srijeda, 29.07.2009.
Ekskluzivno: Bruce Springsteen u Udinama!
Stadion Friuli, Udine - 23.7.
The big Boss - Bruce Springsteen / The E-Street Band
Uf, jel je zaista prošlo 29 godina a da nijednom nisam vidjela Brucea Springsteena na koncertu? Ne mogu vjerovati da mi do sada to nije nijednom uspjelo, ili nije bio blizu, ili je bio rat, ili sam bila dekintirana, ili je (kao i uvijek) bio škrt s brojem koncerata u Europi pa nisam mogla uzeti slobodan dan, ili sam se durila na njega (faza 1987-1995) radi nekih njegovih poteza koji je mogao nepokolebati samo njegove najfanatičnije fanove, ne i mene...
29 godina je prošlo od kada sam čula “Hungry heart” – i to je bilo to.
I konačno, Udine. Dan D. Mogla sam ranije otići u Beč, sada mi je žao što nisam otišla na oba, jer je post factum koncert bio duži i koliko izvještaji kažu publika je bila luđa, no ja sam sebi skontala da ću prije od tri koncerta u Italiji dobiti photo pass nego na jednom u Austriji – i dobro sam to skontala.
Možete zamisliti tu duplu sreću. Istinabog, uvjeti fotkanja nisu uopće bili neki (30 m iza pozornice i fan pita), no fotkati Springsteena nije baš mačji kašalj.
Od svih brojnih dogovaranja tko s kim i kako otići, na kraju sam mrtvo hladno sama sjela u auto i odvezla se u Udine, ništa me više nije moglo zaustaviti, niti fakin vrućina niti dugi put.
Bilo mi je samo važno da se uparkiram pred ulaz po mogućnosti kako bi nakon službenog fotkanja mogla ostaviti opremu i u tren oka biti nazad – dakle najmanji “damage” – izgubljene dvije stvari možda.
Zato sam skoro zaradila sunčanicu :-), ali i odslušala tonsku probu na koju su guslali “Raise your hand” kao da je izvode prvi puta, a na kraju je to ispao instrumental usred koncerta na kojem je Bruce šetao oko publike i sakupljao kartončeke, omotnice, transparente, lutke - ukratko poklone fanova i želje i pozdrave... tako je dobio i lutkicu „bebu Brucea“ s natpisom „Born in the U.S.A:“ što je značilo da bez te pjesme neće ići, pa bila je prva na bisu. Ne znaš jel Bruce zabavlja publiku ili ona njega - ali je zabavno u svakom slučaju.
Vojska fanova se već satima ranije pržila na suncu, ali kada je koncert počeo nešto malo iza 21 h, iznenadilo me da stadion ipak nije bio puncat i rasprodan, bilo je barem još 20% mjesta, što je vrlo netipično za Italiju, rekoše mi – Bruce i Italija se jako vole, talijanski fanovi su navodno najžešći, a koncerti u Rimu i Torinu su bili za infarkt. Bogme se „žabari“ nisu u Udinama toliko iskazali, ali to su vam usporedbe kakve ne možete niti zamisliti. I onako malo hladnjikava publika u Udinama je bila izvrsna i nestrpljiva. Kad smo fotografi ušli u photo pit, to je značilo da ćemo se morati dignuti na stepenice ograde, što je značilo fanovima iza nas zaklanjanje vidika i kada su to shvatili, počeli su nas gađati vodom. Meni je bilo pakleno vruće pa mi je svaka kap vode bila dobrodošla, i nakon što sam glasno uzviknula „Grazie tanto“, odmah sam im postala simpatičnija, naročito jednom securityu koji je bio uz nas.
Krenulo je pakleno sa jako extended verzijom „Sherry darling“, a ni iduća „Badlands“ nije bila kraća – Bruce, ljubim te u oba oka, rijetko nam u prve tri stvari fotografi u prve tri stvari imaju toliko vremena fotkati.
Na trećoj, za koju nisam znala hoće li je ili ne uopće izvesti „Hungry heart“, mi je moj teški fotić skoro ispao iz ruke od uzbuđenja. Desilo mi se isto kao na Muse i The Cultu 2007. kad su među prve tri bile po jedna „moja“ i onda sam zaboravila da moram fotkati. :-))
Nakon što su ludi Talijani iz mene shvatili da pjevam žešće od njih i da nisam papparrazzo, nego fan kao i oni, posve su me prestali gađati vodom.
I ne ovo nije Patti Schialfa, nego njen klon Soozie, koja je isto s E-Street Bandom od 1985. čini mi se, ali tolko liči na nju da mi se čini da ju je Patti tamo stavila samo da Brucea podsjeća nja nju i kada je nema. Malo sam zloćko...
Na marš van sam propustila, iako dobro čula „Outlaw Pete“, „Darlington cunty“ i „Something in the night“, jer je Talijanima, smotani kakvi jesu, trebalo sto godina da poštudiraju kako da nas izvedu van.
Uletila sam brzinom munje nazad i to ravno na tribine, na kojima mi je bilo malo premlakonjava atomosfera, ne sluša se u takvoj atmosferi „Johnny 99“ (bila bi mi draža „Nebraska“ ali hajde) tako da sam se spustila na travu u nadi da ću imati bolji štimung kad krene „Cover me“ i, daj Bože, „Drove all night“.
Na moju žalost, nije svirao niti jednu niti drugu, nego je premijerno izveo čak tri stvari: fenomenalno standard “Summertime Blues”, nezamjetljivu “Be true” i drugi peak večeri “Streets of fire”.
Njegova nevjerojatna energija s skoro 60 kuki na leđima i animiranje publike je kulminirala kada je nekom malom klincu uvalio mikrofon da s njim pjeva refren na “Waitin' on a Sunny Day”, koji je malac sramežljivo ali zdušno otpjevao. Šta nisam bila njegova mama??
Vrlo dojmljiva je bila izvedba i "American Skin (41 Shots)", koja je bila možda najdublji moment večeri.
Kraj je došao bez još jedne moje “The River”, al s “Lonesome Day”, “The Rising”, i “Born to Run”. Dvije-tri pjesme kraće od ostalih koncerata, kud se to desi baš meni?
Čekanje na bis je trajalo kratko, jer bi se valjda stadion urušio da smo ga morali dugo dozivati. Trojka s meni najposebnijeg albuma, “Born in the U.S.A.”, “Bobby Jean” i “Dancing in the Dark” me vratila u mjesto i vrijeme života koje sam mogla gotovo omirisati, teško razdoblje kada me doslovce Springsteenova muzika izvukla. A to se ne zaboravlja.
Na "Bobby Jean" je cijeli bend ušao u publiku, kao ono Hladno Pivo na Jarunu lani - dečki jeste li kada gledali Springsteenov koncert?
Na „Dancing In The Dark“ je prema tradiciji povukao jednu curu na stejdž da pleše s njime. Ne znam je li to bilo spontano ili nije, cura mi je frapantno ličila na Courtney Cox koja je s njim plesala u spotu. Znam samo da bi ja umrla da sam bila gore na pozornici.
Kraj je bio i tužan i veličanstven, ruke u zraku i „šušte“ – s paklenom na kubik “Twist and Shout/La Bamba” i šteta da u nju nije ukomponirao još i “Do you love me” jer to bi bio potres i kataklizma na stadionu.
(“Šuštanje” je interna fora njega i publike, rekoše mi. Za one koji ne znaju što je to, a i ne mogu jer sam ja taj izraz izmislila - otvoriš oba dlana, raširiš prste i mičeš dlanovima lijevo desno „šuštiš“ ).
Primjećujete da nisam uopće spominjala scenu i pozornicu – nemam što - posve obična pozornica, apsolutno ništa posebno. I apsolutno ti ništa više i ne treba.
Dok smo čekali početak koncerta, popričala sam s fotografom Talijanom u photo pitu i on mi je rekao da ga živo zanima kako ću nakon ovog doživiti U2 koncert u Zagrebu.
On mi je tvrdio da mi neće biti tako dobar, jer ono što U2 sada radi je scena i show naušrb muzike i svirke, a kod Brucea toga nema.
Sve je savršeno izvedeno i nije ništa. Taman je razlika tolika – da je to savršen koncert sa zerom ili dvije razlike. U Udinama s dvije zere, jer me zakinuo za 3 "moje” stvari i za 3 po broju ukupnih.
Idem sad malo “šuštati” uz mp3.
