nedjelja, 26.06.2011.
Arcade Fire oduševili Zagreb i on njih
Arcade Fire, Jarun Zagreb - 21.6.
Od svega što se nudilo na ovogodišnjem jarunskom festivalu meni je najnapetije bilo vidjeti kanadski indie hm...rock (jel to stvarno rock) bend Arcade Fire, malo iz razloga što bend, iako reativno nepoznat kod nas, ima veliki image u svijetu - vrlo je cijenjen i od publike i od kolega glazbenika pa i kritičara. Meni s svojim prvijencem "Funeral" nisu uopće sjeli, no nakon što sam baš pod dojmom pročitala hrpu komentara od meni dragih i bitnih izvođača kako su im Arcade Fire fenomenalni...zamislila sam se i iako mi se još uvijek taj njihov prvi album nije sviđao, obratila sam pažnju na bend i kada je izašao drugi "Neon Bible" potpuno su me osvojili. Jednako i s trećim "The suburbs" kojeg i promoviraju. (Usput taj njihov "Funeral" album smatra se jednim od najbolje ocijenjenih albuma svih vremena...pa pokušajte).
Izgleda da ima neka stvarna veza između Arcade Fire i Hrvatske jer je Win Butler frontman i mozak (uz Régine Chassagne, koja mu je i žena) rekao da je nekad igrao košarku s nekim našim timom, ili da je bio ovdje i igrao istu, nisam baš shvatila, odnosno točno čula što je rekao. Što je bilo fora. Uz to su bili (on bar) iskreno oduševljeni što su u Hrvatskoj i što se pokazalo da imaju podosta fanova - naime napred od miks pulta do pozornice je sve vrijalo kada su izašli na stage, a i poslije kada sam napraivla đir iza sve je bilo puno ljudi. To mi je isto bilo onako jako cool od njih - da komuniciraju na taj način. Win je inače pomalo tragikomičan sa tim svojim imageom Hitlerjugenda, ne znam kako mu nitko ne kaže kako izgleda :-)
Inače njih ima mali miljon u bendu (8) i mislim da sviraju maltene sve instrumente koje postoje na svijetu tako da je njihova glazba totalno netipična nekoj standardnoj indie rock glazbi. Što trebate čuti. I pripremite se odmah na nešto drugačije. Ima jedna nota u njihovoj glazbi koja se jako osjeti (kao i u većini australskih izvođača) a to je - prostornost, širina. Uz to što ih je mnogo, svako od njih stvara takvu energiju da to na pozornici djeluje kao eksplozija.
Počeli su s "Ready to Start" i odmah se kužilo da će ta njihova energija eksplodirati i to na kraju prvog dijela (Rebellion, Neighborhood #3, We Used To Wait, Intervention i Suburban War) da bi onda nakon sredine uzeli nešto laganiji tempo prvo sa Reginom na "Haiti" i ""Neighborhood #2 (Laika)" obje sa prvog albuma iako je Reginin tanašni ali poseban glas je bio sasvim u redu ali i tu je bio maleni pad u dinamici i oni koji nisu došli specijalno na Arcade Fire bilo im je malo dosadno, što je razumljivo jer je taj album u većni preatmosferičan i nije efektan za ovakve prostore (osim "Rebellion" i "Wake Up")
No završetak je bio strmo uzlazan prvo euforičnom "Black Mirror", kasnije rasturanje s "Month of May" i za kraj finale s himničnom "Wake Up" ono veličanstveni kraj. Kao što rekoh glazba Arcade Fire neće baš svakome leći jer prvo uopće nije baš (pre)komercijalna niti radiofonična, ali da je ovo bila (uz Grindermana idući dan) poslastica - bila je i to velika.
četvrtak, 16.06.2011.
INTERVIEW s mladim rock bendom MARKIZOM
Autor: Anastazija Vržina
Foto: Markiz/Goran Berović/ Lasta Slaviček
Markiz je novi zagrebački rock bend koji je lani izdao jedan od tri najbolja rock albuma u nas - „Savršeni svijet“ pod producentskom palicom Denykena. Nominirani su i za nekoliko Porina (kojeg nisu dobili)... sve to je bio jako dobar razlog da popričam sa šefom benda, Andrejem Babićem, ujedno i autorom materijala i začetnikom cijele priče...
Obzirom da ste posve novi bend, da li ste uopće očekivali da ćete biti nominirani za Porina i da li mislite da ste ga trebali dobiti?
- Nadali se jesmo, ali smo imali samo nekoliko mjeseci da se predstavimo publici, pa smo bili u priličnom zaostatku za ostalim nominiranim kolegama. Svi su oni na sceni dulje od nas i to je bio naš jedini hendikep. S druge strane, album je dobio odlične kritike i realno zaslužuje nominaciju. Da su svi glasači preslušali naš album, vjerujem da bismo imali puno veće šanse u kategoriji rock albuma godine. Vrijeme će pokazati da je to zaista jedan odličan materijal. Meni osobno je uvijek draža nagrada koja je povezana uz pjesme, a to je svakako nagrada za najbolji album. S druge strane, na nagradu za najboljeg izvođača godine utječu razne druge stvari, a ponajviše pojavljivanje u medijima, gdje smo mi bili u podređenom položaju.
Koliko mislite da nagrada Porin u ovom trenutku u Hrvatskoj znači generalno rečeno, a i iz perspektive glazbenika poput vas?
- Meni bi značila puno. To je jedina ozbiljna glazbena nagrada u Hrvatskoj i teško mi je vjerovati da postoji osoba kojoj ne znači ništa. Ljudi uvijek imaju neku potrebu umanjivati značaj svega što nas okružuje, pa tako pokušavaju svesti Porin na „seosku zabavu“, a u stvari bi se svi trebali potruditi da se još bolje razvije, jer svi oni žive od glazbe i valjda je u interesu da rade u korist glazbe. Žao mi je što su se ugasile neke druge glazbene nagrade, jer mislim da ima mjesta za još koju. Osnovati će Markiz neku nagradu, pa ćemo si ju svečano dodijeliti u svim kategorijama :)))
Na spomen Markiza neminovno je zalijepljeno ime producenta Denykena. Kako ste započeli suradnju?
- Donio sam pjesme kod Denisa, njemu se to svidjelo, dogovorili smo detalje, a u međuvremenu sam okupio ljude koji su željeli sudjelovati u bendu kao – bend, a ne kao plaćenici. Denis je ugradio veliki dio sebe u naš prvi album, ima sjajan osjećaj za glazbu i već smo sve dogovorili oko suradnje na drugom albumu. Pjevačica Ines nam se pridružila 2009. i ona je jedina osim mene od sadašnje postave surađivala na albumu.
Materijal na albumu je izuzetno zreo i glazbeno i tekstualno, ti nisi baš teenager :-) znači li životno iskustvo mnogo da ti "dođu" ovakve pjesme?
- Često razmišljam o tome. Zanima me zašto prije 15 godina nisam imao ovu upornost i kriterije koje imam danas, a možda sam ih mogao imati. Ili sam ih imao, pa ih nisam istražio. Sam sam si kriv. Danas mi se ne može dogoditi da snimimo pjesmu za koju nisam apsolutno siguran da zaslužuje snimanje. Malo sam postao picajzlast po pitanju glazbe, možda je to i dobro. Rijetki su ljudi koji sa 17, 18 godina postanu svjetske zvijezde i da stvaraju pametne pjesme, a ne one iz kategorije „mickie mouse“. Vjerujem da bi najkreativnije godine trebale biti od 30-50, pa se veselim budućim pjesmama.
Vaša pjevačica Ines Mlinarić - Red ima izvanredne vokalne i interpretacijske sposobnosti i specifičnu boju glasa. Pjesme su rađene prije njenog dolaska, da li si već onda imao u mislima baš vokal kao njen, ženski?
- Na samom početku je Denyken rekao kako autor najbolje osjeća pjesme, pa sam, ne baš presretan, pristao probati nešto otpjevati. To je ujedno bio i kraj mojih glasovnih čarolija, a dan nakon toga je pala odluka da tražim ženski vokal. Našao sam ju isti dan :) Uz puno sreće. Pjesme su u originalu rađene za muški vokal, pa sam morao sve prilagoditi Ines.
Vaša web stranica www.markiz.com.hr - je sjajno napravljena - tko ju je napravio?
- Stranicu su osmislili dečki iz Foton Manipulatora, koji su prije nas radili i s Hladnim pivom. Napravili su i novi dizajn njihovog novog sajta, koji je fenomenalan.
Savršeni svijet" je jedan od, po meni tri najbolja albuma 2010. - uskoro ćete se sresti s izazovom zvanim "drugi album"? Pripremate li se već polako za to ili smatrate da prvi album još nije "sve dao"?
- Hvala na komplimentu, uvijek je lijepo za čuti kad se ljudima sviđa ono što radite. Prvi album bi mogao još dosta dati i za to imamo 6 mjeseci. Nakon toga krećemo u drugi album, koji već pomalo aranžiramo. Glazba je gotova, tekstovi su pri kraju. Kažu da je drugi album ključan u karijeri jednog benda i da se većina bendova posklizne na toj stepenici. Poznavajući pjesme s drugog albuma, mogu reći kako će on biti još bolji od prvog, bit će prilagođen Ines i vjerujem da će nas zacementirati na visokoj poziciji domaće glazbe.
Kakvi su trenutni planovi benda?
- Idući nastup je 11.06. na Bundeku u sklopu „Green City project-a“. Problem nastupa je što nemamo dovoljno minutaže autorske svirke sa prvog albuma i uvijek moramo svirati sa još nekim dodatnim bendom – sve se lomi na famoznoj brojki zvanoj – 40 min. A ovih dana pripremamo promotivnu akciju „Lajkaj Markiz i uđi u Savršeni svijet“, s kojom želimo privući što više ljudi na naš Facebook profil. Svaki „lajk“ otvara aplikaciju „Band profile“ unutar koje se nalazi cijeli album, kojeg onda možete slušati do iznemoglosti. Dakle, „lajkajte Markiza!“ :)
www.markiz.com.hr
subota, 11.06.2011.
Bon Jovi sa Samborom oduševio Maksimir
Bon Jovi (Opća Opasnost, The Breakers), Stadion Maksimir - 8.6.2011.
Evo mene s reportom, makar sam očekivala da će pola Blog.hr-a već imati neke izvještaje - nisam nešto primjeitla (ili su admini isto previdjeli)..
Cca. 35.000 ljudi je pohodilo onaj grozno ružni Maksimir, ruglo našeg glavnog grada (ne bi se čudila da U2 i dan danas kao sjećanje na Zagreb kaže: "Zagreb? Ah da, onaj ružni stadion" - a što će sigurno komentirati Bon Jovi čut ćete...), iako sam sigurna da nije bilo između U2 koncerta i ovog ovakve krize da bi stadion bio pun, no i ovako je izgledao sasvim OK. Jest da su nam ga pomogli napuniti Slovenci koji su došli s miljon buseva :)
Večer je počela s pobjednikom natječaja "Bitka bendova" za pregrupu, Općom Opasnosti koja je nastupila vrlo sigurno (ipak imaju hrpu godina iza sebe) i s dovoljno zarazne energije da oduševi i one koji je nikad prije nisu čuli kao kolege novinari i fotografi iz Slovenije recimo. A veliki dio stadiona je očito dobro znao ne samo tko je Opća nego i pjesme što je bio zaista super.
Druga predgrupa su bili novi danski rockeri The Breakers koje podržava Little Steven (iz Springsteenovog banda E-Street Band) pa bi to moralo nešto značiti. I nisu bili loši onako dopadljivi, veseli, energični ali ne vjerujem da su ikoga impresionirali jer to meni nisu baš bile rock pjesme više pjesmuljci ili pop teme.
I onda je došlo vrijeme da se svojim očima uvjerimo da se Richie Sambora zaista pridružio bendu jer da, izašli su u punom broju a oduševljenje fanova je bilo neviđeno.
Krenuli su s "Raise your hands" i protutnjali najvećim hitovima s dodatkom najnovijeg "We weren't born to follow" koja se odlično uklopila u stare. Tamo negdje na 1/3 mi je bilo baš bed jer smo fotići na dvije moje draže stvari od BJ-a morali van dok smo riješavali pitanje opreme pa sam "In these arms" i "Runaway" samo slabašno čula, ali dovoljno da čujem da Jon Bon Jovi baš i ne može dosegnuti više vokalne dionice.
Nazad smo došli u pravom trenutku ("It's my life") i na krivo-pravo mjesto, šminkersi i skupi Diamond Ring. Interesanto je bilo to s tim Diamond Ringom - bilo je mjesta ko salate, i šleper bi se mogao tamo sparkrati -to je istovremeno značilo divota za nas u njemu, imali smo prostora šetkati, skakati (dobro, ja ne), pratiti Jona kako skače s pozornice na Circle put (kružnica-stage izvan bazne pozornice, ista priča kao što i U2 ima na svom 360 Touru) - ukratko maksimalno uživati u koncertu ko lordovi. S druge strane ta ista ekipa je imala i dodatni začin boravku u Ringu, kao također i (na žalost) sam bend - a to je grozan smrad kanalizacije koji je odnekud puštao, jel' pukla cijev ili nije ne znam ali da se osramotimo toliko da ga je i sam Jon morao u jednom trenutku spomenuti trčeći po pozornici "This smell's really awful" ...mogu samo zamisliti što će sad Jon Bon Jovi reć kad ga pitaju kako je bilo u Hrvatskoj: "Tamo je jako smrdjelo", a Richie bi na to: "Pa da, to su te čudne egzotične zemlje". Makar, bend je bio evidentno dobre volje i raspoložen, svi su se smješkali, David Bryan naročito.
Radi nekog razloga mi se čini da je "Bad medicine" bila "stvar večeri", refren iste su dodavali nekoliko puta sa zbornim pjevanjem, iako ne mogu reći da i na drugima nije bilo jednako super.
Na oduševljenje, pogotovo ženskih fanova, Jon se nekoliko puta sjurio na Circle stazu nekako više po desnoj strani (valjda je tamo manje smrdjelo) tako da smo iz velike blizine mogli/e promotriti kako je fenomenalno građen (a guza, božemoj) i iako je neko mišljenje da dobar izgled održava neprirodnim putem, ja to ne bih rekla. Tip ima 49 godina, drži se u formi, sigurno koristi "wellness-beauty" mogućnosti, no kada mu pogledaš facu vidi se da nema 23. Svi znamo da neki ljudi jednostavno imaju dobre gene, ja to znam iz familije i meni se čini baš tako s Jonom. Ne moram vam spominjati koji je urlik nastao kada se Jon u maniri Bono Voxa, legao na Circle i rukovao sa obožavateljicama.
Na neki način se primjetilo da im je ovo prvi koncertu u ovom dijelu turneje, bilo je nekih greškica, to što Jon baš nije mogo ispjevati neke dionice, a Richie bio malo spor na prstićima no to je bilo razmljivo, stabilan i odličan mi se činio samo Tico Torres, moguće i David - no sve to je posve palo u sjenu od samog showa i energije koju su svi uložili u koncert, a najviše Jon. .
Iza sredine koncerta na "Bed of Roses" je Jon došao na sredinu Circlea i otpjevao "drugom" dijelu publike cijelu pjesmu a to isto je napravio i kasnije s Richiem i treći put sa cijelim bendom na novoj laganici "Love's the only rule". Kad smo već kod nje, odluka da samo dvije stvari s novog albuma stave u koncert je odluka života za Bon Jovi. Time su koncert napravili mnogo atraktivnijim i boljim nego što su to napravili U2 pogotovo na prvom koncertu u Zagrebu jer taj prvi nije imao neku pravu zajedničku energiju s publikom, Bono se mučio s glasom a uza sve to stavili su nam 7 novih stvari u koncert od 2 sata.
Bon Jovi su regularni dio koncerta završili za 2 sata od čega mi je jako dobar detalj bio snippet pjesme "Pretty woman" kojeg je Jon otpjevao s drugim gitaristom, ne sjećam se uz koju pjesmu. Na traženje bisa publika je dobila još 4 pjesme a sve skupa su završili urnebesno s "Livin' on a prayer"
I sad video!!
Zvuk videa nije ispao baš naročito dobar, ali je atmosfera mrak!!
Na ovom sam snimala publiku (potražite se!):
Na ovom sam snimala Johna kako se naguzio ispred mene, šalamala, hofirao jednoj obožavateljici i lijepo se lego na ovaj prsten koji je išao u publiku...
Na ovom su jednostavno Richie i John - mljac!
utorak, 07.06.2011.
Interview s Općom Opasnosti uoči nastupa s Bon Jovijem
Autor: Anastazija Vržina
Foto: Anastazija Vržina/ Gracho1959cc
Opća Opasnost je bend koji postoji, aktivno ili neaktivno, malo nevjerojatno, ali skoro 20 godina. S obzirom da je klasični hard rock kod nas relativno zapostavljen, imala sam dojam da se o Općoj baš i ne zna previše, a još pod dojmom nevjerojatnih nastupa krajem prošle godine u Pauku i prošli mjesec u Boogaloou, nije bilo druge nego da „uhapsim“ frontmana Peru Galića na razgovor i to poslije dojmljivog nastupa na Trgu bana Jelačića u Zagrebu na Festivalu jednakih mogućnosti i prave opsade fanova. Uspjeli smo se zavući u Malu Kavanu na Trgu uoči zatvaranja, dok je ljubazno osoblje strpljivo čekalo da Pero i ja "odpričamo" svoje.
Da li ti je Opća bio prvi bend?
- Da, Opća Opasnost je bila moj prvi pravi bend, iako smo svi prije 1992. kada smo se formirali, svirali po nekim jazbinama, svojim ekipama.... Svi članovi Opće smo prije svega prijatelji, zajedno smo odrasli. Svi smo se istovremeno i na istom mjestu našli na bojišnici, bili smo članovi 131. županijske brigade, pa smo rekli, znamo se, hajdemo nešto zajedno svirati. Koliko god je bilo sasvim ispravno da smo bili pod oružjem toliko nam se ta ista puška nikako nije sviđala i tražili smo načina da malo „olabavimo“ tu cijelu situaciju, da ljudima bude lakše, a da istovremeno nismo cijelo vrijeme u borbi.
Koliko dugo ste bili aktivni borci?
- Skroz do kraja rata, zato i jesu logične bile sve one naše prve domoljubne pjesme – otuda i ime benda i pjesma „Opća Opasnost“. Bili smo jako ljuti na cijelu situaciju i tako smo te pjesme snimili na kazetu 1992. bez nekog razmišljanja da će to potrajati, kamo bi nas to moglo odvesti...
Gledajući sa današnje perspektive – sigurno niste mislili da ćete jednom biti predgrupa Bon Joviju, kao što ćete biti sutra, 8.6. na Maksimiru?
- Ma takvo nešto nam nije padalo niti na pamet, da bi to moglo potrajati, bili smo fokusirani na onaj trenutak tada. Ovo što nam se dogodilo s Bon Jovijem - to je fenomenalno, ostvareni san.
Prvi pravi album je relativno kasno izašao?
- 1994. no mi nismo niti imali tada drugačije pjesme osim o ratu. Makar već se onda pokazalo da se ljudima sviđa način na koji mi sviramo i da to može biti nešto više – i Županja je prihvatila to što radimo i onda je bilo ono – kako ćemo i što ćemo dalje. Problem je bio što to nije bilo vrijeme za rock'n'roll kakav smo mi svirali, to se tada nije baš slušalo u Hrvatskoj, nije bilo r'n'r bendova...a pogotovo u Slavoniji - nije bilo niti financija. No pjesma koja je bila na prvoj kazeti „Jednom kad noć“ to je bio istinski golemi hit, to se brzo proširilo.
Vi ste u jednom trenutku prestali djelovati, koji su to razlozi bili?
- To je bilo 1999. tada smo rekli da stajemo, bilo je jednostavno preteško, nema tu novaca, sve moraš sam. Gledaj, i sada nakon 20 godina ništa se nije promijenilo, i dalje nema novaca, i dalje sve radimo sami, nema sad tu nekog lika ili sponzora da se pojavi s novcima i kaže: „Uložit ću toliko ili toliko u Opću Opasnost“.
Sad će to biti druga priča. No, vi ste tek od lani napravili zamah, tek sada idete prema vrhu.
- Tako je, sad se to konkretno događa, stroj je pokrenut i neće stati. Sad bi se to moglo desiti, sada se i pregovara sa druge pozicije. Gledaj, mi imamo publiku koja nas je bukvalno vratila u život. Da nije bilo nje, ne bismo se opet sakupili.
Publika vam je nevjerojatna, to se rijetko viđa.
- Ona je fantastična, oni su cijelo vrijeme bili sa nama i kada nismo radili. Danas su u prvim redovima na koncertima djeca ljudi koji su nekad bili naši prvi fanovi. Radi njih mi ovo i radimo i borimo se, jer oni to zaslužuju.
Znaš, ja sam vas lani komentirala u stilu „Opća? Pa si su oni bili 18 godina? Dobar bend s tolikim stažem bi sada trebao puniti „stadione“ to jest velike dvorane, a ne da tek sad kreću?
- Da, ali bilo je zaista preteško, i još smo imali tu rupu od 8 godina – to stvarno nije malo, ja sam u međuvremenu bio i u Divljim Jagodama.
Ja te u principu pamtim iz tog vremena, meni je to bilo izvrsno. Kako je tebi bilo?
- Jako jako dobro, ja sam oduvijek volio Jagode još kao klinac, Sead je pisao pjesme koje su meni odgovarale. Bio sam s njima ukupno 5 godina. No svaki put kada bi Jagode nastupile svi su me uvijek zapitkivali za Opću, gdje je što je.
Jesi li otišao iz Jagoda da ponovo reaktiviraš Opću ili?
- Ne, ali je tako ispalo. Iz Jagoda sam otišao 2007. glazbeno je sve bilo OK, ali neka druga strana nije funkcionirala, a Opća je „bend frend“. Brzo nakon, 2008. je nastupao Whitesnake u Osijeku, ja sam znao neke ljude i odmah smo se dogovorili da ćemo biti predgrupa no on su mislili na Jagode, a ja na Opću. Na kraju sam Opću sakupio na brzinu i tako smo nastupili ali naravno sa starim pjesmama. Mario Vestić, naš tekstopisaci praktički šesti član benda – on je također sve to vrijeme nije ništa pisao, no na probi za Whitesnake je došao s jednom pjesmom, idemo je složiti pa što bude. Rekli smo ako ovo prođe onda ćemo morati razmisliti što dalje, ako ne, znamo na čemu smo. Tada smo nastupili na moto susretu u Slavonskom Brodu, to je kod njih velika gradska fešta oko 10.000 ljudi.
Dosta svirate po motorijadama, ne misliš da će vam prečesto nastupanje zatvoriti vrata velikih dvorana u većim gradovima i u metropoli?
- Ne mislim, mi smo 13.5. napunili Boogaloo, ujesen Pauk, a prije godinu dana natrpali opet Boogalooo. Na moto susretima se taj rock i najopuštenije svira, jer je najprihvaćeniji, no mi smo jednostavno morali izaći i nastupati nakon tako duge pauze i pojaviti se s novim materijalom na što više mjesta. U biti ove godine i nemamo mnogo dogovorenih moto susreta, ali ljudi imaju pogrešno shvaćanje da se na moto susretima događa nešto loše, da je to problematična ekipa i slično, to uopće nije tako, to je baš prava zabava.
Singl „Tri rijeke“ sa Zoranom Mišićem. To je bila suradnja koja mi se čini da je bila korisna za obje strane?
- Tako je, na obostrano zadovoljstvo. Mi smo imali pjesmu koja je jednostavno čekala Zorana, on je tada bio u žiži javnosti, ali je imao velik problem – bio je drugi, ostao je sam negdje. Mi smo se taman pokrenuli i taj je singl digao i nas i njega. Radili smo na novom albumu i trebali su nam singlovi, tako je i izašao „Sunce sja“.
Što je s novim albumom? Promocija je trebala biti 13.5.
- On je gotov, čeka da dođe na red kod Croatia Recordsa, valjda nismo prioritet. Mi smo ga završili i predali već prije dva mjeseca, ali je zapelo na izradi omota koji radi Kelčec za CRO REC, ali je i on zatrpan sa sto stvari.
Gdje je sniman album i tko je producent?
- Snimali smo u Studiu Mak u Gradištu, a producirali smo mi Opća, sve smo s Vestićem napravili sami. Doduše na završnoj obradi na masteringu nam je došlo još nekoliko ljudi, Dejan Orešković recimo.
Koji su bili vaši uzori?
- Ma sav rock 80.-tih, Deep Purple, Stonesi, Doorsi, Whitesnake... pa kasnije Motley Crue, Kiss.
Pratite li što je novo u glazbenom svijetu?
- Da, svakako. Pratimo sve novo, moramo znati što svijet radi bez obzira što se mi nismo bitno mijenjali.
Dakle novi album neće imati pomaka u zvuku ili stilu?
- Dobili smo malo drugačiji zvuk, ima nekih pomaka, mi smo i svirački sada najjači, a i daleko bolja tehnika nam je sada dostupnija.
Koliko je hendikep ili možda nije što svi živite u Županji? Da li osjećate da bi vam bilo lakše da ste u metropoli ili u većem gradu poput Rijeke, Splita gdje se „sve događa"?
- Pa sigurno da bi lakše bilo da smo tu negdje, no teško je sada to mijenjati, tu su obitelji, poslovi... Kada nismo onda, kako bismo sada. No pitanje da li je to sad više nedostatak, vidiš da kada god dođemo imamo mnogo publike, evo i večeras na Trgu u Zagrebu koliko je ljudi bilo...
Što biste napravili da vam netko od velikih Bon Jovi ili bilo tko drugi ponudi mogućnost da odete recimo preko bare, u London, nešto snimite – daju vam šansu....?
- Odmah idemo! Prvim busom, vlakom ili što li već vozi tamo. (smijeh)
Ček' ... a Županja, poslovi, obitelji?
- Ali onda je lako, ako takvi ljudi kažu da da - onda to više nije nikakav problem... Mene je samo kopkalo da li će naše snimke zaista preslušati Bon Jovi ili ne, jer vjerovao sam ako budu oni preslušali onda će reagirati. I jesu.
Kako stojiš s engleskim, vježbaš li? (smijeh)
- Ja sam s njim bio uvijek OK, ja sam se sve standarde učio pjevati na način kako je to pjevao Coverdale, Gillan, Dickinson - učio 15 godina u školi - bolje mi je išao engleski nego hrvatski (smijeh). Evo još za kraj jedna informacija – spremamo našu rock verziju „Fantoma u Operi“ s Danijelom Pintarić, potvrđeno i s autorom Andrewom Lloydom Webberom. Ali ono što je zaista važno jest da mi imamo pjesme i neku priču koja pije vodu.
Moram priznati da sam vas doživjela tek lani u Pauku, otišla sam u Pauk s namjerom da vidim to „čudo od Opće“ ne očekujući ništa posebno osim dobrog rocka, no oborili ste me s nogu. Zvučite sjajno. Ta energija koju imate i taj kanal komunikacije s publikom koji je toliko snažan i intenzivan je najvidljiviji uživo.
- To nešto znači, kada ti netko tko nije fan kaže da si odličan, onda je to potvrda da to što radimo je dobro i da ćemo se sada samo dizati.
Sretno sutra i rasturite Maksimir!
- Hvala i hoćemo!
www.opca-opasnost.com
četvrtak, 02.06.2011.
Stari mačak JOE COCKER izgubio kandže
JOE COCKER, Arena Zagreb, 1.6.2011
Rock blues legenda konačno je došla u Hrvatsku nakon što je mislim lani odgodio koncert, no nije da je prvi put ovdje: ovo je njegov treći nastup u Hrvatskoj i žao mi je da nisam bila na nekom od ranijih. Čut ćete i zašto.
Cocker promovira novi album “Hard knocks” koji je posve korektno djelo a koje ćete brzo zaboraviti, na žalost. Valjda svjestan kakav mu je album, složio je setlistu u koju je uključio tek nekoliko novih pjesama iako nije došao na tržište koja ga ne poznaje i voli. No činjenica je da je Cocker i postao poznat (i napravio karijeru od toga) po tome da obradi hitove ili klasike drugih izvođača i to zaista u svojstvenom stilu, pa često ti coveri zvuče i bolje nego originali.
A kako je većina, osim par onih besmrtnih balada totalno plesnih pjesama, da ne kažem seksi-plesnih, pomalo i čudi da je koncert bio sjedeći, očito targetiravši stariju publiku kojoj se ne skakuće na parteru. Što se kasnije pokazalo pogrešno jer se je 6000 duša koliko je otprilike pohodilo Arenu, došlo zabavljati i jedva su dočekali da se podignu sa stolaca.
Prvi bi se dio koncerta mogao nazvati variranjem između deja vua i "Cocker nam je poprilično ostario", ne samo radi izbora pjesama, naime prateći bend nije učinio ništa da digne ritam, ubaci malo energije i krvi u nastup i malo Cockeru da vjetra u leđa. Bez sumnje da su svi ono super glazbenici, ali je isto bilo vidljivo da "odrađuju gažu", da su plaćeni da sviraju bilo gdje a sad su slučajno s Cockerom, a to onda znate kako zvuči: neinventivno, nezanimljivo, blazirano (ne, glazirano :-))
Pokušavam si zamisliti kako je zvučao Cockerov prateći bend tamo neke 1983. kada je s njim svirao kasnije Bon Jovijev gitarist Richie Sambora, a Cocker taman počeo žnjeti svjetsku slavu.
E to ili tako nešto da nam je bilo čuti ove večeri u Areni.
A ovo je bilo: B kategorije glazbenici na plaći prate glazbenu zvijezdu s nekadašnje A liste. Osim što mu je basistica bila hiper atraktivna.
A naša legenda? Sigurno je da bi i on bio bolji da ga je bend dovoljno gurao, dao mu malo poticaja, trebalo mu je vremena da se ugrije... ovako, naročito prvi dio bio je jako bljedunjav i pomalo dosadnjikav, kao da su svi skupa na autopilotu ili se voze automatikom po besprometnim bespućima američke pustinje... Sva sreća da je bilo i drugog dijela - negdje na sredini nakon "umrlih" i neinventivnih izvedbi “Come together” od Beatlesa i singla “Hard knocks” Cocker je isključio onaj autopilot i pokrenuo sebe i sve ostale prvo baladama “Up Where You Belong”, “You Are So Beautiful” tako da si konačno mogao osjetiti krv u žilama...
Od tog trenutka nadalje Cocker je odlučio dignuti publiku sa sjedalica s “Unchain my heart”, “You can leave your hat on” i s uvjerljivo najboljom izvedbom od svih “With a little help from my friends” ponovo od Beatlesa, što je stoposto bio vrhunac večeri i nakon toga više nitko nije sjeo. Hvalabogu.
Ali sve to skupa ne znači da je koncert bio imalo uzbudljivog karaktera jer ne možeš računati samo tih 30 minuta. Ako mene pitate, previše ziheraški, previše gažerski, previše predvidljivo. Tako sam mogla i doma uključiti stereo i staviti neki njegov live album i još možda nešto pametno napraviti.
Šteta. A tako je malo trebalo da bude odlično.
srijeda, 01.06.2011.
Opća Opasnost predgrupa Bon Joviju!
Fiška novost ispod peke:
Opća Opasnost iz Županje je u "Bici bendova" koju su organizirali RTL i LupaPromotion (promotor Bon Jovi koncerta) odnijela pobjedu ispred sufinalista Adastre i Cote G4 (isto tako dva odlična benda) i to tako da ih je izabrao sam Bon Jovi!
Moram priznati da sam bila skeptična da će odabir raditi sam Bon Jovi ali izgleda da jest ukoliko RTL nije namontirao (tj. izvukao stari neki kadar) John Bon Jovija koji je rekao:
" From here only the sky is the limit. Congratulations!" (Dalje je samo nebo granica. Čestitke!)
Sluteći da će se ovo dogoditi prije nekolio dana sam s Perom Galićem, frontmanom Opće radila intervju, pa isti možete čitati za koji dan na ovom blogu. A ovime Općoj i od mene čestitke!
A vezano za koncert Bon Jovija, još jedna vijest tj. isprava nekih krivih informacija koje kolaju u javnosti:
DIAMOND RING PAKETI I DALJE U PRODAJI
"Ovim putem bi htjeli obavijestiti javnost da je došlo do nesporazuma između organizatora koncerta i managementa benda. Diamond ring paketi ostaju u prodaji po cijeni od 2000 kuna, dok se obične ulaznice za taj sektor neće prodavati po sniženoj cijeni kao što je prethodno najavljeno. U prodaji su ostale ove ulaznice: Gornja tribina Istok/Zapad : 250 kn, Gornja tribina Sjever: 175 kn, Diamond Ring paketiI: 2.000 kn, Parter: 330 kn. Zapad /Istok dolje i lože su rasprodane!
LUPA PROMOTION SLAVI 5. ROĐENDAN!
U 2011. godini Lupa slavi 5 godina uspješnog poslovanja i tom prilikom se želi odužiti vjernim posjetiteljima koncerata: na sve ulaznice za projekte koji će se održati ove godine dajemo 10% popusta ukoliko se kupe u našem uredu (Lanište 30, Arena Zagreb).
Eto! I sada trk po ulaznice jer Bon Jovi ne dolazi svaki dan u Zagreb!
