četvrtak, 29.09.2011.
HOT NEW ALBUM: Poison "Double Dose: Ultimate Hits" (recenzija)
recenzija napravljena za www.soundguardian.com
POISON - "Double Dose: Ultimate Hits" (recenzija)
Poison je jedan od onih bendova za koje mi uopće nije jasno kako su se uspjeli održati 25 nevjerojatnih godina – ova kolekcija naime obilježava tu brojku iako su relativno nedavno izdali u dlaku sličan (ali kraći) također „Greatest Hits“ a da u međuvremenu nisu napravili ništa ni da omiriše naziv „hit“ a kamoli izbor hitova.
Isto tako, Poison jednostavno nema dovoljno hitova da uopće može napraviti izbor hitova (a ovdje ima 34 pjesme!!!) koji bi se onda našli na ovako predugosvirajuća dva diska, kad sve što su od hitova napravili, napravili su na prva tri albuma, manje-više. Ukratko, ovo je izdanje vrlo pompozno nazvano Ultimate Hits, ali Poison je oduvijek znao načiniti dobar i uspješan PR (frontman Bret Michaels je velika celebrity i TV zvijezda, čovjek se upetlja u sve živo gdje je dobar PR koji onda prenosi na bend, svaka čast) pa tako je i ovaj put. Ovo je trebala biti retrospektiva karijere Poisona jer ona sadrži covere, raritete i slične điđe, i kao takva bila bi zanimljiva kolekcija posve novoj publici koja ili onoj koja Poison nije previše doživljavala ili ih ne poznaje pa je u tom kontekstu „Double Dose...“ poprilično dobar album.
Poison je tvrdokorni predstavnik glam rocka, tranvestitskog našminkavanja i friziranja s obaveznim sjajilom na usnama i maskarom na trepavicama (bljak!) i uz bok su krenuli i bili uz doista velike bendove kao što su Kiss, Motley Crew, Cinderella, (tadašnji) Bon Jovi, Def Leppard itd. S malo manje šminke i dosta manje groznijeg izgleda, no i dalje s mnogo manje dobrih pjesama, Poison je istinito ali nevjerojatno prodao više ploča od većine prije nabrojanih, točnije jedini su ih (ali žestoko) šišnuli Bon Jovi i Def Leppard.
Pa kad odslušate oba diska na „Double Dose...“, koliko god je to u biti poprilično OK glazba (pogotovo nakon nekoliko slušanja) s nekoliko baš sjajnih pjesama, dođe ti da se pitaš (još jednom) kako li im je dođavola uspjelo prodati više ploča od Kissa ili Motley Crewa? I to uglavnom u vrijeme (prva tri albuma) kada je Bret Michaels, zgodni komad frajera (sada, ne prvih godina naravno), uglavnom pjevao u, kako ja to nazivam „neprirodnoj podignutoj vokalno lagi zvanoj unjkanje ili mijaukanje“ , meni nespojivoj s njim. Jer, onih par pjesama koje je prirodno odpjevao su zapravo i postali njihovi najveći (odnosno najbolji) hitovi: „Every Rose has its thorn“, „Unskinny Bop“, „Until You Suffer Some (Fire and Ice)“, „Something to believe in“, „Stand“...
Osobno mi se na ovom izdanju dopadaju pjesme koje je Poison napravio na albumu „Native Tongue“ gdje je na lead gitari, nakon što su iz benda radi prekomjernog drogiranja potjerali originalnog člana (koji je posljednjih godina ponovo sa njima) C.C. Devilla, bio mladi ali vanserijski gitaristički i autorski talenat Richie Kotzen (kojeg smo imali prilike vidjeti prošlu jesen na samostalnom koncertu u Boogaloou) jer je Kotzen Poisonu donio tračak ozbiljnosti, a i glazba se malo okrenula na blues rock koji odlično sjeda uz Bretovo (prirodno) pjevanje, makar je taj album bio komercijalno totalni neuspjeh. (Inače, ako niste znali, originalno je u Poison trebao doći svirati Slash ali je ekipa na kraju odabrala C.C. Devilla jer je imao „neku vatru u sebi koja je pasala bendu“. Hm. Slash je završio u Guns'and'Rosesima, a ostalo je povijest.)
„Double Dose...“ bi bio odlično izdanje da je na 1 CD-u, ali onda bi bio isti kao i prethodni njihovi „Greatest Hits“ albumi. Kao presjek karijere, ovo je vrlo korektno izdanje, s interesantim coverima, naročito Bowievim „Suffragette City“ i Kissovim „Rock and Roll All Nite“. Ah, skoro zaboravih najbolji cover, „Little Willy“ (ne želite znati koja je tema pjesme) od još jednog, daleko starijeg glam benda od Poisona za koji vjerojatno nikad niste čuli, ali je bio odličan dok je trajao 70.-tih, Sweet.
Ako Poison uskoro ne objave zaista dobar studijski album, bogme će biti teško održavati karijeru samo (vrlo uspješnim) live nastupima i Bretovim pojavljivanjem u raznim reality showovima. Koliko god da je tip šarmantan.
Ali da su momci iskoristili sve što se dalo iskoristiti od slave jesu bogme i to baš kako su i najavili na prvom albumu i hitu: „(I'm looking) Nothing but the good time“.
Popis pjesama:
Disk 1
1. Nothin' But a Good Time
2. Talk Dirty to Me
3. Look What the Cat Dragged In
4. Be the One *
5. We're an American Band
6. Life Goes On
7. Every Rose Has Its Thorn
8. Stand *
9. Livin' For The Minute
10. Little Willy *
11. (Flesh & Blood) Sacrifice
12. I Won't Forget You
13. Rock and Roll All Nite
14. Love On The Rocks
15. Suffragette City
16. Lay Your Body Down
17. Until You Suffer Some (Fire and Ice) *
18. No More Lookin' Back (Poison Jazz)
Disk 2
1. Unskinny Bop *
2. Cry Tough
3. I Want Action
4. Your Mama Don't Dance
5. Something to Believe In *
6. Fallen Angel
7. Ride the Wind
8. Bastard Son Of A Thousand Blues *
9. Sexual Thing
10. Can't You See
11. So Tell Me Why
12. What I Like About You
13. Face The Hangman
14. Cover of the Rolling Stone
15. Poor Boy Blues
16. Look But You Can't Touch
17. Theatre Of The Soul
Legenda:
- mrak mrakova, 
- a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, 
- ne znam jel bi plakao ili pobjego, 
- i pakao je bolji od ovoga albumanedjelja, 25.09.2011.
GEORGE MICHAEL - meni predivan koncert!
George Michael, 20.9. Arena Zagreb
Jako, jako dugo smo čekali da nam dođe jedna od najsjajnijih pop zvijezda i vokala današnjice. Osim što je GM "sjajna" zvijezda, on je i, kako kaže moj frend "old fegot" pa nikome nije jasno kako se recimo ja palim na njega. Nije da sam neki fan za rezat žile, no neke izvođače jednostavno cijenim do amena i tu pogovora nema. Pa nek je i old fegot ne.
Interesantno je da ja GM-a nisam baš nešto jako šljivila dok je radio "Faith" i "I want your sex" no činjenica je da je njegov pop bio jednako, ali na drugi način revolucionaran poput onog Michaela Jacksona, samo što je Jacksonov bio razvikaniji radi "moonwalkinga" i filmskog pristupa video-spotovima. jackson ionako nikad nije znao pjevati kako spada.
GM je pak s druge strane imao jednako prestižne videospotove, samo s jet-setterskim pristupom modnog svijeta. Drugim riječima totalno drukčiji.
Onda je GM-a pokopalo hrpa sranja koja su mu se nakalemila, prvo poslovno pa onda sve drugo i skoro je nestao s lica zemlje. Kada je obavio album "Older" ja sam bila van sebe od oduševljenja. I albumom, zrelošću materijala, pjevanjem i imageom i da, tada mi je jako bilo žao da je "fegot".
Taj album i dan danas meni stoji među top 20 albuma koje obavezno nosim sa sobom kada idem na dulje nekamo gdje neću imati svoju "terabajtnu" kolekciju mjuze.
I upravo je na tragu tog albuma, samo nešto više simfonično, GM odlučio ponovo se ukazati javnosti na turneji koja ne promovira (na žalost) novi materijal tj. album, nego je turneju skložio na bazi kombinacije svojih hitova i tuđih njemu dragih pjesama. Svakako je bolji i takav pristup nego da je sklepo neki prosjek album i onda išao davit s njim publiku. Mmakar, štos s GM-om je da on ne zna napraviti prosječan album, na kraju krajeva napravio ih je samo 5 solističkih (ne računam Wham! fazu) - a reputacija kvalitete njegovih koncerata je nadaleko poznata. Doduše njegovog standardnog pop-plesnog opusa ne ovakvog, ali upravo ovo je bilo meni barem, iščekivanje kako će TO ispasti. Da sam sumnjala da će bit sjajno, nisam ali svejedno ne znaš točno kako će to izgledati i zvučati.
Iako nema novi album, GM nikako nije došao „na zalasku karijere“. Došao je u šmekerskom izdanju sa simfoničarima, ali ništa slično pretencioznom „simfoničarskom“ Stingu, ovo je bio koncert izveden srcem, guštom i lakoćom znalca. (Čak je i otpjevao "Roxanne" od Policea u svojoj verziji i to je bilo bolje nego kada ju sam Sting masakrira "simfonično".)
GM je u omjeru „pola-pola“ odabrani svoj materijal „prošarao“ posvetama i obradama njemu dragih tuđih pjesama, od legendarne Nine Simone "My baby just cares for you", malo poznatog kanadskog kantautora (isto fegota ha ha) Rufusa Weinwrighta "Going to a Town", fenomenalne "True faith" od New Ordera, predivne "Let Her Down Easy" od Terence Trent D'Arbya, pa do vrlo emotivnog trenutka večeri "Love is a Losing Game" kao posveta Amy Winehouse, te popularne Rihanne s "Russian Roullette" koja je zvučala izvrsno.
Koncert je imao i pauzu (za njega uobičajenu) koje mene osobno poprilično živciraju jer sam nestrpljive prirode kada su ovakve stvari u pitanju, no regularni dio koncerta je ipak trajao oko sati i 45 min. I ono što se meni najviše sviđalo na kraju je bila priča o isevima.
Onikoji hodaju na koncerte su vjerojantno primjetii da zadnjih godina bisevi nisu što su nekad bili - sad su oni "uplanirani" u koncert, izvođač siđe dolje, pulika malo plješće i galami i već se vraćaju nazad, nekad ni sam nisi siguran jel taj netko otišao s pozornice ili nije. Dojam oko bisa ti je bezvezan uglavnom.
I uglavnom nema šanse da kad se odradi jedan ili dva "planirana" bisa, publika dozove izvođača kako god da galami.
Previše preračunato i jadno što se mene tiče. Neuzbudljivo, bez pravog iščekivanja.
Na ovom koncertu je možda GM isto isplanirao biseve, ali oni barem tako nisu djelovali. Konačno sam nakon mnogo godina i koncerata imala dojam da smo izvođača zaista dozvali jedanput, naročito drugi put. Barem je djelovalo uvjerljivo.
Prvi bis je bio onaj standardni plesni mix George Michaela "Amazing / I'm Your Man / Freedom'90" - digao je krcatu Arenu na noge (bila bi još krcatija da nije bilo sjedećih mjesta na parteru, ali to je bilo logično s obzirom na repertoar) - i doživio ovacije. Evidentno je GM bio oduševljen prijemom, jer mu se nekako i nije išlo sa stagea. A ni nama doma. Rekao je možda posve kurtoazno, da smo "najbolja publika na turneji do sada". Svejedno je bilo lijepo to za čuti. I da će se vratiti, nadamo se uskoro s novim super materijalom. Iskreno meni je svejedno ako bude i ovakav koncert opet.
Na bisu se pojavio još jednom u akustičnoj verziji za pozdrav.
Općenito je njegov vokal bio toliko fenomenalno vrhunski bez mrvice mane da mi je samo potvrdio ono što pričam cijelo vrijeme - da je GM jedan od najsjajnijih pop vokala današnjice...
Nisam fotkala jer sam još uvijek ozlijeđena ali i onaj malo kompakt fotić koji sam imala nije mirovao. Rezultati su ovdje:
ponedjeljak, 19.09.2011.
HOT NEW DVD: AC/DC "Live at River Plate"(recenzija)
DVD recenzija objavljena na portalu www.soundguardian.com
AC/DC - "Live at River Plate" (recenzija)
Smatram se srećkovićem jer sam imala prilike uživo odgledati jedan od koncerata sa ove „Black Ice“ turneje, doduše ne u Argentini (kada pogledaš video shvatiš da je to na žalost, jer je atmosfera nevjerojatna u usporedbi s europskim prilikama kako je to lijepo rekao jedan od fanova u bonus dijelu materijala).
Malo se može još nešto reći o AC/DC-ju osim da je ne samo po mome sudu „Black Ice“ album izdan 2008. bio jedan od najboljih albuma uopće te godine, a bogme i jedan od najboljih njihovih albuma, pa je automatski i turneja morala biti dobra, pa iako nisu na setlistama stavili previše novih pjesama (ipak „dečki“ 2013. slave 40.-tu godišnjicu postojanja, pa jel'te imaju što za svirati), svaka je bila sjajna (naravno) a uz to su osmislili rock show (s naglaskom na „rock“) koji do data (a ni od tada) još nisam vidjela - dovoljno grandiozan i spektakularan da ti adrenalim poraste na milion, a istovremeno dovoljno nepredoziran da ti nijednom ne padne na pamet da si došao „gledati“ show, da ti niti u jednom trenutku spektakl ne zasjeni činjenicu da je ovo prvenstveno rock koncert u istinskom smislu te riječi, tako da na kraju ne prepričavaš drugima da je događaj na kojem si bio „spektakl i show“, nego „rock koncert s spektakularnim showom“. A to je vjerujte mi, golema razlika. Pogledala sam koncerte 30.- tak najjačih „spektakularnih“ zvijezda sa svjetske A – liste pa zaista imam s nečim usporediti.
foto: Jovan Lučić
DVD me je samo podsjetio na ono što sam sama doživjela s golemom razlikom publike, a to podosta mijenja doživljaj koncerta, ako je to uopće moguće u slučaju AC/DC-ja. Ono što ćete vidjeti na ovom DVD-ju, a niste bili u Argentini, je eksplozivna bujica gotovo religioznih fanova benda, nepregledno mnoštvo od nekih 70,000 po jednoj večeri (a bilo ih je tri rasprodane !!) što nije baš sad naj od naj, ima zabilježenenih podosta slučajeva i od više duša po jednoj večeri, ali ta se masa doima kao da ih je duplo više. Majke mi. I naravno, ne može se to ne prenijeti na bend ni pod razno, pa je i bend po duplom dozom adrenalina (ma i inače su) iako su matori starci.
Dakle, sve počinje s sjajnom animacijom jurećeg vlaka koji „eksplodira“ - pojavi se ogromna maketa lokomotive na stejdžu,naravno i bend te krene sjajna „Rock'n'roll train“.
Još par vrhunaca ili zanimljivijh dijelova su: nevjerojatna povratna reakcija publike na kultni „Thunderstruck“, presmiješni dio blueserskog „The Jacka“ kada beskrajno ostarjeli, a posve duhom i prstićima na gitari mlađahni Angus Young zabavlja publiku stripteasom; „Hells Bells“ ne može biti loša pa da je izvedu najlošije u povijesti toliko je dobra; na „Whola Lotta Rosie“ se pojavi napuhana gigantska Rosie sa svim jako prenaglašenim oblinama, drugim riječima Rosie je isto ostarjela koka s tonu umetnutih silikona u pozamašna joj prsa i bedra (očito dečkima iz benda ne nedostaje duha); na „Let there be Rock“ Angus pokaže, za svaki slučaj ako još itko u to sumnja, zašto je jedan od najboljih gitarista u povijesti i na kraju sa završnom „For Those About to Rock (We Salute You)“ AC/DC se oproste topovskom salvom. Ah.
Bonus materijal je kraći ali slatki. Animaciju otvaranja koncerta možete pogledati u cijelosti, a „Behind the scenes...“ je odličan film najviše o istinskim fanovima koji su došli na koncerte a koji AC/DC smatraju religijom. Malo šteta što je premali dio posvećen tehničarima jer mislim da i bilo sila zanimljivo da su pričali svaki još po par minuta o svakom od članova. A i nisu od svih članova. Isto tako da je interview s članovima benda jači to jest da nisu u prvom planu bili samo Cliff i Brian, ostalih gotovo da i nema. Bez obzira na to, kratko ali slatko, kako rekoh.
Morate baš mrziti AC/DC da vam ovaj DVD ne bude bomba.
Popis pjesama:
1. Rock 'n' Roll Train *
2. Hell Ain't a Bad Place to Be
3. Back in Black
4. Big Jack
5. Dirty Deeds Done Dirt Cheap
6. Shot Down in Flames
7. Thunderstruck *
8. Black Ice
9. The Jack
10. Hells Bells *
11. Shoot to Thrill
12.War Machine
13. Dog Eat Dog
14. You Shook Me All Night Long
15. T.N.T.
16. Whole Lotta Rosie
17. Let There Be Rock *
18. Highway to Hell
19. For Those About to Rock (We Salute You)
Bonus materijal:
1. Behind the scenes in Buenos Aires (The fan, the roadie, the guitar tech & the meat)
2. Show opening animation – AC/DC Tour animation
- mrak mrakovaLegenda:
- mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albumautorak, 06.09.2011.
HOT NEW ALBUM: Lenny Kravitz (recenzija)
recenzija napravljena za www.soundguardian.com
LENNY KRAVITZ - "Black And White America" (recenzija)
Nije Lenny Kravitz jedini izvođač koji neupitno s kredibilitetom konstantne kvalitete izvrsno spaja (ili ne, kako mu dođe) izuzetni broj glazbenih žanrova, ali je sasvim sigurno najočitiji i usudila bih se reći, najbolji primjer. Nema čega se nije primio: retro rocka (a la Led Zeppelin na prethodnom albumu „It's time for a Love Revolution), fuzzy rocka, funky popa (i rocka), jazza, soul, R&B, hip hopa... i nijedan uradak od nabrojanih predstavnika nije opalio u prazno. Moglo je biti s njihanjem ocjena od 3-5 (od 5 mogućih) ali onda bi u nekom drugom pokušaju bilo obratno.
Oni koji Lenny Kravitza doživljavaju kao „prošlu stvar/zvijezdu“ ili nekoga tko je samo besramno zgodan ili šminker s gitarom i najnovijim modelom sunčanih naočala, ti se jako varaju. Ne morate voljeti njegovu (većinoma funky rock/pop) glazbu (je li to uopće moguće?) no respektabilnost multinstrumentaliste i glazbenog (vokalnog) genija mu nije za odreći. Nije slučajno dobio 4 Grammya za redom kao najbolji muški rock izvođač (čitaj: vokal), između ostalih. Jest malo čudno da je sam sa svojim singlovima nema niti jedan No. ONE (kad mu vidite i poslušate njegovu kolekciju The Best of ostanete paf koliko je tamo vrhunskih stvari, a da nijedna nije postala No. 1), ali ih je zato nanizao kao autor za druge izvođače, a u suradnje mu se ubrajaju one s Madonnom, Michaelom Jacksonom i Mickom Jaggerom da nabrojim ova poznatija „jet-setterska“ imena, da o starim prekaljenim muzičkim legendama među kojima je kao klinac odrastao ni ne počinjem, jer ih većina vas za njih nikad nije čula (recimo poznatiji Al Green, Curtis Mayfield, Stevie Wonder, a takvi ne rade s pikzibnerima).
Meni je u biti dobro došlo da sam dobila recenzirati njegov najnoviji uradak, jer nekim (mnogim) izvođačima se rjeđe ali uporno vraćam, a to znači tjednima slušati sve živo snimljeno od njih. Pa sam isto napravila i s bolesnog zgodnim Lennyem, makar začudo, nikad, ama baš nikad mi ne pada na pamet njegov izgled dok ga slušam. Što znači samo jedno.
(Gledam ga u onoj drugoj fazi jer mi zid krasi moja vlastita Lennyeva fotografija sa zadarskog koncerta).
I dan danas Lenny Kravitz je meni neki osobit i unikatan „krak“ funky rock/popa kakvog je uvijek furao Prince u svim svojim inkarnacijama (i na kraju balade bio i njegov uzor na početku) i iako su jako različiti to je ipak – ta klasa i žanrovski i kvalitetom. I ne znam koji mi je draži (kako kada) ali svak od njih ima albuma koji su top ili koji su nešto neuspješniji pokušaji, makar više bih rekla da su njihove „dvice i trice“ rezultati trenutnog nehvaćanja publike za predstavljene albume ili njihovog filma koji se razlikuje od trenutnih želja i trendova. Konkretno, novi Lennyev album neki kritičari su označili s: „čovjek je totalno ispao iz aktualnog vremena“, ne navodeći kao argumenat da album zvuči „staro ili nemoderno (ne u retro smislu, nego u smislu da to nešto nitko živ više ne sluša jer zvuči jednostano otrcano)“ - što je apsolutni argumenat i meni za kritiku, nego „eh, da je ova ploča snimljena tamo neke '79 bila bi kultna i dan danas bi se citirala kao nešto turbo važno za razvoj glazbe“. To se odnosi na Lennyev ah, najzad! „obračun“ s problemima rasa u Americi, dakle konačno zadiranje u politiku od koje se do sada uvijek uspio uspješno distancirati, iako je itekakvih razloga imao za isto (roditelji dviju rasa).
No kako je na ovom materijalu točnije, projektu (koji broji nevjerojatnih 16 pjesama!) navodno radio još od tamo devedeset i neke, ovo je trebalo dozrijeti jer mu je očito trebalo vremena da se uhvati u koštac i s tom tematikom a da to ne ispadne banalno i jadno. Nema smisla za Lennya tvrditi da je bio (jest) neki iznimno duboki tekstopisac, uglavnom je sve do sada što je mislio znao izreći u naslovu pjesme ili u refrenima, dakle nikad baš nije zagrebao ispod površine, jer je Lennyu prioritet i najjače oružje, uz nevjerojatan vokal, oduvijek bila sonična arhitektura i raznolikost pjesama.
Da ne bi bilo zabune, niti na „Black and White America“ nije Lenny postao Hemingway, ali je sve što je izrekao (pa iako je to opet u neka dva-tri stiha ili naslovu pjesme) je u biti posve dovoljno jer ako ništa drugo djeluje i, vjerujem da jest, iskreno. Što je po meni veliki plus albuma.
Drugo radi čega mislim da je album na granici između 4 i 5 jest da, iako mislim da je životni princip „manje je više“ daleko bolji, nekad je „više“ jednostavno - nužno ili jedino adekvatno. Tako je i ovih novih 16 pjesama. I još nešto: prethodni albumi su uglavnom napravljeni po principu: nekoliko jakih pjesama (singlova/hitova) s ostatkom kvalitetnog supporta, ali kod ovog to nije slučaj.
Tu ćete malo teško naći blockbuster hitove (nema ih), uvrh glave radiofoničnije ili dopadljivije uratke koji podsjećaju da bi mogli biti hitovi, ili banalnije zvučeća pjesma ali nevjerojatno zarazna (Rock Star City Life) - ono što je mene zadivilo na ovom albumu je totalna ujednačenost (ne toliko žanrovska ili sonična) kvalitete svih pjesama, dakle albuma u cjelini. A za mene to znači sjajan album. Plus 4.
Jedva čekam Arenu i studeni.
Popis pjesama:
1. Black and White America *
2. Come on Get It *
3. In the Black
4. Liquid Jesus
5. Rock Star City Life *
6. Boongie Drop *
7. Stand
8. Superlove
9. Everything *
10. I Can't Be Without You
11. Looking Back on Love
12. Life Ain't Ever Been Better Than It Is Now
13. The Faith of a Child
14. Sunflower
15. Dream
16. Push
- a dobar je nema štaLegenda:
- mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albuma
