Return of ALTEREGO

utorak, 29.06.2010.

The Gossip: američka provokacija s pokrićem

The Gossip, Križanke Ljubljana 25.6.

Dva veoma hot benda su nedavno nastupala u Ljubljani, a nažalost zaobišli nas. Prvo je Florence and The Machine oduševila i potvrdila reputaciju, a preksinoć su istu stvar napravili i američki The Gossip.


Oni koji nemaju pojma tko je naveća lezbijska rock zvijezda današnjice, vjerojatno će ipak povezati ime s likom u obliku najkorpulentnije, već sada rock ikone Beth Ditto. Osim što je sve nabrojano i osim što poprilično uzbuđuje duhove svojim ponašanjem i (recimo to ipak) neukusnim tipično američkim imageom, ono što je neosporno The Gossip imaju dobre pjesme, a Beth nevjerojatan glas. Ma što glas, glasčinu.

Kada to sve upakirate u nešto netipično i punu sala i celulita obdarenu frontmanicu, onda ne može bend biti nepoznat i - vrlo popularan. Evidentno je da su se mnogi našli u tom imageu, ne najzadnje i oni kojima pošteno idu na živce mršave manekenke i medijsko nasilno nametanje nečega što nije stvarno, no Beth je ipak totalna krajnost. Ili kao što je kolega fotograf prije koncerta rekao, na komentar nečiji da "mislim da je Beth nešto smršavila" , "nema šanse, jer onda to nije taj image". I zaista je tako.


Jednako jaka je baza gay zajednice kojima je The Gossip (i bubnjarka je također lezbijka) moćni glasnogovornik a to je bilo vidljivo i na koncertu u Križankama. Publika je bila vrlo šarena, ali je neosporno bilo da je gay zajednica, više lezbijska, vrlo očito pokazivala da je tu, a Beth je manirom prave predvoditeljice svoga stada također pokazala da je tu i da vidi svaku zgodnu curu/ženu.




Ipak sav taj šareni "folklor" niti u jednom trenu nije niti zasmetao niti zasjenio pravi razlog okupljanja: vrhunski performans i sjajne izvedbe s uglavnom zadnja dva albuma: "Standing in the way of control" i "Music for Men" uz česte snippete. Beth je odmah na početku rekla da osjeća da će ovo biti onaj poseban koncert, na što su se složili i ostali iz tria, za live nastupa kvarteta (pridruženi basista).

Beth je prava zabavljačica u to nema sumnje, naučila je nešto slovenskih riječi s odličnim naglaskom, pušila i cugala i usput tražila publiku da je nauči kako se kaže "u zdravlje!", tepala i pjevala redarima, odreda svim ćelavcima, pa je u šali krenula maziti i njihove ćelenke, a neki su i pokušali pobjeći od nje ali bezuspješno, jer koliko je teška toliko je i nevjerojatno okretna i brza, a pretrčala je tijekom koncerta barem toliko koliko bi trebali pretrčati i naši nogometaši na jednoj tekmi (zato i nisu otišli u JAR).




Uspjela je snimiti u publici našu Anđu Marić (a tko nju ne bi snimio?) u prvom redu, koja je na koncert povela malog sina koga je Beth vrlo suvereno povukla na stage i pokušala s njim ostvariti kontakt (možda da se ogrebe oko mame :), grlila ga i nosala na leđima, ali mali je bio splašen i nijem kao riba, bit će mu se sve živo stislo kada ga je Beth stiskala.
Kada je malac konačno došao opet na svoje mjesto, strah je prošao, cupkao je zajedno sa mamom, jer opasnost je prošla.


Beth je s publikom radila što je htjela, urnebes i totalno zborno pjevanje nastalo je najprije na Standing in the Way of Control i na Heavy Cross kojim je i službeno završen regularni dio koncerta.


"we want more" je bio toliko glasan da nismo dugo čekali da se The Gossip ponovo ukažu. S ručnikom kao turbanom na glavi i cigaretom u ustima, Beth je nastavila u svom stilu da bi na zadnjoj pjesmi Love Long Distance sišla u publiku i poput Gibonnija na svojoj turneji obišla doslovce cijeli prostor. S tim da je zadnji dio obišla uz nevjerojatno dobru izvedbu klasika Whitney Houston I will always love you. Izgrlila se i izljubila s pola Križanki i to ne nužno ženskih.


Koncert je završio tako da su se svi ostali članovi benda povukli, a Beth je ostala u publici, razgovarala, slikavala se i dijelila autograme. I nikome se nikamo nije žurilo.
Zaista sjajna večer. I još jedan dokaz da treba eventualne predrasude ostaviti kod kuće, jer uvijek te iza nekog ugla čeka neko (dobro) iznenađenje.

petak, 25.06.2010.

Billy Idol: itekako dobar

Billy Idol, InMusic/ Hala Tivoli Ljubljana, 22./24.6.2010.



Istina je da nam je Billy Idol došao u goste jako prekasno, mnogo previše godina nakon svog superstar statusa, i također je istina da je okupljanje na ovakvim koncertima obilježeno velikom dozom nostalgije. Isto tako, većina je, naročito onih ne previše zainteresiranih, u takvim slučajevima odmah spremna sipati drvlje i kamenje na izvođača.



Billy je prvo dva dana ranije nastupio na InMusic festivalu kao headliner prvoga dana, sakupio odokativnih 15.000 ljudi i angažiranom promatraču pokazao kako (za razliku od lanjskog nastupa The Culta) čovjek možda nema neki novi materijal ili spomena vrijedan, ali da ima bio bi opet na vrhu. Međutim, naravno da se našlo nekoliko „uglednih“ komentatora koji su spremno popljuvali nastup. Nastup je bio tako loš, da sam (prvobitno neplanirano) još prije kraja istoga spremno odlučila otići na Billya u Ljubljanu, a da uopće nisam bila neki veliki njegov fan niti ja u pravilu koga gledam nekoliko puta zaredom u kratkom roku ako za to nemam dobar razlog ili dobar nos. Ono što je Billy s bendom dao publici na Jarunu bilo mi je dovoljno da namirišim da će u Ljubljani biti ono pravo. I bilo je. Eksplozija.







Prije par godina nanovo „sljubljeni“ Billy i gitarist Steve Stevens opet su jedan drugome donijeli onu nekadašnju magiju zajedničkog nastupa i da se mene pita ta dvojica ne smiju nastupati jedan bez drugoga. Uz to je Billy okupio izvrsnu i markantu ekipu za prateći bend i taj je sastojak dao dobitnu kombinaciju.









Dvorana je bila dupkom puna, vjerojatno isto rock punk nostalgičara, ali vidjela sam i dosta mladih, sve u svemu dosta šarena publika, koja je dolazak Billya na stage pozdravila gromoglasno i to je bilo to - znao si odmah kakav će ovo biti koncert. Meni je uvijek neobično vidjeti ljubljansku publiku na tribinama na nogama od prvog takta - to se ne događa baš jako često.
Krenulo je s „Dancing with myself“


i dalje sve hitovi uz jednu-dvije Billyevog starog benda Generation X (Ready Steady Go), „Flesh for Fantasy“, pa odlično izvedene laganice „Eyes without a Face“ i „Sweet Sixteen“, uz „Rebel Yell“ lom u Tivoliju, a urnebes na izuzetnoj izvedbi „Blue Highway“ i Stevensovom soliranju, ali soliranju koji ne ide na živce, jer ono što radi Stevens i još nekolicina velikih gitarista – to je soliranje koje ti diže adrenalin, a ne ubitačno „pilanje“ solažama. Set lista skoro ista kao u Zagrebu, ali je jače djelovala.


Na bisu akustična legendarna „White Wedding“, a onda uz strašan bubnjarski uvod Jeremya Colsona u ubitačni tempo za kraj „Mony, Mony“. Za nekog tko ima daleko preko 50 godina, ovakav tempo i sigurnost nastupa i naročito vokala koji i dan danas Billy Idola služi besprijekorno – naz nanje i ravnanje mlađim generacijama, nebitno kojeg muzičkog opredjeljenja.


Ono što mi je jako nedostajalo u Tivoliju je kvalitetan zvuk, koji je na InMusicu bio maltene savršen, još mi je dugo šumilo u glavi nakon koncerta i meni jako drage „Hot in the City“, „Craddle of Love“ pa i „Catch my Fall“. Ipak, i bez njih to je bio ...da baš, strašan koncert.

ponedjeljak, 21.06.2010.

NEW HOT BAND: Rubikon i "Savjest"

Sax! Zagreb, 17. 6.

Ni hrpica važnih događanja u Zagrebu, ni Svjetsko nogometno prvenstvo, niti jako nevrijeme nije sinoć spriječilo publiku da napuni Klub Sax. Njen dobar osjećajda bude na pravom mjestu u pravo vrijeme pokazao se istinitim. Momci iz banda Rubikon predstavili su se javnosti u najboljem mogućem svjetlu. Video spot za naslovnu pjesmu albuma "Savjest" oduševio je sve prisutne, a sama pjesma, bolna slika naše korumpirane i zastranjene države, doživjela je dva ponavljanja. Rubikon je svirao tri seta raznovrsne tematike, od vrlo angažiranih pjesama do plesnih i rock laganica, sve odreda izvrsno prihvaćene - no, ni tada publici nije bilo dosta. Tražila je dva bisa!








U rockerski opuštenoj atmosferi duhoviti uvod u ovu sjajnu večer dao je Anđelko Preradović, voditelj promocije Aquarius Recordsa, izdavača albuma "Savjest", drugi govor gostima o Rubikonu dao je mag naše glazbe g. Bahrija Golubović, kreator i voditelj čuvene radijske emisije Demo X, i zaslužni za otkrivanje Severine i Azre kao novih talenata – po njemu band Rubikon je već prije tri godine imao "ono nešto" i bilo je samo pitanje vremena kada će njihov talenat, hrabrost i srčanost isplivati na površinu.

Rubikon je, osim pjesma sa prvog albuma, izveo i nekoliko novih pjesama koje već sprema za novi album, pa je doista pitanje vremena kada će Daniel Crnošija Crni, Andi, Vaha, Man i Lav uz pomoći back vokala i violinista Svena zagospodariti domaćim top-listama.
Jedan dio Hrvatske rekao je što misli o ovakvom bendu i albumu. Momci ne sumnjaju da će uskoro i ostali.

Prvi video spot/singl "Savjest" možete pogledati na YouTube kanalu Rubikona:



Te dva videa sa svirke u Saxu - pjesma s aktualnog albuma "San":


te jedna već nova za drugi album "Te noći ti si bila sjajnija":


Ili kako kažu dečki na svom prvom albumu:

cerek:

Legenda: - mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albuma

četvrtak, 17.06.2010.

Zanimljivi koncerti koji stižu uskoro

Ako vas kiša i šugavo vrijeme omete u pohađanju InMusic festivala, nemojte se zamarati time, put u Ljubljanu u Halu Tivoli na BIllya. Ne smiejte ga propustiti!




Itak Džafest će u Sloveniji 25.6. predstaviti otkačeni i posebni bend Gossip u ljubljanskih Križankah. nadžanrovski američki trio, sastavljen od karizmatične pjevačice rock ikone Beth Ditto, gitariste Brace Painea i bubnjarke Hannah Blilie, nastupit će na ovim prostorima prvi put.
Posebno izrađenim zvukom, križancem soula i gospela uz zvučnu podlogu funky punka, Gossip je izlaskom prvog albuma "Standing In The Way Of Control" 2006. brzo došao u prvi plan. Album je na britanskoj indie top listi dosegao prvo mjesto, a na top listi albuma 22.
Jak lirikom, sofisticiran glazbeno, zvuk s albuma "Standing In The Way Of Control" je nastavljen i na svom najnovijem albumu "Music For Men", koji će biti promoviran na koncertu u Križankah, 25.6.






GUNS'N'ROSES

I na kraju, čim nam prođe ljeto eto nam prvih na listi i to Guns'n'Rosesa 24.9. u zagrebačkoj Areni, legendarnih rockera pa iako bez Slasha, ipak ćemo uživati pa makar radi starih dobrih vremena. I da se neće desiti da ponovo otkažu koncert kao što je već bio slučaj (OK nije otkazan, odgođen je bio).

Updejt:
Upravo sam saznala da će predgrupa Gunsima biti sjajni Danko Jones, dakle očekuje nas maltene dupli rock koncert!!

ponedjeljak, 14.06.2010.

Zoran MIšić i Gibonni u Gradišci

Gradiška, 12. lipnja 2010.

Moto klub Diablo i ostali Novogradišćani odlučili su svake godine obilježiti sjećanje na mladog Antonia Lazića, bivšeg tajnika MK-a koji je lani izgubio život u prometnoj nesreći. Kako je Antonio bio pokretač mnogih humanitarnih akcija, njegov je moto klub odlučio napraviti Memorijal Antonia Lazića u izletištu Strmac kraj Gradiške i doveo trenutno najpopularnijeg hrvatskog pjevača Gibonnija i mladog lava domaće rock scene, prošlogodišnjeg finalista TV showa Hrvatska traži zvijezdu, Zorana Mišića.
Glavno je događanje malo zapinjalo s početkom, ali prvi se mačići bacaju u vodu. No kada je krenulo bilo je odlično.
Za početak su na pozornicu izašli domaći dečki iz rock benda Crna kronika koji su kratkim no sasvim solidnim setom zagrijali okupljene za ono što slijedi – nekoliko sati odlične glazbe.

Da ne bi bilo posve dosadno, Zoran Mišić i njegov bend dolaze na stage i imaju početnih problema sa zvukom, no hvala ti ga Bože nakon 10tak minuta naštelavanja, konačno se stvar pokrenula. Publika, uglavnom nezainteresirana za zbivanja na pozornici, konačno je shvatila da će se nešto desiti, ne najzadnje jer su cure počele vrišati na prvo Zokijevo obraćanje okupljenima.
No tko je mislio da je Zoran Mišić samo atrakcija za najmlađe ljubiteljice žešćeg zvuka, taj je slabo razmislio.
Zoki samouvjereno i žestoko kreće s "Highway To Hell" legendarnih AC/DC, a ništa manje oduševljava i fenomenalno otpjevanom Creamovom "Sunshine Of Your Love", Whitesnakeovom "Here I Go Again", legendarnom domaćom "A ti još plačeš" Majki, vječnim hitom jednako vječnih Deep Purple "Smoke On The Water", ali i svojim prvim singlom "Gdje si sad" kojim najavljuje i izlazak svog albuma prvijenca (kojeg nikako da dočekamo).









Za kraj slijedi suvereno otpjevana Queenova "Show Must Go On" koju Zoki i bend posvećuju Antoniu Laziću. Općenito, onaj tko je gledao Zokija kao jednog od kandidata HTZ-a lani, mislim da nije mogao dobiti pravi dojam kako taj dečko rastura i što može.
Da ga prave osobe uzmu u ruke, bio bi svjetska zvijezda. Ono što mene brine je da je Zoki pjevao uglavnom rock standarde, umjesto da čujemo njegove autorske stvari, osim singla - a ako smo u očekivanju albuma, onda ih valjda ima još nešto od te jedne. Taj dio nikako ne zvuči obećavajuće.
Nadam se da se jako varam.



Gledala sam nekoliko Gibonnijevih koncerata na aktualnoj turneji i iako je to realno bilo za očekivati od jednog Gibe, ipak sam je jako ugodno iznenadila kada sam shvatila da je Gibo odlučio i maloj Gradiški nakon 10 godina što je zadnje tu nastupao, podariti jedan, po svemu veleban koncert. Dovukao je Urbana (makar sam sigurna da Urbana nije trebao "dovući") i Ivanu Husar-Mlinac i svu u kompletu su briljirali, a publika naravno u deliriju, počevši od "Moje vode". Ništa manje transatično nisu pozdravljene ni "Anđeo u tebi", "Slavim ove dane što si tu", "Posoljeni zrak i razlivena tinta" u izvedbi Gibonni-Urban-Husar-Mlinac, Libar uz ugašene reflektore i slušanje otkucaja tišine...
Uobičajena pjesma na bisevima desila se već u regularnom dijelu "Zlatne godine". Gibo je naravno par riječi rekao i o Antoniu Laziću kojega nije imao prilike upoznati. No, eto, naša djela za života govore o nama i kada nas više nema.



Gibo je s onom svojom jedinstvenom i prepoznatljivom iskrenošću molio da u svojim srcima zapalimo jednu svijeću za sve one koje volimo, a više nisu s nama.... Za kraj još jednog od svojih nastupa koji će ući u pamćenje... nakon punih 120 emotivnih minuta pozdravlja Slavonce i njihove goste ostavljajući za sobom, na svoj gibonnijevski način, srca prepuna pozitivnih misli i emocija.


Na kraju moram konstatirati da je ovakav Memorijal, ne samo ovakim impresivnim line-upom, dostojan sjećanja na jednog mladog čovjeka, već će nadam se i visokom organizacijskom razinom, koja bi mogla biti primjer i mnogo razvikanijim domaćim zbivanjima, postati jedan od onih događaja koje ćemo bilježiti s „must go“.

petak, 11.06.2010.

MUSE i KASABIAN u Milanu: Mrak mrakova!

Muse, San Siro Milano – 8.6.2010.

Kada neće Muhamed brdu, onda će brdo Muhamedu. Odnosno Muhamed bi došao brdu, ali okolni lovočuvari nisu raskrčili put pa ne može proći. Tako bi ja opisala zašto trenutno naj rock bend u svijetu - Muse, ne dolazi k nama.
Malo je razumljivo da Lupa promotion cvika raditi istu stvar još jednom nakon onog teškog flopa prilikom prvog i za sada jedinog Muse koncerta 2007. u Zagrebu, a drugi se organizator ne usudi niti blizu. Koji ziheraši.
Pa sam ukopčala da Muse nećemo u HR tako skoro doživjeti. Prvo sam popušila prvi leg (dio) Resistance turneje jer se sve blizu odmah rasprodalo pa sam maltene išla molit krunicu da na drugom legu za 2010. ne bude najbliži koncert Japan. Tako sam upiknula ipak relativno blizak Milano. Za pravi bend ide se i na Mjesec pa što je onda Milano?

Malo mi je bila napeta i činjenica da će se spektakularni događaj desiti na velebnom stadionu San Siro (koji prima samo sjedećih 80.000 ljudi). To nogometno grotlo u rock izdanju. VAU.

I bi tako. Dio se stadiona nije prodavalo radi ponovo spektakularne pozornice - pa je procjena da je bilo preko 65.000 ljudi. To mi je za sada rekord.

Ja sam očekivala onu grande pozornicu kakvu su imali na prvom dijelu turneje s ona tri štoliveć kvadra (?) a kad ono skroz nova pozornica, opet spektakularna ali j... očekivala sam onu drugu.
Ma, štogod napravili očito se oni i U2 natječu zadnjih godina tko će napravit nešto spektakularnije. Što je sasvim u redu, ako muzika i performans izvođača ne trpi. A ne trpi.







E da, moram malo pričati o Muse u Zagrebu 2007. - to je tako bitan koncert bio.
Tada su imali najspektakularniji stejdž u svijetu a onda su došli u ZG i uspjeli složiti samo 30% dakle relativno neugledniji stage, pa su bili svejedno plafon doživljaja jednog koncerta i ostat će još dugo.
Pjevač Matthew Bellamy (koji je usput budi rečeno tko ne zna, proglašen u ovim ili onim profi anketama unutar 30 gitarista svih vremena, a u nekoj posljednjoj na broju 4, a njegov riff na "Plug in baby" mislim 28. svih vremena)


... e on je u jednom interviewu nakon zagrebačkog koncerta izjavio da su bili tada jako nabrijani imali te neke „pozornica tripove“ i mislili kako s manjom ne može biti ono pravo. I onda su naletili na nesusretljive/neadekvatne dvorane u Zagrebu, Beogradu i održali koncerte pred maltene praznjikavim pozornicama - i shvatili su da im za veleban koncert ne trebaju baš uvijek te ekstra điđe, jer citiram Matthewa: „I noticed two things: one was that the crowd went mental; the second was that we went mental too - there seemed to be just much more physical energy.“ („Dvije stvari su mi upale u oči: prva, da je publika skroz pošizila, a druga da smo onda i mi pošizili – jednostavno se desila mnogo jača fizička energija među nama.“) ...izvor "Irish Times", 2008.







U Milanu je stejdž naravno ušao cijeli, ali je publika reagirala isto. Svi su "pošizili" od prvog takta i stajanja nije bio sve do kraja nakon 2 sata i 15 min otprilike koliko je koncert trajao sa dva bisa. Tresle su se tribine kao da Italija vodi u finalu svjetskog nogometnog prvenstva na domaćem terenu. Ono zaozbiljno.
Reći ćete: Talijani su ionako ludi.



Atmosfera je na koncertima barem pola posla, ali onaj posao koji „odrađuje“ bend - to Muse radi (ne odrađuje!) preko 100% svojih kapaciteta. Rijetko ćete gdje i kod koga čuti točniju i angažiraniju svirku i manje falša (ja nisam čula niti jedan) - možda je najbliže tome bio Deep Purple neki dan u Zagrebu (taj izvještaj slijedi)- u takvom paklenom tempu sa samo četvoro ljudi (imaju 4. pridruženog člana na klavijaturama za svirke uživo), osim matrice simfoničara.







Matt pjeva besprijekorno u svim mogućim oktavama gore i dolje lijevo i desno i svima kojima kod Musea nedostaje frontmen u pravom smislu riječi, zabavljač, showman to je posve nebitno.
Pa ne može baš lik skakati i zabavljati ko Robbie Williams, savršeno svirati gitaru i klavir i još jednako tako pjevati.
Okej, mogao bi izreći koju rečenicu više od onih osnovnih par. Ko da ima flaster na ustima. Inače je pričalica na interviewima, a kad je među ljudima stisne se ko curica. Kad nije pod gasom.

Da nemaju bubnjara Dominica, ne bi se glasa od njih čulo. Što je i jedini ozbiljni minus i stvar koja Museu nedostaje, taj prisniji kontakt s publikom na koncertu. Kada to riješe, onda se može onih nekoliko bendova koji pretendiraju na mjesto najvećeg rock benda na svijetu slobodno smjestiti par stepenica niže i čmrljiti tamo do daljnjega uključujući U2 ukoliko se malo ne trgnu u svakom pogledu od učmalosti izvođenja i naročito muzike (ja sam fan U2, usput budi rečeno to valjda već znate).

Oni koji Museu zamjeraju bahatost ili pompoznost, to uopće ne stoji jer, opet za one koji ne znaju, dečki su nakon zagrebačkog koncerta pred tričetvrt praznom dvoranom imali i snage i volje da dođu među onih par iznenađenih fanova koji su se slučajno zatekli pred dvoranom, popričaju s njima, slikaju se i zbijaju šale. Čisto sumnjam da su se nešto promijenili od onda.
Ček di mi je slika..... aha eto ih. Nas:







p.s. Kad smo već kod tog koncerta ne bi bilo loše da se vidi kak sam to tada fotkala - to je bilo skroz oflje napravljeno s moje strane, na drugoj pjesmi mi je skoro ispao fotić, a na trećoj nisam mogla slikati. Išla je "Hysteria"....jao. Ovdje su slike na ofišl sajtu iz Zagreba

Teško je ne redati hvalospjeve kada nemaš ama baš ništa za kritizirati. Možeš komentirati set listu, ali to je sve banana jer većina ovakvih bendova imaju stvari da kakvu god setlistu da naprave ne može biti prosječna. Počeli su sa "Uprising" i grotlo je eruptiralo, vulkan na Islandu je bio vrtić za San Siro te noći. Budući da je Uprising revolucionarna pjesma, tako su i angažirali četrdesetak ljudi sa zastavama koji na početku pjesme s lijeve i desne strane stejdža umarširali.





Ipak, čini mi se da su Muse u Milanu napravili mali iskorak na još više: na koncert su dovukli pjevača benda Jeta, Nica Carsona i na opće iznenađenje izveli fenomenalnu verziju paklene Back in Black od naravno, AC/DC-ja! I tada ste mogli vidjeti ono što se ne viđa često: Matta koji je totalno flipnuo, vjerojatno sav sretan da barem jednu pjesmu ne mora pjevati - doslovce je pošizio s gitarom. Ave!



Drugi zgodan detalj je bio kada su prije "Time is running out" odsvirali snippet „House of the Raising sun“ od Animalsa, a stadion je gromko pjevao umjesto njih.
I treći, svi koji ste vidjeli njihov DVD „H.A.A.R.P.“ ili bili na nekom od koncerata - znate kako su na prošloj turneji na „Blackout“ izveli pred publiku veliki balon s „zračnom plesačicom“. Slično je bilo, samo u svemirskom ugođaju - iz NLO-a je „odplesala“ Bernie uz cijelu „Exogenesis: Overture, prvu simfoniju“.



E da i Matt je dan kasnije imao rođendan, pa su mu s tribina napisali golemi "HAP B-DAY MATT" i tam negdje usred koncerta i između dvije pjesme mu je stadion malo pjevao Hepi Brzdej, a lik se tak smeo da je umjesto da kaže nekaj (ko riba je majke mi) počeo pjevati novu pjesmu.






Koncert su, najprije uz Chrisovo melankolično kaubojsko sviranje usne harmonike kao uvod u „Knights of Cydonia“ završili u istom tempu kao što su i počeli. Pakleno.


Ah, da predgrupe, čak tri a nisam ih niti spomenula. Prva, talijanski rock jazzeri Calibri 35, kao sjajna uvertira, drugi britanski Friendly Fires, slične muzičke orijentacija – odlični i netipični. Jedino što je pjevač malo podsjećao na pjevača lani raspuštenih The Rakesa, malo uznervoziranih kretnji i s ponekim skvičanjem.

A treća je bila SUPRISE!– Kasabian, britanski „novovalni“ alternativni rock bend koji puni dvorane i dobiva hvalospjeve od svih mogućih kolega.










Noel Gallagher iz ex-Oasisa ih je prozvao nasljednicima. Mislim da su zaslužili da ih se posebno spomene, ali bit će kratko. Što sam ranije čula od Kasabiana je bio samo jedan album onako baš preslušan, i kasnije se ispostavilo da znam još nekolicinu drugih stvari, no sve što sam ja o Kasabianu mislila ranije saželo bi se ukratko u ovo: rock alternativa, drugačiji, ali ništ posebno, pjevač podjeća jako na Liama Gallaghera (eto poveznice Noelu!) - opet ništ posebno.
No ono što sam od Kasabiana čula na San Siru može se reći samo jednom riječju: MOĆNO! Preporučam.

Shoot the Runner


Fire



još hrpe klipova na jutjub kanalu....

petak, 04.06.2010.

Skunk Anansie - opaljena Skin opaljena publika

MARS festival, Močvara/Jedinstvo - 29.5.

Ovaj je Mars ful dobar festival. Bio je i lani, samo što to publika nije baš prepoznala, pa smo zjapili pred praznom Tvornicom iako su bendovi bili uglavnom super. A zarada je vrlo vjeerojatno bila zero.
Jel premještanje u kombinaciju Močvara/Jedinstvo (da posebno ne spominjemo još slovenski dio festivala) urodilo pravim plodom?
Ja mislim da je, iako mislim da je pravi plod bio onaj jedan ali pravi strani, kako moj šef veli, sexy proizvod ilitiga bend.
Neš ti lanjskih The Rakesa. Koliko su bili dobri kazuje i sama činjenica da su se mjesec i pol dana nakon Mars festivala raspali.
Kul, ha?

Zato su ove godine imali sexy gosta koji je spržio unaprijed sve nedoumice samim imenom Skunk Anansie i Mars se rasprodao. I svi presretni.
Osim nas fotografa koji smo se patili s nekoliko kila opreme bez mogućnosti da ostavimo opremu negdje i vratimo se na festival. Jer kao nije bilo kartica, naljepnica ili narukvica (ništa nismo dobili). Apeliram na organizatore da ne kompliciraju život tamo gdje ne treba jer jedna narukvica ne košta niti 1 kunu a ako nas je fotografa bilo 20 to nije niti jedna poštena uvozna piva.
Iduće godine Mars ekipi nosim osobno dvajst narukvica. No kako su ove godine rasprodali festival, moguće je da će imat 20 kuna za investirati u tak nekaj. :plazim jezik:

Bilo je hrpa dobrih bendova no najvažnije za spomenut su bile riječke snage Father i Quasarr koji su me oduševili, ali ja te bendove ionak volim - mislim ta riječka scena je alfa i omega našeg (naprednog) rocka. Na to su se nadovezali i Let 3 kao iznenađenje, samo što ih ja nisam odgledala, razlog nebitan ali bitan, pa sad ako na kraju i nisu billi - nebitno.

Bitan je Skunk Anansie. Radovala sam se tom koncertu ko malo dijete. Da se ne bi krivo shvatilo, ne zanimaju me žene, jel.
Jebote opaljenijeg benda to jest frontmena (Skin je sigurno dečko u vezi) u životu nisam vidla. Koliko ta žena skače, gumena loptica je za nju različak. Prve tri pjesme sam imala dojam da će mi skočit na glavu.
Pa sam razmišljala kako da je istovremeno uhvatim, zaštitim fotić i spasim glavu (svoju) ako do toga dođe. Srećom nije, Skin ima ravnotežu bauštelca visokogradnje.
Nemam blage veze kako su se redale pjesme jer su Skunkovci ioanko izveli sve najvažnije, a ja sam s onih nekoliko tisuća nabijenih na ledinu Jedinstva duhom skakala ko opaljena jer ovo je koncert koji se ne zaboravlja godinama.

Njih 4 sviraju premračno, Skin pjeva da ti se dlake nakostriješe a uz to to njeno skakanje toliko diže adrenalin da moš bit miran samo ako si mrtav (ili mrtav pijan). Uz to smo valjda prvi put u hrvatskoj koncertnoj povijesti doživjeli savršeni stagediving - Skin je dvaput skočila u publiku koja ju je prenosila po rukama dok je ona na leđima pjevala. I još vrhunac večeri kada se Skin popela na središnji šator gdje je bio tonac i od tamo odskakala i otpjevala dio pjesme (i onda se ponovo bacila u publiku).

Na prvom bisu smo bubnjaru Marku pjevali happy birthday (jer je čovjek imao taj dan rođendan i svi smo dobro vidjeli da mu je bio dobar rođendan), a na drugom je Skin prvo pitala organizatora smiju li još lumpati i onda smo dobili još dvije pjesme.

Kakva noć!

Prvi slijedeći koncert Skunka i eto mene opet na njemu.
































(p.s. Sredinom idućeg tjedna očekujte ekskluzivu iz Milana s koncerta Muse sa stadiona San Siro koji puni, brat bratu oko 80.000 ljudi.)