Return of ALTEREGO

nedjelja, 29.06.2014.

PRINCE u Beču - još uvijek itekeko aktualan i jači nego ikad prije

Da dugo me nije bilo, neke tužne stvari su se dogodile u međuvremenu, ali eto Return of Alterego opet jaše :)

PRINCE & 3RDEYEGIRL – Austrija, Bec, Stadthalle, 7.6.2014.

Trebalo mi je ravno 28 godina da uhvatim Princa uživo i konačno se to desilo u subotu u Beču. Od prvog neuspjelog pokušaja da ga vidim na Wembley Areni 1986. kada je harao svjetskim pozornicama i dijelio slavu s Michaelom Jacksonom i Bruce Springsteenom, svakim u svom razdoblju najveće slave, iako drugih glazbenih izričaja, to je bio triumvirat frajera koji su vladali. Kako i zašto Princa nisam odgledala tada niti kasnije nije bitno osim da sam prije dva tjedna kada je neočekivano na vrat na nos objavio koncert u Beču, odjurila gore glavom bez obzira pa što bilo. Foto akreditacije nisu dali NIKOME, pa tako i nema fotogalerije da je razgledate. Ne samo što nije dozvolio službeno fotografiranje nego nije dozvolio NIKAKVO fotografiranje, redari su se zalijetali u publiku i na smartphone, što da vam kažem…
Očito mu je sama činjenica da mu je bio 56. rođendan bila prebolna, pa je tamo negdje u pola koncerta kada mu je Stadthalle spontano otpjevala “Happy Brithday” umjesto da bude ganut ili barem da mu bude drago i da se onak emotivno zahvali – Prince je u svom stilu hirovito rekao nešto “OK hvala, ali ja bih radije bio mlađi, a ne godinu dana stariji.”

Sve ostalo (osim nefotografiranja) je bio – savršenstvo. Nema mnogo izvođača preko 55. koji skaču, sviraju i pjevaju i zabavljaju kao što to radi Prince. Možda ima 56. ali je barem pokretljiviji duplo od mnogih mlađih kolega.
Sasvim sigurno da stari zavodnik dobiva malo juicea i od pratećeg mu benda kojeg je složio od tri službena komada, i dva neslužbena, a zovu se 3RDEYEGIRL. Možemo mi lamentirati o Princeovim slabostima prema lijepim ženama u bendu, ali ruku na srce, sve koje su ikad svirale sa Princem su bile vrhunske sviračice (pjevačice možda i ne) i to ne neka tamo “žlj” liga, već među najvišima. Prince je fakin glazbeni perfekcionist, svira more instrumenata i to ne napola, već neke briljantno i na lijepe oči nikad nije vodao sa sobom nekoga tko nije svirački sjajan, što se za poneke druge velike izvođače i ne može reći. Jer 3RDEYEGIRL u ovom slučaju nisu samo sviračice (i pjevačice) to su izvođačice sa energijom, srcem i saftom, u totalnoj harmoniji s osebujnim i teškim Princem – a to radi razliku.


Koncert je trajao debelo preko dva i pol sata uz 4 bisa i dosta remikseva ili umiksavanja snippeta poznatih pjesama u vlastite pa je dolje napisana setlista malo i manjkava.
Ovo mi je bio prvi put (iako to redovito radi i Springsteen pa i U2 ali u par pjesamaa, a ne cijelo vrijeme) da nazočim jednom takvom “remiksiranom” koncertu da nijedna skoro pjesma ne izgleda u cjelosti kakva treba biti – i makar mi je bilo jako neobično bilo je sjajno. Neke izvedbe su bile tako drugačije da mi je trebalo vremena da raspoznam pjesme. Onima koji su slijepo zalijepljeni za neke poznate izvedbe sigurno ne bi posve sjelo tako nešto, ali takvi ionako ne slušaju a kamoli gledaju Princea.
Mijena je kod Princea sve.

U svakom slučaju vrlo efektan show je počeo primjereno s “Lets’s Go Crazy” u kojoj su 3RDEYEGIRL odmah pokazale od kakvog su tijesta, a Prince da nije posustao ni časka od 80-tih ili 90-tih iako je komercijalizacija njegovih albuma posustala već odavno.
U tome i leži tajna zašto su me mnogi s jednom podignutom obrvom čudno gledali kada sam rekla da idem/bila sam na njegovom koncertu: “Al’ je on još aktivan?” Je itekako, i radi kvalitetnu glazbu ali ne radi hit singlove i ne šljivi Internet pol posto kao niti web stranice (nema ih) i slično i logično je da u ovo moderno tehnološko doba bez toga si kao mrtav.
Ako mu se išta ne može odreći a to je integritet i dosljednost kao karakterno tako i glazbeno. A to je za RESPECT.

Primarno kralj R&B i funka kojeg je kopirao i naš pokojni Dino Dvornik, sjajno pliva i u synthpopu, r’n’r, a naročito u hard ili heavy rock zvuku. Što i ne znate dok ne prisustvujete na jednom njegovom koncertu pa vam onako podmuklo ubaci petardu i odradi dvije tri (“Guitar”, “Plenum Electrum” (što je naziv njegovog novog albuma koji uskoro izlazi!) i “Empty Room”) stvari u takvom hard rocku i s takvim solažama da se mogu smrznuti i daleko poznatiji hard rock gitaristi.

Uostalom, Prince je uvijek na listama prve lige gitarista, a ovisno o žanru liste je niže ili više rangiran, ali to je samo zato jer je primarno poznatiji kao funk i R&B. Ako mene pitate on je toliko blizu Jimi Hendrixu samo što je potonji poznatiji po svom sviranju gitare. Većina znalaca rocka će vam bez mnogo razmišljanja reći da je “Purple Rain” vjerojatno najbolja rock laganica ikad napisana, a njegov solo pjesme se ubraja u najjače ikad odsvirane (ne najbrže, ne najpreciznije, ne ono naj naj nešto gitaristički, već najdojmljivije odsvirano, a znalački).

I to je ono što uzdiže Princea i njegov koncert: on je kompletan izvođač, on neće forsirati nijedan dio na račun drugih, sve je savršeno izbalansirano.
Osim možda onog što govori. Malo iritantno (ne stoga jer nisam Bečanka) jer ponovio jedno sto puta “Viennaaaaaaaaa” u kojekakvim kombinacijma, pa mi se čini da mu od svega najviše zapinje šira komunikacija s publikom.
Ipak sve to pričamo u takvim smiješnim dozama, kojih drugi izvođači imaju na tone (lošeg).

Iako me se najviše dojmio prije spomenut trio hard rock prašenja, naročito se gitaristica 3RDEYEGIRLa istakla fenomenalnim sviranjem na “The Beautiful Ones”, ali ni basistica bogme nije zaostajala naročito na “Hot Thing”. I naravno tu je bio emotivni element na “Purple Rain”, a preizvrstan je bio cover prastare, opake rock laganice “Crimson and Clover” sa spontanim zbornim pjevanjem dvorane “Over and Over” u hipnotičkom ritmu nekog napjeva, badass izvedba nema sumnje iako posve drugačija od recimo meni najbolje verzije Joan Jett & The Blackhearts.

Četiri bisa na kraju govore više nego dovoljno, zar ne?

Oznake: Prince, koncert, live, nastup, rock, funk, R&B, Beč, Austrija, 3EYEDGIRL

29.06.2014. u 23:40 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 23.09.2013.

Goribor među najjačim imenima regioonalne glazbene scene



GORIBOR – Zagreb, Vintage Industrial Bar, 20.9.2013.
Srpski alternativni rock bend Goribor koji je u svojoj podugoj glazbenoj karijeri s tek dva snimljena studijska albuma, pomiješao zavidan broj žanrova od experimentalnog rocka, bluesa, stoner rocka, trip hopa, funka, pa čak i jazza. Ako vam to sve zvučio suludo, oni koji su preslušali Goriborovu glazbu, naročito njihov aktualni album “Evo je banje” koji je objavljen već prije dobrih godinu i pol dana, reći će vam da je taj “mišung” sjajan. Ubacite u glazbenu podlogu i sjajne sihove frontmana Aleksandra Stojkovića “ST-a” koji plastično ocrtavaju postkomunističku realnost i stanje uma u bivšoj Jugi, te na kraju i izvedbe uživo svega toga, to je možda i najvažnija karika u percipiranju Goribora – dobijemo jedan od najvažnijih bendova postjugo regije. Na posve drugi način ali jednako snažno Goribor me podsjeća na, po meni najveći bend bivše države: Ekatarinu Veliku.
To je bend više za “izgubljene genracije” dakle stariju ekipu koja i dalje više cijeni stare načine nezdravog uživanja (od “napušenosti”, cigareta do žestice) nego nove trendovske, no zdrave načine života. No sinoć je koncert u Vintage Industrial Baru, novijem propulzivnom i zagrebačkom klubu, pokazao i suprotnu stranu tog mišljenja: lijepi broj vrlo mladih, klinaca, studenata popunilo je prve redove ispred bine ili se motalo po pokrajnjim prostorijama.
Ili su zalutali misleći da će doćivjeti nešto trendovski ili su “ukopčali” u čemu je stvar te da se Goribor neminovno pokazuje kao jedan od najbitnijih bendova na ovim prostorima.

Nakon više od godine dana live nastupa u Zagrebu, Goribor je nastavio promovirati aktualni album “Evo je banja”, te kada se objavilo da će nastupiti 19.9. u Vintageu, koji je svakako jedno od par “pravih” rock lokacija u Zagrebu, ali istovremeno nesretne konstrukcije odnosno rasporeda prostora u kojima se dešava “usko grlo”, nesnosna guvža i manjak zraka kada se rasprodaju karte – i to se upravo dogodilo. Koncert je ubrzo rasprodan a onih šesto vlasnika karata za koncert nije niti slučajno bila brojka koja je mogla zadovoljiti apetit Zagreba za Goriborovim nastupom, te je tako dodan još jedan koncert, onaj sinoć. Nisam sigurna je li i taj bio rasprodan ali Vintage je bio opet pun. A bend je odlučio da je ovo TO i najavio snimanje obiju koncerata i nadajmo se, live izdanja DVD/CD-u.

Ništa vas zaista ne može pripremiti na live nastup Goribora. Ako je ikoji bend boemskog live nastupa koji sam do sada gledala, Goribor su najbližiti tome. Glavnina glazbene podloge pušta se sa matrice, točnije pušta je Stojković – što djeluje posve u neskladu s njegovim zanosom u pjevanju/recitiranju stihova, te izgledom jako napušenog “middle aged mana”, koji s druge strane ima snažnu karizmu a la Goran Bare, a da ne čini ništa na pozornici od Baretovih standarnih “movementa” osim što se grćevito drži mikrofona (a i to bočno na stageu) tu i tamo baci pogled ili koju riječ prema publici.
Njegov odnos sa stalkom mikrofona uz obavezno držanje poluizgorjele cigarete postat će mit, čini mi se. Toliko je interpretacija dojmljiva.
Bubanj je zapravo jedino što na pozornici Goribor još nekako drži u rock smjeru, dok Miroslav Užarević na basu i gitari te Željko Ljubić “Piti” doktor gitare “plove” svim mogućim drugim žanrovima, najsnažnije kako trip hopovski prelaze u blues ili jazz stvarajući hipnotičku nadrealnu glazbenu sliku. Ljubić svira tu gitaru kao da sastavni dio, jedan od udova tijela.

Ali najbolji, ali i najšokantniji dijelovi koncerta za dio publike su oni “kockasto”, sumanuto izvedeni: Ljubić krene sa solom taman onda kada Stojković da znak da pjesmu treba završiti. Takva spontanost, bez obzira što mnogima pokvari izvedbu neke pjesme jest ono što neki bend čini da ima onaj “X faktor”.

Oznake: Goribor, koncert, live, Zagreb, alternativa, blues-rock, trip-hop, vintage industrial bar

23.09.2013. u 19:58 • 1 KomentaraPrint#

petak, 13.09.2013.

Gibboni - 20 godina hrvatskog Springsteena



GIBONNI - Tvornica Kulture, zagreb - 12.9.2013.


Netko će reći čemu to „fanovsko“ praćenje nečijih koncerata na jednoj te istoj turneji i – imao bi pravo. Uglavnom. No, postoje oni raritetni umjetnici za koje to jednostavno ne vrijedi. Baš obratno, to vam dođe kao životno potrebit lijek lijeka koji se daje u više doza.

Bez prevelikog pretjerivanja, Gibonni je jedan od tih rariteta u nas. Nije sad ni bitno je mu ovaj ili onaj album mrak ili nije, loš i prosjek ionako nisu nikad, a u gornjoj kategoriji je u pitanju samo nijansiranje veće ili manje i eventualno „sviđa mi se jako ili ne baš toliko“. Ako ćemo o njegovom novom albumu „20th Century Man“ iako je nama „tu kod nas“ to sve već viđeno pa nema neke ekstaze, bitnije je pitanje kome je vani taj album namijenjen i je li on prenio stranoj publici ono što Gibu čini Gibom. Po meni nije baš pretjerano, ali to opet ima veze samo s time koliko će fanova vani dobiti ili ne, para zaraditi ili ne, kvaliteta opet nije upitna. Ono što je mene sinoć jedino učinilo nesretnom kada sam se vratila s još jednog maratonskog Gibinog koncerta jest saznanje da je taj album mogao biti dramatično bolji da se je možda manje razmišljalo (i možda kalkuliralo), a više prenijelo ono što Gibo radi uživo. Angloameri kažu za neki koncert koji te raspameti do daske da je bio „killer“ (ubojica). Ne sjećam se da sam ijedan Gibin koncert odgledala (a bilo ih je tijekom godina) a da nije bio killer. Eh, da je taj feeling prenijet na jako dobar „20th Century Man“ danas bi Gibin album gledali na top listama iTunesa i sličnih uz odabrano društvo svjetske elite…

Ki bi da bi, nama „odmjerenim kvazi fanovima“ bilo je napeto čuti na što te njegove nove engleske pjesme liče uživo. A kad ono pomalo razočaravajuće, Gibo je s novog albuma izveo ravno tri pjesme. Razočaravajuće zato što su zvučale jebeno dobro i bilo ih je premalo.

Koncert je radi loše prognoze na kišu (koja na kraju nije padala) prebačen s otvorenog – intimne atmosfere zagrebačkog Griča u sličnu, također intimniju atmosferu Tvornice Kulture koju je dupkom napunilo 1200 gladnih nove doze srca, duše i nade. I optimizma. U ova vremena kredita u švicarskim francima koje je čak i Gibo spomenuo da ti grane sunce kad otplatiš zadnju ratu i skineš ga s kičme, Gibini koncerti i ritualni momenti tijekom koncerta su maltene ko' kruh i voda.

Dok smo čekali da se Gibo sa svojom žestokom instrumetalno-pjevačkom svitom konačno pojavi na pozornici Tvornice (kasnio je 20tak minuta a la celebrity stil), prežvakavali smo neke prošle događaje i situacije one vezane uz Gibu i one koje uopće nisu. I vrtiš si film i čini ti se kao jučer, mularija koja sluša svoje vršnjake iz Osmog putnika, pa njihovog odbjeglog pjevača koji piše croonerske (zabavne) pjesme našim tada (pa i sada) velikim Jugo zvijezdama, sve do „Zlatnih godina“. A to je tek bio početak, onaj pravi. Ova je Gibina turneja proslava njegovog 20.-godišnjeg rada bolje reći, nezaobilazne ikone naše glazbene scene. 20 godina? WTF? Kako je pobogu prošlo već 20 godina? Pa u samo par godina više radila sam kojekave zvizdarije u srednjoj i sjećam ih se kao jučer.

No lako za prisjećanja, sve nas po glavi lupa visoki JMBG ali najbolje je kad to ne samo da ne osjećaš nego još uz to imaš dojam da smo tek započeli.
Sve se to na ovaj i onaj način sinoć provlačilo kroz koloplet prekrasnih, evergreenskih Gibinih pjesama, srčanog zbornog pjevanja, mnogih suznih očiju i prsiju punih onog feelinga kojeg se ne srame ni najjači macho-mani. Od početne „killerske“ „Činim pravu stvar“ (s kojom je i zaključio koncert) preko „Zamoli me“, „Ako me nosiš na duši“, legendarne „Tempere“ i tako sve do završetka „regularnijeg“ dijela koncerta, već spomenutih „Zlatnih godina“ uz Gibino tipično „došaptavanje“ publici svojih misli, ponekad zbrkanih ali iskrenih, zabavnih pričica i zahvala publici – onoj koja ga nosi od samih početaka i onoj koja je stasala kasnije ili ga prepoznala kasnije.

Intimna atmosfera koncerta Gibu je nagnala da spomene kako „su svi novinari otišli na Manu Chao, pa možemo pričati otvoreno bez ustručavanja da to neće drugi dan osvanuti u medijma“ bila je dobra varka. Ili nas nije vidio ili nije smatrao da smo „oni opasni“, ali je trenutak bio iznimno zabavan.

Prigodno proslavi obljetnice, dobili smo poklon i mi – Gibo publici nije dao tortu nego raritet, što je na kraju ispalo slađe nego bilo koja torta – pjesmu koju godinama nije uživo izveo „Nepobjediva“. Nije ju trebao tako dugo držati u zapećku, ali ju je „izvadio“ u najbolji mogući trenutak u vremenu.
Da li radi same činjenice da smo dobili nešto što nismo očekivali a radi čega smo bili sretni, ili radi stvarnog značenja te prekrasne pjesme, ili nečeg trećeg, sinoć smo iz Tvornice izašli (ponovo) nepobjedivog duha.

Sve u životu je „roller coaster“, kotač pa tako i ova priča: jednako takvog raspoloženja odlazi se sa koncerta, recimo Brucea Springsteena. I kad dobiješ jednu takvu dozu, ideš po još jednu. I još jednu. Nisam slučajno spomenula Springsteena. Uz dužne glazbene, socijalne i karakterne razlike među njima, ostaje činjenica da usprkos umjetničkim mušicama koje ima svatko od njih pa tako i Gibo, Gibonni jest nama ono što je Springsteen Americi. Raritet.



Oznake: Gibonni, koncert, live, Tvornica Kulture, turneja 2013

13.09.2013. u 18:22 • 6 KomentaraPrint#

nedjelja, 11.08.2013.

Leonard Cohen - poezija pod zvijezdama


LEONARD COHEN – Pula, Arena, 2.8.2013

Prije točno tri godine Hrvatska je imala čast da u njoj gostuje jedan od najvećih živućih kantautora u moderno glazbenoj povijesti, Leonard Cohen. Koncert u Areni Zagreb prepričava se i dan danas. U međuvremenu je izdao novi, odlični album “Old Ideas” i odlučio opet na turneju. I pomalo neočekivano, evo Cohena opet u Hrvatskoj!
Ovog puta kulisa je bila pulska Arena, koja navečer uz svjetla reflektora s pozornice i onih prirodnih sa neba teško da neće očarati i natvrdokornije i kada je u pitanju običniji glazbeni doživljaj, a kamoli ne koncert Leonarda Cohena.

Leonard je lakim korakom skoro doskakutao na pozornicu i uz taktove uvodne “Dance Me to the End of Love” brzo dao do znanja da se neće štedjeti. Njegovo već legendarno klečanje pred vrsnim muzičarima svog pratećeg benda dok netko od njih svira solo dionicu ili izvodi neku bravuru na svom instrumentu vidjeli smo nakon te prve pjesme još nekoliko puta i za nekoga tko je u tako poznoj dobi, zaista je izuzetno aktivan i pokretan..

Cohenov i dalje besprijekorni baršunasti glas dobio je punu snagu već na “Bird on the Wire” i nakon toga smo slušali suho zlato od vokala. No ne samo njegovog. Kao izvrsna protuteža starom mačku bile su njegove tri prateće pjevačice sve odreda vrhunskog kalibra i anđeoskih glasova, sestre Webb i Cohenova dugogodišnja suradnica Sharon Robinson koja je samostalno izvela “Alexandra Leaving”s takvim feelingom da je dobila zaslužene ovacije publike i prije kraja pjesme. I Charley i Hattie Webb su briljirale, uz uvodno Cohenovo recitiranje početka “If It Be Your Will” sestre su se u nastavku pratile same s gitarom i harfom i dovršile pjesmu baš fenomenalno.

Koncert je bio podijeljen u dva seta, s malom pauzom od oko 15-tak minuta. Cohen je osim toga i poseban zabavljač. Na svoj se račun diskretno našalio na “Tower of Song” na kojoj se sam pratio uz klavijature sviravši solo na “dva prsta”, dobio gromoglasan aplauz a zatim upitao publiku: “Rugate li se vi to mom sviračkom umijeću?”

Cohen je setlisti dodao i nekoliko pjesma sa novog “Old Ideas” pa samo tako ostali bez recimo “In My Secret Life”, no nitko se nije žalio. Tamo negdje na “I’m your Man” digla se publika i sa stolica ispod pozornice i tako ostala do kraja koncerta koji je još potrajao lijepo vrijeme. Čuvenu “Hallejujah” koju smo čuli u toliko različitih verzija i koja nekima već ide van na uši, Cohen je uspio izvesti malo drugačije, svježe. “First We Take Manhattan (than we take Berlin)” dobila je onaj žestoki ritam i izvedbu kakvu pamtimo od Joe Cockera.

Drugi bis je završio s “Closing Time”. No to je bio samo dobar štos, jer smo dobili i treći bis koji je odmah počeo zabavno, s “I Tried to Leave You”. I za kraj, toliko popularni coveri - revijalna plesna good oldie “Save the Last Dance for Me” rasplesala je i one koji su do tada smo guštali ili bili u zen stanju.

Okruglih 3 sata čistog koncerta – to se danas pripisuje rijetkim velikanima. Neka, jer publika uživa ko’ prase :-)

Oznake: Leonard Cohen, koncert, live, show, Arena, pula, folk-pop, Pop, kantautor, Old Ideas

11.08.2013. u 21:55 • 3 KomentaraPrint#

utorak, 16.07.2013.

THE NATIONAL i Zagreb se i dalje jako vole



Kad netko u Hrvatsku dolazi drugi – treći put to znači da mu se ovdje svidjelo. Kad netko dolazi četvrti ili peti put, kao sinoć The National – onda mora da mu je prokleto dobro nastupati kod nas. Javna je tajna da se američki alternativni r’n'r band i Hrvatska (Zagreb točnije) jako vole i to je tako jasno vidljivo na svakom The National koncertu.
Sjajan ugođaj zagrebačke Šalate, iako malo neočekivano ne popunjene do posljednjeg mjesta, pod vedrim nebom fenomenalno ugodne večeri jasno je govorio što nas (opet) čeka.
Simpatična predgrupa Local Natives svojim je alternativnim grooveom sasvim lijepo zapunila teško čekanje glavnih zvijezda, iako da su nas oborili s nogu – nisu. Malo premonotone vokalne dionice, no imaju potencijala, pa im želimo da nakon dva izdana albuma na trećem ipak malo promijene stvari utoliko da budu ipak u konačnici glazbeno zanimljiviji.

No realno, rijetko koga je baš bilo briga sinoć za Local Natives, budimo iskreni. The National se jedva čekao i kada su se svjetla ugasila u toplo ljetno predvečerje i kada je The National stupio na pozornicu nastala je zaglušna galama. Počeli su netipično, s odličnom novom pjesmom s aktualnog albuma „Trouble Will Find me“ – „I Should Live In Salt”, nastavili s “Don’t Swallow the Cap“ a publika u parteru je već pjevala sve dok se već kao treća na setlisti nije našla „Bloodbuzz Ohio“ koja pritegnula i tribine na zborno pjevanje.

TheNational 02Bend je inače poznat kao poprilično statičan na pozornici uključujući pjevača Matta Berningera, koji se u pravilu primi za stalak mikrofona kao da mu je to zadnje u životu i tako provede većinu koncerta, no to samo radi očigledne zanesenosti u (fenomenalnom) izvođenju pjesama. Vokalno rastura po punoj crti naročito kad pjesmama doda onu žešću notu, kada zapara urlikom na nekom dijelu i urlajući otpjeva neki dio, ili kada posve smireno i skoro nježno otpjeva neku laganiju dionicu.

No i „statičan“ Matt u Zagrebu nije statičan: sinoć smo imali dojam kao da je imao petardu u stražnjici koliko je mrdao simo-tamo, doslovce je na svakoj drugoj pjesmi (OK, možda trećoj) bio u publici, stalno je silazio s pozornice, a publika je svaki njegov silazak burno pozdravljala toliko da nam se u jednom trenutku činilo da smo na nekom recimo Justin Bieber koncertu. Matt je očigledno svako malo u publici vidio nešto što ga je privlačilo, pa je tako u jednom trenutku ugledao nekoliko djevojaka s rozim zečjim ušima na glavi, sišao s pozornice uzeo jedne i nabio si te zečje uši na glavu i vratio se na pozornicu. Prešašav moment.

Bend je pratio Matta savršeno. Bubanj i bas su rasturali, puhači su dali takvu punoću pjesmama i zvuku da je i zvuk na Šalati bio nizašto (a nije bio naravno odličan, Šalata je akustično sjajna) bilo bi opet odlično.
Koncert je završio u regularnom dijelu nakon kratkih sat i pol s kultnom, predobrom „Fake Empire“ na kojoj se Šalata maltene tresla. Na bisu su izveli još pet pjesama i završili s extra produženom akustičnom „Vanderlyle Crybaby Geeks“, na kojoj se cijeli bend skupio u grupu na pozornici a Matt ne bi bio sretan da opet nije sišao u publiku, ali ovaj put malo konkretnije: prvo se zaletio lijevo skroz oko ograde partera takvom brzinom da nismo stigli niti isukati i namjesiti fotoaprate na vrijeme – i već je bio na ogradi puštajući publiku da radi s njim doslovce što hoće, a mi smo se samo divili kako tako visok čovjek poput Matta ne klepne s te ograde i kako dobro balansira jer ga nitko nije držao ako ne računamo da je on navlačio kabl od mikrofona skoro do polovice Šalate.
Publika je tako burno regairala (a tko ne bi) da je to bio pravi urnebes. Nakon što se vratio nazad do pozornice, isto je napravio i s desnom stranom. Zaključili su nakon dva sata svirke na žalost skoro tempirano prije 23 sata radi znamo već, glupe gradske zabrane.

Da je ovaj koncert bio u nekoj dvorani, ovaj koncert bi trajao garant još barem pola sata. jer se nikome nije dalo doma...

Oznake: The National, koncert, Zagreb, Šalata, open air, live, 2.7.2013

16.07.2013. u 12:09 • 1 KomentaraPrint#

petak, 05.07.2013.

BON JOVI - doza br. 2 OPAKA!



BON JOVI – Italija, Milano, San Siro, 29.6.2013

Navodni aktualni zategnuti odnosi na relaciji Sambora – Jon Bon Jovi rezultirali su nemilim spletom za sve uključene, naročito fanove: Sambora je ostao čučati doma baby-sittajući kćer; bend je nastavio turneju milom ili silom, brzinski angažirajući studijskog gitaristu Phila X Xendisa da uskoči na Samborino mjesto; „odrađujući stvari kao na tvorničkoj traci“ ali s uloženim velikim naporima i trudom svih članova posebice Jona Bon Jovija da stvar ipak štima. Za zalaganje bi mogli dobiti odlikovanje, ali samo zalaganje bez „onog nečeg“ je slaba vajda. Naročito je, sudeći prema streaminzima koncerata i nakon čekiranja dostupnih klipova ostalih koncerata s popularnog YouTubea bilo sasvim evidentno da se najviše muči baš JBJ i da je nekad teško do bola gledati ga i naročito slušati kako izvodi neke pjesme i pri svemu tome sili neki svoj film kojeg bi svaki pametan odmah napustio čim je stvar morao prilagoditi turneji bez Sambore.

Što se točno poklopilo u tom Beču u kojem je kiša nemilice lijevala da je na kraju to bio odličan koncert ukljućujući JBJ-a – ne znamo, ali za milanski je autorica ovih redaka s popriličnom sigurnošću mogla garantirati da će biti „spešl“. Iskustvo iz Milana s velebnog stadiona San Siro govori samo jedno: San Siro + milanska publika daje jedan killer spoj koji baca na koljena doslovce svakog izvođača koji dobije priliku tamo nastupiti, izvlači iz njega zadnje atome snage, zadnje kapi znoja, suze i smijeh, zadnje emocije, posljednje mrvice talenta…
Prije nepunih mjesec dana San Siro je isto to napravio Bruceu Springsteenu, a on mu je uzvratio jednakom mjerom rezultirajući u najboljem koncertu kojemu sam u životu prisustvovala. Neizmjerno me je zanimalo kako će krnji Bon Jovi „odhendlati“ San Siro i kako daleko će doseći letvicu koju je postavio Springsteen.

Naznake su bile vrlo dobre: JBJ se na posljednjim koncertima opametio (ili shvatio da mora nešto učini da spasi turneju) i počeo u show uvlačiti stvari koje do sada nije baš radio ili vrlo rijetko: konačno dao klavijaturisti s moćnim vokalnom Davidu Bryanu da otpjeva barem dio pjesme kojoj je i ko-autor „In These Arms“; posezao je za fanovima izvlačeći ih na pozornicu; svirajući i po nekoliko pjesama prema željama fanova mijenjaući set listu „on the spot“ – uglavnom copy/pastejući Springsteena za kojeg je još ne tako davno rekao da „ga više ne prati jer ne želi da utječe na njega“. Znate onu poslovicu: prvo skoči pa onda reci hop…
A najbolja naznaka bila je da se Bon Jovi fan klub u Italiji organizira s velikom koreografijom koja će uključiti svih 50.000 duša koja su tu večer pohodile San Siro. Milanezi su isti trik napravili i Springsteenu koji je te večeri potpuno pustio suzu i emocije s lanca.
I točno se sve tako i desilo. „Huk San Sira“ je učinio svoje od prve stvari „H2O“ (fanovski skraćeni naziv za „That’s What the Water Made Me“). S jedinom razlikom – JBJ nije dovukao na pozornicu nijednog fana, ali je zato bar prošetao „catwalkom“ prstenom koji razdvaja fan pit od partera. Setlista je bila savršena, JBJ-ov vokal konačno pod kontrolom, bend je dobio onu potrebnu iskričavost, a Phil X svakim danom u svakom pogledu sve više napreduje – čovjeku nije za odreći izuzetan trud i rad – u samo mjesec dana pokazao je još veći napredak i gotovo uspio izvući da sve kritične pjesme (posebice gitaristički tešku „Dry County“ ) taman toliko dobro a najčešće i odlično da nismo osjećali vakum zvan „nema Sambore na gitari“. S bitnom razlikom da vakum i nedostatak Sambore ne nužno i samo gitariste, nije ista stvar. Baš obratno, falio je kako god da ga okreneš. Ako ništa drugo a ono vokalima, dušom i tijelom.

Na drugoj, identično kao u Beču, „You Give Love a Bad Name“ publika na tribinama se digla i to je bilo to. Na osmoj „Because We Can“ pojavila se koreografija koja se sastojala od izrađenih američkih zastava na tribinama i natpisa „Bon Jovi forever“ , gigantskog bannera u kojem su bile nabrojane najvažnije godine u 30.-godišnjoj karijeri benda, te cijeli parter u talijanskim zastavicama. I nama u publici je srce skoro stalo od veličanstvenog prizora a kamoli ne bendu i naročito JBJ-u koji se rasplakao kao „curica“ kako je sam rekao i u šali dodao: „Nemojte mi to raditi, ja imam još posla večeras“.
Nastavak je bio podignut za x stepenica u svakom pogledu, apsolutno su svi potegli u višu brzinu kao da su se natjecali tko će više dati te subotnje večeri. Što može biti bolje od toga za publiku, koja je uživala ko’ bubreg u loju?
Dobili smo jedan kilometarski bis koji je manje više bio očekivan, a onda i drugi koje je bio malo manje očekivan i treći koji nikako nije bio očekivan (fan request). Identično kao i na Springsteenu n JBJ-u niti bendu se nije dalo s pozornice pa su tako završili koncert na vremenu od 3 sata i cca. 3 minute. Vjerojatno im je ponestalo snage i preplavljeni emocijama nisu mogli više, pitanje je da li bi JBJ još smogao otpjevati koju a da bi zvučalo suvislo. Pametnome dosta, pa je tako zaključio da mu je bolje da ne kvari dojam ni sebi niti publici.

Dva detalja su bila naročito zanimljiva, na prvi put izvedenoj „Undivided“ na ovoj turneji po kojoj naš hrvatski fan club nosi ime (vratit ću se na to kasnije) spomenuo je prvi i jedini put Samboru, “tu smo pjesmu Richie i ja zajedno napisali…“ kao da im je to jedina koju su napisali zajedno. Drugi detalj je vezan za, a kog bi nego, Hrvate. Oboružani hrvatskim zastavama i transparentom „Croatia will „Never say Goodbye“ isposlovali su da je JBJ na drugom bisu otpjevao prvu strofu i refren „Never say Goodbye“ ali nije spomenuo Hrvatsku (ipak on nije Springsteen) možda i radi obzirnosti prema Talijanima koji su se zaista potrgali od truda te večeri. Ipak, hrvatska se “delegacija“ sretna i zadovoljna vratila kući.

Hvala agenciji Art travel na prijevozu na koncert Bon Jovija i odličnom provodu tijekom putovanja u oba smjera!


Oznake: Bon Jovi, koncert, Milano, San Siro, live, Richie Sambora, italija, pop-rock

05.07.2013. u 14:23 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 04.07.2013.

THE NATIONAL - voli Zagreb i Zagreb voli njih i tako se svi vole



THE NATIONAL (+ Local Natives) – Zagreb, Šalata, 2.7.2013

Kad netko u Hrvatsku dolazi drugi – treći put to znači da mu se ovdje svidjelo. Kad netko dolazi četvrti ili peti put, kao sinoć The National
– onda mora da mu je prokleto dobro nastupati kod nas. Javna je tajna da se američki alternativni r’n'r band i Hrvatska (Zagreb točnije) jako vole i to je tako jasno vidljivo na svakom The National koncertu.
Sjajan ugođaj zagrebačke Šalate, iako malo neočekivano ne popunjene do posljednjeg mjesta, pod vedrim nebom fenomenalno ugodne večeri jasno je govorio što nas (opet) čeka.
Simpatična predgrupa Local Natives svojim je alternativnim grooveom sasvim lijepo zapunila teško čekanje glavnih zvijezda, iako da su nas oborili s nogu – nisu. Malo premonotone vokalne dionice, no imaju potencijala, pa im želimo da nakon dva izdana albuma na trećem ipak malo promijene stvari utoliko da budu ipak u konačnici glazbeno zanimljiviji.

No realno, rijetko koga je baš bilo briga sinoć za Local Natives, budimo iskreni. The National se jedva čekao i kada su se svjetla ugasila u toplo ljetno predvečerje i kada je The National stupio na pozornicu nastala je zaglušna galama. Počeli su netipično, s odličnom novom pjesmom s aktualnog albuma „Trouble Will Find me“ – „I Should Live In Salt”, nastavili s “Don’t Swallow the Cap“ a publika u parteru je već pjevala sve dok se već kao treća na setlisti nije našla „Bloodbuzz Ohio“ koja pritegnula i tribine na zborno pjevanje.

Bend je inače poznat kao poprilično statičan na pozornici uključujući pjevača Matta Berningera, koji se u pravilu primi za stalak mikrofona kao da mu je to zadnje u životu i tako provede većinu koncerta, no to samo radi očigledne zanesenosti u (fenomenalnom) izvođenju pjesama. Vokalno rastura po punoj crti naročito kad pjesmama doda onu žešću notu, kada zapara urlikom na nekom dijelu i urlajući otpjeva neki dio, ili kada posve smireno i skoro nježno otpjeva neku laganiju dionicu.

No i „statičan“ Matt u Zagrebu nije statičan: sinoć smo imali dojam kao da je imao petardu u stražnjici koliko je mrdao simo-tamo, doslovce je na svakoj drugoj pjesmi (OK, možda trećoj) bio u publici, stalno je silazio s pozornice, a publika je svaki njegov silazak burno pozdravljala toliko da nam se u jednom trenutku činilo da smo na nekom recimo Justin Bieber koncertu. Matt je očigledno svako malo u publici vidio nešto što ga je privlačilo, pa je tako u jednom trenutku ugledao nekoliko djevojaka s rozim zečjim ušima na glavi, sišao s pozornice uzeo jedne i nabio si te zečje uši na glavu i vratio se na pozornicu. Prešašav moment.

Bend je pratio Matta savršeno. Bubanj i bas su rasturali, puhači su dali takvu punoću pjesmama i zvuku da je i zvuk na Šalati bio nizašto (a nije bio naravno odličan, Šalata je akustično sjajna) bilo bi opet odlično.
Koncert je završio u regularnom dijelu nakon kratkih sat i pol s kultnom, predobrom „Fake Empire“ na kojoj se Šalata maltene tresla. Na bisu su izveli još pet pjesama i završili s extra produženom akustičnom „Vanderlyle Crybaby Geeks“, na kojoj se cijeli bend skupio u grupu na pozornici a Matt ne bi bio sretan da opet nije sišao u publiku, ali ovaj put malo konkretnije: prvo se zaletio lijevo skroz oko ograde partera takvom brzinom da nismo stigli niti isukati i namjesiti fotoaprate na vrijeme – i već je bio na ogradi puštajući publiku da radi s njim doslovce što hoće, a mi smo se samo divili kako tako visok čovjek poput Matta ne klepne s te ograde i kako dobro balansira jer ga nitko nije držao ako ne računamo da je on navlačio kabl od mikrofona skoro do polovice Šalate.
Publika je tako burno regairala (a tko ne bi) da je to bio pravi urnebes. Nakon što se vratio nazad do pozornice, isto je napravio i s desnom stranom. Zaključili su nakon dva sata svirke na žalost skoro tempirano prije 23 sata radi znamo već, glupe gradske zabrane.

Da je ovaj koncert bio u nekoj dvorani, ovaj koncert bi trajao garant još barem pola sata, jer je bilo očito da se niti bendu niti Mattu a najmanje publici ne ide kući. Koncert The Nationala je prošao, a mi svi već jedva čekamo kada će opet (Žedno Uho?) objaviti novo gostovanje…

Oznake: The National, koncert, live, Šalata, Zagreb

04.07.2013. u 08:09 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 01.07.2013.

SIR PAUL MCCARTNEY - whoaaaaaaa, ste kada gledali legendu na djelu???



PAUL McCARTNEY – Austrija, Beč, Ernst Happel stadion, 27.06.2013.

On je samo jedan dio rock’n'roll ikona The Beatles ali svakako nacentralnija figura a sasvim sigurno „the next best thing“ za sve nas koji smo godinama daleko od mogućnosti naših baka i djedova koji su The Beatlese mogli negdje uloviti i uživo. Iako sam osobno veći poklonik onog drugog dijela stvarateljskog dueta Lennon-McCartney, ne pogledati barem jednom u životu Sira Paula McCartneya bila bi ogromna grehota. Ili kako bih ja rekla, svaki ljubitelj glazbe koji nešto drži do sebe jednostavno mora sve te legende jednom pogledati i uživo. To vam dođe kao obavezna lektira, s tom razlikom da se ta lektira „čita“ s posebnim guštom.

Takav ogroman gušt bio i svima nama, brojkom 40- tak tisuća ljudi koji su sinoć ugodno popunili lijepi Ernst Happel stadion. Iako, i dalje mi nije jasno kako Sir Paul nije na stadion dovabio znatno veći broj publike s obzirom da iako mu ova „Out there!“ turneja već traje i još će potrajati ipak sve skupa brojkom nema toliko koncerata. Na kraju se ispostavilo da iako je u par navrata rečeno, ovo nije njegova posljednja turneja. Dakle za sve koji nisu otišli na Maccin koncert neka im bude jako žao, ali neka ne propuste sljedeću priiku ako je bude.

Macca je koncert počeo rano prije pola devet i bez pregrupe što je bila prva najava da ga i nakon svih ovih godina i dalje jako veseli nastupati na koncertima, a kada uzmete u obzrir da čovjek ima već 71 godinu, to je zaista za divljenje.

Prva trećina koncerta je prošla u većem omjeru njegovih i Wings pjesama, nego The Beatles koje je ostavio za „Big Bang“ drugu polovicu koncerta. Vjerojatno ciljajući na pravocrtnu liniju uzlazka dinamike koncerta, prva je polovica bila mirnija, suptilnija i onima koji nisu specijalno oduševljeni njegovim solo pothvatima, kao ja, pomalo praznjikav dio koncerta, iako se velika većina publike itekako dobro zabavljala i uživala.

Lako i ležerno izmjenjivanje gitara, šprehanje na solidnom englesko-njemačkom uz pričanje pošalica – Macca je itekako fun izvođač. Starog kova doduše i sasvim sigurno netko tko nikad nije bio i nije trebao biti onaj punokrvni frontman kakav je kasnije postao Mick Jagger, Freddie Mercury, danas Spingsteen da nabrojim samo neke – na kraju krajeva i nije trebao ništa činiti: godinama je bio sve jako jednostavno, čim bi The Beatles kročili nogom na stage krenulo je vrištanje publike (znamo kojeg dijela) i zadnje što je njima, dakle Macci ili Lennonu trebalo je izgraditi se kao frontman. Zaista, čemu. No to i jest dio koji sam recimo ja primjetila sinoć – Macca je legenda i time je sve rečeno, da i najgluplje komunicira s publikom opet bi bilo u nekoj drugoj dimenziji.

Bend koji prati Sir Paula je skup genijalnih muzičara koji su ipak „bend“ ne plaćenici. Kako je velika razlika kad se legendarne pjesme bilo Mccarneyeve ili one The Beatlesa odviraju žarom i snagom kojeg daje pravi punokrvni i srčani bend a ne ono što daju „svirači“. Svaka čast.

Prvi vrhunac koncerta bila je fenomanalna poluakustična „My Valentine“ koju je odsvirao za klavirom i koju je posvetio svojoj novoj supuzi Nancy. Ubrzo nakon nje dobili smo predivnu „The long and winding road“ u koju sam se zaljubila kada ju je prepjevao Peter Frampton, pa još jedan killer s „Eleanor Rigby“. Nekako od trenutka kada smo odcupkali „Ob-La –D, Ob-La-Da“ koja je i dan danas genijalna lakocupkajuća pjesma koja ti razdraga srce, prvi „spektakularni“ dio bio je na samom kraju regularnog dijela koncerta na jednoj od svojih najboljih pjesama napisanoj za film o Jamesu Bondu, a po mome i možda ponajboljoj Bondovoj stvari ikada „Live and Let Die“ sijevali su „munje i gromovi“ – efektan vatromet naglasio je krešendo refrena. Uz epsku „Hey Jude“ Macca se oprostio kao od publike, a stadion jei dalje brujao „Na na na na …“ pozivajući na neminovni bis.

Dobili smo dva dugačka. „Yesterday“ nam po miljunti put tako lako slomi, a „Helter Skelter“ ti da do znanja tko je tu smislio rock’n'roll „in the first place“.I onda kao da njemu i nama nije bilo dosta „infarktnih“ stanja, odvalio je fenomenalni „triptih“ Golden Slumbers- Carry That Wight – The End. Wow!

Rezime: 38 pjesama, i više od 2 sata i 45 minuta. Sve pjesme su bile izvedene u originalnim tonalitetima i niti jednom se nije “prošvercao” s glasom da bi mu bilo lakše Trebam li zaista još IŠTA dodati?


Oznake: The Beatles, Ernst Happel stadion, Beč, Austrija, koncert, live, paul mccartney

01.07.2013. u 08:17 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 24.06.2013.

SLAYER - po treći put razvalio Zagreb



SLAYER - Zagreb, Tvornica kulture - 23.6.

Ja nisam neki posebni poznavaoc Slayera niti hard core metalaca, ali i ptice na grani znaju tko je Slayer. Legendarni bend je već reći put u vrlo kratko vrijeme gostovao u Hrvatskoj što je svakako za ponositi se no to je i možda razlog zašto Tvornica nije bila rasprodana. Osim poslovičnog razloga krize u našim džepovima, prebrojna učestalost u kratko vrijeme sigurno je isto donijela svoj obol.

Budući da nemam ništa suvislo za pričati o koncertu jer se smatram neznalicom, a ovo je preveliki bend da lupam gluposti, bit ću kratka: bend je bio fenomenalan - glasan i nabrijan. Makar, mislim da je publika bila još i više jerbo su mi od prve stvari skakali po glavi u foto pitu. Šala mala.

KeryKing je bio kao i obično opako atraktivan (osim što je opako svirao) a frontman Tom Araya je bio (opet) penzionerski statičan, ali što fali kad i dalje praši vokalno kao nekad...

Oznake: metal, koncert, live, Tvornica Kulture, Zagreb, slayer

24.06.2013. u 17:09 • 2 KomentaraPrint#

četvrtak, 20.06.2013.

KISS - vrhunski rock cirkus na djelu



KISS – Italija, Udine, Codroipo Villa Manin, 17.6.2013

Legendarni ušminkani glam rock bend Kiss opet je na turneji u Europi kojom promovira jako dobar aktualan Monster album. Čudovišta nisu nimalo izgubila na vizualnom efektu još od davne 1973. kada su krenuli svoj pohod na svijet.

Koliko god da nekome taj njihov šminkeraj i posebna odjeća djeluju kao putujući cirkus, nepobitno je da je Kiss ostavio traga u modernoj rock glazbi ne samo po imageu.

Poznat po sjajnim koncertnim spektaklima, Kiss niti u ponedjeljak u lijepom okruženju dvorca Villa Manin nedaleko od Udina u mjestašcu Codroipo u Italiji po tom pitanju nije zakazao.

Nakon dugo vremena, malo su 'obnovili' pozornicu s novim atraktivnim detaljima - a taj detalj bio je ogroman pauk, pomična čelična konstrukcija koju u svom sjaju ipak nismo vidjeli u Villi Manin radi ograničenog prostora.

Pomalo razočarana što se 'pauk' nije spustio, publika međutim nije ostala prikraćena za sve druge specijalne efekte od kojih je tijekom nastupa nešto manje od dvosatnog koncerta prštalo sa svih strana: prepoznatljivi basist Simmons još uvijek uspješno plazi svoj špičasti jezik i usput 'pljuje' krv, 'pauk' svojim krakovima diže i spušta članove benda prema potrebi gore dolje, riga vatra na sve strane, pirotehnike kao u priči, konfeta još i više, pa vožnja po sajli s jedne pozornice na drugu i tako sto čuda. Od sto čuda oči razrogačene, ali uši nisu imale takav tretman barem ne u Udinama.

Kiss glazbeno nije bio na visini zadatka, barem ne u onoj mjeri u kojoj se to od njih očekivalo.

Ali svatko ima loš dan, pa tako i najveći. Sva sreća da ih otprije bije dobar glas i u nastupima uživo pa tako ima smisla sve ponoviti još barem jednom, pogotovo jer Kiss ima vrijedan glazbeni opus. Ukoliko vas ne plaše te maškarije od šminke, pa radije izbjegnete susret uživo.

Hvala agenciji Art travel na prijevozu na koncert Bon Jovija i odličnom provodu tijekom putovanja u oba smjera!

Oznake: Udine, Villa Manin, italija, hard rock, glam rock, Kiss, koncert, live

20.06.2013. u 17:02 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 16.06.2013.

WHITESNAKE - ...bi mogao ovako još jako, jako dugo...



WHITESNAKE (+ IVAN MIHALJEVIĆ & SIDE EFFECTS) - Zagreb, Dom Sportova, 15.6.

Jedan od najdugovječnijih rock bendova u svijetu s 35 obljetnicom 'u džepu' - legendarni Whitesnake s još legndarnijim pjevačem Davidom Coverdaleom sinoć je po drugi puta rasturio Hrvatsku.

Nakon Osijeka, nakon dugih pet godina, ovaj puta je zagrebački Dom sportova imao čast ugostiti ovaj fenomenalan i energičan hard-rock bend.

Iako dvorana nije bila skroz napunjena, sve što je bilo u publici jako mlado (i djeca od oko pet godina!), i 'malo starije' imali su priliku vidjeti zašto neki bendovi traju koliko traju. Za neobaveznu publiku sjajna zabava, a oni više zainteresiranei (glazbeno), imali su sinoć superkratku 'visoku školu' kako trebaju izgledati i kao raditi vrhunski rock bendovi.

Koncert koji je trajao nešto više od sat i pol, počeo je s uvodnom Give Me All Your Love gdje su u prvoj sekundi Coverdale i naročito sjajan Dough Aldrich na glavnoj gitari nabili tempo do najviše stepenice i dinamika koncerta se maltene nije niti spuštala do kraja osim na par laganica, naročito na Here I Go Again, koja je pak bila nabijena emocijama i jednom posve drugom energijom.

Možda Coverdale ima 62 godine, ali ponaša se i djeluje kao da mu je 30 i - zaista mu dobro stoji. Whitesnake bi mogao ovako još jako, jako dugo...

Velike zasluge za odličnu atmosferu koncerta idu i predgrupi, našem hard-rock triu Ivanu Mihaljeviću i Side Effectsima, koji su u pola sata svirke oduševili prisutne (a očito i Whitesnake kada su ih izabrali za pregdrupu), i evidentno sretni što su tu gdje jesu dali sjajan nastup. Zapamtite ih!

Oznake: dom sportova, Zagreb, koncert, hard rock, Whitesnake, live, Ivan Mihaljević i Side Effects

16.06.2013. u 16:53 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 05.06.2013.

Dupla doza Bruce Springsteena - huk San Sira



BRUCE SPRINGSTEEN & E-STREET BAND – Italija, Milano, 3.6.2013.

Biti u četiri dana na dva koncerta rock'n'roll ikone, “The Bossa” (šefa) Brucea Springsteena & E-Street Banda, je takva doza adrenalina da vas ne pušta lako ni danima kasnije. Točnije ne pušta vas nikako!

Nakon Padove i “hrvatske priče”, skoro je već bilo teško da može bolje. Ipak, Milano i velebni nogometni stadion AC Milana, San Siro se ne propušta. Taj stadion ima posebni huk kada je pun publike koji se ne zaboravlja.
Prijepodne u Milanu je umjesto razgledavanja grada završio u neplaniranoj "sačekuši" - slučajno smo doznali gdje je Boss odsjeo pa smo otišli ispred hotela ako "slučajno naiđe". "Slučajno" nije naišao (osim Jakea Clemonsa, saksofonista, Soozie Tyrell i Bossovg managera) iako smo posve neslučajno ostali kampirati pred hotelom, računajući "mora jednom izać na sunce". Malo razočarani vratili smo se pred stadion, ali čim smo ušli, propala "sačekuša" se zaboravila.

Springsteen i San Siro se posebno vole, njegov prvi njegov koncert u Italiji je bio baš ovdje. Taman kako je Springsteen kročio na binu, organizirane tribine su mu ispisale: “OUR LOVE IS REAL NYCS (New York City Serenade)” što je istovremeno bio i sign request (molba za pjesmu, koju nije odsvirao) i izraz velike odanosti publike prema njemu. Izrazito emotivan trenutak izmamio je i Springsteenu suzu na oko, a da koncert nije ni započeo.

Kad su krenuli prvi taktovi “Land of Hope and Dreams” činilo se kao da smo na bisu: oko 62.000 ljudi u ludoj atmosferi, “huk San Sira” i tako sve do kraja najdužeg ovogodišnjeg Bossovog koncerta, timing: 3 sata i 17 min. Pjesama 34, nekoliko rariteta (“Atlantic City”), covera (sjajan “Good Golly Miss Molly” od Little Richarda), sign requesta, i u dlaku odsvirani i otpjevani cijeli album “Born in the U.S.A.”
I cijelo vrijeme vidiš mu na licu da je jednako sretan i zatečen prijemom publike, kao i ona s njim. Naravno tu su neizostavna njegova zalijetavanja u publiku, sakupljanje natpisa, izvlačenja fanova na binu da ili otpjevaju s njim nešto, zadnje vrijeme mu je hit izvući neko dijete koje će s njim otpjevati “Waiting on a Sunny Day” pa je tako i slatka curica došla na svoje, na “Dancing in the Dark” dakako uvijek pleše s nekim, ovog puta je izvukao dvije cure/žene, a osim s njim ovog puta je došao na svoje i basist Garry Tallent, koji je otplesao s curom koja je uporno držala natpis "Mogu li plesati s Garry Tallentom?" Jest da im je malo smetao njegov bas, ali mislim da se nitko nije bunio..

Nevjerojatan regularni dio koncerta završava superpopularan hit “Hungry Heart” koji je bez problema mogao biti i zadnja pjesma koncerta koliko je San Siro vrio. Mene je skoro strefio herc od sreće, jer sam mislila da je neću čuti uopće.

Bis je bio još posebniji i dignut za još jednu stepenicu više ako je to uopće moguće: akustična “We Are Alive" s "This Land is Your Land", “Born to Run” i kada čujete "Tenth Avenue Freeze out" i “Twist and Shout/La Bamba” medley onda uglavnom znate da je show gotov.
No to smo samo mislili. Springsteenu se nije dalo s bine iako je bio posve mokar jer se polijevao vodom da se malo ohladi. No, na kraju je više bila pubilka “mortus” nego on. “Shout Bamalama” i evo ga na poklopcu Roy Bittanovog klavira. No ni tada nije bio gotov.
Kada je cijeli bend “pospremio” s bine, Šef se vratio s gitarom i usnom harmonikom i nakon dugog skandiranja publike otpjevao akustičnu “Thunder Road”. Usput je Milanu još poručio da mu je "tu u srcu zauvijek" i nećkajući se ipak otišao s bine.

Ako ste kojim slučajem bili u Padovi prije nekoliko dana, za usporedbu - koncert u Milanu bio je barem upola jači i bolji, a vjerojatno i duplo. Eh, onda znate s kim imate posla.

I opet moram zahvaliti agenciji Art Travel na prijevozu u Milano i preodličnom provodu i zabavi tijekom putovanja u oba smjera!



Oznake: Bruce Springsteen, koncert, live, italija, Milano, San Siro, E-Street Band

05.06.2013. u 04:14 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 02.06.2013.

Bruce Springsteen i Hrvatska se vole - potvrđeno!



BRUCE SPRINGSTEEN & E-STREET BAND – Italija, Padova, 31.5.2013

Italija, točnije povijesna Padova je opet bila “okupirana” Hrvatima u petak. Osim što su Hrvati pohodili Padovu u velikom broju, a sve radi rock'n'roll legende “The Bossa” Brucea Springsteena i njegovog mnogočlanog E-Street Banda, na kraju je ispalo da su i show “ukrali” Talijanima.
Springsteen je nakon završetka prošlogodišnje turneje “Wrecking Ball” i za nas “epskog” koncerta u Trstu (kada je po prvi put pozdravio Hrvate i to na hrvatskom), odlučio da mu uživo nastupa ipak nije dosta pa je turneju nastavio i ove godine. I to poprilično opsežnu. Iako smo se nadali, u Hrvatsku nije došao ali je Hrvatska opet otišla k njemu.
Koncert je otvorio smireno i za nas fotografe jaobožedragi monotono: akustično izvedena samo uz gitaru i usnu harmoniku “The Ghost of Tom Joad” bilo je malo neobično otvaranje, ali opet kod Springsteena možete svašta očekivati.
Prvi dio je sav bio nekako slabiji dinamikom i u kojem je bilo više pjesma sa posljednjeg albuma, te nekoliko obaveznih “sign requesta”, a što me je posve zavaralo: mislila sam da će ovo biti intenzitetom (i dužinom) znatno slabiji koncert od onog iz Trsta, ako je to uopće moguće kada je The Boss u pitanju.
Zadnje vrijeme Springsteen ima običaj da na svaka tri-četiri koncerta jedan posveti jednom od svojih albuma i odsvira ih u cijelosti. Čim sam nakon "Thunder Roada" čula "Tenth Avenue Freeze-Out" postala sam sumnjičava, ali tek kada je izveo "Night " bila sam prilično sigurna da je sada Padova bila na redu - dobila je cijeli “Born to Run”, kultni album, po mnogima i njegov najbolji.
Na "Tenth Avenue Freeze-Out" bio je emotivni trenutka večeri: s velikom ljubavlju Springsteen se na svakom koncertu prisjeća The Big Mana, svog dugogodišnjeg prijatelja i suradnika Clarencea Clemonsa, kao i klavijaturista Dannya Federicija, no očito je da njih dvojica, Clarence posebice jako nedostaje i publici koja ga je maltene obožavala.

I onda, posve neočekivano ali vrlo simptomatično, na samom kraju izvođenja pjesme "Born to Run" desio se prvi šok i uzbuđenje za Hrvate - Springsteen je uzviknuo “Croatia!” vidjevši ogromni transparent koji su baš tada razvili mladi agilni Zadrani, a na kojem je pisalo “Bruce, Croatia is Waitin’ on a sunny day” (što je bilo mišljeno: Bruce, Hrvatska čeka na “Waitin’ on a sunny day”, ali bogme i na onaj dan kada će nam zasjati sunce kad se konačno pojaviš u Hrvatskoj na koncertu. Doduše ovo je moja interpretacija transparenta, no sigurna sam da Zadrani nisu mislili samo na sign request.) Pravo iznenađenje nas je tek čekalo: nakon aktualne "Shackled and Drawn", Springsteen je najavio “Waitin’ on a sunny day” riječima: "This is for my friends in Croatia!" Probajte si zamisliti urnebes koji se prolomio stadionom u Padovi, a kojeg niti lagana kiša koja je počela padati nije nimalo umanjila. Usred pjesme Springsteen je izvukao i dečkića koji je slatko i odlično otpjevao refren sam samcat i dobio veliki kiss od Šefa.
Šef je koncert (kao) zatvorio s fenomenalnom “Badlands” i odmah nastavio s bisom i ludnicom na “Pay me my money down”. Talijani su konačno došli (zakratko) na svoje jer je na binu pozvao postarijeg posjetioca, Talijana, koji je izjavio da je član jednog Springsteenovog cover banda i koji se sjajno uklopio u E-Street Band i pjesmu sviravši žlicama po metalnoj ploči. Pa je tako cijela izvedba pjesme bila rasturačina kakvu je teško opisati i koja se samo nastavila do kraja uz “Born in the U.S.A.”, “Dancing in the dark” te standardno zadnjom, medleyem “Twist and Shout /La Bamba”.

No ni tu nije bio kraj za Hrvate: na “Dancing in the dark” je u prvim redovima primjetio natpis “Please dance with my mother-in-law” (“Molim te odpleši s mojom svekrvom/punicom”) koji mu se očito jako svidio te je dotičnu, kako se na kraju ispostavilo, punicu, izvukao iz gužve i otplesao nekoliko taktova uz obostrano smijanje i dobro raspoloženje te na opće odobravanje publike. Očito mu se vesela i simpatična svekrva svidjela, ili mu je možda nešto zanimljivo šapnula u uho, jer su se nakon toga uspeli na binu pa su tamo plesali još malo. Na kraju smo saznali da je simpatična svekrva također Hrvatica - naša Sanja Rabuzin-Pavić. Nadajmo se samo da mu je prišapnula: “Na sljedećoj turneji dođi u Hrvatsku pa ćemo plesati ponovo.” :-))

Ovaj put posebna zahvala ide agenciji Art Travel na prijevozu u Padovu i preodličnom provodu i zabavi tijekom putovanja u oba smjera!


Oznake: Padova, italija, koncert, live, Bruce Springsteen, E-Street Band, rocknroll, 31.5.2013

02.06.2013. u 05:42 • 9 KomentaraPrint#

utorak, 28.05.2013.

Green Day u Trstu - ludi, zabavni i fakin sjajan bend



GREEN DAY – Italija, Trst, Piazza Unita d’Italia, 25.05.2013.

Pomisao na još jedno stanje "mokar ko miš" nakon Bon Jovija u Beču prošli vikend i otići u Trst na koncert Green Daya nije mi nimalo mirisao, Green Day ili ne. S obzirom da nisam niti toliko u tom žanru glazbe ispalo je više "hajde, veliki su bend to se vidjeti mora". Sada kad sam bila, mogu reći da sam gledala jedan od najzabavnijih bendova ikad.
U subotu navečer u glavni je trg u Trstu, Piazza Unita d’Italia umarširao i posve ju osvojio jedan od najvećih punk-rock bendova današnjice, američki Green Day. Nemilosrdno vrijeme, kišurna koja je padala cijeli dan nije mogla uništiti niti srce niti onu specijalnu kemiju koju ovaj veliki bend ima s publikom.
Iako je Green Day prije nekoliko mjeseci prošao jedno od najtežih razdoblja u karijeri, kada je frontman Billie Joe Armstrong doživio potpuni slom na pozornici iHeart Radio festivala nakon čega je završio na rehabilitaciji radi alkoholizma i zloupotrebe lijekova, da to sve niste znali u subotu to ne bi niti naslutili.
Armstrong je uz svesrdnu potporu ostalih članova bio ne samo sjajno raspoložen nego je bio i odličnoj formi i fizički i psihički. Ako uzmete u obzir kišu, koncert od dva i pol sata zaista je bio dug i cijelo to vrijeme Armstrong nije prestajao animirati i komunicirati s publikom. Osim što je Green Day svirački i pjevački također bio u sjajnoj formi dobili smo naime setlistu od punih 26 pjesama, cijeli koncert je obilježila još jedna karakteristika - bio je zabavno, zabavno...
Prije početka koncerta, bend je na pozornicu poslao velikog zeca (dakako ne pravog) da prvo “objasni” publici što ih čeka: punkerski pokazao publici stražnjicu, motivirao ih na zborno pjevanje, gađao iz "majica-pištolja"...

A kad su uz zvukove "Blitzkrieg Bopa" starog Ramonesovog klasika, petorica koji čine sastavni i rastavni dio Green Daya popeli na pozornicu, baš je tada počela fino pljuštati kiša ali nitko se nije dao zbuniti, publika je adekvatno glasno urlala, fotografi su se skoro potukli u foto pitu, a Armstrong i Dirt su počeli skakati kao pušteni s lanca i nisu prestali sve do kraja, izuzmemo li izvođenje laganica. Jedne.
" 99 Revolutions", "Know Your Enemy" niti druga stvar a već je bila situacija koju mnogi bendovi ostavljaju za "važni dio koncerta", jedan je fan preskočio ogradu i pušten od redara (na inzistiranje Armstronga) uletio na pozornicu i iako pomalo izgubljen na njoj srčano otpjevao s Armstongom dio pjesme.

Pjesme su se nizale i na skoro svakoj je bio neki zanimljivi detalj ili trenutak, ali najjači emotivni tren bio je na "Boulevard of Broken Dreams". Iza "Nuclear Family", Green Day je krenuo prašiti AC/DCjev "Highway to Hell" koji je posebno žestoko i neobično "sjeo" u prelijepu noćnu atmosferu Piazze.
Kostimografija je krenula na " King for a Day" s Armstongom u kraljevskoj opravi i maniri showmana a la Freddie Mercury. Ako je bilo sumnje da je prošlogodišnji slom na Armstrongu ostavio jače tragove, na njegovom vokalu sasvim sigurno nije jer je tu zaista bio "King".
Dirnt, Cool i White bili su ipak nešto manje aktivni. Ili je to možda Armstrong bio toliko više, ne znam niti sama, prije će biti ovo drugo. Jer naime na medleyu The Beatles/The Rolling Stones i to prvoj "Shout" bubnjar Tre Cool maskiran u neku mondenu gospođu prodivljao je pozornicom, dok je Armstrong bubnjao.

I kako je zec to činio na početku tako je i Armstrong napravio pri kraju: pogađao je “majica-pištoljem” obližnju zgradu na čijim se prozorima sjatila "gratis" publika i promatrala koncert no aktivno sudjelujući - gađao je tako dugo dok jedna majica iz “pištolja” nije pogodila osobu kojoj ju je Armstrong namijenio, uz urnebesno navijanje publike.
Piazza je stražnjim dijelom zjapila praznjikava no lokalna ekipa mi je potvrdila da je tu bilo sigurno oko 12.000 duša koji su kisnuli ili bolje reći pili pivo, pogali i pjevali. I činio se da se najmanje zamaraju s kišom. Ako nekome punk, pa i ovaj komercijalni greendayovski nije neka najdraža glazba, apsolutno ni taj netko nije mogao ostati ravnodušan ili miran na ovom koncertu. Green Day je jedan od onih bendova koji jednostavno morate pogledati uživo barem jednom u životu. Toliko su dobri.

p.s. Pohvale idu agenciji Investigo (www.svikoncerti.eu) na vozikanju tamo i nazad. Preporučam!


Oznake: Green Day, koncert, live, show, Trst, italija, punk-rock, turneja 2013

28.05.2013. u 15:27 • 0 KomentaraPrint#

Depeche Mode opet u Zagrebu - mi ih volimo i oni nas



DEPECHE MODE, Arena Zagreb, 23.5.2013.

Mislim, jel trebam uopće spominjati ovo iz naslova? Četvrti put u Zagrebu i svaki put ludnica manje ili više. Čak i kada setlista nije najluđa na svijetu, kao recimo ovogodišnja (previše novih stvari a nisu baš bogzna što) i kad je ekonomska kriza dublja nego ikada, pa je i Arena bila praznjikavija nego inače (cca. 15.000 što je opet mnogo ali ne zaboraivmo da je koncert trebao biti na Maksimiru...), a i Dave koji je uvijek manje više fantastičan što vokalom što angažmanom oko interaktivnosti s publikom, a ovaj put nije bio nasuperiška raspoložen kao što je bio na prethodna dva koncerta (što opet nije za uspoređivati, jer su prethodna dva bili nenormalno ludi po tom pogledu - dakle ovo je kao bilo nešto u normalnijim okvirima)... e i uz sve to Depeche Mode rasturaju Zagreb, Hrvatsku kako želite.
Možda nisu toliko ludo rasturali druge gradove, ali Zagrebu Dave pokaže mali prst a on poludi.

No prvi dio koncerta zaista je bio malo mlakonjav, dinamika mu je padala kako su izvodili nove pjesme no tamo negdje drugi sat (koncert je trajao oko 2 sata) kad su krenuli prvo s "A Question of Time" a onda se nizale "Secret to the End", "Enjoy the Silence", "Personal Jesus"... tako je situacija bila za dizanje plafona. Bis je bio Springsteenovski, ni manje ni više nego 5 pjesama jedna bolja od druge.

Što jest jest, kraj je bio euforičan i do tada si već zaboravio da nije cijeli koncert bio baš ovakav.

Sve što sada još u toj ljubavi Zagreb (Hrvatska) s Depecheom nedostaje je jedan zaista bitan i dobar album koji bi ne samo Depeche nego automatski i sljedeću turneju podigao totalno viši nivo, kakvog imaju rijetki bendovi na svijetu.


Oznake: Depeche Mode, Zagreb, Arena, koncert, live, show, Pop, 23.5.2013

28.05.2013. u 00:09 • 0 KomentaraPrint#

petak, 24.05.2013.

Joe Satriani



Bilo je pakleno u svakom pogledu: vruće, nagužvano, nabrijano... Satriani je majstor kakavog nema, bez obzira da li mislite da li je ovaj ili onaj brži, tehnički bolji, muzikalniji ili nešto četvrto. Jedino mi je nedostajalo njegovo zezanje i pričanje fora koje nas je nasmijavalo u Ljubljani 2010. s možda malo više dinamike...
Taj čovjek spada u top 10 majstora gitare, što taj može odvirati.... A opet, sve dok je nekome tehnika na prvom mjestu to je onda mala praznina... Novi mi je album "Unstoppable Momentum" mi je odličan iako predvidljiv, točnije ne nudi ništa drastično novo niti uzbudljivo.
No koncert je bio display savršenstva tehnike, ali hm...to mogu slušati i na albumu. Bez obzira koncert je bio odličan, no presličan svim ostalim koncertima majstra gitare (Vai recimo...) koji se ne razlikuju baš po nečem specijalnom.
Satriani je uživo znao biti mnogo aktivniji i manje je prašio i pilao, i jer ga znam kao takvog sad mi je to nedostajalo.

Jače mi je kad vrhunski gitarista unese u svoju svirku emocije nego da mu štopa koliko brzo i precizno može nešto odsvirati.
Ispada kao da se nešto žalim a trčim na njegov koncert svaki put kad dođe :)

Oznake: Joe Satriani, instrumental rock, koncert, live, Tvonica Kulture, Zagreb, 23.5.2013

24.05.2013. u 21:31 • 0 KomentaraPrint#

subota, 18.05.2013.

Bon Jovi u Beču i bez Sambore jak i velik

BON JOVI, Race track Krieau, Beč Austrija - 17.5.2013.



Valjda nikad koncerti na jednoj Bon Jovi turneji nisu praćeni s tolikim zanimanjem, bolje reći upitnikom nego na ovoj „Because We Can“ turneji. Neobično odsustvo, još uvijek posve nerazjašnjeno (ako ne računamo slabašan razlog „osobne prirode“ koji je serviran javnosti), gitarista, desne ruke benda i co-skladatelja Richiea Sambore na sada već dobroj većini koncerata turneje bez naznake da li se i kada vraća na nastupe - sasvim je sigurno glavni okidač tog zanimanja. Jedan od najuspješnijih pop-rock bendova i od najboljih live bendova pod vodstvom frontmana Jona Bon Jovija (koji se nalazi pod evidentnim stresom uz hrpu problema koji ga prate ne samo odlaskom Sambore) ipak manje više posve opradava svoj status i bez glavnog gitariste. Status da, no nema i one kemije, dušu. Neki su koncerti na turneji odrađeni samo da se odrade doduše uvijek na visokoj razini, prošli u Sofiji prije četiri dana skraćen je jer je Jona spopao iznenadan napad alergije... no budimo iskreni, mnogi veliki bendovi ne daju niti takav nivo.

Djelomična kompenzacija za „krnji“ Bon Jovi bila je i nova velebna pozornica - Beč je drugi grad u kojem je ona predstavljena: izuzetno atraktivna i umiješno napravljena u obliku starog auta, Buicka mislim.

U Beču je taj krnji Bon Jovi opet odsvirao dugi koncert od preko 2 sata i 20 min po ispravo laganoj kiši koja je počela padati negdje početkom koncerta nakon lijepog i sunčanog dana u Beču, i pojačavala pred kraj koncerta. Ipak, oko 50.000 ljudi na hipodromu Krieau (koji se inače nalazi uz sam Ernst Happel stadion) nije ostalo nimalo razočarano. Jonu je pauza koristila i sinoć je bio u tip-top formi, a u plus mu ubrajam i veliki trud da toliku masu sam samcat dovoljno animira da zaborave na kišu. I bogme jesu.

Uvodno rasturanje AC/DC- jevog „Hells Bells“ tek je na kraju dobilo pravi smisao. Ovo je bilo jedan od najrockerskijih Bon Jovi koncerata u posljednje vrijeme.
Koncert su otvorili s pjesmom s novog albuma „What About Now“ koja uživo zvuči još i bolje i žešće: „That's What The Water Made Me“ je od digao na noge mnoge fanove, a na moje totalno iznenađenje druga „You Give Love a Bad Name“ digla je i ostatak na najdaljim bečki hladnim tribinama no očito dobro raspoložene publike.



Setlista je manje više bila očekivana.. ali najinteresantniji su momenti bili na nekoliko pjesama: „Whole Lot of Leavin'“ imao je sveprisutni predznak odsustva Sambore, a na kraju pjesme se Jon totalno nejasno bez spominjanja istog, ali ipak simpotomatično i emotivno nadovezao na „odlaske“. Također nova pjesma „Amen“ koju mnogi smatraju kopiranjem Jonu najdražeg standarda Leonarda Cohena „Hallelujah“ otpjevana je jako sigurno i emotivno (iako na ovoj turneji Jonu glas nije u nekoj formi) a na ekranu su se upalile svijeće kakve ostavljamo na grobljima pa je publika malo u čudu gledala tu kombinaciju i adekvatno tome mlako reagirala.

Novi hit, pop pjesmuljak „Because We Can“ doživio je sudbinu „la-la“ izvedbe: zborno pjevanje zarazne radio pjesme, mahanje ručicama - maltene opća zafrkancija.
Kultna „I'll Be There for You“ jedina je greška ovog odličnog koncerta: osim što ta pjesma „pripada“ Sambori koji očito ima neku tajnu vezu s publikom na njoj i koji je suvereno pjeva, ona djeluje ili slabo ili masakrirano kada je on ne izvodi. Jon je uživo (barem ne više, već godinama) jednostavno ne može izvesti niti vokalom a niti da to ne djeluje kao puko odrađivanje, publika adekvatno tome ne odreagira masovnim zbornim pjevanjem i onda sve zajedno izgleda da je tu „samo da je tu reda radi“. Pravu stvar bi napravili da stave bilo koju drugu, recimo jako popularnu „In These Arms“ i to čak s Davidom Bryanom na glavnom vokalu full time.

Ne mogu ne spomenuti Samborinu zamjenu, studijskog gitariste Phila X Xenidis-a, koji je odlično odsvirao svaku stvar na neki svoj način - ne zaboravimo da čovjek nije imao niti vremena (a možda niti želje niti znanja) da skine svaku Samborinu solažu. Što je istovremno i zanimljivo, naročito na klasiku „Keep The Faith“, malo drugačije verzije istih stvari uopće ne škode.

Kraj je bio sjajan, kako se pojačavala kiša i Jon „prkosio“ istoj neumorno skakajući po lokvama vode na pozornici, tako je bend dizao u višu brzinu: poprilično rockerski izvedeni koncert dobio je još žešći predznak na kraju uz „I'll Sleep When I'm Dead“ u koju su umiksali dva sjajno izvedena covera a la Springsteen: Rolling Stonesa „Start Me Up“ i Status Quoa „Rockin' All Over the World“ a „Bad Medicine“ je dobila klavijatursku soul solažu Davida Bryana i „What I'd Say“ Ray Charlesa, što je show zaista podiglo na jednu višu razinu.

Bis je bio samo jedan ali poduži jer je kiša aspolutno svima dozlogrdila. Rijetko na repertoru „Last Man Standing“ razveselila je većinu, na „Wanted Dead or Alive“ opet nam je jako nedostajao Sambora, a kraj je bio očekivan uz „Have a Nice Day“ i „Livin' On a Prayer“.

Možda vam ovo „falio - ne falio“ vezano za Richieja Samboru zvuči zbunjujuće. Je li sad to bio dobar koncert ili nije? Je li Bon Jovi ovakav sad valja ili ne? Oni koji Samborin sviračko-vokalni rad znaju detaljnije od maksimirskog koncerta i posljednjih Bon Jovi albuma znaju da je on klasa, a svaka klasa neminovno nedostaje. No on nije frontman ovog banda. A to znači da jedan tako veliki band (a koji nema nužno i najkvaliteniji diskografski opus), nije u stanju dati odličan koncert i bez važnog člana. Očito Bon Jovi prolazi kroz jedno od svojih najtežih razdoblja, ali čak i skeptiku poput mene koji je bio uvjeren da će imati mnogo materijala za kritiku nakon Beča, ipak ne preostaje nego biti objektivan: Bon Jovi je dao sve od sebe, i uz sve spomenute mane i nedostatke koncert je ipak zagrijao hladne Bečlije od prve pjesme, a kada više od 50.000 ljudi pokislo kao miševi idu zadovoljni kućama - to sve govori.

Setlista:
1 That's What the Water Made Me
2 You Give Love a Bad Name
3 Born to Be My Baby
4 Raise Your Hands
5 Lost Highway
6 Whole Lot of Leavin'
7 It's my life
8 Because We Can
9 What About Now
10 We Got It Goin' On
11 Keep the Faith
12 When We Were Beautiful
13 Amen
14 I'll Be There for You
15 Captain Crash & the Beauty Queen From Mars
16 We Weren't Born to Follow
17 Who Says You Can't Go Home
18 I'll Sleep When I'm Dead / „Start Me Up" - Rolling Stones/ "Rockin All Over the World" - Status Quo
19 Bad Medicine / "Whar I'd say" - Ray Charles
Bis:
20 Last Man Standing
21 Wanted Dead or Alive
22 Have a Nice Day
23 Livin' on a Prayer

Putovala sam inače agencijom Investigo Koncerti, koja nudi aranžmane za koncerte, pa preporučam!


Oznake: Bon Jovi, Beč, Austrija, koncert, live, pop-rock, turneja 2013, Because We Can

18.05.2013. u 21:46 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 05.05.2013.

Mark Knopfler "zakucao" Ljubljanu bravurama



MARK KNOPFLER – Slovenija, Ljubljana, Dvorana Stožice, 4.5.2013

Jedan od najprofinjenijih (ako ne i naj) gitarista i songwritera, nekdašnji alfa i omega sjajnog, davno umirovljenog engleskog benda Dire Straits, čuveni “prstić” fingerpicking gitarista Mark Knopfler koji je Fender gitari dodao još jednu novu dimenziju ako je to uopće moguće, na Gibsonu ES-175D snimio je kultno remek-djelo, album “Love over gold” te jednako hvaljeni “Brothers of Arms”, dok su svijet i okolica uistinu upoznali “Dobro” rezonantne gitare upravo od Knopflera, iako ih nije on niti prvi niti zadnji koristio, niti je on zapravo svirao Dobro gitare (to je marka rezonantnih gitara) nego National Style.

Uglavnom, Knopfler je opterećen slavom Dire Straitsa iste poslao u mirovinu davne 1995. i od tada snima potpuno drugačiju folk-rock, Irish i country glazbu, koju često koriste i u filmskoj industriji za soundtracke (preporučamo za slušanje čuveni “Local Hero” soundtrack!). Drugim riječima, Knopfler je svoju karijeru i glazbeno stvaralaštvo okrenuo naglavce i dobio ono za čime je uvijek težio: mir, ležernost i nevjerojatnu finoću materijala, iako mu mnogi, upravo Dire Straits die hard fanovi (taj sam!) zamjeraju tu “premeku” notu u glazbi.

Mark Knopfler LJ 02Knopfler je uvijek radio što je htio i u pravilu je bio izuzetno uspješan pa tako je uspješno dosegao skoro 20 godine samostalne karijere, ali se karme Dire Straitsa nije mogao riješiti i valjda sam znajući da je to prvo ludo, a drugo nesuvislo ne svirati neke od DS stvari na svojim koncertima napravio u esenciji genijalan spoj starog i novog i tako već godinama slaže svoje setliste na turnejama. U Zagrebu je Knopfler zadnji put bio davne 2008. godine i evo nam ga danas opet nakon toliko vremena u zagrebačkoj Areni na turneji “Privateering” na kojoj promovira istoimeni aktualni album (Venia-Mag recenzija – klik ovdje!)

Mi smo u međuvremenu nestrpljivi potegli do Ljubljane na koncert prije zagrebačkog da “provjerimo” jel’ stari mačak fingerpickinga (sviranje gitare prstima ne trzalicom) još stvara onu koncertnu čaroliju kojoj smo prisustvovali 2008. kada je dupkom pun Dom Sportova (cca. 10.000 duša) bilo na nogama većinu koncerta i kada je jedva “pobjegao” s pozornice da ne mora na bis po četvrti put. (Uzmite u obzir da njegova glazba nije stajačkog, nego sjedečkog tipa.)

Mark Knopfler LJ 03Rasprodana Dvorana Stožice (cca. 6000 ljudi) i mahom starija publika nagoviještali su fini, komotni i “hladniji” koncert. Možda je bio komotan, sjedečki i mirniji, ali svakako nije bio “hladan”. Publika je glasno i strasno pljeskala nakon svake bravure, a na kraju koncerta kada nam je Knopfler priuštio DS klasik, remek-djelo od 15 minuta “Telegraph Road” bilo je očito da je ozbiljna ljubljanska publika bila ko’ zapeta puška. Nakon “Telegrapha” u roku jedne minute publika je skočila sa svojih stolaca u parteru i sjurila se do pozornice u maniri najvećih rock ili pop histerija i dok se Knopfler vratio na (prvi) bis da odsvira čuvenu “Brothers in Arms”, publika je bila toliko natiskana do pozornice da sam imala dojam da nastupaju One DIrection ili Justin Bieber a ispod pozornice da se gužvaju stotine tinejdžera gladnih svoga idola. Možete li si to zamisliti na koncertu na kojemu je prosjek godina morao biti debelo ko 35-45?
I nakon drugog bisa, opet DS klasika “So far away” publika je još uporno pozivala Knopflera na još jedan, ali ga na žalost nije dočekala. Ako vam setlista izgleda kratka – izgled vara, koncert je trajao puna dva sata.

Malo ili ništa spominjem Knopflerovo sviranje, zar ne?
Nema se tu što reći – čarolija i dalje postoji, savršenstvo se ne mijenja, a za sve ostalo nema vam druge nego do Arene da se sami uvjerite što znači vrhunac elegancije, profinjenosti i apsolutnog majstorstva ne samo glavnog (nimalo riječitog, usput rečeno) aktera već i pratećeg benda.


Oznake: Mark Knopfler, Dire Straits, koncert, live, Privateering, turneja 2013, folk-rock, rock, Ljubljana, Stožice, 4.5.2013

05.05.2013. u 04:26 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 30.04.2013.

Kraljevi žica akustične gitare u Lisinskom - Kings of Strings!



KINGS OF STRINGS - Lisinski, Zagreb 29.4.2013.

Virtuozi akustične gitare “Kings of Strings” ponovo su posjetili Hrvatsku i sinoć napunili (ponovo) KD Lisinski.
Bez obzira na krizu očito je da se prava kvaliteta prepoznaje, pa su tako ljubitelji gitare sinoć guštali u sjajnom koncertu i naravno, svirci nama dobro poznatog Vlatka Stefanovskog, negdašnjeg člana ex-Juga rock benda Leb i Sol, iskonskog zabavljača Australca Tommy Emmanuela, te samozatajnog Nizozemca Stochela Rosenberga.
Trio je prije nekoliko dana objavio svoj prvi album CD/DVD “Live in Belgrade 2012” kojeg su kasnije nakon koncerta marljivo potpisivali velikom broju publike koja se ostala družiti s njima.
Kings of Strings su izveli cijelu, vrlo zanimljivu paletu glasovitih pjesama, a na veliko zadovoljstvo prisutnih nisu radili pauzu nego su se solistički izmjenjivali na pozornci pa je tako cijeli koncert trajao puna dva sata i pol.
Najviše je pljeska dakako pobrao Stefanovski s makedonskim klasikom u sjećanje na pokojne Dražena Vrdoljaka, Darka Glavana i Boška Petrovića, a ništa manji nije bio ni onaj kada je Emmanuel pozvao na pozornicu maloga prijatelja Franu koji je s njim odsvirao jednu pjesmu “kao veliki”. I još je za dobar "touch" i foru kulerski prvo sebi naštimao gitaru u stilu: "Tommy nisi mi to najbolje podesio".

Izuzetna koncertna večer, nema što.

Oznake: Kings of strings, live, koncert, Lisinski, akustično, gitare, Vlatko Stefanovski, Srochelo Rosenberg, Tommy Emmanuel, 29.4.2013

30.04.2013. u 13:37 • 1 KomentaraPrint#

subota, 06.04.2013.

Gregoriani u hladnom Domu Sportova priredili supershow


GREGORIAN – Zagreb, Dom sportova, 03.04.2013.

Zagrebački je Dom sportova bio fino napunjen svakako stepenica više nego dvorana Cibone 2010. Nakon svake fenomenalne izvedbe, kao i intermezza u formi obraćanja publici, simpatični su i razgovorljivi „monasi“ zaradili mnogo pljeska. Iako je djelovala hladna, publika je vrijedno pljeskala a dobno bila vrlo raznolika: umirovljenici, četrdesetogodišnjaci, studenti i tinejdžeri jednako vole Gregorian.
Prije dvije godine imali su na repertoaru žešći rokerski hitovi, a ove godine su se bavili uglavnom filmskom glazbom i to je bila znatna razlika u dojmu - ovogodišnji je dojam slabiji jer je setlista bila više kazaline prirode ili za koncert u lisinskom. No ipak je riječ o promociji posljednjeg albuma na kojem obrađuju filmske hit-pjesme. Tako smo čuli pjesme iz Titanica (My Heart Will Go On), Gladijatora (Who Wants to Live Forever), Shreka (Hallelujah), Pirata s Kariba (He’s a Pirate), Jamesa Bonda (Live and Let Die), Notting Hilla (She) itd. obrađene na način gregorijanskog pjevanja, uz prikladnu vokalnu i instrumentalnu pratnju. Našlo se tu, naravno, i obrada popularnih hitova poput Evanescenceova Bring Me to Life, Rammsteinova Engela, Zeppelinova Kashmira i klasične O Fortuna. Vidi se da gregorijanci rade na scenskoj izvedbi i mijenaju šou – scenografiju, popratne elemente i rekvizite (light show, pirotehniku, zrcala, konfete) te koreografiju. No ove je godine sve bilo pomalo oskudnije, makar oni koji su ih vidjeli prvi put sigurno su zinuli. :)

Do druge polovice programa (koncert se na gotovo dva i pol sata!) pomislilo bi se da su postali pasivniji i neoriginalniji, reklo bi se izlizali se. No pred kraj su potvrdili da nije dobro zaključivati prerano. Nakon pola sata izvedbe napravili su pauzu od 20 minuta, rascjepkajući šou na dva asimetrična dijela bez ikakve logične potrebe za odjeljivanjem i to je malo pokvarilo dojam ali ne i uništilo.
Bis je uslijedio već nakon polovice programa. Vrlo netipično, ali fora. I bili su daleko pretihi za ovakvu veliku dvoranu, što za atmosferu mnogo znači.
Novost za ovu turneju jesu kratki i izuzetno komični filmski isječci u kojima sudjeluju sami članovi Gregoriana parodirajući određene filmove i glumeći James Bonda na primjer.

Prvih sat vremena pjesme su bile poprilično mlake te se publika ipak morala strpiti do pred kraj. Obavezno moram pohvaliti solistice Ameliju Brightman i Evu Mali, rusku pjevačicu kao dodatak ekipi te ženski gudački kvartet.

Oznake: Gregorian, chant, filmski hitovi, dom sportova, 3.4.2013, koncert, show, live

06.04.2013. u 08:15 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 25.03.2013.

Parni Valjak nas doslovno pregazio u Domu Sportova



PARNI VALJAK – Zagreb, Dom Sportova, 23.3.2013

Možda u subotu navečer u Maloj dvorani Doma Sportova nismo doživjeli “unpled” verziju koncerta svevječnog Parnog Valjka (kako je to bilo reklamirano), baš obratno – itekako je bilo “sa strujom” a ne “bez struje” kako je glasio njihov više od 18 godina star pravi unpled album snimljen u ZeKaeMu, koji je i do danađnjih dana ostao najprodavaniji album benda. Ali zato smo pristustvali inspirirajućem, vrlo kreativnom koncertu kakav se ne doživi često. Iako svejedno mislim da ga nisu trebali reklamirati kao “unpled” a onda to ne ispuniti. Ne zvuči korektno. Ili bi čovjek pomislio da ne znaju što je unpled.
No ostavimo to na stranu…

Prije godinu i pol Valjak je u Areni odradio dug ali malo zbrkan i čak bih rekla povremeno mlak koncert, ono kao da se nisu mogli odlučiti da li bi ga održali pa se smislili zadnji čas bez neke posebne pripreme – možda nije bilo tako ali je tako izgledalo. Ovaj Valjak bio je sasvim druga priča.
Za početak legitimno su rasprodali (ne podijelili) ulaznice za Malu dvoranu Doma Sportova, koja je dakle bila dupkom puna što nije najvažnije (je za bend) ali je važnije bilo što je nekako kolala posebna energija intimne skoro klupske atmosfere, iako bismo Malu dvoranu jedva tako mogli nazvati sa svojih 4000 ljudi kapaciteta.
Valjak se pošteno pripremio za ovaj nastup, u svakom pogledu. Pozornica je bila vrlo chic a istovremeno atraktivno šarolika. Svirački je bend disao kao jedan i to je publika osjetila već na prvim stvarima i adekvatno reagirala – pjesmom, plesom i pljeskanjem. A Aki – Aki je bio među svojim najboljim izdanjima, kako vokalno tako baš ono “frontmenovski”.
Ludirao se po pozornici, razdragan i njegova je zarazna energija zabavljala ne samo publiku već i članove benda, koji su pak opet jednako dobro odreagirali pa je fuzija benda i publike te večeri bila zaista iznimna.

Zanimljivo su ispreturali i setlistu, neke pjesme pod etiketom “must do” ( “Pusti nek traje”, “Stranica dnevnika”, “Mir na jastuku”, “Molitva”, “Nemirno more”….) su ostavljene za neku drugu priliku, a neke druge, pomalo zapostavljene pjesme su izvučene iz prašine.
Posebno su dojmljive bile “Zastave” s novim aranžmanom, pomalo countryevskim, pa “Kralj iluzija” na kojoj je Aki pozao svoju raskoš vokala otpjevavši falsetto na kraju pjesme.
Mene se osobno najviše dojmila “Jesen u meni” koja je dobila nešto drugačiji, skoro latino ritam i bila je silno zanimljivo izvedena.
Naravno da je Tina Rupčić već po tradiciji otpjevala s Akijem “Lutka za bal” i “Dok je tebe” sve u stilu: na jednako visokom nivou.

Na kraju kada se zbrojilo sve i oduzelo, nakon preko dva i pol sata svirke, i čini mi se 29 pjesama – drago mi je da se Valjak 2009. ponovo okupio iako mi se tada to činilo jadnim potezom (ako odlaziš otiđi sa stilom i ne vraćaj se u bijednom izdanju) – no na moje veliko zadovoljstvo, a sigurna sam i većine publike Hrvatskoj, Valjku se nije desio “Michael Schumacher” sindrom.

Bilo je mnogo dobrih rock’n'roll bendova na ovom području i sada ih ima dosta. No samo je jedan Parni Valjak i iako su više prelazili u pop vode nego recimo hard rock ili metal – trijada “Valjak, Prljavo Kazalište i Majke (s Baretom, of kors)” je nedodirljiva. Još uvijek.

Oznake: Parni valjak, Mala dvorana, Doma Sportova, pop-rock, 23.3.2013, koncert, live, Zagreb

25.03.2013. u 09:00 • 0 KomentaraPrint#

petak, 22.03.2013.

Joy Division revival u Zagrebu - koja divota!


PETER HOOK & THE LIGHT- Zagreb, Pauk, 21.03.2013.

Išla sam na koncert s frendicom Tamarom koja Petera Hooka poznaje u dušu, ja sam malo više nego Joy Division bila ljubitelj New Ordera pa sam tako njoj prepustila riječ:

"Malo tko je imao priliku 1979. i početkom 1980. uživo vidjeti jedan od najlegendarnijih engleskih sastava, Joy Division. Taman prije zakazane američke turneje, Ian Curtis, pjevač i vjerujem mnogima neprežaljeni pjesnik, oduzeo si je život, a nakon njega su ostali zateknuti članovi benda koji su kasnije osnovali New Order, te fanovi kojima je utjeha ležala u dva genijalna studijska albuma i stvarima koje su napravili pod imenom Warsaw. Budući da su mi Joy Division još kao djetetu bili jedan od najdražih bendova, znala sam razmišljati kako bi to bilo kada bih ih mogla vidjeti uživo. Trinaest godina kasnije Peter Hook, originalni basist Joy Divisiona, zajedno sa svojim bendom, vratio je sve prisutne u klubu Pauk u kraj 70-ih. Vjerujem da bi Ianu Curtisu, kada bi mogao, bilo drago čuti kako ga je Hook vjerodostojno zamijenio na poziciji pjevača.

Suprotno od toga kako to obično biva kod nas, organizacija je bila dobra i sve je počelo onda kada je i najavljeno- prvo s kratkim videom iz filma 24 Hour Party People, da bi bend u 21.30 izašao na pozornicu i počeo s kompilacijom pjesama iz cjelokupne povijesti Joy Divisiona i Warsawa, koja je bila odlična. Našlo se tu stvari od Interzone i Digital pa do New Dawn Fades, She’s Lost Control, Insight, Transmission, Day of The Lords, Isolation, Shadowplay, Decades, Atmosphere. Bio je to više nego best of set onoga što je tadašnja četvorka kreirala u svom relativno kratkom postojanju. Hook je bas zamijenio gitarom, a ostatak benda fenomenalno je reproducirao svaki zvuk Joy Divisiona i to na energičan način, tako da je čak I Remember Nothing, krajnje teška i depresivna pjesma s Unknown Pleasures albuma- koji je i bio glavni motiv ove turneje, zvučala dinamičnije, no tu je igralo ulogu ponajviše Hookovo pjevanje u drugačijem aranžmanu. Bilo je uistinu očaravajuće čuti taj specifičan ritam bubnja Joy Divisiona i utonuti u atmosferu koju stvara zvuk njihovih tzv. haunted gitara.

Hook je komunicirao s publikom i to ponajviše gestama, a mnoštvo se odazvalo, premda je sve do posljednje Love Will Tear Us Apart dojam bio da ljudi više individualno uživaju u ovom nastupu, plešući i pjevajući za sebe, nego što su poneseni onom poznatom kolektivnom koncertnom vibrom. No, to nije ni čudno jer glazba Joy Divisiona je i sama takva da pogađa pojedinca i tako boravi u njemu, iako se na one punkerskije stvari i te kako dalo razbacati.

Za razliku od većine današnjih koncerata na kojima često ono vizualno prevagne nad glazbom ili barem malo vremena odvlači pažnju s uha, ovdje je baš sve bilo posvećeno zvuku i samo zvuku. U pozadini su na ekranu samo stajali coveri albuma, prvo Unknown Pleasures-a, a poslije Closer-a.

U sat i pol odlične svirke i dva bisa, mislim da nitko nije ostao nezadovoljan, ni mlađi fanovi koji su skakali u prvim redovima, niti stariji fanovi od kojih je i dosta njih generacija Joy Divisiona. Ovo je definitivno koncert iz vremenske kapsule, koncert koji je ispunio očekivanja i dao još više, te zasigurno jedan od onih koji će odzvanjati u sjećanju. Tamara Dujmović"
Da bi riječ dodala na ovo ! BIlo je mrak od koncerta!

Oznake: Peter Hook, The Light, pauk, Zagreb, rock, koncert, live, 21.3.2013., electronic

22.03.2013. u 15:50 • 0 KomentaraPrint#

subota, 16.03.2013.

Nelly Furtado u Ljubljani - mali dinamitni kalibar



NELLY FURTADO - SLO, Ljubljana, Hala Tivoli, 14.03.2013

Kanadska alternativka komercijalnog predznaka, Nelly Furtado u petak je prvi puta posjetila naše prostore na akutalnoj "Spirit Indestructible" turneji i to malu dvoranu Hale Tivoli u Ljubljani. Priča se da usprkos solidnoj prodaji novog albuma turneja nije bogzna što posjećena, a u korist tim glasinama moglo bi ići i to da mala dvorana Tivoli i nije bila baš dupkom puna, no zato je publika koja je posjetila koncert bila itekako raspoložena za koncert i nakon mlakog uvoda i novijih stvari tamo negdje na četvrtoj "Manos Al Aire" i kasnije na "Powerless (Say What You Want)" publika je pošteno živnula i bila aktivni sudionik koncerta te je na kraju Nelly očigledno jako oduševljena prijemom napustila pozornicu nakon sat i pol zaista konkretnog showa s mnogo puta ponovljenim "hvala" i twittanjem nakon koncerta.
Oni koji nisu apsolutno ništa očekivali od koncerta, kao na primjer ja, ostali su ne samo ugodno iznenađeni nego i zaista prezadovoljni, iako ne mogu ovaj koncert baš označiti kao neko svjetsko čudo.

Vrlo vrlo jednostavna (da ne kažem siromašna) pozornica bila je pametno osmišljena "modnim" detaljima i odličnim lightom pa je na kraju to izgledalo daleko ozbiljnije nego prije dok smo gledali support nastup simpatičnog kantautora, također Kanađanina Dylana Murraya kome sam zakasnila nastup pa ne mogu ništa posebno reći o njemu, osim što se Nelly pridružio kasnije na koncertu pa su zajedno efektno izveli čini mi se "Be OK".
Nelly je u stvarnosti poprilično niska, pa prvo što mi je palo na pamet bilo je "mala dinamitna" nakon što smo čuli pre-odličnu verziju "Quando, Quando, Quando" koju Nelly inače originalno snimila s također Kanađaninom Michaelom Bubleom a na koncertu je umiksala u nju "Get Ur Freak On". Ne da joj glas leti iz njege nego "frca". Fenomenalan glas uživo, Nelly pjeva takvom lakoćom i suvereno da moraš ostati razjapljenih usta (manje-više). Izvrsno se kreće po bini, sjajno komunicira s publikom, pleše, komunicira s članovima svog benda, sve ima pod kontrolom a sve to čini a da joj se nota ne omakne u krivo.

Vrlo rano, niti na polovici koncerta Nelly je izvela svoj prvi legendarni hit "Like a Bird" s napomenom da je "već 13 godina proošlo od tih vremena, jel možete vjerovati?" i to je bilo to. Publika je zdušno pjevala pjesmu, a Nelly je bila očarana prijemom. I to je bila prava prekretnica koncerta - tada smo zapravo shvatili da će ovo biti odličan nastup. Naročito nakon što objavila da su joj ranije u Ljubljani poklonili primjerak povijesnog instrumenta - "piščali" (frulicu). Simbolični vrijedni poklon jer je Nelly vrsna glazbenica i svira poprilično instumenata uključujući frule i flaute...
Nelly je tijekom svoje karijere i 5 studijskih albuma dosta ispremiješala stilove glazbe, ne uvijek jako uspješno ako se gledaju cijeli albumi, no uvijek su se našala jedan ili dva megahita koji su u pravilu svaki bili drugačiji od ostalih i to ne samo po žanru glazbe već i stilu. I iako je Nelly česti (i uspješni) gost svjetskih top lista, njena autorska originalnost uvijek ju je držala u nekoj alternativnoj grupi, bilo da je riječ o pop-rocku, latino glazbi ili hip-hopu. Možda malo iznenađujuće ali sve to smo čuli i uživo. I što još više iznenađuje, sve je dobro funkcioniralo zajedno - očito je Nelly okupila vrlo sposobnu aranžersku ekipu.
Odličan i jako efektan (i dobro prihvaćen) mi je bio dio u "Big Hoops (Bigger the Better)" kada je krenula repati bez po' muke. Još me je nešto iznenadilo: zvuk je bio odličan a nismo ostali zakinuti niti za par baš žestoko rockerskih aranžmana pjesama.
Koncert je zaključila s "Mysterious Girl" i na oduševljenje svoje i publike vratila se na bis koji opet nije bio običan: u "Miracles" je ubacila snippet Madonnine "Like A Prayer" i pokazala nam kako bi Madonnin legendarni megahit zvučao da ga je otpjevala pjevačica Nellyinog kalibra - više nego fenomenalno.

Kraj je bio očekivan: nabrijani Hall & Oatsov standard "Maneater" bio je rasturačina za kraj. Pasje vrijeme koje nas je pratilo do Ljubljane posve nam je bilo nebitno na povratku. Bio je to dobro "potrošen" put i večer.


Oznake: Nelly Furtado, Ljubljana, alternativa, Pop, rock, Hip Hop, dance, live, koncert, Spirit Indestructible

16.03.2013. u 14:00 • 2 KomentaraPrint#

četvrtak, 14.03.2013.

Sad sigurno znate tko je Jessie Ware ako prije niste....


JESSIE WARE – Zagreb, Tvornica Kulture, 20.3.2013

Iako iza sebe ima samo jedan album, Zagreb se izborio za njezin dolazak i svoje mjesto na turneji!
Jessie Ware sinoć je pokazala zbog čega je u tako kratkom vremenu postigla postigla izuzetan ali nenapadan uspjeh i priuštila nam jedan od najduljih nastupa ovog proljeća, kako je i sama rekla.
Istina, čudno bi bilo ne izraziti zahvalnost pred tako predanom publikom koja se sinoć okupila u Tvornici kulture.

Sasvim jednostavna, iskrena i predana Britanka otpjevala je svih jedanaest pjesama s albuma Devotion (predanost), pri čemu su pjesme Running i Wildest Moments osvojile najviše ovacija pri samom kraju –
ali cijeli je koncert bio vrlo ugodan, baš kao da slušate omiljenu pjevačicu u dnevnom boravku unatoč popunjenom klubu.
Redale su se sve pjesme s albuma poput Devotion, Still Love Me, Sweet Talk, Something Inside ali repertoar je začinila još neobjavljenim singlom Imagine It Was Us ili pak obradom Rihanninog hita Diamonds koji je snimila specijalno za BBC Radio 1.
Odlično je komunicirala s publikom što mnogi savladaju tek nakon izvjesnog vremena provedenog na sceni, ali Jessie je duhovito koketirala s auditorijem
i prisutne je uspjela “uvući” u svoj kreativni svijet koji je uostalom iznjedrio sjajan debitantski album.

DJ RRRamon! nastupio je prije Jessie Ware te je kasnije odradio set koji je zaista upotpunio osjećaj kao da se svi nalaze u nekom londonskom klubu.
No nakon ovakvog koncerta čak je i suvišno uspoređivati atmosferu s nekim londonskim klubom jer kvaliteta uvijek pronađe svoj put; publika u Zagrebu pokazala je još jednom da živi život prave glazbene metropole. (ovo je prepisani tekst od pressa, ali se potpuno slažem s njim, jer nisam puno znala o njoj pa nisam znala što da pišem :))

Ali su zato slike moje potpuno :)

Oznake: Jessie Ware, koncert, live, Tvornica Kulture, Zagreb, Pop, 20.3.2013.

14.03.2013. u 16:42 • 0 KomentaraPrint#

subota, 23.02.2013.

The Bambi Molesters prosurfali sniježnim Zagrebom



THE BAMBI MOLESTERS – Zagreb, Vintage Industrial Bar, 21.02.2013

Bambiji su na općenarodno zadovoljstvo preksinoć odsurfali jedan sjajan koncert i to na posve radni dan u hladnoj zimskoj večeri kada biste očekivali da će malo ljudi izmiliti iz kuća na izlazak. No pokazalo se da je bend prevelik mamac i da mu niti novopadajući snijeg ništa ne može.

Novotvoreni Vintage klub je, prvo da spomeno to: sjajno mjesto za večernji izlazak uz glazbenu kulisu, bio pun ko šipak a vjerujte zaista je velik (s obzirom da je “bar”, više izgleda poput nekog izduženog povećeg klupskog prostora). Neposredno prije početka koncerta vani je bio baš dugi red za blagajnu, što nisam vidjela već jako dugo vremena.

Bambiji su bili preksinoć u punom (proširenom) sastavu: Lada, Dinko, Dalibor, Hrvoje, Luka, Ozren & Andrej (aka Soldiers of Love)… a koliko je bilo dobro svjedoči da su prašili skoro dva sata, Dalibor je često bio za mikofonom (zaista više nisu samo instrumental bend) a na drugom dijelu koncerta kada su uglavnom svirali svoje hit melodije, atmosfera je zaista bila vrhunska. Točnije bila je u trećini Vintagea gdje je pozornica, no druga dva dijela koji su prostoji spojeni ali ipak za sebe je publika uglavnom šankirala i družila se iako je iz svih zvučnika treštao The Bambi Molesters.

Treba spomenuti da su The Bambi Molesters neposredno prije koncerta objavili ”Last Ride”, novi singl i video koji je izvučeni iz genijalnog koncertnog filma ‘A Night in Zagreb’ snimljenog u Teatru &td i prebačenog na 2CD/DVD izdanje a oni koji su sinić bili u Vintageu mogu potvrditi da je ovaj koncert bio blizanac toga iz &td-a. Čula sam neke komentare da su bili prehladni i preneagažirani (čitaj: nekomunikativni u interakciji s publikom) no ja drugačije Bambije i ne znam. Meni je to bilo normalno pa to nisam uzela kao neki minus.
Zvučno su zvučali odlično, ipak klavijature i brasevi donose svoj obol punoći zvuka, ali moram napomenuti da je generalno zvuk u Vintageu bio odličan. Nisam brojala ali mislim da je bend odsvirao daleko preko 25 pjesama ako računamo i biseve kojih je bilo čak dva.

I na kraju dolazimo do onog neminovnog: vrijeme je za novi studijski album Bambiji! Još mi je pred očima slika stranice recenzija iz britanskog Q magazina, gdje se našao album ”As The Dark Wave Swells” i odlične kritike i od zahtjevnih Britanaca ocjene 4/5.

Očekujem ništa manje od toga s novim, a Bambiji ne samo da to zaslužuju nego i mnogo više. Na primjer da ih poput R.E.M.-a opet netko veliki uzme sa sobom na turneju ali ne za nekoliko koncerata već na cijeloj turneji.
Možete (ne)voljeti ovaj podžanr rocka ali to ne mijenja činjenicu koliko je ovaj bend dobar, na razini koja premašuje sve regionalne okvire.

Oznake: The Bambi Molesters, live, koncert, surf-rock, vintage industrial bar, Zagreb, izvještaj, Fotogalerija, 21.2.2013

23.02.2013. u 10:02 • 1 KomentaraPrint#

petak, 22.02.2013.

Dakle Robbie it is!! 13.8. Stadion Maksimir!



Evo upravo sam u prethodnom postu objavila recenziju novog albuma Robbiea Williamsa, a evo danas je AdriaEntertainment objavila da nam on i dolazi k nama (prvi put) u sklopu europske stadionske turneje "Take The Crown" na ljeto, i to na stadionu Maksimir 13. kolovoza.
Turneja započinje 19. lipnja na gradskom stadionu u Manchesteru (Manchester City Stadium).

– Jako sam uzbuđen jer ove godine ponovno nastupam uživo. Prošli koncerti podsjetili su me kako je poseban osjećaj izvoditi svoje vlastite pjesme ispred goleme publike, uz sva uzbuđenja i adrenalin koji ide uz to. Idemo, Zagreb 2013. godine! – rekao je Robbie u povodu turneje.

PRODAJA I CIJENE ULAZNICA
Pretprodaja ulaznica za članove fan kluba putem službene web-stranice tickets.robbiewilliams.com počinje 27. veljače u 10 sati, a završava isti dan u ponoć. U prodaji će biti i VIP paketi. Više informacija o VIP paketima i njihovim cijenama bit će objavljeno uoči početka pretprodaje.

Redovna prodaja ulaznica za koncertni spektakl godine počinje 28. veljače u 10 sati na svim prodajnim mjestima sistema Eventim te online na www.eventim.hr, a cijene su sljedeće:

LOŽA – 1199 kuna
FAN PIT – 759 kuna
ZAPAD DOLJE – 559 kuna
ZAPAD GORE, ISTOK – 459 kuna
STAJANJE – 399 kuna
SJEVER DOLJE – 359 kuna
SJEVER GORE – 259 kuna

"Robbie je zaista najveća pop-zvijezda koja se pojavila u ovoj zemlji u posljednjih 20 godina. Pop-ikona koja se pomladila i vratila na vrh vlastite igre." The Sun, 2012

“Još uvijek najbolji izvođač u povijesti britanske glazbe, Robbie Williams je spektakularan još od svog prvog nastupa na turneji.” Daily Mirror, 2012.

Njegov veličanstveni koncert Live s Knebwortha gdje je u tri dana sakupio 375.000 ljudi (svaki dan rasprodan po 125.000 ljudi!!) možete pogledati na YouTubeu:

Oznake: Robbie Williams, koncert, Zagreb, Stadion Maksimir, 13.8.2013. live

22.02.2013. u 12:26 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 18.02.2013.

Dinosaur Jr. - u stilu VENI, VIDI, VICI



DINOSAUR JR. – Zagreb, Tvornica Kulture, 16.02.2013


Kladim se da pitate većinu uobičajenih poznavalaca rock glazbe, tko je Dinosaur Jr. – odgovorili bi vam da nemaju pojma. S druge strane da pitate istu stvar iole zainteresiranijeg u rock glazbu, alternativnu ili neku drugu, ne šećerlemastu, rekao bi vam da je Dinosaur Jr. bend koji valja slušati. Kako stvari stoje Hrvatska je to i učinila. Nakon prvog nastupa benda prije nekolikog godina koji je bio poriličan neuspjeh, ovdašnja publika je prihvatila (i sažvakala) činjenicu da je Dinosaur Jr. bio bitan i utjecajan bend alternative, to to je i ostao. Jer jedino se tako može objasniti činjenica da je Tvornica Kulture bila prepuna. Što je samo po sebi poprilično dostignuće. Imajući u obziru recesiju i ostalo bogme nije lak zadatak sakupiti tisućicu ljudi na koncert benda koji je ipak nepoznat širokoj javnosti.
Predgrupa je bio one-man-band, Chris Brokaw – interesantan muzičar šarolikog backgrounda, koji je sam sebe pratio na gitari. Da je baš nešto impresionirao to ne mogu reći, ali da je bio čista antiteza onome što je slijedilo to bogme jest: smiren, opušten, malo usporen … Ne baš idealna vizija za zagrijavanje benda kao što je Dinosaur Jr. Ili možda baš radi toga efektan.

Kad su izašle zvijezde večeri, tri Massachusettsetska mušketira i postavili se pred masivan zid pojačala, što je djelovalo pomalo smiješan set za tako malu dvoranu poput Tvornice, bilo je jasno da će trio razvaliti i da će se grmljavina zvuka oborušiti na naše uši. Tako je i bilo. Trio koji je utjecao na mnoge bendove alternativnog rocka tamo 90.-tih krenuli su raditi nešto što ja zovem “štrikanje” stila i ritma – izmijenjujući pjesme “opuštenog” predznaka tekućih gitarskih solaža s onima glasnoće do daske distorziranih gitarskih riffova – baš se fino uklopilo u teksturu “toplo-hladno-toplo-hladno” i bilo je – sjajno.
Dinosaur Jr. na ovim nastupima promovira novi hvaljeni (zaista dobar) album “I Bet on Sky” i logično da su svirali nekoliko pjesama i s toga albuma a meni se činilo da su te pjesme od publike bile skoro jednako dobro prihvaćene kao i stare. U svakom slučaju bile su – prihvaćene.

J Macis je – u najboljoj maniri onog gadnog bijelog čarobnjaka Sarumana iz trilogije “Gospodara prstenova” – činio baš nešto slično (osim što i izgleda kao on): opako je svirao te svoje gitare uz posve drugačije, lijenjivo, gotovo nezainteresirano, ali svakako nerazumljivo pjevanje.

Dinosaur Jr. je na momente zvučao kao bend kojeg možete slušati u onim popodnevnim obavezama i trčkaranjima vamo-tamo po stanu, da bi drugi moment zvučali kao da se otvorio sam pakao i poziva vas unutra.
Malo sam bila razočarana kvalitetom zvuka u dvorani jer se zaista nije moglo razumijeti što Macis pjeva – distorzirani zvuk se pretvorio u gadnu buku od koje ti je zujalo u ušima do jutra.
Ali čak niti to nije bilo važno. Dinosaur Jr. su zaista u odličnoj formi. A u posvemašnjem stanju uma “boli nas patka” učinili su što su nekad radili stari Rimljani: “VENI, VIDI, VICI” (došao, vidio, pobijedio).

Oznake: koncert, live, Dinosaur Jr., Tvornica Kulture, Zagreb alternativni rock

18.02.2013. u 21:11 • 2 KomentaraPrint#

subota, 09.02.2013.

Slash neprikosnoveni car gitare i rocka

SLASH featuring. MYLES KENNEDY & THE CONSPIRATORS, LJUBLJANA HALA TIVOLI - 8.2.2013.


Prvi koncert ove godine (O.K. nije S.A.R.S. je bio prvi ali ga ne računam jer je domaći) i ja impresionirana toliko da sutra idem na još jednu rundu u Beč.
Sinoć je legendarni Slash, najbolji živući svjetski rock gitarista (je i to je nedvojbeno) i bivši član jednako legendarnih Guns’n’Rosesa u rasprodanoj dvorani Hale Tivoli u Ljubljani nastupio uz pomoć izvrsnog pjevača Mylesa Kennedya (koji mi do jučer i nije bio ono napet bogznašto) i pratećeg benda The Conspirators.

Za one koji ne znaju što je Slash radio poslije Gunsa: Slash je nakon Gunsa oformio jako dobar band Slash's Snakepit, a poslije zaista odličan bend Velvet Revolver (uuuu što je bio dobar) iz čije je faze sinoć izveo najpoznatiji hit “Slither” (ako se ne varam za njega su čak i Grammya dobili...), no zadnjih je godina napravio dva hvaljena solo albuma "Slash" i "Apocalyptic Love" (kojeg promovira na ovoj turneji) na kojima su sudjelovali različiti vrsni pjevači (jerbo Slash ne pjeva).

Zadnji od njih Myles Kennedy koji je sinoć pokazao da ima moćan i impresivan vokal i koji je bez po’ muke otpjevao nekoliko čuvenih pjesama iz Slashove faze Guns’n’Rosesa, te pokazao da Axl Rose ima žestoku konkurenciju u vokalnom odjelu. Jest da Myles nije čuveni hiroviti žutokljunac kojeg jednako mrzimo ili volimo zavisi koja je ličnost u njemu trenutno aktualna ...ali Myles se pokazao kao frontman de luxe.
Osim toga bio izuzetno komunikativan i pokretljiv kao i svi ostali članovi The Conspiratorsa, od koji je basista Todd Kerns također vrstan pjevač što je i sinoć pokazao na dvije pjesme (i na "Welcome to the Jungle").

A Slash... svi mi slušamo i čitamo stalno kako je on naj ovo naj ono, mnogi žale za vremenma Gunsa koja su davno prošla i kao nije on više ono što je nekad bio bla bla .... i ako još postoji sumnja da Slash nije baš tako naj naj naj... sinoć smo se imali prilike uvjeriti da ne samo da je naj naj naj nego da taj čovjek jednostavno ne spada u obične (gitarske) smrtnike.
To kako (super precizno, tehnički savršeno) i na koji način (svaka nota ima ono “nešto”, emociju, priču) Slash svira gitaru je van svih kategorija normalnih uspoređivanja.
Da ne bi bilo zabune ja sam oduvijek pratila većinu gitarističkih imena, manje Pagea i Harrisa, Brian May i The Edge ipak nisu ti kalibri, ali zato Claptona, Stevea Vaia, Joea Satriania, Steve Lukathera, van Halena, Yngwie Malmsteena, Marka Knopflera i još pokojeg (moji favoriti Satriani, Knopfler i van Halen) ali zaista Slash je top.
I ima još jednu sjajnu karakteristku: ne pili dugim solažama koje nemaju nekog smisla, osim tehnički preciznog ili virtuoznog sviranja. Jedna od takvih pjesama (MOJA!!) "Anastasia" koja ima dug solo toliko je dobar da se sav ukočiš, i poslije isplaziš jezik. :-)
Rasturačinu je napravio i na "Rocket Queen" od Gunsa.

Uz to je odličan skladatelj pa je tako preko dva sata dug koncert imao visokooktanski predznak, energija je prštala sa svih strana s pozornice na publiku i nazad. Slash nije tip koji će mnogo skakati i kretati se, niti puno priča, ali ono što kaže je dovoljno da shvatimo koliko mu to sve znači i koliko uživa.
Bogme sam i ja. prve tri pjesme u photo pitu s iritantnim zoom objektivom koji ne fokusira (izoštrava) automatski jer je motor riknuo i kojeg nikako da pošaljem u Njemačku na servis jer mi stalno treba .... i onda mi se desi da stanem pred Slash i umjesto da fotkam ja s fotićem spuštenim gledam i smijem se i guštam. A Slash mi se smijulji nazad. I tko zna što si misli :-)

Ovakav koncert i izvedbu nekog izvođača će ove godine rijetko tko premašiti, a nama ostaje da vidimo i čujemo tko će biti ta marka. Springsteen? Bon Jovi? Clapton? Depeche Mode? Beyonce? Bojim se da ni Knopfler ni Satriani neće biti blizu. Vidjet ćemo....



p.s. Thanks agenciji Tomica Investigo Koncerti na super vožnji u Ljubljanu i super društvu!

Oznake: Slash, koncert, live, Ljubljana, Hala Tivoli, 8-2-2013, Myles Kennedy, The Conspirators, Anastasia, Apocalyptic Love

09.02.2013. u 22:13 • 4 KomentaraPrint#

utorak, 15.01.2013.

Beogradski S.A.R.S. u KSET-u tri večeri zaredom

S.A.R.S. - KSET Zagreb, 11-13.1.2013.


Beogradski sastav S.A.R.S. prethodnog vikenda je napravio malo čudo (neki bi rekli i veliko): tri dana zaredom nastupio je u prepunom KSETU-u, prva dva koncerta rasprodana a bio bi i treći sinoć da nije pasje vrijeme, mećava u kojoj je u dva sata napadalo 10 cm snijega, pokvarilo mnogima planove. Ili kao što je rekao pjevač benda Žare zahvaljujući se publici na dolasku: “Hvala Vam i svaka čast što ste došli, po ovoj mećavi ja ne bi izašao van niti da Rolling Stonesi imaju nastup”.

Inače, to gostovanje tri puta zaredom u Zagrebu se nije potrefilo nijednom drugom bendu još od Ekatarine Velike tamo nekih 80.-tih u kultnom Kulušiću. Nisam slučajno počela s ovom pričom. Očito je S.A.R.S. sa svojom kombinacijom alternativnog rock, punk, popa izbalansiranog s obilježjem etno melosa ovih prostora upakiranim u veliku dozu zezancije s tim istim etno melosom, ili da kažemo otvoreno folkom, S.A.R.S. se sa svim tim sprda, ubacujući u to sve i aktualne probleme koje muče stanovnike ovih krajeva, nepokolebljivi anarhizam ili detalje koji su za nas specifični. Nešto slično kao što je to učinilo Hladno Pivo sa svojim posljednjim albumom “Svijet glamura” ali naranvo na drugi način.

Ako vam kažem, ako ne znate, otkud skraćenica u imenu benda reći če vam sve o bendu: “Sveže amputirana ruka Satriania” – S.A.R.S. definitivno nije običan bend, no da je toliko eksplozivan i toliko dobar to opet nisam mislila.
Ekipa Venie je prisustvovala trećem koncertu na koji i sa kojeg smo se probijali kao da nam o tome život ovisi. Iz pouzdanih izvora (a i iz izvještaja na drugim glazbenim portalima) znamo da je prva večer bila sjajna a bend je napravio odličnu atmosferu, toliko da je publika bila (očekivano) oduševljena. Druga večer bila je još bolja. Izvođački, atmosfera još luđa. Osim što sam čula komentare da jedino što je malo nedostajalo je malo veća komunikacija s publikom osim “Dobar večer Zagrebe”, “Hvala” i onaj komentar o Ekatarini Velikoj.

Mi sa treće večeri imali smo svega u preizobilju. Bend je, Žare to jest, komunicirao tijekom cijele večeri i to je bilo sjajno, ali i bez toga bilo bi sjajno. Atmosferu su napalili već na prvih nekoliko pjesama, do kraja je bilo zaista ludi provod. Vraćali su se dvaput na bis, drugi neki produženi i da bend ima više od dva albuma i ograničeni broj pjesama, vjerojatno bi se vraćali još nekoliko puta. Ovako smo večer priveli kraju uz preko sat i pol sjajnog tuluma, zbornog pjevanja, nevjerojatne energije jednako od benda kao i od publike, i iskreno, bolilo nas “uvo” za mećavu napolju.
S.A.R.S. ulazi uskoro u studio snimati treći album, poprilično sam sigurna da će biti jednako odličan kao debi i “Perspektiva” – te da ćemo ih još ove godine recimo tamo negdje u ljetno doba ponovo vidjeti u Hrvatskoj.

Oznake: S.A.R.S., beogradski, rock, alternativa, bend, koncert, Zagreb, KSET

15.01.2013. u 07:04 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 06.12.2012.

The Black Keys pokazali zašto su TOP LIGA

THE BLACK KEYS (THE MACCABEES) – NJEMAČKA, MUNCHEN, OLYMPIAHALLE, 04.12.2012

>

The Black Keys su onaj novi vrući band koji nije ni novi a niti klasično konzumerski vrući. Ovaj američki duo ima iza sebe ni manje niti više nego sedam studijskih albuma, sve jedan bolji od drugog punih alternativnog blues rocka, distorziranih gitara i “prljavog” garažnog rocka. Trebao je izaći sedmi, aktualni “El Camino” da ih konačno i svijet, ne samo Amerika prepozna kao vrhunske glazbenike.

Usprkos hrpi dobrih kritika i nagrada svih vrsta, za sada još uvijek “opipavaju” bilo ostatka svijeta te su trenutno u Europi na turneji s nekolicinom datuma, jedan od njih i u Muenchenu u Njemačkoj. Velebna Olympiahalle (koja prima oko 14.000 ljudi) se na kraju činila preogroman prostor za ukupnih cca. 7.000 posjetilaca koliko ih je došlo na koncert, a svi koji ste ikad bili u zagrebačkoj Areni ili Domu Sportova znate kako zvuči koncert s puno praznog prostora. Naime dojam sjajnog koncerta koji su nam priredili The Black Keys bio je malo pokvaren – na dosta mjesta u dvorani bio je poprilično loš (ili preglasan) zvuk.

To se najviše osjetilo na predgrupi – vrlo zanimljivom britanskom indie rock bendu The Maccabees, koji su mi zvučali grozno sve dok nisam našla jednu poziciju koja mi je u uho donijela dobrar zvuk.
The Maccabees su nešto slično Artic Monkeeysima, spadaju u tu neku vrst žanra. Imaju iza sebe tri studijska albuma, te su logično najviše pjesama u setu od otprilike 40-tak minuta izveli sa posljednjeg, aktualnog “Given to the Wild”. Ostavili su dobar dojam, no da li je ovakav bend adekvatan da zagrije ekipu za The Black Keyse? Ne bih rekla. To jest, ukoliko za The Black Keyse uopće treba nekoga zagrijavati.


Krenulo je opako već na početku s “Howlin’ for you” . I za set su se prilično potrudili tako da i vizualno koncert dobro izgleda. Već spomenuti loš zvuk na dosta mjesta su zdušno kompenzirali sami Patrick Carney (bubnjar) i Dan Auerbach (gitara, vokali) koji su ne samo vjerno (uz podršku dva dodatna glazbenika), nego i daleko upečatljivije prenijeli ono što slušamo na .mp3-icama.

Jako mi se sviđalo što su Carneyevi bubnjevi postavljeni sasvim naprijed lijevo, tako da su obojica zaista posve u prvom planu. “Next Girl”, “Run Right Back”, “Same Old Thing” i “Dead and Gone” nizale su se predvidljivom setlistom istom kao i na prethodnim koncertima, ali i dobro izbalansiranoj s pjesmama sa svih albuma - uz odličnu podršku publike. Na “Gold on the Ceiling” publika je zaista bila već potpuno aktivna. Sljedeće dvije pjesme “Thickfreakness” i “Girl Is on My Mind” su izveli samo njih dvojica bez ona dva prateća glazbenika i da Auerbach nije rekao da će te dvije pjesme izvesti potpuno sami – nitko ne bi shvatio da one dvojice nema.

Ili da to kažem drugačije, zinula je publika u dvorani kako zvuči samo jedna gitara i bubanj – kao da ih ima 5 na pozornici, jer nijedna pjesma nije izvedena niti kvazi akustično. Naročito me se dojmila verzija “Girl Is on My Mind”, koja je uživo tako opako nabrijana, na granici s metalom recimo. Besmisleno mi je uopće komentirati njihovo sviranje jer sam u prethodnoj rečenici baš sve rekla. Auerbachov vokal je moćan i siguran i dečki zaslužuju apsolutno sve pohvale koje ih prate i kojima ih obasipaju.

Auerbach je daleko komunikativniji, ali dozirano, nizali su pjesme jednu iza druge tako brzo da na kraju seta od 20 pjesama kojiko smo ih ukupno čuli, kad si pogledao na sat nije prošlo niti sati i pol. Puno prekratko ako mene pitate, imaju dosta albuma, još odličnih pjesma koje bi se trebale naći uživo…
Carney je totalni cooler, taj je došao i otišao a da nije rekao niti riječ, a mahnuo je publici jednom ili dvaput, i to sam puno rekla. Možda ipak malo prehladno, za moj ukus.

Završili su regularni dio koncerta s udarničkim pjesmama: “Tighten Up” i “Lonely Boy” i euforično priveli kraju odličan koncert. Publika je u onoj prevelikoj dvorani bila jako glasna za bis pa smo ga i dobili. Možda pomalo neobičan izbor za nastavak “Everlasting Light” izvedena je u totalno “sniženoj temperaturi”, skoro sporo i primirujuće s odličnim light showom. Kraj je bio ponovo žestok uz “I got Mine”.


Oznake: The Black Keys, GARAGE ROCK, blues-rock, turneja, Njemačka, koncert, live, show, Olympiahalle, Munich

06.12.2012. u 20:49 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 26.11.2012.

Mark Lanegan Band - jedan od najdojmljivijih koncerata godine

MARK LANEGAN BAND – Zagreb, Pauk, 24.11.2012.



(support Creature With the Atom Brain + Duke Garwood + Lyenn)

Ove godine je bilo rijetkih koncerata koji su rasprodani, pa makar bili i oni u najmanjim rock klubovima. Da ste pitali ne previše upućene tko je Mark Lanegan, posve sigrno bi rekli da nemaju pojma a još manje zašto se koncert selio z prvobitno planirane dvorane NKC Park u Pauk. Pa se i tu brzo rasprodao. Generalno je dobro da se koncert održao u Pauku nego u Parku, no ni to baš nije bila bajna opcija. S premalo koncertne kilometraže, Pauk sasvim sigurno nije mjesto za ovako vrijedne koncerte. Ako zanemarimo (ne)pušenje cigareta i marihuane u dvorani, nesnosnu gužvu, konobare kao da su pali s Marsa, garderobu koja dere više para nego u Hotel Westinu, na kraju je najvažnije ono da je zvuk uglavnom na svim mjestima bio skomiran. Ako je 30 ljudi shvatilo što je Lanegan tijekom koncerta rekao (a rekao je „dvije i pol“ riječi) onda sam puno rekla.

Još je gore bilo onima koji njegov opus (i tekstove) baš i ne poznaju toliko detaljno, na koncertu sasvim sigurno ništa nisu niti saznali. Šteta što agilni organizator Žednog Uha nije uspio ovaj koncert ugurati u bolju dvoranu, SC recimo, ali je zato za svaku pohvalu što nam konstantno dovlači sjajne alternativne i indie bendove, koji očito itekako imaju publiku ovdje u Hrvatskoj. Čak ispada da ti bendovi bolje prolaze kod nas nego negdje vani. Prisjetimo se samo The Nationala koji su kod nas bili zvijezde nad zvijezdama prije negoli ih je vlastita Amerika i ostatak svijeta ustoličila na tron.

Slično se očito događa s grunge mračnjakom zvanim Markom Laneganom. Čim čuješ prvih par tonova njegovog vokala odmah ti je jasno da će to bit jedna opaka kombinacija Nicka Cavea, Toma Waitsa i neki „summary“ grungera koji su se, za razliku od njegovog prvobitnog benda iz kasnih 80.-tih Screaming Trees, nekim spletom okolnosti proslavili (Pearl Jam, Soundgarden, Nirvana itd.). Lanegan je proveo nekoliko godina (točnije tri albuma) i u kultnima Queens of the Stone Age, pa eto ako niste bili na koncertu jer niste znali o kome je riječ sada znate što ste propustili.

Da ne mislite da ste propustiti neki show. Onih par bijednih lampi, plavih i naročito crvenih, koje su (kao) osvijetljivale pozornicu i da ih nije bilo – bio bi isto. Prateći bend je moćno pratio Lanegana, ali što je mnogo važnije, Lanegan se manirom „ja sam bog i batina, i briga me za sve“, oslanjao uglavnom statično na mikrofonski stalak, zdrapanim ali izuzetnim vokalnom „pričao“ nam te svoje fantastično darkersko-mistične detalje vlastitog misaonog i emotivnog svemira.

Publika je, iako je zvuk totalno podbacio, svejedno bila u polutransu. Lanegan je s lakoćom prelazio iz jedne pjesme u drugu, bez pauzi, bez pričanja, bez obraćanja publici. Inače mi takvi nastupi „kao na tvorničkoj traci“ malo idu na živce, no uz izvođače poput Lanegana, sve drugo je nezamislio i neumjesno. Zadnje što bi itko želio čuti od njega je neku neslanu šalu, podilaženje publici ili čak toliko da ispriča „kako mu se sviđa u Hrvatskoj i kako je lijep grad Zagreb“. Bullshit, složili bismo se svi.

Pjevaj ti Mark, nemamo priliku ovakve koncerte često slušati, čak niti uz shitty razglas. Što možda i nije bilo loše. Jer, naviknuta na uglavnom odličan zvuk na koncertima i samim time frustrirana što nisam mogla u svoj punini doživjeti Laneganov koncert, prvo što sam napravila kada sam došla doma je bilo klik na player i ajmo sad Lanegana slušati kak treba. Barem audio. Pa ti se dojam koncert provuče i na dan dva nakon njega.
Video je bio poseban i trebalo ga je doživjeti jer Lanegan je uživo upravo ono što bismo očekivali: podmukla tutnjava jednog moćnog lika koji ti ne da niti da p… (dopunite sami).

Krenulo je s „The Gravedigger’s Song“ i dosta vremena posvetio aktualnom albumu „Blues Funeral“ koji je jako fino sjeo publici, pa je štrikanje novih stvari sa starima bio pun pogodak.
Onako posebno hipnotički moment koncerta je svakako bio „Devil in my Mind“, a opće burno prihvaćena rockin’ rollin’ „Black Rose Way“ od Screaming Treesa.
Bis je došao u obliku najglasnije prihvaćene „Hangin’ Tree“ iz QUOTSA faze. Za kraj jednoipolsatnog koncerta čuli smo još „Methamphetamine Blues“. Po nekima koncert ili barem poslastica godine – možda, da mi glava nije zujala još pola noći nakon koncerta – ovako, sjajno ali moglo je biti mračno dobro, ako je već bilo mračno u dvorani i mračno u glazbi.

Treba spomenuti i jednu zanimljivost. Lanegan je imao čak tri predgrupe. I to ne bilo kakve. Sve tri su bile neka kombinacija članova Mark Lanegan Banda, no najjače se dojmila i sasvim sigurno ostavila dojam legitimnog headlinera za neki koncert, treća predgrupa Creature With the Atom Brain. Zapamtite to ime. Možda jednom dođu samostalno na neki koncert. A i po tome Lanegan djeluje kao centar nekog posebnog glazbenog svemira poput Nicka Cavea, koji je također okupio oko sebe glazbenike od kojih ama baš svi imaju neki bend i to ne bilo kakav.

Oznake: Mark Lanegan Band, alternativni rock, pauk, Zagreb, Hrvatska, koncert, live

26.11.2012. u 14:42 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 22.11.2012.

Muse zakucali ponovo - friško iz Budimpešte!

MUSE, MAĐARSKA, BUDIMPEŠTA ARENA - 20/11/2012



Jučer je jedan od najvećih rock bandova današnjice, engleski tro Muse, nastupio u budimpeštanskoj Areni. Kad ih već nemamo prilike gledati u Hrvatskoj (tuga i jad) otišli smo u Mađarsku vidjeti kako izgleda nova turneja kojim promoviraju novi, dosta hvaljeni album “The 2nd Law”. U Budimpeštu se zaputio i lijepi broj Hrvata, Slovenaca i ostalih nam susjeda, no Arena ipak nije bila dupkom puna. Ali je zato Muse bio ponovo savršen. Svakim albumom Muse pomiče granice live showom, i svaki je novi koncert gotovo u pravilu bolji od prethodnog. Ipak, nijedan nije kao onaj zagrebački iz 2007. tak je bio nešto svemirski ekstra. Nije čak godinu dana nakon njega Matthew Bellamy u jednom interiviewu izjavio da taj zagrebački spada u one posbne koncerte u kojima je: "the crowd went mental, then we got mental." (publika je bila totalno luda, onda je nas poneslo pa smo mi poludjeli.").

Predgrupa je bila neki bend Everything Everything o kojemu ne znam ama baš ništa, niti smo saznali. A kako se čini niti nećemo. Nisu bili loši, trudili su se i
Možda zato jer smo s nestrpljenjem očekivali glavne zvijezde - Muse. Ponovo spektakularna pozornica, naravno ovo je dvoranska scenografija koju vidite na slikama, stadionska će sigurno biti opet druga - pa light show, a da o zvuku i ne govorimo, taj je savršen već godinama. Sjajno izrađene set-liste pogode ama baš uvijek, ali to i nije tako teško kada imaju hrpu fenomenalnih pjesama. Inače ih pametno ih dijelom mijenjaju na barem svakom drugom koncertu i ne može ti biti dosadno naročitoako odeš na više od jednog koncerta na jednoj turneji.

Triu su mnogi pomalo zamjeravali što imaju minimalnu komunikaciju s publikom, no i to je promjenjeno, frontman Matt se konačno malo više oslobodio i umjesto jedne, kaže tri rečenice), ali su zato od srca. Imala sam ih prilike sresti uživo 2007. pa je to posve legitimna tvrdnja. Novi je album, kao što je i bilo očekivano bio dosta zastupljen, no dozirano tako da onima kojima i nije neki spektakl (autorici ovog teksta) su mogli uživati i u starim stvarima. Za razliku od dosta bendova koji "peglaju" ponekad samo po nekim albumima, a (uglavnom) stare zapostavljaju, Muse setliste sastavlja ama baš od svih. Tko ih ne bi volio?

Inače, bili oni jako komunikativni ili ne, kad je Muse u pitanju (ali na vlastitom koncertu, za festivalske nastupe ne garantiram, primjetila sam da tamo nisu baš ono spektakl kao što su na svojima) to je posve nebitno jer su sva trojica toliko u koncertu, sviraju savršeno, pjevaju savršeno, kreću se savršeno - skaču (Matt) - pa ne možeš imati baš sve, zar ne?

Publika je bila zanimljiva. Budimpeštanska Arena je poseban slučaj, imaju redara ko stanovnika Zagreba, na svaki milimetar po jedan i ništa drugo ne rade nego paze da ne radiš ovo ili ono. Ne dao bog da se digneš (na tribinama) i počneš plesati. Ono kazališna. Ne publika, ta bi i skakala ali imaju neka pravila koja ih totalno ograničavaju. (Tako da ako niste od kazališnog formata, izbjegavajte koncerte u Budimpešti točnije, izbjegavajte tribine pod svaku cijenu.)

Tako da je dvorana vrijala, ali si svejedno vidio skoro sve tribine sjedeće do posljednje stvari. No energija i dobro raspoloženje se osjetilo i prenosilo na bend, makar bih ja prije rekla da je bend prenosio energiju i dobro raposploženje na publiku. Muse su taj dan prošetali i Budimpeštom (zamalo smo ih zakačili!) tak da su bili fino nabrijani.

Na ovoj turneji imaju kojekakvih noviteta (osim da je Matt razgovorljiviji) i to da Matt prepušta na jednoj stvari centralni mikrofon Chrisu koji onda otpjeva ili "Liquid State" kao sinoć, ili "Save Me". Što je najs. To što pjesme nisu nešto baš famozno, to je čak i manje važno. Ako će to Chrisu pomoći da se riješi okorjelog alkoholizma, a drugoj dvojici da ga ne izbace iz benda, što se mene tiče može Chris slobodno napisati još koju pjesmu. O sviranju basa je deplasirano govoriti, on je top svjetska klasa, pijan ili ne.

Još jedan novitet (barem mi se tako čini) jest da se Matt sjuri dolje do publike, doduše brzinom svjetlosti tamo i nazad, ali svejedno, ako si brz i zapet kao puška možeš ga dotaknuti ili uštipnuti. O Mattovom sviranju gitare jednostavno nema se što dodati. Svaki put kad ga gledam još je bolji nego prethodni, taj nikad ne griješi, ali to nije ono suhoparno, napiflano sviranje, to je prirodno bogomdani i urođeni veliki talenat. Trebate čuti taj urnebes i njegove gitare i publike kad krenu prvi riffovi "Plug in Baby". Napisana da ode u rock legendu.

Još jedna zanimljivost za kraj, onima koji nisu nikad bili na Muse koncertu: za razliku od slušanja albuma, kada odete na koncert, to sve pršti od žestokih nota, nema tu mile lale, to je sve samo ne mekano. Nisu slučajno nekoliko godina zaredom bili proglašni najboljim live bendom.

Ako vam njihova glazba i nije specijalno pri srcu, njihov koncert uživo je nešto što bi svak ljubitelj rock-pop glazbe trebao vidjeti jednom u životu. Ili kako je rekla frendica poslije koncerta koji uopće nije njihov neki fan: “Vrijede svakog centa”. Lipe. Ili forinte. Ili čega god.


Oznake: Muse, Mađarska, Budimpešta, koncert, live, 20/11/2012, alternative rock

22.11.2012. u 03:03 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 30.09.2012.

Radiohead - još su vladari alternativnog rocka

RADIOHEAD, Villa Manin, Codroipo, Italija - 26.9.2012.



Sinoć se u prekrasnom ali kišovitom ambijentu Ville Manin u talijanskom gradiću Codroipo kraj Udina okupila cijela svita hrvatskih fanova te glazbenih i inih djelatnika kako bi na djelu čuli i vidjeli čuveni Radiohead, alternativni rock band koji drži nevjerojatno visoku ljestvicu kvalitete i slovi za jednog od najznačajnijih bandova u glazbi. Ako je netko sumnjao u te činjenice, nakon sinoćnjeg koncerta posve se razuvjerio: u dva i pol sata, Radiohead je doslovno rasturio svojim fenomenalnim nastupom: band svirkom a Thom Yorke vokalom, te jednostavnom ali srdačnom komunikacijom.

Imaju i novi stage, vrlo smišljeno napravljen, odličan vizualno (malo manje za nas fotografe, svjetla su bila ubitačna), efektan a opet jednostavan. Kiša i pljuskovi koji su prijetili skoro su me pokolebali da odem, jao koja bi to šteta bila. Srećom dok sam fotkala kiša nije padala.Setlistu su opet ispremiješali ali nisam dočekala "Creep". Tuga i jad.
S aktualnog albuma “The King of Limbs” odsvirali su pet pjesama, tako da savršeno ubalansirali nove stvari u stare “klasike”. Interesantno, ali “Kid A” također nismo čuli.




Teško je uopće se primiti seciranja jednog takvog koncerta kao što je onaj Radioheada, ali ono što vam zuji u mislima nakon njega je definitivno: “Koja j… alternativa”. Ono baš Biblija alternativnog rocka. Čuli smo nevjerojatan 24-komadni set koji je trajao iznad dva sata i dvadeset minuta. Znamo iz teorije ako ništa drugo da su Radiohead skup vrhunskih glazbenika, ali tek kada ih čujete uživo, ta vam činjenica dobija još jednu posebnu dimenziju. Shvatite što je to plafon sviranja. Bilo bi nepravedno posebno izdvojiti Jonnya Greenwooda, a ne spomenuti i Eda O’Briena ili drugog Greenwooda i Selwaya. No, Jonny se zaista nameće sam po sebi. Jednako tako shvatite što je plafon pjevanja. Thom Yorke je ekstra klasa. Da se razumijemo, iako mu je raspon vokala zavidan, ovo nisu Whitney Houston ili Mariah Carey vokalne akrobacije, ali jednako fenomenalne, čak možda i bolje jer je mnogo teže pjevati alternativu često bez izrazite melodije u pjesmi.



Strašan dio bio je pred kraj regularnog dijela od “There There”, pa na prvom bisu “Street spirit (Fade out)” i za mnoge najbolji dio baš sami kraj bis 2 na bis 3 na “Everything In Its Right Place (with Bob Marley’s “Small Axe” intro)” i “Idioteque”. Radiohead beskompromisno i dalje rade samo ono što žele i što ih zanima – pomiču granice u glazbi, eksperimentiraju – i nakon nevjerojatnih 27 godina. I to je ono radi čega je bend klasa iznad svih, iako možda nisu svakome prikladni za uho: koliko bendova iznad 15 godina starosti poznajete a da se usude stalno raditi nešto novo, neprovjereno, kretati stalno kao ispočetka? Na kraju i ne previše (ili nikako) komercijalno, barem ne planski.
Prekrasan prostor Ville Manin ispunio je popriličan broj fanova (usprkos vremenu) – nekih 15.000.




Predgrupa im je bio naš poznanik Caribou, koji je naravno opet bio odličan.

Oznake: Radiohead, koncert, 2012, italija, alternativni rock, Codroipo Udine

30.09.2012. u 01:30 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< lipanj, 2014  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Komentari da/ne?

CLICK on the UK flag or HERE - returnofalterego.tumblr.com for English version!!

blogging... music, text & photo...


© copyright by Anastazija Vržina, 2005-2014.
Sva prava pridržana/ All rights reserved.


Sav sadržaj na ovom blogu autorski je zaštićen, stoga tražite dozvolu za korištenje il' će bit frke.

službene stranice/ official pages:
Anastazija's Official Site
Anastazija's Twitter
Anastazija's YouTube video Channel

čitajte me i na:
venia-mag.net
cmar-net
ravnododna.com
BLOG.HR

Mailto: CLICK here!



pretraživanje returnofalterego.blog
Loading


najava događanja - koncerti

srpanj 2014
01.07. Neurosis, Zagreb, Jedinstvo
03.07. TOP GEAR, Zagreb
09.07. Metallica, Alice In Chains, COB Beč, Krieau
09.07. John Fogerty, Piazza Unita Trieste
10.7-13.7. Masters Of Rock, Vizovice, Češka
10.-13.7. EXIT festival, Novi Sad
15.07. Deep Purple + Gibonni, Zadar, Jazine
15.07. Hugh Laurie, Zagreb, Šalata
17.07. Deep Purple + Gibonni, Ljubljana, Križanke
17.-.19.07. Medvedgradske glazbene večeri, Zagreb, Medvedgrad
18.07. Scorpions, Piazza sul Brenta Padova
20.-26.7. Metaldays Tolmin, Slovenia
23.7.2014. Neil Young, Beč, Austria

kolovoz 2014
01.-2.8. Seerock Graz, Graz Austria
01.8. Joss Stone, Pula, Arena
01.-3.8. Schengenfest (HIM, 2Cellos, Morcheeba, Kiril Džajkovski), Slovenija, Vinica Bela Krajica
02.8. Status Quo, Pula, Arena
02.8. The National, Superuho festival Šibenil
03.-5.8. SuperUho Festival (The National / Fuck Buttons / Black Lips / Repetitor / Punčke / Bernays Propaganda...), Šibenik
06.-9.8. Brutal Assault, Jaromer, Češka
11.-18.8. Sziget festival, Budimpešta Mađarska
12.8. Zaz, Zadar
14.-16.8. Sabaton Open Air, Falun, Švedska

rujan 2014.
04.9. Editors, Zagreb, Tvornice kulture
08.9. Jack Oblivian & Shieks, Zagreb, Tvornice kulture
29.9. Finntroll, Gala Hala, Ljubljana
30.9. Alestorm & Brainstorm, Vintage Industrial Bar, Zagreb

listopad 2014.
01.10. Rage, Budimpešta
11.10. Future Islands, Zagreb, Močvara
20.10. Deathstars, Budimpešta, A38
21.10. Anathema, Beč, Szene
22.10. Deathstars, Beč, Szene

studeni 2014.
06.11. Michael Buble, Arena, Zagreb
09.11. Gaslight Anthem, Zagreb, Tvornica Kulture
16.11. Stiff Little Fingers, Zagreb, Tvornica Kulture
16.11. One Republic, Ljubljana, Dvorana Stozice
19.11. Slash, Austrija,Beč, Stadthalle

prosinac 2014.
04.12. Pips,Chips&Videoclips, Zagreb, Dom Sportova
14.12. Bryan Adams, Ljubljana, Dvorana Stožice

izvještaji/ recenzije

koncerti u slici i riječi:
malo zapela s updatiranjem :)
LENNY KRAVITZ + RAPHAEL SAADIQ 2011, Zagreb
THE HUMAN LEAGUE 2011, Zagreb
RAMMSTEIN + DEATHSTARS 2011, Zagreb
HURTS 2011, Zagreb
GEORGE MICHAEL 2011, Zagreb
APOCALYPTICA 2011, Zagreb
KORN 2011, Zagreb
ARCADE FIRE 2011, Zagreb
BON JOVI 2011, Zagreb
JOE COCKER 2011, Zagreb
SHAKIRA 2011, Zagreb
HLADNO PIVO 2011, Zagreb
ADASTRA 2011, Zagreb
ROGER WATERS "THE WALL" 2011, Zagreb
THE GODFATHERS 2011, Zagreb
FAITHLESS 2011, Zagreb
MAJKE / PIPS, CHIPS & VIDEOCLIPS 2011, Zagreb
PLAN B 2011, Ljubljana
NENO BELAN 2011, Zagreb
MALEHOOKERS 2011, Zagreb
RUNDEK CRGO TRIO, 2010 Zagreb
ĐORĐE BALAŠEVIČ 2010, Zagreb
ZORAN MIŠIĆ 2010, Zagreb
WHITE LIES, PAUL GILBERT, CARIBOU, YANN TIERSEN, ATOMSKO SKLONIŠTE, RUBIKON, 2010, Zagreb
RICHIE KOTZEN, JOE BONAMASSA, JOE SATRIANI 2010, Zagreb
ERIC SARDINAS 2010, Zagreb
GUNS'N'ROSES + DANKO JONES, 2010, Zagreb
THE GOSSIP 2010, Ljubljana
BILLY IDOL 2010, Ljubljana
RUBIKON 2010, Zagreb
ZORAN MIŠIĆ & GIBONNI 2010, Gradiška
MUSE & KASABIAN 2010, Milano
SKUNK ANANSIE 2010, Zagreb
DAVID GUETTA 2010, Zagreb
GIBONNI 2010, Varaždin
GIBONNI 2010, Zagreb
RAMMSTEIN 2010, Zagreb
SPANDAU BALLET 2010, Zagreb
DEPECHE MODE 2010, Zagreb
AUSTRALIAN PINK FLOYD SHOW 2010, Zagreb
THE 69 EYES 2010, Zagreb
PARNI VALJAK 2009, Zagreb
PET SHOP BOYS 2009, Zagreb
BACKSTREET BOYS 2009, Zagreb
SIMPLE MINDS 2009, Split
THE CULT 2009, Zagreb
VOODOO LIZARDS 2009, Varaždin
U2 / SNOW PATROL 2. dan 2009, Zagreb
U2 1. dan 2009, Zagreb
BRUCE SPRINGSTEEN 2009, Udine
CARLOS SANTANA,ERIC BURDON, SOLOMON BURKE 2009, Varaždin
RAZORLIGHT, PRIMAL SCREAM, THE CHARLATANS 2009, Zagreb
SIMPLY RED 2009, Ljubljana
SINEAD O'CONNOR 2009, Ljubljana
TONY CETINSKI 2009, Zagreb
NIGHTWISH 2009, Zagreb
BEYONCE 2009, Zagreb
ERIC SARDINAS 2009, Zagreb
ZDRAVKO ČOLIĆ 2009, Zagreb
TBF & St!llness 2009, Zagreb
BLACKMORE'S NIGHT 2009, Zagreb
PRLJAVO KAZALIŠTE 2009, Zagreb
ZA ĐORĐA NOVKOVIĆA 2008, Zagreb
GIBONNI 2008, Zagreb
WITHIN TEMPTATION 2008, Zagreb
MUSE 2007, Zagreb
IGGY POP, CHK CHK CHK, HOLD STEADY 2007, Zagreb
SONIC YOUTH, NEW YORK DOLLS, HAPPY MONDAYS 2007, Zagreb
THE CULT, ILL NINO, MAJKE, THE SCORPIONS 2007, Koprivnica
INXS 2007, Zagreb
KAISER CHIEFS, PLACEBO, QUEENS OF THE STONE AGE 2007, Zagreb
MICK HARVEY, PAUL GILBERT, HARMFUL, DIRTY THREE, GIPSY KINGS 2007, Zagreb
HLADNO PIVO 2007, Zagreb
KOOL & THE GANG 2007, Zagreb
VATRA RAMIREZ 2006, Zagreb
SEAL 2006, Zagreb
PUBLIC ENEMY 2006, Zagreb
MARIZA + TAMARA OBROVAC 2006, Zagreb
GIBONNI 2006, Zagreb
SIMPLY RED 2006, Pula
JOE SATRIANI 2006, Zagreb
VROOOM, URBAN 2006, Zagreb
SISTERS OF MERCY 2006, Zagreb
SIMPLE MINDS 2006, Zagreb
DEPECHE MODE 2006, Zagreb
SIDDHARTA 2001, Zagreb


fotoputopisi:
putopis Australija I
putopis Australija II
putopis Australija III
putopis Australija IV
putopis Australija V
biljke Australije

pretraživanje po arhivi

recenzije filmova:
Apocalypto
MOTOVUN: prvi dio
MOTOVUN: drugi dio
Grad svjetla
Australia
Wrestler
U vrtlogu igre

priče:
Vaya Con Dios
Mika
Paranoia
Mjesto na kraju svijeta
Titovi nogometaši
29.11.
River's run (Pod mostom)
Neznanac
Za šaku kikirikija i patriotizam
Samo jednom se grebe (pismo jednom uredniku)
Ispovijest jednog psa


poezija:
...nastavit će se
Peron 3
Cesta za nikuda
Prođi me dalje
uz foto "U sumrak" 02
uz foto "U sumrak" 03
uz foto "U sumrak" 04
uz foto "U sumrak" 05
uz foto "U sumrak" 06
uz foto "U sumrak" 07
uz foto "U sumrak" 08
uz foto "U sumrak" 09
December, 31 (31. prosinac)
uz fotos "Arhitektura noću" 01
uz fotos "Arhitektura noću" 02
uz fotos "Arhitektura noću" 03
Bezimena
Prolazi ponoć
Zvezdana prostirka
Snivaj noćas
Bezizlazno je to
Proljetni Blues
Move into my life

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se