Return of ALTEREGO

nedjelja, 28.02.2010.

PRIČA: "Puni krug"

Moja nova priča jučer objavljana u Večernjaku u njegovom natječaju "Ranko Marinković" i na njegovim web stranicama...


sretan (smijem se oko ušiju)


PUNI KRUG

Tiho sam na prstima u rano svanuće pakirala posljednje sitnice za put, iako je John tvrdio da tamo gdje mi idemo ništa od svega neću trebati.
Nismo budili nikoga. Naslonila sam glavu na visoki ranac i odlutala mislima kući. S kim se sada moj dragi ljubi čestitajući Novu Godinu? Kako ću izdržati ovih 9 dana bez stalne i sigurne mobilne veze?

O ovoj sam avanturi maštala godinama, ali sada kada je napokon tu, tištila me nelagoda. Da li da idem ili ne? Još prije dva dana bila sam spremna sve otkazati i prvim se letom vratiti kući.
Ništa nije išlo kako treba. Trebalo nas je ići četvero. Prvo je radi posve nejasnog razloga odustao Jim, a zatim je Johnova žena radi bezveznog uganuća gležnja inscenirala treći svjetski rat, te je zaključila da je nesposobna za put u divljinu.

John i ja ostadosmo poput klinaca kojima je netko uskratio sve slatkiše ovog svijeta. Ipak, svi su smatrali da od puta ne trebamo odustati. I Johnova komplicirana žena.

****
Sunce je pržilo preko četrdeset, a oluja je kovitlala rijetko bilje i isušeno drveće dok smo se vozili kroz Boorowu kao dva duha u metalnom oklopu. Moja ruka na fotoaparatu stalno se trzala. John zaškilji:
„A gle. Izađi van i odnijet će te. Kako misliš snimiti išta pod ovakvim uvjetima?“
„Stani uz onu kuću, ima zaklon“.
„To je mjesna vijećnica.“
„Whatever.“
Istrčala sam iz terenca i u par skokova se sakrila iza nekog trijema. Sve je bilo suludo. Vjetar udarao u aparat takvom silinom da je sama pomisao na okidanje bila fantastika. Ogledavši se kako da skočim nazad u auto, uhvatila me frka. Terenac je nošen jakim vjetrom odsklizao dalje, a vrata koja nisam posve zatvorila, posve su ga unestabilila i na kraju se - savila? Dođavola!
John je vikao iz auta, nemam pojma što, a terenac je djelovao poput broda punih jedara. U toj zbrci, osjetim miris vatre i paleži, a dim mi je zapunio pluća i počela sam krkljati.
Okrenula sam se.
Na ulazu u mjesto široka je fronta vatre lizala sve što joj se našlo na putu, a ognjeni plamenovi zlokobno su se nadvili u zrak cereći mi se.
John je prestravljeno vikao, a ja sam kašljala, kašljala, kašljala....

***

Dva dana zaredom pokušavali smo uhvatiti signal na mobitelu. Moj je bio fensi šmensi model, posve beskoristan. CB-jaši su nam javili da požari iza nas bjesne već četvrti dan i da o tome priča pola svijeta. Mene je tješilo što moji nisu znali točnu rutu puta, te se, valjda, neće smrtno brinuti što je sa mnom.
Johnovi su naprotiv znali sve. CB-jaše je zamolio da nazovu dva telefonska broja i jave da smo OK. Sestra je bila presretna što smo umakli, samo se kod njega doma nitko nije javljao. Što je bilo glupo, znajući da Johnova žena leži s uganutom nogom.
Naposlijetku, bilo je važno da smo umakli iz pakla vatre, vratiti se nismo mogli. Nastavili smo.

***
Upraviteljica zoofarija se ohrabrujuće nasmiješila i zaželjela nam laku noć: „...dakle nemate brige, noćnih čuvara ima dovoljno, no ipak, ne izlazite noću iz šatora, pogotovo ako čujete kakvo komešanje ili buku.. Kada svane, dolazi dvostruko jača dnevna smjena.“
Ukočenog lica pogledala sam Johna.
“Što ona priča? Koje fakin' životinje oko šatora? Što nema tamo ograda i žica? KAKO može ovamo doći neka životinja?“
John mi šapne na uho:. „Noću se životinje puštaju da slobodno šeću, ali ne preko zadnje ograde. Uglavnom bi trebalo biti sigurno.“
„Uglavnom?“ – zastenjala sam. – „Isuse....“
Šatori su imali tvrđi dio koji je predstavljao tuš i WC, te metarsko metalno ojačanje oko šatora, a vrata su bila slična onim škripalicama s mrežom na federima kakve gledamo u američkim filmovima.

Bila je mrkla noć. Životinje se još neće početi glasati sve do oko 3 ujutro. Ležala sam uz neke vrste okna, ojačanog finom, meni se činilo, prenejakom mrežom.
Buljila sam u mrak stropa, slušajući Johnovosmireno disanje s drugog ležaja i ponovo zaškiljila na sat koji je svjetlucao podatke: 49 stupnjeva Celzijusa, ponoć i 10.
I 15.
I 20....
Naglo sam se prenula. Neravnomjerni šum nije dolazio s Johnovog ležaja. Šušanj, pa još jedan... zatim kao da je netko izvana pogrebao po materijalu šatora. Grčevito sam zagrebla plahtu, zaustavila ionako teško disanje i staklenim očima buljila u točku gdje je trebao biti otvor.
Nesvjesno sam se odmakla što sam dalje mogla, ali glasa nisam smogla.. Tiho sam podigla glavu i napeto osluškivala je li John budan. Nisam čula ništa.
Zdramio me tup udarac izvana, zvuk kao da se nešto veliko i mekano kotrlja i zatim dahće.
U meni nije bilo ni kapi tekuće krvi – zaledila se, a tijelo mi je bilo natopljeno litrama znoja.
„Bože samo da svane... Bože samo da svane....“

***

Stajali smo na crvenoj pustopoljini prošaranoj nekolicinom debala crnog mulga drveća, naslagama pijeska i nekoliko vlati trave. Osam tankih debala položeno u pravokutnu ogradu činilo je okvir komadu kamena na kojem je pisalo: „U spomen Thomasu Leeju.“ T. Lee je bio vozač zaprežne kočije koji je poginuo od sječiva noža u očajničkoj borbi za par kapi vode.
John se naslonio na ogradu tresući se. Bio je blijed kao krpa, a ja nisam znala kako da mu pomognem. Inače zdrav kao dren, bili smo sigurni da ga je nešto ubolo, ali nismo mogli pronaći ranicu niti se toga sjećao. Zaključio je da mu simptomi liče na ujed nekog otrovnog kukca, bube, i ako je u pravu uskoro će početi žeđati, a onda za to ima lijek koji smo ponijeli. Pokazao mi je kako da mu sjurim injekciju u venu ako do toga dođe.

Smjestila sam ga na suvozačevo sjedalo i pokušavala to golemo metalno čudo što manje tresti po šljunkovitoj cesti. John je bio u polusvjesnom stanju, a ja sam pokušavala sakupiti svoj mozak u funkcionalnu masu koja bi predstojećih 500-njak kilometara na rubu pustinje bez predvidljivo ijedne žive duše na putu prevalila što prije.
Zalihe vode bile su naizgled više nego dovoljne – 40-litarski kanister užegele dragocjene tekućine. Zatvarajući čep, pomislila sam kako ovo moraš piti zaista samo kada ti po život zagusti.
John je samo izgledao relativno dobro. Strah od mogućnosti da ga nije napalo ono što smo mislili i da će očekivani daljnji simptomi izostati, a mi se suočiti s nepoznanicom opasnom po život...ukočila sam se pri samoj pomisli što onda.
.
Volan gotovo i nisam okretala. Cesta je bila beskonačna pravocrtna linija. Fotoaparat je poskakivao na polici – za njega sada nije bilo vremena. Zato sam barem svakih četvrt sata gledala na ekran Johnovog mobitela i molila se za čudo zvano signal na rubu pustinje. Crtice su se okrutno poigravale sa mnom, do granice i zatim nestajale. John nije prestajao buncati, spomnjao je more, Afriku, ženu, aktovku, štrik i pekmez.

Gurnula sam bijesno mobitel na policu ne pazeći na cestu, i onda se vozilo naglo dignulo u zrak. Cvileći se zanosio, a zatim se prevrnuo dva puta, i zaustavio se na kotačima. Iz oderotine na ruci kliznula je krv, a udarac u glavu bio je vrlo bolan. John je izgledao netaknut. Iskliznula sam iz auta poput zmije, držeći se za okvir vratiju jer me noge nisu držale. Iza nas je na cesti ležao je mrtav klokan. Pozlilo mi je pri samoj pomisli da sam usmrtila živu životinju. John se od udarca razbudio, injekcija je počela djelovati. „Što je bilo?“
„Udarila sam klokana.“.
„To se često događa. Šteta. Ti si OK? Jel' auto oštećen?“
„Nabuban jest. Drugo izgleda OK. Valjda sam dobro, ali klimavo. Ti?“
„Valjda.“

Kroz pola sata promrmlja da je žedan. Mijenjajući brzine, rukom napipam vlagu i vodu. Sluteći zlo, okrenem se otvarajući spremnik. Bio je poplavljen, a kanister vode posve prazan. Zastenjala sam. Jebem ti čep idiotski! Bijesno lupim po gasu i prijeđem preko 150.
John zastenje: „Uspori, prekoračila si brzinu.“
„Koje jebeno prekoračenje!“- zaurlam.
„Ako te uhvati patrola, nećeš smjeti više voziti, a ja ne mogu.“
„KOJA patrola? Nismo nikog sreli 380 kilometara, jebe mi se za patrolu! Patrolu klokana??“
John je žmirkao očima: „Nemoj šiziti, trebam te prisebnu, jer ja nisam.“
„Ja ne šizim“ – urlala sam. „Posve sam mirna“.

***
U polutami ugodno hladnog podzemnog hotela načinjenog od napuštenih rovova rudnika opala, John se konačno dokopao fiksnog telefona.
Strugala sam isušenu kožu sa lakta, kada je ušao, mračno-turobna pogleda:
„Ne idemo dalje. Vraćamo se poprijeko kući.“
„Zašto? Vraćamo se dva dana ranije?
„Da. Ne mogu više, mislim da imamo dosta.“ – nije zvučao uvjerljivo. Da sam to rekla ja - da, svakako. Ali ne i on.
„OK.“

***

Uvezli smo se u Johnovu ulicu poput dvojice ratnih drugova na tenku, izudarani i izubijani, praćeni nepodnošljivom težinom šutnje zadnjeg dana povratka. Znala sam da nešto nije u redu, ali John nije govorio, mogla sam samo nagađati. Nije ličio na mog dugogodišnjeg prijatelja, bio mi je totalni stranac.
Zakočio je terenac na cesti umjesto da skrene na prilazni put i izletio iz vozila. Sjedila sam tako cijelu vječnost, ne znajući što bi, dok nisam začula ženski krik.
Utrčala sam u kuću i na ulazu se sudarila sa Jimom, koji je bezglavo istrčavao, posve gol i nestao u šipražju obližnjeg dvorišta.
Tiho sam se popela nazad na cestu i sjela uz kotač. Prstima sam kopala po Johnovoj jakni, napipala Camel i zapalila cigaretu.

Ja naime ne pušim.

28.02.2010. u 14:45 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 23.02.2010.

HOT NOVI ALBUM: Norah Jones - "The Fall"


- recenzija albuma

Kako napraviti novi, neočekivani i drukčiji album od onoga što te definira, ali te istovremeno drži u jednom pomalo začaranom
krugu recikliranja vlastitoga materijala? Možda ako promijeniš skoro sve suradnike i prekineš s dečkom koji je bio bitan dio glazbene ekipe. Što je učinila Norah na ovom albumu. No to ne mora uvijek donijeti dobre rezultate.

U ovom slučaju promjena ljudi jest donijela pozitivnu promjenu, nešto veću promjenu stila glazbe, pa The Fall nije još jedan sanjivi, senzibilni jazzy album, nego nešto konkretniji zaokretu novo lako prelazeći stilove cabarea, opskurnog Tom Waits svijeta (jedan od novih suradnika svira s Waitsom), pomalo gothic bluesa i pop-rock mainstreama, pa su tako tihi piano zamijenile (uglavnom) tihe gitare, ali je lirika i dalje specifična iako ima drugačijih vrlo svijetlih, posve opaljenih tekstova (Man Of The Hour, Young Blood), no zato su vokalne interpretacije iste kao i na prošlim albumima, iako realno, Norah teško da može ikada išta totalno drugačije nešto otpjevati. Niti njen glas ima veće mogućnosti, boja glasa je toliko specifična da također nema mjesta za daljnju ekspanziju, te ono najvažnije – ne čini mi se da Norah ima tu viziju drugačije interpretacije. Kolega iz britanskog Q Music magazina koji je radio recenziju ovog albuma, rekao je da je ovo u stvari album Norah Jones za ljude koji – ne vole Norah Jones, aludirajući na njegovu različitost.

E pa, uz svo poštovanje kolegi, ovo nije baš točno. Volite ili ne volite muziku Norah Jones prvenstveno radi dvije stvari: njene boje glasa i interpretacije i stila muzike. Stil glazbe na ovoj ploči je drugačiji, ali ne toliko drastično, a prvo je ostalo isto.

Ipak, The Fall može lako postati mnogo važnija prekretnica u glazbi Norah Jones, iako to trenutno tako ne djeluje. Prvi album, remek-djelo Come Away With Me je toliko visoko postavio standarde da je drugi, odlični album Feels Like Home izgledao kao stepenica niže, a zadnji Not Too Late čak i dvije. Što je u biti posve netočno, ali su to tri albuma jednake sanjive jazzy muzike pa djeluju pomalo monotono i dosadno.

Gitare koje su zamijenile piano na The Fall ponekad djeluju kao da su stavljene u pjesme više radi toga da se odmakne od zvuka piana nego što one realno nešto bitno mijenjaju u pjesmama, ali to je uz neizmjenjene vokalne interpretacije moja jedina prava zamjerka ovom albumu u usporedbi s prijašnjim radovima. Vrhunska gitarska dionica stavljena je u izvrsnu Stuck (koju je supotpisao Will Sheff iz indie rock banda Okkervile River), a suptilna sentiš rokerija se dobro odražava i na Light as a Feather (supotpisao Ryan Adams).

Vrlo jaka je i December koja je pak po atmosferi, čak i ritmu najbliža najranijim njenim radovima uz tu razliku što je glavna podloga akustična gitara, a ne piano. Big deal.
Ako ne računamo ritmom bitno drugačiju Chasing Pirates, uspješan prvi single s albuma i The Doorsovsku It's Gonna Be, The Fall je u biti ritmom poprilično ujednačen album i ime Norah Jones vrišti iz svih njegovih pora.

Da, nešto drugačija, ali ipak je to Norah Jones. Vrlo nestrpljivo očekujem peti album. Tu bi tek moglo biti svašta zanimljivoga.

sretanbeljzujo

Legenda: sretanyessretan - mrak mrakova, cereksretan - a dobar je nema šta, sretanbeljzujo - tu ima svega al je uglavnom dobro, tuzancry - ne znam jel bi plakao ili pobjego, burninmad - i pakao je bolji od ovoga albuma

23.02.2010. u 21:55 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 16.02.2010.

Depeche Mode - gospodari Zagreba

Arena, Zagreb - 14.2.

Što je moglo biti bolje od koncerta Depeche Modea na Valentinovo. Makar mislim da je 90% ljudima u Areni zadnje na pameti bilo Valentinovo, više nismo mogli vjerovati da će oni zaista nastupiti jer ruku na srce - koliko je nas stvarno vjerovalo da će se Dave Gahan totalno oporaviti?

Nemam neku inspiraciju za pisati recku koncerta, jer teško da što pametno mogu napisati, osim da su me frendovi maltretirali zadnja dva tri tjedana do maksimuma dal im mogu nabaviti karte, tolika je jagma bila. Logično.
Depeche Mode je jedan od onih rijetkih bendova koji ima taj zvjezdani status Gospodara Zagreba (i šire okolice tamo do Oranskih vrata i Crnog mora :.)

Iako im sve to priznajem Depeche Mode je daleko od benda kojeg sam ja nešto kao voljela posebno slušati i onda kada su krenuli slamati top liste pa ni nakon toga. Ta vrsta electronice mi nikad nije ono baš posve sjela za razliku od New Ordera ili Eurythmicsa.
Ali za razliku od prvih Depeche imaju karizmu i snagu kao rijetko koji bend, a od drugih ih dijeli jednostavna činjenica da se nisu raspali bez obzira što ih je već jako davno napustio Alan Wilder (Vincea Clarka ne bi imalo smisla spominjati da nije jednako moćan kompozitor koji je nakon samo jedne godine benda oformio izvrsni Yazoo, pa kasnije Erasure, ali s istim rezultatima: svi su se oni rano raspali).

Da ne razvlačim žvaku, ono što sam htjela reći da se prvog koncerta DM-a u Zagrebu 2001. nisam niti udostojila počastiti svojim prisustvom, iako sam se već lagano zalijepila na njih - a onda sam sljedećih 5 godina slušala o tome koji je to veleban koncert bio.
U međuvremenu su izbacili i "Exciter" i onda sam otišla na 2006. koncert i ostala otvorenih ustiju.
Što znači jeben koncert uz muziku koji ti i nije nešto.
Zagriženi fan nisam postala ali su naglo porasli u mojim očima.




Koncert u Areni je bio opet veleban i u smislu ljudstva (sigurno debelo preko 19.000), i u smislu jednostavne a efektne pozornice (osmislio Anton Corbijn, tko ne zna tko je on nek se sjeti svih covera U2 (osim ona tri najranija)), te same pripremljenosti benda, a tu moram posebno spomenuti Gahana koji je prštao snagom, moćnim glasom i živošću malo viđenom a pogotovo ne od nekoga koga su overdosi umalo skončali nekoliko puta, a da o lanjskoj bolesti i ne govorimo.






Početak koncerta je bio lagano "miksan", ne prejak samo s "In Chains", "Wrong" i "Walking In My Shoes", onda je uslijedila malo monotona, pomalo dosadna dionica na sredini koncerta, gdje je naročito na "Insight" briljirao Martin Gore s vokalnom solo dionicom, ali kako god interesantno to bilo ipak je to bio još jedan mali pad, a to se ponovilo još i na prvoj stvari na bisu opet s Martinom. Ljudima se sviđalo, meni nije baš sjelo i to je bilo to.






Kad ti 20.000 ljudii digne ruke u zrak kao jedan onda znaš da je na repertoaru ili "Personal Jesus" ili "Enjoy the SIlence". Bila je ova druga. Na njoj je Depeche radio malo kreativne zahvate (ali to su napravili i na par drugih stvari) te su prerade točnije dorade zvučale uglavnom vanzemaljski dobro. A kakva je bila reakcija pubilke pogledate sami.






Bis je imao 4 stvari i nakon što je uvodno opet (pre)sporo krenuo Martin (koji fakat ima sjajan glas) s "Dressed In Black", ostatak bisa je bio dovoljno žestok i za one cmoljave i za one gunđalice: "Stripped", "Behind The Wheel" i naravno koja druga nego "Personal Jesus" kao epohalni kraj.

S emotivne, intimne strane uz dozu strašne vibre koju je imao koncert iz 2006. ovaj je bio nešto slabiji, ali zato za ovaj u Areni imam samo jednu riječ:
"Premoćno".


16.02.2010. u 22:31 • 8 KomentaraPrint#

nedjelja, 07.02.2010.

Australian Pink Floyd Show

K.D. Lisinski, 4.2.

Za neke je koncerte jednostavno bitno gdje će se održati. Jest da je Lisinski onako za većinu "posh" mjesto i da većina ljubitelja koncerata voli prisniju atmosferu, no kada idete slušati bezvremensku mjuzu Pink Floyda onda ću odmah dignuti dva prsta u zrak za Lisinski. Fućka mi se za prisniju atmosferu, Floydi se ne slušaju uz pivo i ćevape, ja ih uglavnom slušam zatvorenih očiju pa je dobro da sjedim i čmrljim inače bi se negdje popiknula...

Inače, prije nego nešto kažem o ovim fantastičnim Australcima, moram reći i ovo: postoji još jedan fenomenalan bend koji skida jednako dobro Floyde, a nisu baš tak niti popularni niti razvikani (jer nisu od Tribute postojanja napravili pravi biznis) a to je slovenski bend Eclipse, koji svaku godinu nastupaju kod nas u KSET-u u Zagrebu, a ove će biti skoro 6.3. pa oni koju su išli gledati Australian Pink Floyd Show svakako za usporedbu odite pogledati i Eclipse u totalno drugačijoj (pivo, bez ćevapa, ali s prisnom atmosferom jer je gužva takva da si naglo da svima preprisan) - i da pripremite se na cca. 3-4 sata svirke bez pauze....

Dakle nakon nekoliko putne doze Eclipsa, odoh ja pogledati i klokane. Klokan je inače ovom bendu i zaštitni znak i predobro je korišten animirani film s tih klokijem koji nam je pred svaki dio koncerta izvlačio jedan od albuma Floyda a mi smo se igrali pogađanja koja će pjesma s tog dotičnog albuma biti izvedena. To je bilo skroz fora.

Light je bio presuper, laseri malo naporni nekima (žmirkali su okicama), zvuk savršenstvo, publika prvo malo zaštekana (valjda su žmurili i uživali isto kao i ja), no da su bili lijeni pljeskati to nije oprostivo. Publika se razularila tek na drugom dijelu koncerta, koji me je na kraju sve više podsjećao na onaj Blackmore's Night kada je mrgudni Ritchie Blackmore lani nastupao sa svojom lijepom ženicom i kada smo to najmanje očekivali opalio ekstra sat koncerta i to u Purple stilu.
Floydovci originalni se ipak nisu pojavili da bi koncert imao sličan kraj, ali mislim da je totalno pošteno reći da je ovo bilo maltene isto tako dobro kao da su svirali sami Floydi.
The Australian Pink Floyd Show je inače jedini tribute band na svijetu koji ima i službenu dozvolu oliti approval za izvođenje od samih Floydovaca. I da su ih oni i sami gledali/slušali. Ukratko, ovo je legitimna Floyd kopija.
Tako je to i uživo i pravo ne znam što bih više rekla o koncertu. Savršenstvo.

Koncert su odijelili (po meni nepotrebno) na dva dijela s pauzom od 20 min, vjerojatno tematski odvojeno makar ja nisam prepoznala o kojoj je tematici bilo riječi. Komad s kojim sam se našla na koncertu me u jednom trenutku pitao da li poznajem Floyde (pričali smo koja se stvar izvodi u tom trenu) na što sam ja rekla: "Ako je do nabrajanja stvari i rifova, onda manje-više nemam pojma o muzici Floyda, ako je do stavljanja ploče/CD-ja na/u player i uživanja u Floydovcima, onda imam itekako."

Stoga ću nabrojati samo da je koncert otvoren s "Breathe" (s mog favorita "The Dark Side of The Moon"), a na "Great Gig in the Sky" je totalno briljirala jedna od vokalistica, da se smrzneš.... zatim je bio set s "Wish you were here" i "Shine on Your Crazy Diamond", a "Animals" set (s "Pigs" i ¸"Sheep") je pobrao najviše oduševljenja publike radi spomenutog razigravanja light showa. Nakon pauze, krenulo se s posvetom Sydu Barretu, prikazom Australije i aboriginske kulture i na neki način su pokazali da još radi jednog razloga polažu pravo na Floyd naslijeđe. Mene se najviše dojmila "Set The Controls For The Heart Of The Sun" koju sam prvi put doživjela u pravom svjetlu...
a kraj koncerta je bio ubitačan naravno s "Another Brick in the Wall", "Comfortably Numb", a s "Run like Hell" je započeo bis...

Ono što se mene najviše dojmilo jest da su svi odreda vrhunski instrumentalisti, ali jednako fenomenalni i vokalisti, skidaju Gilmora i Watersa kao od šale. Nevjerojatno iskustvo.
Jedva čekam novu dozu Floyda 6.3. u KSET-u u potpuno drugačijem izdanju...



























07.02.2010. u 03:06 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>



< veljača, 2010 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
             

Komentari da/ne?

CLICK on the UK flag or HERE - returnofalterego.tumblr.com for English version!!

blogging... music, text & photo...


© copyright by Anastazija Vržina, 2005-2014.
Sva prava pridržana/ All rights reserved.


Sav sadržaj na ovom blogu autorski je zaštićen, stoga tražite dozvolu za korištenje il' će bit frke.

službene stranice/ official pages:
Anastazija's Official Site
Anastazija's Twitter
Anastazija's YouTube video Channel

čitajte me i na:
venia-mag.net
cmar-net
ravnododna.com
BLOG.HR

Mailto: CLICK here!



pretraživanje returnofalterego.blog
Loading


najava događanja - koncerti

srpanj 2014
01.07. Neurosis, Zagreb, Jedinstvo
03.07. TOP GEAR, Zagreb
09.07. Metallica, Alice In Chains, COB Beč, Krieau
09.07. John Fogerty, Piazza Unita Trieste
10.7-13.7. Masters Of Rock, Vizovice, Češka
10.-13.7. EXIT festival, Novi Sad
15.07. Deep Purple + Gibonni, Zadar, Jazine
15.07. Hugh Laurie, Zagreb, Šalata
17.07. Deep Purple + Gibonni, Ljubljana, Križanke
17.-.19.07. Medvedgradske glazbene večeri, Zagreb, Medvedgrad
18.07. Scorpions, Piazza sul Brenta Padova
20.-26.7. Metaldays Tolmin, Slovenia
23.7.2014. Neil Young, Beč, Austria

kolovoz 2014
01.-2.8. Seerock Graz, Graz Austria
01.8. Joss Stone, Pula, Arena
01.-3.8. Schengenfest (HIM, 2Cellos, Morcheeba, Kiril Džajkovski), Slovenija, Vinica Bela Krajica
02.8. Status Quo, Pula, Arena
02.8. The National, Superuho festival Šibenil
03.-5.8. SuperUho Festival (The National / Fuck Buttons / Black Lips / Repetitor / Punčke / Bernays Propaganda...), Šibenik
06.-9.8. Brutal Assault, Jaromer, Češka
11.-18.8. Sziget festival, Budimpešta Mađarska
12.8. Zaz, Zadar
14.-16.8. Sabaton Open Air, Falun, Švedska

rujan 2014.
04.9. Editors, Zagreb, Tvornice kulture
08.9. Jack Oblivian & Shieks, Zagreb, Tvornice kulture
29.9. Finntroll, Gala Hala, Ljubljana
30.9. Alestorm & Brainstorm, Vintage Industrial Bar, Zagreb

listopad 2014.
01.10. Rage, Budimpešta
11.10. Future Islands, Zagreb, Močvara
20.10. Deathstars, Budimpešta, A38
21.10. Anathema, Beč, Szene
22.10. Deathstars, Beč, Szene

studeni 2014.
06.11. Michael Buble, Arena, Zagreb
09.11. Gaslight Anthem, Zagreb, Tvornica Kulture
16.11. Stiff Little Fingers, Zagreb, Tvornica Kulture
16.11. One Republic, Ljubljana, Dvorana Stozice
19.11. Slash, Austrija,Beč, Stadthalle

prosinac 2014.
04.12. Pips,Chips&Videoclips, Zagreb, Dom Sportova
14.12. Bryan Adams, Ljubljana, Dvorana Stožice

izvještaji/ recenzije

koncerti u slici i riječi:
malo zapela s updatiranjem :)
LENNY KRAVITZ + RAPHAEL SAADIQ 2011, Zagreb
THE HUMAN LEAGUE 2011, Zagreb
RAMMSTEIN + DEATHSTARS 2011, Zagreb
HURTS 2011, Zagreb
GEORGE MICHAEL 2011, Zagreb
APOCALYPTICA 2011, Zagreb
KORN 2011, Zagreb
ARCADE FIRE 2011, Zagreb
BON JOVI 2011, Zagreb
JOE COCKER 2011, Zagreb
SHAKIRA 2011, Zagreb
HLADNO PIVO 2011, Zagreb
ADASTRA 2011, Zagreb
ROGER WATERS "THE WALL" 2011, Zagreb
THE GODFATHERS 2011, Zagreb
FAITHLESS 2011, Zagreb
MAJKE / PIPS, CHIPS & VIDEOCLIPS 2011, Zagreb
PLAN B 2011, Ljubljana
NENO BELAN 2011, Zagreb
MALEHOOKERS 2011, Zagreb
RUNDEK CRGO TRIO, 2010 Zagreb
ĐORĐE BALAŠEVIČ 2010, Zagreb
ZORAN MIŠIĆ 2010, Zagreb
WHITE LIES, PAUL GILBERT, CARIBOU, YANN TIERSEN, ATOMSKO SKLONIŠTE, RUBIKON, 2010, Zagreb
RICHIE KOTZEN, JOE BONAMASSA, JOE SATRIANI 2010, Zagreb
ERIC SARDINAS 2010, Zagreb
GUNS'N'ROSES + DANKO JONES, 2010, Zagreb
THE GOSSIP 2010, Ljubljana
BILLY IDOL 2010, Ljubljana
RUBIKON 2010, Zagreb
ZORAN MIŠIĆ & GIBONNI 2010, Gradiška
MUSE & KASABIAN 2010, Milano
SKUNK ANANSIE 2010, Zagreb
DAVID GUETTA 2010, Zagreb
GIBONNI 2010, Varaždin
GIBONNI 2010, Zagreb
RAMMSTEIN 2010, Zagreb
SPANDAU BALLET 2010, Zagreb
DEPECHE MODE 2010, Zagreb
AUSTRALIAN PINK FLOYD SHOW 2010, Zagreb
THE 69 EYES 2010, Zagreb
PARNI VALJAK 2009, Zagreb
PET SHOP BOYS 2009, Zagreb
BACKSTREET BOYS 2009, Zagreb
SIMPLE MINDS 2009, Split
THE CULT 2009, Zagreb
VOODOO LIZARDS 2009, Varaždin
U2 / SNOW PATROL 2. dan 2009, Zagreb
U2 1. dan 2009, Zagreb
BRUCE SPRINGSTEEN 2009, Udine
CARLOS SANTANA,ERIC BURDON, SOLOMON BURKE 2009, Varaždin
RAZORLIGHT, PRIMAL SCREAM, THE CHARLATANS 2009, Zagreb
SIMPLY RED 2009, Ljubljana
SINEAD O'CONNOR 2009, Ljubljana
TONY CETINSKI 2009, Zagreb
NIGHTWISH 2009, Zagreb
BEYONCE 2009, Zagreb
ERIC SARDINAS 2009, Zagreb
ZDRAVKO ČOLIĆ 2009, Zagreb
TBF & St!llness 2009, Zagreb
BLACKMORE'S NIGHT 2009, Zagreb
PRLJAVO KAZALIŠTE 2009, Zagreb
ZA ĐORĐA NOVKOVIĆA 2008, Zagreb
GIBONNI 2008, Zagreb
WITHIN TEMPTATION 2008, Zagreb
MUSE 2007, Zagreb
IGGY POP, CHK CHK CHK, HOLD STEADY 2007, Zagreb
SONIC YOUTH, NEW YORK DOLLS, HAPPY MONDAYS 2007, Zagreb
THE CULT, ILL NINO, MAJKE, THE SCORPIONS 2007, Koprivnica
INXS 2007, Zagreb
KAISER CHIEFS, PLACEBO, QUEENS OF THE STONE AGE 2007, Zagreb
MICK HARVEY, PAUL GILBERT, HARMFUL, DIRTY THREE, GIPSY KINGS 2007, Zagreb
HLADNO PIVO 2007, Zagreb
KOOL & THE GANG 2007, Zagreb
VATRA RAMIREZ 2006, Zagreb
SEAL 2006, Zagreb
PUBLIC ENEMY 2006, Zagreb
MARIZA + TAMARA OBROVAC 2006, Zagreb
GIBONNI 2006, Zagreb
SIMPLY RED 2006, Pula
JOE SATRIANI 2006, Zagreb
VROOOM, URBAN 2006, Zagreb
SISTERS OF MERCY 2006, Zagreb
SIMPLE MINDS 2006, Zagreb
DEPECHE MODE 2006, Zagreb
SIDDHARTA 2001, Zagreb


fotoputopisi:
putopis Australija I
putopis Australija II
putopis Australija III
putopis Australija IV
putopis Australija V
biljke Australije

pretraživanje po arhivi

recenzije filmova:
Apocalypto
MOTOVUN: prvi dio
MOTOVUN: drugi dio
Grad svjetla
Australia
Wrestler
U vrtlogu igre

priče:
Vaya Con Dios
Mika
Paranoia
Mjesto na kraju svijeta
Titovi nogometaši
29.11.
River's run (Pod mostom)
Neznanac
Za šaku kikirikija i patriotizam
Samo jednom se grebe (pismo jednom uredniku)
Ispovijest jednog psa


poezija:
...nastavit će se
Peron 3
Cesta za nikuda
Prođi me dalje
uz foto "U sumrak" 02
uz foto "U sumrak" 03
uz foto "U sumrak" 04
uz foto "U sumrak" 05
uz foto "U sumrak" 06
uz foto "U sumrak" 07
uz foto "U sumrak" 08
uz foto "U sumrak" 09
December, 31 (31. prosinac)
uz fotos "Arhitektura noću" 01
uz fotos "Arhitektura noću" 02
uz fotos "Arhitektura noću" 03
Bezimena
Prolazi ponoć
Zvezdana prostirka
Snivaj noćas
Bezizlazno je to
Proljetni Blues
Move into my life

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se