ponedjeljak, 13.07.2009.
Radar festival - pogibija Darka Glavana
Radar festival, Varaždin, 12.7.
Malo sam se žacnula nakon što sam jutros pročitala vijest da je sinoćnji krasan ugođaj Radar festivala u Varaždinu ostao gorka okusa: najglupljim je načinom jedna velika hrvatska ličnost izgubila život.
Darko Glavan poginuo je pod kotačima jednog (da li pijanog?) idiota koji je naletio na njega, usmrtio ga i kukavički pobjegao. Da ja toga/tu ulovim ne bi se dobro proveo. Bolje da ga ulovi policija, i to što prije.
Pisat će se o Darku Glavanu ovih dana, uvjerena sam da će mu sprovod biti jako brojan, no ono što taj čovjek zavređuje je naš ispraćaj u mislima, a ne šušurom. Sjećam se prvih godina mog novinarstva - Darko je već stvorio ugled vrhunskim znanjem o (tada prvenstveno) glazbi i sjećam se kako sam s divljenjem mislila “E, sa su nam svi novinari ovakvi”. Detalja i anegdota bih mogla pobrojati tijekom godina, a zauvijek će mi ostati žao što ga nisam nikad i osobno upoznala iako smo se stalno motali tu negdje. I sinoć smo se mimoišli u Varaždinu, djelovao je zadovoljno... kako je život opak. No, zadnje što će mi se urezati u pamćenje su njegove kratke, sadržajne, ukratko efektne i smislene riječi koje je izgovorio na otvorenju izložbe slikarice Ade Nobilo prije otprilike mjesec dana.
Neka te prate najbolje glazbene note, Darko. RIP.
I kako sad pisati o Radaru na te emocije i raspoloženje koje je ličilo na čilanje uz karipske plaže i koktele uz latino zvuke Santane - kada to više tako ne miriše jutro poslije?
Kao i obično organizatori festivala svak drvi po svome i uopće ne kontaju da ne moš imat tri (4 čak!) festivala u maloj Hrvatskoj unutar dva tri tjedna. Pa onda nijedan nema dovoljno posjećenosti.
Halo organizatori, ste vi čuli za recesiju? Ljudi nemaju para, dajete im da si malo rastegnu te troškove.
U kontekstu s tim je na Radaru bilo upola manje ljudi nego lani jer je igralište srezano na neke čudnovate trećine uzduž pa trećinu poprijeko, a trava zelena s druge strane da se je ni Severina ne bi posramila. I pusta i prazna, samo smo mi fotografi stalno tamo hodočastili do photo pita, tako da smo se pitali jel to ispaša spremna za neko lokalno stado ili su/smo neki drugi te ovce?
Publika raznih godina, prednjačila starija publika koja rijetko ide na koncerte pa je zaboravila da se mora malo i navijati, pjevati i pljeskati na koncertima. Oni su se svi toliko opustili da valjda misle da će neko drugi (prek Student Servisa?) to raditi za njih. Hvala Bogu pa je još uvijek bilo publike koja zna pljeskati.
Line-up je bio OK, uz Voodoo Lizardse (koji su otvorili festival, ali sam ja zakasnila), Salomona Burkea, Erica Burdona & Animals i Carlosa Santanu. Malo manje uz dosadne Zorana Predina & Lačnog Franca (zato kaj ih non stop slušamo u Hrvatskoj - više nego Gibonnija i Severine zajedno, pa dajte dosta više.) i Joea Jacksona, kojeg je slušalo otužnih soma ljudi.
I onda konačno krenulo dobro i kak spada. Eric Burdon je sakupio neku miljontu postavu Animalsa (prva se raspala kada sam se ja rodila, onda si možete zamisliti kakvi su metuzalemi) i dao poprilično živahan i angažiran nastup. Dakle, starci još mrdaju! Nisam baš nešto jako upoznata s diskografijom Animalsa, osim da pouzdano znam da nisam sinoć čula "Don't let me misunderstood" na koju sam se klizala u Domu sportova jedno tri godine zaredom, jedno pet godina nakon što je pjesma bila hit u svijetu. Toliko o tome kako smo bili glazbeno updejt u Jugi.
Ali kažu mi sad da je Eric pjesmu ipak izveo dakle to sam propustila nakon što smo fotografi morali van nakon fotkanja. Kuku-lele.
Zato smo čuli “House of the rising sun” i to je bio jako lijepi retro moment.
I onda je nastala jako duuuuuuuugačka pauza jer sa Salomonom Burkeom nema šale. On teži brat bratu oko 240 kila i treba tog iznimnog pjevača doslovce dostaviti na pozornicu, na kojoj je bio ogromno prijestolje gdje je naravno proveo sav svoj nastup.
Brojna pratnja muzičara, plesačica i instrumentalistica (kad je vojska fotografa ušla u photo pit skoro smo se potukli tko će ih prije poslikat) - scena je izgledala vau. Izvrsno je Burke, ležerno i sugestivno dirigirao svojim nastupom iz prijestolja, kao pravi pravcati kralj. Uz to je ponio i hrpu crvenih ruža koju je kasnije podijelio publici.
Jako me oduševila Salomonove verzije pjesme “A change is gonna come”, iako je bila interpretacijski manje pjevna pa nisam mogla adekvatno pjevati uz nju kako sam se ja najprije zalaufala. Pa onda medley soul standarda s “Lucille” - to isto nisam do sada nikad čula na koncertima. Predobro. I još mi se čovjek nasmijao, samo to nisam ulovila jer sam se i ja njemu nasmijala nazad.
Carlos Santana je naš stari znanac, taj čovjek ima toliko albuma i stvari da štogod izveo je jednako dobro, odnosno nije, nešto je i dosadno ali svirački recimo. Sva sreća pa nije puno zapilio po solažama, na dva dijela i ne predugo. Nakon “Sambe pa ti” i “Black magic woman” je koncert okrenuo u skroz odličnom smjeru.
I mnogo komunicirao s publikom: pozvao je hrpu klinaca na pozornicu iz publike kojima su prefenomenalni vokali Andy Vargas i Tony Lindsay dali šuškalice-instrumente, pa će klinci moć jednog dana reć: “Svirao sam s Carlosom Santanom, a kim si ti? Lokalnim svadbarski bendom?”.
Santana je bio predobar, što naravno ionako svi pod normalno očekujemo, ali da mu bend bude vrhunac vrhunca to je već rijetko da band nije samo "prateći band".
I tako mogu sada nabrajati ...“Oye como va” na koji se općenarodno plesalo i pjevalo..... i tako je završio Radar festival koji nepravedno neće biti upamćen po svirci, nego po jednoj suludoj pogibiji.
