ponedjeljak, 06.08.2007.
Motovun Film Festval - Brdo po mjeri čovjeka
(izvještaj o MFF u riječi i slici Vedrane Trlek i Anastazije Vržina)
U petak, 27.07. nakon stotinu prikazanih filmova, 65 projekcija, 5 koncerata, 8 predavanja u Motovunskoj filmskoj školi, dvije izložbe i pet dana druženja, organizatori, uzvanici i publika Motovun film festivala podigli su čaše, i to ne opraštajući se od održanog festivala nego nazdravljajući slijedećem.
Motovun, srednjovjekovni gradić u središnjoj Istri smješten na brdu od 277 m nadmorske visine, festivalska publika, organizatori i gosti na kraju održanog već se počnu veseliti novom, po riječima Ivana Jakovčića, župana istarskog, "vjerojatno najzabavnijem malom festivalu na svijetu".
Ovdje ste mogli pročitati nešto o povijesti motovunskog filmskog festivala, ali evo još pojedinosti njegovog nastanka. i prije Festivala postojala je "Imaginarna akademija" sa sjedištem u obližnjem Grožnjanu, a njeni su polaznici, zajedno s predavačem Rajkom Grlićem, htjeli hrvatskoj publici prikazati filmove različite od onih koji su se tada prikazivali u sve manjem broju kino-dvorana u Hrvatskoj. Odabrali su Motovun koji je imao hotel i mogućnost prikazivanja filmova na otvorenom, lokalna vlast obećala je pomoć, a ostalo je povijest.
Kako je te 1999. u našim krajevim bila vidljiva potpuna pomrčina Sunca, uz što idu i pripadajuća predskazanja smaka svijeta duhovito su se reklamirali kao posljednji festival na svijetu.
No, najbolju reklamu MFF-u napravili su, nehotice, njegovi protivnici. Mediji i političari koji su u novom festivalu vidjeli incident, oponiranje državno dotiranoj Puli i disidentsko izazivanje vlasti u Zagrebu, privukli su pažnju javnosti. Pulski festival te je godine pomaknut za tjedan dana, da bi se poklopio s motovunskim. Publika se morala odlučiti, i odlučila je.
Festival, zamišljen kao komorni događaj na kojem će nekoliko stotina filmofila uživati u filmovima pretvorio se te, prve, godine u veselicu za 7000 posjetilaca.
Ove godine brojka je gotovo šet puta veća. Krajnja brojka ove se godine vrti oko 40.000 posjetilaca.
(Nemoguće je ne primjetiti moving na ovom Motovunu, no obratite pažnju i na znamenite propelere, zaštitne znakove MFF-a u pozadini.)
Ono po čemu se Festival pamti spoj je odlične organizacije i ležernog nastupa. Organizatori, na čelu s direktorom Igorom Mirkovićem i umjetničkim direktorom Rajkom Grlićem, cijelo vrijeme djeluju kao da su na odmoru, a svatko tko je u životu organizirao nešto složenije od odlaska na plac može samo pretpostaviti koja je količina rada, brige i adrenalina u sve to uložena.
Treba spomenuti da veliki dio posla na Motovun Film Festivalu obavljaju volonteri. Njih 57, od ukupno 170 članova festivalske ekipe prodavalo je karte, razmještalo i skupljalo stolice, dežuralo na rampi i radilo non-stop sve one poslove bez kojih Festival ne bi funkcionirao. Zauzvrat dobivaju smještaj u bivšem staračkom domu, topli obrok, službene majice i besplatan ulaz u kino, ako se uspiju ugurati na prepune projekcije. I uz takve uvjete, za volontiranje se javilo četiri puta više kandidata nego što je bilo mjesta. Pa recite da to nije presedan.
Istinska vrijednost Motovuna njegova je publika, ali smještaj iste i najveći problem.
Jedini hotel i svi raspoloživi apartmani u samom gradu jedva su dostatni za goste i organizatore. Kako je otpočetka bilo jasno da mlada, filmova i zabave željna publika nema sredstava za istarske hotele, već prve godine organiziran je kamp. Od početna dva iznajmljena velika vojnička šatora postavljena pod samim zidinama, kamp je narastao na stotinjak šarenih šatora podno brda, a MFF-u pribavio nadimak "filmski Woodstock".
(pogled na podnožje brda i kamp)
MFF je od samih početaka veliku važnost pridodavao komunikacijskim tehnologijama. Osim besplatne bežične mreže, VIP je pokrio područje Motovuna broadband 3G tehnologijom. A ove godine su prepoznali i vrijednost bloggera, te je otvoren je i službeni blog festivala na kojem trajao i natječaj za službene bloggere festivala. Njih petoro imalo je osiguran smještaj, hranu i ulaz na sve predstave, a preko svojih blogova svakodnevno su izvještavali o festivalskim dojmovima. Grebli smo se svi, ali eto, samo njih petero sretnika je uspjelo. Pošteno je nabrojiti ih: Ariston, Ahasver, Koala, Claire i Ire.
(direktor Festivala je proglasio NAJ MFF bloggericu, Koalu).
GRAD SA ČETIRI PREPUNA KINA
Tijekom dana filmovi su prikazivani u dva zatvorena kina, a večernje projekcije na otvorenom, u „Kino Trg“ i kinu „Barbacan“. Osim filmova iz glavnog programa, svake se večeri prikazivao i po jedan japanski horor.
Posebno je zanimljiva bila projekcija filma "Stranica ludila" Teinoske Kinogase snimljenog 1926. Radi se o nijemom filmu koji se tradicionalno prikazuje uz klavirsku pratnju i naraciju glumca za kojeg se na Zapadu uvriježio naziv benshi. Za ovu priliku iz Japana je došao benshi narator Ichiro Kataoka.
Obilježilo se i 30 godina punka s dva odlična filma: „Punk nije mrtav“ Susan Dynner i naročito „Budućnost je neizvjesna“ iskusnog Juliana Templea, biografski film o Joe Strummeru, vođi neponovljivog banda „The Clash“.
Bile su tu i specijalne projekcije i filmovi „made in Vojvodina“. Zaista je bio teško odabrati. Ove godine otvoren je i video bar u kojemu su gosti i akreditirani novinari mogli pogledati propuštene filmove.
(VIP-ov video kutak)
Da spomenemo i nagrade:
Glavna nagrada je Propeler Motovuna, simpatična skulptura koja je ove godine upola manja, jer su se, kažu, neki dobitnici žalili na probleme prilikom ulaska u avion. Propeler je za zaštitni znak Festivala odabran zbog Josefa Ressela, izumitelja brodskog vijka koji je nekoliko godina živio u Motovunu (ovo sigurno niste znali).
Dakle, Propelerom je nagrađen film "Drago blato", izraelskog scenarista i redatelja Drora Shaula. Film je inače dobitnik nagrade Stakleni medvjed na Međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu i nagrade žirija na Sundance filmskom festivalu. Prikazuje život u kibucu sredinom sedamdesetih kroz priču dvanaestgodišnjaka čiji se otac ubio, a majka psihički oboljela. Dror Shaul i sam je odrastao u kibucu tako da je radio film iz iskustva iz prve ruke.
Publika nije baš bila sigurna da je ovaj film zavrijedio Propeler, većina ovaj film nije ni razmatrala kao mogućeg pobjednika, kao uostalom i ekipa pobjedničkog filma, jer je valjda ne očekujući glavnu nagradu, dan ranije otišla iz Motovuna, pa je Propeler u njihovo ime preuzeo direktor festivala Igor Mirković.
Žiri u sastavu Kujtim Cashku, Miloš Miša Radivojević, Ognjen Sviličić, pod predsjedanjem mađarskog velikog redatelja Istvana Szaba imao je prema njihovim riječima težak posao pri odabiru.
(dio žirija s umjetničkim direktorom festivala Rajkom Grlićem na proglašenju pobjednika)
U najužoj konkurenciji za Propeler je tako bio film "Umijeće plakanja", crnohumorna drama danskog debitanta Petera Shonau Foga, za koji vam sadržaj nećemo prepričati osim da je bolesna i teška obiteljska drama, koja začudo daje konačni efekt odličnog filma.
Posebna priznanja žirija dobili su i "Mirikatanijeve mačke", redateljice Linde Hattendorf, film vrlo hvaljen i od publike, "Šuma žalovanja", redatelja Naomi Kawase i "Red Road", redateljice Andree Arnold.
"Od A do A", nagradu za najbolji prikazani film s prostora od Austrije do Albanije ove je godine dobio dokumentarni film "Problem s komarcima i druge priče", bugarskog redatelja Andreya Paounova. Film prikazuje grad Belen u kojem stanovnike uz komarce muči i nezaposlenost, nedovršena nuklearna elektrana, kao i mračna prošlost. Komentar većine koja je ovaj film gledala jest da se žiri malo "posvadio" s ukusom.
FIPRESCI, nagrada je međunarodnog žirija filmskih kritičara, dodjeljuje se na trideset sedam značajnih filmskih festivala. Ove godine dobio ju je "Hallam Foe", film Davida MacKenzyja.
Film je svakako vrlo dobar, ali bolno predvidljivog kraja.
Glavni glumac, Jamie Bell, kojeg se sjećamo iz filma "Billy Eliot" nagrađenog u Motovunu 2001. i ove godine je bio u Motovunu.
I publika je dala svog favorita: glasala je SMS-ovima, a najviše glasova osvojio je "Svirajte nešto ljubavno", film Gorana Kulenovića u kojem rokeri pristaju svirati na svadbama.
Amnesty International Human Rights nagradu za najbolji film koji tematizira i potiče zaštitu ljudskih prava ove dobio je film "Suša". Režirao ga je Mahmat Saleh Haroun, redatelj iz Čada. Priča je to o osveti i praštanju jednog petnaestogodišnjaka čiji je otac ubijen u građanskom ratu.
Motovun online, nagradu za kratki film dobio je film "Majica" češkog redatelja Hosseina Martina Fazelija. Izvanredan film koji je osvojio i sve simpatije publike.
Priznanje 50 godina dobili su Šime Šimatović i Marija Kohn. Njima u čast u Motovunu su prikazani dokumentarac "Plitvička jezera" i igrani film "Svoga tela gospodar".
Na kraju valja spomenuti još nekoliko filmova koji zaslužuju komentar:
"Panov labirint" meksičkog redatelja Guillerma del Tora nije slučajno pobrao 4 Oscara ove godine. Vrhunski napravljen hibrid prvenstveno fantasy žanra s povijesnim, realnim događajima u Španjolskoj iz doba Francove diktature, sve je prije nego film-igračka. Prilično ozbiljan i na mahove surov film, gdje je fantasy elemenat više poveznica nego lightmotiv priče.
"Moj brat je sin jedinac" talijanski je film drama, s odličnim elementima humora. Priča o dva brata totalno različita karaktera, koji prolaze kroz teške životne i karakterne odluke tijekom 60. i 70.tih godina, čija je ljubav i nestabilno zajedništvo na popriličnoj kušnji, nije nešto što će vas nužno privući u kino, ali će vas dočekati inteligentno "ištrikana" priča, na mahove izuzetno zabavna. Inače nisam ljubitelj talijanskih filmova, ali ovaj me oduševio.
"Joe Strummer: Budućnost je neizvjesna", uglednog Juliana Templea, koji se već podosta puta okušao u filmovima s glazbenom tematikom, i to prilično uspješno. Naravno, ovaj (poduži) film je biografska priča o Joeu Strummeru, leaderu legendarnog punck rock benda The Clash. Obično te biografske priče znaju biti razvučene i pomalo dosadne, no ovo je jedan fenomenalan film - dokumentarac o jednoj od najvažnijih i najzanimljivijih osoba rocka. Osobno sam o Joe Strummeru imala poprilično drugačiji dojam prije odgledanog filma.
Sve će vam biti jasno ako vam kažemo da je film bio posljednja projekcija na festivalu i to u 1.30 ujutro nakon 5 dana tulumarenja i hrpe odgledanih filmova i totalnog umora svih prisutnih, i bez obzira koliko nam se spavalo na projekciji, izdržali smo hrabro do kraja.
VELIKI PARTNERI MALOG MOTOVUNA
Zemlja partner Motovuna ove je godine bila Vojvodina. Ravnica se na brdu predstavila dugometražnim filmovima "Doručak s đavolom", "Kud plovi ovaj brod", "Zimovanje u Jakobsfeldu", "Parlog", "Pop Ćira i pop Spira", kratkim filmovima mladih vojvođanskih autora, dokumentarnim filmom o Želimiru Žilniku, jednom od najkontroverznijih filmskih stvaralaca regije. Prkazani su i filmovi mladih autora sa Festivala europskog filma Palić. Vojvodina se predstavila i duhovitim kratkim filmovima u formi filmskih žurnala prikazivanim prije večernjih projekcija na trgu, ambijentalnim instalacijama svojih umjetnika i zastavama sa Festivala umjetničkih zastava u Novom Sadu.
Vojvođani su osmislili i otvaranje i zatvaranje festivala. Otvaranje je nazvano Noć tucanja, gosti i publika okušali su se u disciplini tucanja jaja, a publici se predstavio i svjetski prvak iz Mokrina, nedaleko Kikinde. Zatvaranje je nazvano Noć kruha i masti, a uz ovaj starinski specijalitet novom festivalu nazdravilo se vojvođanskom rakijom od dunja.
Slijedeće godine zemlja partner bit će Rusija, obilježit će se 10 godina Motovuna i 100 godina od produkcije prvog ruskog filma. Dakle očekujemo iduće godine na zatvaranju votku koja ubija. I još koješta. Rusija naime obiluje kojekakvim znamenitostima.
A kako javljaju dnevne novine, i Indija, zemlja s jednom od najvećih svjetskih kinematografija zainteresirana je za partnerstvo na nekom od sljedećih Motovuna. I veliki vole naš mali festival, kako mu tepamo mi "domaći" jer on odavno više nije "mali". Pa tko ne bi išao u Motovun i slijedeće godine?
