Return of ALTEREGO

nedjelja, 06.05.2007.

Za šaku kikirikija i patriotizam

Usamljeni koraci neugodno su i glasno odzvanjali velikim garažnim prilazom novozagrebačkog naselja. Što se više trudila hodati tiše, to joj se činilo da odzvanja sve glasnije. Nekoliko se puta okrenula i ogledala. Činilo joj se da betonska grdosija skriva uljeza koji je prati. Ništa i nikoga nije vidjela, sve garaže su bile zatvorene, urlanje sirene uzbune zračne opasnosti odavno se utišalo.

- A da ipak odem u sklonište? – pomislila je.
Premišljala se kratko. Nije je mamila slika uplašenih ljudi, zaplakane djece, teškog, smrdljivog zraka i potmulog detoniranja. Tako je ona zamišljala sklonište. Više-manje tako ih se prikazuje u svim filmovima. Još nikad nije bila u nijednom. Neće ni sad.

Negdje iz daljine zaista se začulo detoniranje i paljba minobacača. Brzo je otključala metalna podrumska vrata, uspela se u stan i odjurila u sobu na radio-stanicu, koja gotovo nije prestajala emitirati. Prijavila se.

U stanu je bilo iznimno tiho, što je značilo da je Antun na drugom položaju, vjerojatno na krovu zgrade prati snajperiste drugom stanicom.
Buljila je u mikrofon i ritimički stiskala prekidač nakon svakog prenošenja kodiranih informacija.

- Igrate se rata, a rat je pravi. Djeco pobogu, idite u skloništa i ne izlažite se opasnosti. – kumila je i molila majka svaki put kada bi ih nazvala iz Slovenije kamo se sklonila s najnužnijim stvarima kod familije.

Njima je bilo sve lakše kada su bili sami. Znali su što i zašto nešto čine i oko toga nije bilo puno priče.

Jednom je ona skoro zaglavila pod snajperom dok je nesmotreno preblizu vozila pokraj Maršalke, garnizona iz kojeg su tukli obližnje zgrade. Jednom je skoro i on zaglavio od snajpera sa susjedne zgrade, ali nikad nije saznala što se zaista dogodilo. Samo je Antun drugo jutro osvanuo pomalo izubijan, s loše prikrivenim posjekotinama i totalno mrk i nepričljiv na poduže vrijeme.
Jednom su skoro zajedno zaglavili na neprijateljskim položajima na Pokupskom, omaškom, vozeći cestom po mrklom mraku u zamračenom i neosvijetljenom automobilu, promašivši izlaz sa ceste. Urođeni instinkt na vrijeme ih je upozorio da nešto nije u redu i da se valja okrenuti i vratiti. Naviknuti da bez iznimke poslušaju taj osjećaj, spasili su žive glave.

- Činka, činka – začula je poziv sa CB stanice. Pritisnula je.
- Činka, činka... tu sam Đuro.-
- Danas si doma ili kod dečka? –
Doma je značilo na matičnoj UKV stanici, kod dečka na CB.
- Doma sam. –
- Daj molim te reci mami da joj teta poručuje da bi ostala još dan-dva van grada, a onda bi se vratila. –
Mama je bila njena veza na UKV-u, teta je bila hrvatska veza u Bihaću. Što je točno značila cijela rečenica saznali su nekoliko dana kasnije: značilo da se nekolicina hrvatskih pilota spremaju prebjeći s MIG-ovima iz JNA zračne baze u Bihaću u Hrvatsku.

Hladnoća zida na koji je bila naslonjena grizla joj je leđa. Čučala je u kutu sobe, sklonjena od prozora. Dohvatila je drugi mikrofon, zureći u prozore oblijepljene smeđim selotejpom.

- 9A7BBD, 9A7BBD ... –
I prenijela dalje. Dok je tutnjalo u neposrednoj blizini zgrade.

***


Kuckala je potpeticama koje su odzvanjale Markovim trgom. Nije se ni trudila da hoda tiše. Bila je previše uzbuđena.
Nije očekivala da će joj ponuditi posao u Službi Predsjednika. Tjedan dana prije nije niti očekivala da će biti pozvana na razgovor za posao koji joj je sredila frendica. Nitko od njenih nije poznavao ama baš nikog važnog, niti je ikada bila politički aktivna ni u kojem kontekstu. Pravi outsajder. Radnička klasa.

Bila je i uznemirena. Uznemirena, jer odbiti posao njima kojima se ne odbija posao nije bilo pretjerano mudro. Moglo je istovremeno značiti i opasnost ili apsolutno ništa. Ali to nikad nisi znao. Vremena su bila prevrtljiva. S druge strane, treba od nečega živjeti. Treba naći stalan izvor prihoda. A trenutno joj tu nije sjalo sunce.

Bila jer istovremeno i ljuta. Ljuta, jer je radeći na crno kojekakve posliće, primjerice prevođenje filmova piratskih video kazeta, mjesečno mogla zaraditi i dva tri puta više, taman dovoljno za skroman život, od onoga što joj je umišljeni starkelja, predstojnik Službe, rekao da će joj biti plaća. I to je jedva izvukla iz njega nakon jedno pola sata, jer se stari nije dao u izjašnjavanje nego je kilometar vremena pričao o patriotizmu i kako se svi moramo žrtvovati za novu hrvatsku državu.

- Nabijem te s patriotizmom. – mislila je ona, dok je stari lamentirao. Gledala je njegov odurni podbradak, pozamašnu figuru i debelu guzicu dok je šetkao uredom nakrcanom starinskim namještajem.
- Ti si zategni remen ako možeš, prase jedno debelo. –
Pomislila je na Predsjednikova tri-četri „avijončića“ i jato pobočnika kojima je ona trebala biti „24-on-duty“ koordinator.
- Da mi je sigurnosna služba dan i noć za petama? Da me netko umlatiti ako se sazna da sam ja jedan od dva stvora koji u svako doba znamo gdje je Predsjednik i Vlada? Za šta? Za šaku kikirikija? Za jebeni patriotizam? – diplomatski se je smiješila starome, pripremajući se za ono što će mu kasnije skoro prouzročiti infarkt.

Još je imao izbuljene oči i šokirano lice dok je izlazila iz ureda, s najljubaznijim i najslađim osmijehom kojeg je mogla izvući.

- Ti si luda. – rekao je Đuro kada je došla do Kamenitih vratiju. – Ja bih im se mjesecima klanjao i ljubio im guzicu samo da im smijem gledati uzorito lice.-
- Mislim da ti puno sereš.-
- Ljubomoran sam što se tebi ponudila takva iznimna životna prilika. Zamisli, karijera Moneypenny.- Đuro se cerio.
- Đuro, ako ne začkomiš, prijavit ću te kao petokolonaša i nijedna ti Spomenica niti Zahvalnica neće pomoći. –
- A jesi li je ti konačno dobila? –
- Zahvalnicu? Jesam. Al' se potpisao netko nebitni.-

Neko vrijeme su se šutke spuštali stepenicama s Gornjeg grada. Đuro ju je kriomice promatrao. Znao je kako se osjeća, jer se u biti slagao sa njom, iako je njemu, kao muškarcu, pomisao o hrvatskoj verziji undercover nečega ipak zvučala jako primamljivo.
No, u toj verziji nije bilo Aston Martina, bujnih ljepotica, skupih odijela, rastrošnih putovanja i razvratnih partya.

Ona se okrenula.
- Malko sam zabrinuta. Da nisam pretjerala? -
- Biti će sve OK. Fućkaš šminkeraj. Idemo nazad u rovove. Ah! – bolna grimasa izobličila mu je lice.
Znala je taj uzdah.
Prihvatila je jednu štaku i uhvatila ga za nadlakticu, dok si je Đuro drugom pomagao sjesti na kameni zidić, namještajući batrljak desne noge.

- Moram malčice odmoriti. Peče šrapnel. - rekao je.
Klimnula je.


© 2007.