Taylor Hawkins pjevao na „Cold Day in the Sun“ recimo). Što je sve samo potenciralo da je cijeli bend naprosto isijavao, ne samo Dave Grohl koji je apsolutni spiritus movens, ne samo Foo Fightersa.


Na bisu smo svi i koji to prije nisu znali, saznali da je Bob Mould bio tinejdžeru Daveu Grohlu uzor i razlog zašto se ovaj primio rocka. Kako je Bob gostovao na „Wasting Light“ glasom i gitarom na (fenomenalnoj) pjesmi „Dear Rosemary“ tako je bilo i na bisu, u odličnoj „extended“ verziji „Rosemarye“, koja je mnogima u publici sjajno sjela. Zajedno su još otprašili „Breakdown“ Toma Pettya, te nakon „Everlonga“ zaključili večer.
Nekako sam poprilično sigurna da ako Foo Fightersi uskoro ne dođu u Hrvatsku, da će vrlo brzo opet do Italije, jer je tako očit bio snažni „vibe“ benda i publike (u kojoj je bio lijepi broj Slovenaca i Hrvata opet, zaista nas svugdje ima), što je primjetio i Pat Smear u pauzi do bisa, a pričljivi Grohl sve to nama prenio. Kada se to dogodi znate što vam je činiti. Foo Fightersi se ne propuštaju niti ako vam nisu najnapetiji bend na svijetu.


Predgrupe su bila dva vrlo zanimljiva imena: vrlo hvaljen punk rock bend iz New Jerseya, „štićenike“ velikog Brucea Springsteena The Gaslight Anthem, te starog iskusnog mačka, bivšeg člana bendova Sugar i Hüsker Dü, već spomenutoga Boba Moulda. The Gaslight Anthem ima svježe izdani treći album „Handwritten“, no i nakon svirke uživo pokazuje se da je bend ipak malo precijenjen. Ne prejudicirajući stvari dok ih ne čujem na samostalnom koncertu, sa zadrškom ću reći da sam mišljenja da samo imaju prokletu sreću što ih gura Springsteen. Ni publika u Codroipu nije bilo mnogo drugačijeg mišljenja činilo se. Bob Mould je uglavnom prašio stare Sugar stvari, što je sasvim fino zagrijalo publiku, čak više nego one tri na kraju seta iz vremena Hüsker Dü-a.



Predobar i lijep prostor ispred velebne Ville Manin kraj mjesta Codroipo definitivno je bio izvrstan odabir lokacije koncerta iskusnog organizatora koncerata Azalea Promotion (www.azalea.it), a kako se kasnije pokazalo izvrsna lokacija nije bila jedini adut - akustika prostora je skoro savršena. Zvuk je bio sjajan tijekom cijelog koncerta skoro na svim mogućim točkama, čak i onim posve bočnima. Uskoro će 26. rujna na ovom mjestu nastupati i čuveni Radiohead također u organizaciji Azalea Promotion, što također nije za propustiti bilo da se odlučite samostalno na koncert ili organizirano (organizirani put do Ville Manin nudi i odlična ekipa agencije Art Travel).






Druga dionica: ČEŠKA
Neplanirano sto posto - i ja ispala najveći fan FF-a. Karta viška i ono "'ajde, 'ajde sa nama", činjenca da je fotkanje u Italiji bilo frustrirajuće radi ograničenja i nada da ću nešto dobro okinuti iz publike (rezultat iz priloženoga...) i tako je ispalo "put pod noge" i evo nas u Pragu. Zauzeli smo prve borbene redove u Q2 dvorani (lako kad imaš tri visoka muška oko sebe) i to je ujedno i sve što sam taj put vidjela od Praga i lokacije. Nešto sitno manje ljudi nego u Italiji, koja tisuća i niti blizu jednaka atmosfera makar se ne može reći da nije bio odličan koncert... Ovaj put FFsu bili samo kombinaciji s Bob Mouldom. Male izmjene na setlisti: čuli smo Bridge Burning kao ekstra i DOA i Winnebago umjesto Aurore i Tom Pettyevog covera.







Štono se kaže ponovila gradivo i iako je Grohl manje pričao (ne zna češki jasno), bend je definitivno jedan od top 10 rocka u svijetu (po meni i top 5). Ako vam se imalo sviđa ta glazba, znate što vam je činiti kada budu opet negdje blizu...

Oznake: Foo Fighters, alternative rock, hard rock, koncert 2012, live, italija, Codroipo Udine, Bob Mould, The Gaslight Anthem

četvrtak, 19.07.2012.

Gunsi raspištoljili sebe pa publiku u Splitu

GUNS'N'ROSES, 17/7/2012, Spaladium Arena Split

Crazy night, 3 sata i koji min kusur (štopano!), Axl bio pristojan kasnio je manje od pola sata. Izgleda super (ukoliko Axl može ikada ikome izgledati super!), pjeva super. Ovako inspirativan i motiviran niti Axl niti bend nisu bili u Zagrebu 2010. vidjelo se da im je pasao slobodan dan u Splitu...

S druge strane ovo je bilo jedno od najgorih snimanja do sada: oko 25 m, bez povišenja. Ameri nam izvukli odnekud par stolica, jedine koje su našli ali na žalost sklopive (bilo je padanja i akrobatiranja), i što je puno gore: tapecirung od supžve od 10 cm što je značilo da smo se ljuljali loveći ravnotežu. Radi fotkanja je ovo bio posve neisplativ put, jer su ispale ispod svakog mog prosjeka.

Ali zato radi koncerta nije bilo neisplativo: dobrih 7 somova ljudi je napunilo Arenu i ugođaj je bio sjajan. Zvuk kao i uvijek u Spaladiumu loš do prosječan, i to je jedino što me je zaista smetalo da bi mi koncert bio VAU na kubik.

Kiks prvi i osim zvuka jedini su napravili organizatori što nisu napravili ogradu koja je trebala dijeliti fanove u skupljem Golden Circlu od ostalih jer je tako parter ostao jedan prostor a znamo koliko može biti frkovito kada divlja Guns'n'Roses masa navali. I tu sad ide pohvala Axlu i njegovoj stranoj ekipi, čim je koncert krenuo i masa se stisla naprijed i nastala frka da bi ova lijepa večer mogla gadno završiti, njihovi redari i sam Axl cijelog su koncerta pazili na ljude, klince, izvlačili ih van ako su vidjeli da se netko ruši ili da ga gnječe i sl. Očito je tragedija s Riversidea još jako svježa.

Počelo je s pomalo neobičnim odabirom introa: Massiv Attackom i "Splitting the Atom" a onda kada su Gunsi upali s "Chinese Democracy" nastao je urnebes. Ali ništa nije to bilo naspram prvih taktova " Welcome to the jungle" kada su se i tribine digle (jest da ja ništa od toga nisam doživjela, balansirajući na stolici i pokušavajući ne pasti s nje...)

Neću sjeckati koncert pjesmu po pjesmu biti će dovoljno reći da su u nedostatku novog albuama, Gunsi malo izmjenili setlistu (googlajte) i dodali malo više pjesama s "chinese Democracy" i koliko god setlista bila dobra, toliko je za one druge koji nisu smrtni fanovi GNR-a bila s tzv. snizalicama - pjesmama koju šira publika baš i ne zna. No zato je bilo dosta jammanja svih svirača u bendu, malih intermezza u kojima se Axl preoblačio češće nego Lady Gaga ili Madonna. (Da bi na kraju uvijek završio u sličnoj opravi s šeširom i sakoom, samo mu je falila još zimska bunda i šal).

Naročito su sjajile tri lead gitare, bolje reći Bumblefoot ovaj puta manje nego Richard Fortus i DJ Ashba. Ugodno me iznenadio basista Tommy Stinson, tek sam sinoć uočila koliko su on i Farell na bubnju snažna ritam sekcija.

Komunikacija s publikom je bila sjajna ali ne od onog kojeg to (ne)očekujete ali se priželjkuje i bilo bilo logično - Axla dakako, koji je usprkos svemu tu i tamo nešto rekao, ali se zato mrgud smiješio cijeli koncert - nego od ostalih članova benda koji su kao i Axl koji je definitivno najviše pretrčao, bili oni koji su stvarali atmosferu, a tu najviše mislim na DJ Ashbu koji je bio apsolutni car po tom pitanju. U jednom je trenutku čak upao u publiku u prvim redovima a zatim se popeo na tribinu.

Općenito su svi komplet toliko nevjerojatno pokretni na pozornici da je očito kako svi do jednog uživaju u onome što rade i bez obzira što je ova postava "plaćenička", dakle muzičari koji su tu da bi Axl i dalje imao bend zvan Guns'n'Roses - ovo ipak nije cover bend i glazbenici na plaći. Ovo je legitiman skup osoba koji žive s glazbom i nazivom GNR-a. A to vam sve govori. Jako volim Slasha i Izzya i za mene su stari Gunsi pravi Gunsi, ali ovo je the next best thing, Axl je okupio vrhunsku ekipu i vidi se da su i srcem i dušom u priči zvanoj Guns'n'Roses.

Prvi highlight večeri je osim početka bio na "Estranged" a onda je koncert (publika to jest) eruptirao na "Sweet child of mine", no pravi lom nastao je ne na Guns pjesmi već na AC/DC "Whole Lotta Rosie". Oh yeah rekla bih.
Iako je po meni drugi pravi highlight večeri bio ipak ranije na fenomenalno u koncert uglazbljenoj Pink Floydovoj dionici "Another Brick in the wall, part 2" kao uvod u "November Rain" s Axlom na klaviru.

Dva sata kasnije i koncert, regularni još uvijek traje. Završilo je (kao i da nije) s "Nightrainom", a meni se činilo da se bendu niti na tih par minuta ne odlazi s pozornice. Nakon urlanja i lupanja nogama za još, Gunsi su se bez predugog čekanja vratili za mrak od bisa dugog preko 20 minuta s "Madagascar","Shackler's Revenge", fenomenalnoj "Patience" i naravno, "Paradise City" na kojoj su padali konfeti, rigala je vatra, samo smo čekali vatromet i bengalke. Kao što rekoh bendu se jednostavno niti nakon puna tri sata i par minuta nije išlo s pozornice iako se zna što je kraj koncerta. Pa su se vratili da se pozdrave s publikom, poklone i uz Sinatrinu "My Way" nasmiješeni i zadovoljni (bogme ne znam tko je bio više, oni ili publika) povukli u backstage.

Zaključak: tko se od Splita sinoć skrio, magarac je bijo.

Oznake: koncert 2012, Gun's'Roses, Axl Rose, Split, live, Arena Spaladium, hard rock, rock

ponedjeljak, 16.07.2012.

Duran Duran raspametili dupkom pune Križanke, LJ

Duran Duran, 14/7/2012 Križanke Ljubljana

U subotu su ljubljanske Križanke dupkom pune i raskriljenih ruku dočekale legendarni new wave bend 80.-tih - Duran Duran. Za početak, oni koji se možda sjećaju koncerta Durana u Zagrebu 2001. da posebno napomenem da ono i ovo sad nije baš imalo mnogo veze jedno s drugim. 2001. g je koncert djelovao kao da je neki uvjerljiv ali cover bend došao izvoditi hitove slave petorke, a doživljen je prema onoj poznatoj: "Opet nam dolaze ocvale i ostarjele zvijezde koje su nam trebale doći prije 10-15 godina". I sada dolazimo do "punchlinea" - to se je bilo prije davnih 11 godina.




Što bi rekli tek sada za ovaj koncert? E, ali sada je drugo vrijeme i Duran Duran su drugi bend. Ili opet (skoro) onaj stari, kako hoćete. Očito je da DD funkcioniraju dobro samo kada su najmanje u triplikatu originalnih članova, točnije sada kada su u kvartetu - sada je to - to. Nedostaje Andy Taylor (gitarista) čisto radi zapunjavanja krilatice "fabulous five" ali generalno i ne. Četvorica originalnih su trenutno u velikoj uzlaznoj putanji svoje druge karijere. Možda im posljednji album nije rasturio top liste kao niti singlovi, ali je to jako dobar album, a oni već odavno nisu instant hitić bend, pa to nije više niti važno. Zato ih je dopala hrpa počasti s kojima ih zadnje vrijeme svi zasipaju, ne najzadnje da će oni za koji dan glazbeno otvoriti Olimpijske igre u ime Engleske, a da niti ne nabrajam sve od aktualnih velikih izvođača koji ih citiraju kao jedne od svojih uzora u mladosti.





Možda ovaj koncert nije bio top 20-30 naj koncerata na kojima sam ikad bila ali je svakako bio opasno blizu onih najboljih, pogotovo ako uzmem u jednadžbu sve elemente koje za mene čine naj koncert: okolnosti oko benda: sastavljanje, rastavljanje, pauze, diskontinuitet, aktualni album ili radovi, ne najzadnje i silne godine koje su iza njih. Vrlo rijetko viđa se takva zabavljačka i komunikativna (ok, nećemo o Springsteenu) nota kod bendova kao što smo imali to prilike doživjeti sada s Duranovcima. Izuzetno raspoloženi, puni energije, svirački nevjerojatno kompetentni i sposobni (iako smo to već znali, ali svejedno, uvijek me to iznova oduševi), a Simon Le Bon, iako više ne tako pokretljiv kao u svojim najboljim danima, još uvijek ima vokal koji je samo par mrvica slabiji nego što ga znamo, a i to možda samo radi prošlogodišnjih problema s glasom radi kojih su na neko vrijeme morali prekinuti turneju.



Krenulo je pjesmom sa aktualnog albuma "All you need is now" - "Before the rain", i već je publika morala pozirati Nicku Rhodesu (koji na svim koncertima kao pasionirani fotograf fotka publiku). Nastavilo se odmah u glavu s: "Planet Earth", "A view to a Kill" i "All you need is love". Iako su Durani počeli odmah komunicirati s publikom prava fešta od druženja je krenula prije " Taste the Summer". Simonu je očito odgovarala ta intimna blizina s publikom koju ima ljetna pozornica u Križankama (na metar i po' ste od benda) - jer se spustio u photo pit i tražio dobrovoljca za pjevanje. Prvo je odabrao mog znanca Marka, i kada ga je pitao otkuda je rekao je (naravno) "Croatia". Smijeh i pljesak u Križankama. No Simon je tražio Slovenca. Drugi izbor bio je - Vinko, pogađate već, iz Croatie. Još veći smijeh i pljeskanje. Na kraju je ipak ubo' Slovenca koji se, umilno rečeno, trudio iz petnih žila da si Simon ne začepi uši. Ako još do tada (a pazite prije pete pjesme!) niste bilu s rukama u zraku i raspoloženi onda jeste nakon ovoga.




Poslije toga je bila rasturačina manje-više. Plesalo se, skakalo, njihalo, mazilo (zavisno od toga što se sviralo), Simon je još par puta uletavao u publiku, a "lepi" John Taylor mu je svesrdno pomagao. Prvi vrhunac večeri je bila "Hungry like a wolf", drugi posljednja u regularnom dijelu " Wild Boys" ukombiniralna sa snippetom "Relax" od Frankie Goes to Hollywood. Prije nje su Durani izveli "Ordinary world" prije koje je Simon održao kratki govor o strahovima i nesigurnom svijetu u kojem živimo, te kako trebamo skupiti snage za prebroditi sve nedaće (nešto u tom stilu) što je možda pomalo čudno zvučalo od pjevača nekad najglamuroznijeg benda na svijetu, no i to nije nikakva novost, Durani su oduvijek bili, pa i onda u doba svoje najveće slave, poprilični filantropi i socijalno osviješteni iako se to nije stavljalo na velika zvona.





Nakon neopisive galame publike koja je prednjačila u srednjoj životnoj dobi (jel si možete zamisliti raspamećene Slovence oko 35-40 godina? - ili su to možda bili Hrvati?!), Durani su se brzo popeli na bis i dobili smo "Girls on Film", "Starman" i legendarnu "Rio" za kraj krajeva.
Moram spomenuti i onaj dio gdje se predstavljao bend (što je u pravilo dosadni intermezzo, čast izuzecima), ovaj je meni bio vrlo zabavan jer Durani iz tog predstavljanja naprave zezanciju i mini-show.





Uz duboki zajednički naklon publici i nešto manje od dva sata prašenja, zaključili smo - bila je ovo prokleto dobra koncertna večer i divno vraćanje u prošlost koja to nije.

Oznake: Duran Duran, pop-rock, new wave, live, koncert 2012, Ljubljana, Križanke

petak, 29.06.2012.

Sting nam je vratio BASS

Sting, Arena Zagreb - 27.6.2012.

Nekako je već postalo uobičajeno da nam svake dvije tri (nekad i svake) Sting dolazi. Maltene je kao domaći. Mogao bi si i kuću kod nas kupiti, koliko je tu. I tako nam je stigao i peti put i definitivno oko njegovog dolaska nije vladala nikakva histerija, no njegova fan baza i nije ona "histerična" - njegovi fanovi se samo pojave na koncertu.


Otprilike točno koliko se i očekivalo da će Sting (u petom naletu) sakupiti publike toliko i jest, više-manje oko 4.500. Arena je bila prepolovljena, na bočnu stranu postavljena pozornica kao i lani na Lenny Kravitzu i ta intimnost (kad se radi koncert s ovakvom brojkom posjećenosti onda je ova "polovica" sjajni složenac) samo je dodala čar koncertu, kojeg je uglavnom pohodila publika srednje dobi iako sam ja vidjela i mnogo mlađu ali i bogme dosta stariju. Očito Stinga vole različite generacije.


Ono što u Areni nije bilo dobro, barem ne na nekim mjestima (bočnim od pozornice) bilo je isto kao i na Kravitzu - zvuk. Da je ne znam koji razglas stavljen te večeri ne bi pomoglo jer ogromna Arena nije prostor za šupljikavu posjećenost. Zvuk u biti nije bio toliko loš nego je "bježao" u one prazne rupe Arene i gubio se i do skoro pred kraj koncerta sve skupa je zvučalo malo razvodnjeno iako takav nije bio Stingov nastup. Sting je s pratećim sastavom (sjajnim, usput rečenom) u jednoj vrlo ogoljeloj scenografiji dao veliki maksimum one "usporene" rokerije koja počiva na toliko prepoznatljivom basu. Ništa od showa tu nije bilo, samo svirka i odličan vokal koji Stinga i dalje sjajno služi.


Malo siromašna set lista (ja sam zaista tu sitničava) od 15 pjesama u glavnom dijelu ipak je dala najbolje stvari kojima godine ništa ne mogu. Kombinirajući pjesme iz solo karijere s jačim stvarima iz genijalne Police faze, Sting je uz nekoliko kraćih bliskih obraćanja publici "Dobra večer Zagrebe" i slično (ipak smo si mi frendovi, ne?) naštrikao jednu po jednu super stvar, što usporenu što žestoku.
U glavnom dijelu najviše su me se dojmile "Demolition Man" od Policea i predobro izvedena "Fields of Gold".
Oduševili su i prateći glazbenici posebno energični i originalni violinist, bubnjar i back pjevačica.




Bisa je bilo tri i nismo ih puno čekali. Možda prerano izvedena, počelo je s "Desert Rose" koja je digla dvoranu na noge, a Sting i prateća mu pjevačica pokazali kako se pjeva dio Cheb Mamija, bez greške! Mali pad u dinamici je bio uz inače izvrsnu "King of Pain", da bi se sve "zakucalu" uz besmrtnu "Every Breath You Take".


Bis br. 2 bio je uz "Next To You" i tu je po planu trebalo sve završiti (kao i na većini ostalih koncerata), no Zagreb se nije dao tako lako otpraviti i to je Sting znao jer se vrlo brzo popeo na binu i posljednji put kako bi zaista fenomenalno odsvirao akustičnu gitaru na jednoj od svojih najljepših pjesama "Fragile".


Uopće se neću začuditi ako za godinu-dvije opet ugostimo Stinga. HvalaBogu da netko od velikih toliko voli Hrvatsku da non stop dolazi...

Oznake: Sting, live, koncert 2012, Arena, Zagreb, rock-pop

petak, 15.06.2012.

Bruce Springsteen u Trstu saznao sve što treba o Hrvatskoj

Bruce Springsteen & The E-Street Band, Stadio Nereo Rocco, Trieste, Italy - 11/6/2012

Nakon što nas je veliki Šef, Bruce Springsteen „zaobišao“ ne stavljajući Hrvatsku kao destinaciju za neki do njegovih koncerata na aktualnoj turneji "Wrecking Ball" kojom promovira novi album, nije nam bilo druge nego da se razmilimo po najbližim (o tome bi se već dalo raspravljati) destinacijama na turneji. Logično najviše autobusa hrvatskih registracija bilo je za vidjeti u nekdašnoj shopping meki - Trstu. U ponedjeljak je Šef održao posljednji od tri koncerta u nizu u voljenoj mu Italiji i nekako sam se bojala da će biti najslabiji. Što je smiješno komentirati samo po sebi, Springsteen nema slabih koncerata - on ima one emotivno infarktne i one malo manje opasne po srca. No mislila sam si, "Bit će već poprilično izmoren jer je prvi, onaj u Milanu bio drugi po dužini ijednog njegovog koncerta (ikad), a nedjeljni u Firenci je bio vodeni pakao za sve uključujući i njega, gadna kiša i prolomi oblaka prali su publiku i Springsteena cijeli koncert, no on nije odustajao - mokar do kože svirao je nevjerojatnih nešto preko 3.20 minuta, na kraju skoro isto dugačko kao i u Trstu, što vam sve govori - koncert u Trstu je bio savršen, kratko i jasno.





Set lista je bila sjajno izbalansirana, prošarana starim kultnim stvarima (Badlands, Johnny 99, Thunder Road, Seven Nights to rock ...) legendarnim hitovima (Hungry Heart, Bobby Jean, Glory days, Because the night...) i novim materijalom kojeg je bilo dosta i koji meni osobno (glazbeno) nije neki spektakl no uživo dobija posve drugu, baš onu pravu veličanstvenu dimenziju, namjenu koju je i Springsteen imao u glavi kada je radio "Wrecking Ball" (poruke, ne glazba).





Svi koji su ikada pohodili Springsteenove koncerte znaju da je kod njega uvijek faktor iznenađenja, neke vrste. Njegove setliste nikad nisu finalne, ni sam E-Street Band nikad nije siguran što će sve morati odsvirati, Springsteen mijenja listu tijekom koncerta, publika i po dan dva stoji prije koncerta u redu kako bi se domogli onih zlata vrijednih narukvica koje im garantiraju prve borbene redove, točnije šansu da će mu stisnuti ruku, da će je/ga Šef izvaditi iz publike i nešto otplesati sa vama ili ćete mu jednostavno porukom na kartonu reći svoju želju - koju će on, velike su šanse i uslišati. I na svakom koncertu znate da će se sve ovo dešavati i svejedno doživite iznenađenje, ili neku vrst orginalnosti izvedbe bilo da usliša tri molbe odjednom pa na pozornici za vrijeme Dancing in the Dark imate tri fana, dva muška koji su plesali s ženskim dijelom pratećih glazbenika (Soozie, violinisticom i Cindy, back vokalom) i curu koja se omastila pa otplesala s trojicom i na kraju se pošteno izljubila i sa Šefom. Ali niti to nije sve. Želite da vam Šef otpjeva Rosalitu za tatu i mamu? Nema problema. Bis koji i nije bio bis jer nije Springsteen ni E-Street Band niti pošteno otišao s pozornice - počeo je baš s Rosalitom. Ili, mama vam je fan teški i zamolite Springsteena da otpleše s njom kako biste joj u svakoj zgodnoj prilici mogli podsjetiti kako ste joj baš vi priuštili najbolji doživljaj u životu (van toga što je dobila vas)? Nema problema. Bruce je i s mamom otplesao jednu. (Otplesao je on još s nekoliko te večeri).





I sada, svima njima koje se dešavaju ovakve krasne, emotivne i za vjeke vjekova pamteće stvari, je naravno fenomenalno. A vama ostalima? Vi ste tako obuzeti tim sitnim detaljima, biserićima kojima Springsteen niže prekrasnu ogrlicu divnih momenata, bilo da li ste alfa-mužjak, sentimentalna dušica ili ne. A emotivnost i sentimentalnost se kod Šefa pišu velikim slovima.





Dijelovi koncerta koje Springsteen posvećuje socijalnim temama, ali s takvom dozom dobrog ukusa da je to svima drugima osim njemu, poprilično teško izvedivo, posebni su i zahvaćaju baš svakoga u žicu, bez razlike. Naravno da je prilikom izvođenja prekrasne My City Of Ruins spomenuo i New Orleans i tornado koji ga je tako uništio, kao i spomen na aktualne devastirajuće potrese u Italiji - no nijednom nije to prešlo u neke spin offove "pričalice" koji na kraju samo zamaraju i ubijaju atmosferu. Ne moramo plakati cijelu večer da bismo potvrdili da nam je do nečega stalo.






Još uvijek "slomljena srca" (citiram Šefa) nakon gubitka najstarijeg suradnika i prijatelja saxofonista The Big Mana Clarencea Clemonsa, Springsteen je našao načina da u dva navrata, dostojanstveno, toplo i emotivno obilježi spomen na njega i da publika sama iskaže koliko nam svima The Big Man nedostaje. Naročito je to lijepo i toplo sjelo u staroj, divnoj Spirit in the Night s prvog albuma. Jednako snažno a opet drugačije, odzvanjale su na punom stadionu Nereo Rocco, Johnny 99 i skoro akustična, nezaobilazna The River.
U mala iznenađenja na setlisti ubraja se i Apollo Medley ("The way you do the things you do" i "6345789") u kojem je Springsteen spojio ovaj put neki dugi sound - soul za kojeg je i rekao da je preteča sve glazbe, a s kojim je nova garnitura pratećeg benda koji sada broji 17 glazbenika (uz E-Street Band) 5 puhača, dva saxa (od kojih je jedan Jake Clemons, nećak The Big Mana, koji se usput rečeno fenomenalno uklopio u bend) dalo novu dimenziju Springsteenovom rock'n'rollanju, te povremenim izletima u folk, country ili irski folk kojeg je naravno bilo i ovog puta uz aktualnu Shackled and Drown.




I da je bilo "samo to" uz nevjerojatna već spomenuta 3.20 sata, prepuna dinamitne energije koja se širila svakim kutkom stadiona i uz koju bi svi presretni i ozareni otišli kućama, htjeli mi to ne htjeli, energija koju odašilje Springsteenova karizma presnažna je da ne biste pokleknuli, na kraju posve neočekivani i mi Hrvati dobili smo svoje veliko iznenađenje. Prvi puta u povijesti ijednog Springsteenovog koncerta, spomenuo je i "Croatiu"! Na otvorenju koncerta uz početne taktove genijalne "Badlands" (kako odgovarajuće!) nakon "Buona notte, Trieste" (Springsteen inače odlično priča talijanski, zato su u Italiji posebno snažni koncerti jer ga Talijani obožavaju - ako ste mislili da su koncerti u Beču super, onda niste još ništa doživjeli) - rekao je i super izgovorenim hrvatskim "Dobro večer, Croatia. Kako ste?" što je "naštrebao" pola sata ranije nakon što su mu Branko Komljenović i Željkica Makanec predstavnici Menarta odnosno Sonya za Hrvatsku (i regiju) objasnili da je u Trstu barem 1/3 Hrvata i da mnogi fanovi idu i na nekoliko koncerata na istoj turneji (činjenica koja je izuzetno iznenadila njegov management i njega) i nakon što je spontano izrazio želju da kaže nešto "lagano" na hrvatskom - čak je i ponio šalabahter sa sobom i to isto ponovio još jednom, a "Croatiu" zazvao ponovo na početku My City of Ruins (oh kako odgovarajuće još jednom! osim što je trebao umjesto "city" reći "state"). Dakle znajte, ako se na sljedećoj turneji Springsteen pojavi u Hrvatskoj, valja poslati tortu zahvalnicu u Menart ovom agilnom paru.

Ako ste bili Hrvat u Trstu u ponedeljak i ako niste bili impresionirani onda vama nema pomoći. Potražite savjet liječnika ili ljekarnika.

Pakleni bis završio je uz Tenth Avenue Freeze-Out, i ako niste do tada bili iscijeđeni kao limun, poslije nje jeste.




Niste još gledali Springsteena nigdje na koncertu, dakle uživo? Nema veze što slušate, otići na Springsteenov koncert je neke vrste glazbenog "must havea", opće kulture ili jednostavno: znat ćete što ste propuštali ili što biste propustili kada jednom i odete. 12.7. i Beč je blizu. Ubacite se u interkontinentalni vlak koji melje sve pred sobom, a ne ostavlja iza sebe ništa drugo do pozitivu i snagu. Vlak se zove Bruce Springsteen & The E-Street Band. I više nije budućnost nego konstanta, mjerna jedinica rock'n'rolla. Sve ostalo su izvedenice.




I na kraju osim slika možete pogledati i tri video klipa:

Oznake: Bruce Springsteen, koncert 2012, Wrecking Ball tour, italija, Trst, live, The E-Street Band