ponedjeljak, 06.02.2006.
Mjesto na kraju svijeta
Zovem se Barbara. Nije Straisand. Nadjimi.
Hrvatica sam iz Janjeva koja priča aussie engleski s jakim albanskim naglaskom. I nakon svih ovih godina.
Baš me briga.
Živim na kraju svijeta. S drugih stotinjak duša na mjestu koje ćete jedva naći na karti. Neki tu žive jer se nadaju naći bogatstvo, drugi tu žive radi onih prvih - da se obogate na njihov račun.
Ja živim po prvi puta zapravo svoj život.
I nije me briga što živim pod zemljom, u napuštenom rudniku opala. Jer na otvorenom šibaju vrući pustinjski vjetrovi, a ljeti sunce žeže na 60-tak stupnjeva.
No meni je dobro. Baš dobro.
Ja sam n-ta generacija zlatara i draguljara u familiji. Sve jedan vještiji i bolji od drugoga. Bila sam tako dobra da sam čak probila i ustaljene muške žena-čuči-u-kući-i-čeka-da-muško-obavi-posao svjetonazore.
I onda se udala. Izrodila dvoje djece prije nego sam uopće shvatila s kim živim.
I zaradila previše masnica i ostala zaključana nebrojeno puta u kući, spriječena da svoju sve-je-to-naše radnju otključam familijarnim radnicima koju su čekali na ciči zimi i šibajućoj kiši.
Dok je on radije s pištoljem pod jaknom čuvao bogatije od nas dok se kockalo za velike pare.
I onda sam prelomila. Jedno sam jutro, zaključana, odlučila otići na kraj svijeta.
Ostavila sam sve. Radnju sam prodala jednu večer nekom židovskom bogatunu s debelim vezama za smiješno malo novaca samo da o tome šuti dok ne nestanem.
Ostavila sam i djecu. Nadala sam se da će razumjeti. Bila su već dovoljno velika.
Ipak, bilo mi je teško.
White Cliffs.
Nikad nisam čula za to mjesto dok nisam pobjegla u Australiju. Ni onda.
Saznala sam za njega onog časa kada sam došla tamo nakon dugog i iscrpljujućeg puta u ništa. Lutala uokolo, tražila svoj život i sebe.
U starudiji kamioneta koja me je ipak dovela na cilj.
Žedna. Uplašena čudnom, velikom, pustom zemljom.
Ušla sam u White Cliffs i ostala.
U mjestu s pedesetak kuća i mravinjakom rudnika. Istina je što kažu, s neba izgledaju kao Mjesečevi krateri.
Sretna sam kao nikad. Obrađujem opale i zlato, srebro i broncu. Imam svoju radnju. Izdala sam knjigu o skupocjenom nakitu. I svi u Australiji znaju za mene.
I da ne znaju.
Baš me briga.
Udišem slobodan zrak bez pravila.
Kakvih pravila može biti u mjestu na kraju svijeta?
© siječanj, 2006
read my words
