Return of ALTEREGO

nedjelja, 29.06.2014.

PRINCE u Beču - još uvijek itekeko aktualan i jači nego ikad prije

Da dugo me nije bilo, neke tužne stvari su se dogodile u međuvremenu, ali eto Return of Alterego opet jaše :)

PRINCE & 3RDEYEGIRL – Austrija, Bec, Stadthalle, 7.6.2014.

Trebalo mi je ravno 28 godina da uhvatim Princa uživo i konačno se to desilo u subotu u Beču. Od prvog neuspjelog pokušaja da ga vidim na Wembley Areni 1986. kada je harao svjetskim pozornicama i dijelio slavu s Michaelom Jacksonom i Bruce Springsteenom, svakim u svom razdoblju najveće slave, iako drugih glazbenih izričaja, to je bio triumvirat frajera koji su vladali. Kako i zašto Princa nisam odgledala tada niti kasnije nije bitno osim da sam prije dva tjedna kada je neočekivano na vrat na nos objavio koncert u Beču, odjurila gore glavom bez obzira pa što bilo. Foto akreditacije nisu dali NIKOME, pa tako i nema fotogalerije da je razgledate. Ne samo što nije dozvolio službeno fotografiranje nego nije dozvolio NIKAKVO fotografiranje, redari su se zalijetali u publiku i na smartphone, što da vam kažem…
Očito mu je sama činjenica da mu je bio 56. rođendan bila prebolna, pa je tamo negdje u pola koncerta kada mu je Stadthalle spontano otpjevala “Happy Brithday” umjesto da bude ganut ili barem da mu bude drago i da se onak emotivno zahvali – Prince je u svom stilu hirovito rekao nešto “OK hvala, ali ja bih radije bio mlađi, a ne godinu dana stariji.”

Sve ostalo (osim nefotografiranja) je bio – savršenstvo. Nema mnogo izvođača preko 55. koji skaču, sviraju i pjevaju i zabavljaju kao što to radi Prince. Možda ima 56. ali je barem pokretljiviji duplo od mnogih mlađih kolega.
Sasvim sigurno da stari zavodnik dobiva malo juicea i od pratećeg mu benda kojeg je složio od tri službena komada, i dva neslužbena, a zovu se 3RDEYEGIRL. Možemo mi lamentirati o Princeovim slabostima prema lijepim ženama u bendu, ali ruku na srce, sve koje su ikad svirale sa Princem su bile vrhunske sviračice (pjevačice možda i ne) i to ne neka tamo “žlj” liga, već među najvišima. Prince je fakin glazbeni perfekcionist, svira more instrumenata i to ne napola, već neke briljantno i na lijepe oči nikad nije vodao sa sobom nekoga tko nije svirački sjajan, što se za poneke druge velike izvođače i ne može reći. Jer 3RDEYEGIRL u ovom slučaju nisu samo sviračice (i pjevačice) to su izvođačice sa energijom, srcem i saftom, u totalnoj harmoniji s osebujnim i teškim Princem – a to radi razliku.


Koncert je trajao debelo preko dva i pol sata uz 4 bisa i dosta remikseva ili umiksavanja snippeta poznatih pjesama u vlastite pa je dolje napisana setlista malo i manjkava.
Ovo mi je bio prvi put (iako to redovito radi i Springsteen pa i U2 ali u par pjesamaa, a ne cijelo vrijeme) da nazočim jednom takvom “remiksiranom” koncertu da nijedna skoro pjesma ne izgleda u cjelosti kakva treba biti – i makar mi je bilo jako neobično bilo je sjajno. Neke izvedbe su bile tako drugačije da mi je trebalo vremena da raspoznam pjesme. Onima koji su slijepo zalijepljeni za neke poznate izvedbe sigurno ne bi posve sjelo tako nešto, ali takvi ionako ne slušaju a kamoli gledaju Princea.
Mijena je kod Princea sve.

U svakom slučaju vrlo efektan show je počeo primjereno s “Lets’s Go Crazy” u kojoj su 3RDEYEGIRL odmah pokazale od kakvog su tijesta, a Prince da nije posustao ni časka od 80-tih ili 90-tih iako je komercijalizacija njegovih albuma posustala već odavno.
U tome i leži tajna zašto su me mnogi s jednom podignutom obrvom čudno gledali kada sam rekla da idem/bila sam na njegovom koncertu: “Al’ je on još aktivan?” Je itekako, i radi kvalitetnu glazbu ali ne radi hit singlove i ne šljivi Internet pol posto kao niti web stranice (nema ih) i slično i logično je da u ovo moderno tehnološko doba bez toga si kao mrtav.
Ako mu se išta ne može odreći a to je integritet i dosljednost kao karakterno tako i glazbeno. A to je za RESPECT.

Primarno kralj R&B i funka kojeg je kopirao i naš pokojni Dino Dvornik, sjajno pliva i u synthpopu, r’n’r, a naročito u hard ili heavy rock zvuku. Što i ne znate dok ne prisustvujete na jednom njegovom koncertu pa vam onako podmuklo ubaci petardu i odradi dvije tri (“Guitar”, “Plenum Electrum” (što je naziv njegovog novog albuma koji uskoro izlazi!) i “Empty Room”) stvari u takvom hard rocku i s takvim solažama da se mogu smrznuti i daleko poznatiji hard rock gitaristi.

Uostalom, Prince je uvijek na listama prve lige gitarista, a ovisno o žanru liste je niže ili više rangiran, ali to je samo zato jer je primarno poznatiji kao funk i R&B. Ako mene pitate on je toliko blizu Jimi Hendrixu samo što je potonji poznatiji po svom sviranju gitare. Većina znalaca rocka će vam bez mnogo razmišljanja reći da je “Purple Rain” vjerojatno najbolja rock laganica ikad napisana, a njegov solo pjesme se ubraja u najjače ikad odsvirane (ne najbrže, ne najpreciznije, ne ono naj naj nešto gitaristički, već najdojmljivije odsvirano, a znalački).

I to je ono što uzdiže Princea i njegov koncert: on je kompletan izvođač, on neće forsirati nijedan dio na račun drugih, sve je savršeno izbalansirano.
Osim možda onog što govori. Malo iritantno (ne stoga jer nisam Bečanka) jer ponovio jedno sto puta “Viennaaaaaaaaa” u kojekakvim kombinacijma, pa mi se čini da mu od svega najviše zapinje šira komunikacija s publikom.
Ipak sve to pričamo u takvim smiješnim dozama, kojih drugi izvođači imaju na tone (lošeg).

Iako me se najviše dojmio prije spomenut trio hard rock prašenja, naročito se gitaristica 3RDEYEGIRLa istakla fenomenalnim sviranjem na “The Beautiful Ones”, ali ni basistica bogme nije zaostajala naročito na “Hot Thing”. I naravno tu je bio emotivni element na “Purple Rain”, a preizvrstan je bio cover prastare, opake rock laganice “Crimson and Clover” sa spontanim zbornim pjevanjem dvorane “Over and Over” u hipnotičkom ritmu nekog napjeva, badass izvedba nema sumnje iako posve drugačija od recimo meni najbolje verzije Joan Jett & The Blackhearts.

Četiri bisa na kraju govore više nego dovoljno, zar ne?

Oznake: Prince, koncert, live, nastup, rock, funk, R&B, Beč, Austrija, 3EYEDGIRL

29.06.2014. u 23:40 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 23.09.2013.

Goribor među najjačim imenima regioonalne glazbene scene



GORIBOR – Zagreb, Vintage Industrial Bar, 20.9.2013.
Srpski alternativni rock bend Goribor koji je u svojoj podugoj glazbenoj karijeri s tek dva snimljena studijska albuma, pomiješao zavidan broj žanrova od experimentalnog rocka, bluesa, stoner rocka, trip hopa, funka, pa čak i jazza. Ako vam to sve zvučio suludo, oni koji su preslušali Goriborovu glazbu, naročito njihov aktualni album “Evo je banje” koji je objavljen već prije dobrih godinu i pol dana, reći će vam da je taj “mišung” sjajan. Ubacite u glazbenu podlogu i sjajne sihove frontmana Aleksandra Stojkovića “ST-a” koji plastično ocrtavaju postkomunističku realnost i stanje uma u bivšoj Jugi, te na kraju i izvedbe uživo svega toga, to je možda i najvažnija karika u percipiranju Goribora – dobijemo jedan od najvažnijih bendova postjugo regije. Na posve drugi način ali jednako snažno Goribor me podsjeća na, po meni najveći bend bivše države: Ekatarinu Veliku.
To je bend više za “izgubljene genracije” dakle stariju ekipu koja i dalje više cijeni stare načine nezdravog uživanja (od “napušenosti”, cigareta do žestice) nego nove trendovske, no zdrave načine života. No sinoć je koncert u Vintage Industrial Baru, novijem propulzivnom i zagrebačkom klubu, pokazao i suprotnu stranu tog mišljenja: lijepi broj vrlo mladih, klinaca, studenata popunilo je prve redove ispred bine ili se motalo po pokrajnjim prostorijama.
Ili su zalutali misleći da će doćivjeti nešto trendovski ili su “ukopčali” u čemu je stvar te da se Goribor neminovno pokazuje kao jedan od najbitnijih bendova na ovim prostorima.

Nakon više od godine dana live nastupa u Zagrebu, Goribor je nastavio promovirati aktualni album “Evo je banja”, te kada se objavilo da će nastupiti 19.9. u Vintageu, koji je svakako jedno od par “pravih” rock lokacija u Zagrebu, ali istovremeno nesretne konstrukcije odnosno rasporeda prostora u kojima se dešava “usko grlo”, nesnosna guvža i manjak zraka kada se rasprodaju karte – i to se upravo dogodilo. Koncert je ubrzo rasprodan a onih šesto vlasnika karata za koncert nije niti slučajno bila brojka koja je mogla zadovoljiti apetit Zagreba za Goriborovim nastupom, te je tako dodan još jedan koncert, onaj sinoć. Nisam sigurna je li i taj bio rasprodan ali Vintage je bio opet pun. A bend je odlučio da je ovo TO i najavio snimanje obiju koncerata i nadajmo se, live izdanja DVD/CD-u.

Ništa vas zaista ne može pripremiti na live nastup Goribora. Ako je ikoji bend boemskog live nastupa koji sam do sada gledala, Goribor su najbližiti tome. Glavnina glazbene podloge pušta se sa matrice, točnije pušta je Stojković – što djeluje posve u neskladu s njegovim zanosom u pjevanju/recitiranju stihova, te izgledom jako napušenog “middle aged mana”, koji s druge strane ima snažnu karizmu a la Goran Bare, a da ne čini ništa na pozornici od Baretovih standarnih “movementa” osim što se grćevito drži mikrofona (a i to bočno na stageu) tu i tamo baci pogled ili koju riječ prema publici.
Njegov odnos sa stalkom mikrofona uz obavezno držanje poluizgorjele cigarete postat će mit, čini mi se. Toliko je interpretacija dojmljiva.
Bubanj je zapravo jedino što na pozornici Goribor još nekako drži u rock smjeru, dok Miroslav Užarević na basu i gitari te Željko Ljubić “Piti” doktor gitare “plove” svim mogućim drugim žanrovima, najsnažnije kako trip hopovski prelaze u blues ili jazz stvarajući hipnotičku nadrealnu glazbenu sliku. Ljubić svira tu gitaru kao da sastavni dio, jedan od udova tijela.

Ali najbolji, ali i najšokantniji dijelovi koncerta za dio publike su oni “kockasto”, sumanuto izvedeni: Ljubić krene sa solom taman onda kada Stojković da znak da pjesmu treba završiti. Takva spontanost, bez obzira što mnogima pokvari izvedbu neke pjesme jest ono što neki bend čini da ima onaj “X faktor”.

Oznake: Goribor, koncert, live, Zagreb, alternativa, blues-rock, trip-hop, vintage industrial bar

23.09.2013. u 19:58 • 1 KomentaraPrint#

petak, 13.09.2013.

Gibboni - 20 godina hrvatskog Springsteena



GIBONNI - Tvornica Kulture, zagreb - 12.9.2013.


Netko će reći čemu to „fanovsko“ praćenje nečijih koncerata na jednoj te istoj turneji i – imao bi pravo. Uglavnom. No, postoje oni raritetni umjetnici za koje to jednostavno ne vrijedi. Baš obratno, to vam dođe kao životno potrebit lijek lijeka koji se daje u više doza.

Bez prevelikog pretjerivanja, Gibonni je jedan od tih rariteta u nas. Nije sad ni bitno je mu ovaj ili onaj album mrak ili nije, loš i prosjek ionako nisu nikad, a u gornjoj kategoriji je u pitanju samo nijansiranje veće ili manje i eventualno „sviđa mi se jako ili ne baš toliko“. Ako ćemo o njegovom novom albumu „20th Century Man“ iako je nama „tu kod nas“ to sve već viđeno pa nema neke ekstaze, bitnije je pitanje kome je vani taj album namijenjen i je li on prenio stranoj publici ono što Gibu čini Gibom. Po meni nije baš pretjerano, ali to opet ima veze samo s time koliko će fanova vani dobiti ili ne, para zaraditi ili ne, kvaliteta opet nije upitna. Ono što je mene sinoć jedino učinilo nesretnom kada sam se vratila s još jednog maratonskog Gibinog koncerta jest saznanje da je taj album mogao biti dramatično bolji da se je možda manje razmišljalo (i možda kalkuliralo), a više prenijelo ono što Gibo radi uživo. Angloameri kažu za neki koncert koji te raspameti do daske da je bio „killer“ (ubojica). Ne sjećam se da sam ijedan Gibin koncert odgledala (a bilo ih je tijekom godina) a da nije bio killer. Eh, da je taj feeling prenijet na jako dobar „20th Century Man“ danas bi Gibin album gledali na top listama iTunesa i sličnih uz odabrano društvo svjetske elite…

Ki bi da bi, nama „odmjerenim kvazi fanovima“ bilo je napeto čuti na što te njegove nove engleske pjesme liče uživo. A kad ono pomalo razočaravajuće, Gibo je s novog albuma izveo ravno tri pjesme. Razočaravajuće zato što su zvučale jebeno dobro i bilo ih je premalo.

Koncert je radi loše prognoze na kišu (koja na kraju nije padala) prebačen s otvorenog – intimne atmosfere zagrebačkog Griča u sličnu, također intimniju atmosferu Tvornice Kulture koju je dupkom napunilo 1200 gladnih nove doze srca, duše i nade. I optimizma. U ova vremena kredita u švicarskim francima koje je čak i Gibo spomenuo da ti grane sunce kad otplatiš zadnju ratu i skineš ga s kičme, Gibini koncerti i ritualni momenti tijekom koncerta su maltene ko' kruh i voda.

Dok smo čekali da se Gibo sa svojom žestokom instrumetalno-pjevačkom svitom konačno pojavi na pozornici Tvornice (kasnio je 20tak minuta a la celebrity stil), prežvakavali smo neke prošle događaje i situacije one vezane uz Gibu i one koje uopće nisu. I vrtiš si film i čini ti se kao jučer, mularija koja sluša svoje vršnjake iz Osmog putnika, pa njihovog odbjeglog pjevača koji piše croonerske (zabavne) pjesme našim tada (pa i sada) velikim Jugo zvijezdama, sve do „Zlatnih godina“. A to je tek bio početak, onaj pravi. Ova je Gibina turneja proslava njegovog 20.-godišnjeg rada bolje reći, nezaobilazne ikone naše glazbene scene. 20 godina? WTF? Kako je pobogu prošlo već 20 godina? Pa u samo par godina više radila sam kojekave zvizdarije u srednjoj i sjećam ih se kao jučer.

No lako za prisjećanja, sve nas po glavi lupa visoki JMBG ali najbolje je kad to ne samo da ne osjećaš nego još uz to imaš dojam da smo tek započeli.
Sve se to na ovaj i onaj način sinoć provlačilo kroz koloplet prekrasnih, evergreenskih Gibinih pjesama, srčanog zbornog pjevanja, mnogih suznih očiju i prsiju punih onog feelinga kojeg se ne srame ni najjači macho-mani. Od početne „killerske“ „Činim pravu stvar“ (s kojom je i zaključio koncert) preko „Zamoli me“, „Ako me nosiš na duši“, legendarne „Tempere“ i tako sve do završetka „regularnijeg“ dijela koncerta, već spomenutih „Zlatnih godina“ uz Gibino tipično „došaptavanje“ publici svojih misli, ponekad zbrkanih ali iskrenih, zabavnih pričica i zahvala publici – onoj koja ga nosi od samih početaka i onoj koja je stasala kasnije ili ga prepoznala kasnije.

Intimna atmosfera koncerta Gibu je nagnala da spomene kako „su svi novinari otišli na Manu Chao, pa možemo pričati otvoreno bez ustručavanja da to neće drugi dan osvanuti u medijma“ bila je dobra varka. Ili nas nije vidio ili nije smatrao da smo „oni opasni“, ali je trenutak bio iznimno zabavan.

Prigodno proslavi obljetnice, dobili smo poklon i mi – Gibo publici nije dao tortu nego raritet, što je na kraju ispalo slađe nego bilo koja torta – pjesmu koju godinama nije uživo izveo „Nepobjediva“. Nije ju trebao tako dugo držati u zapećku, ali ju je „izvadio“ u najbolji mogući trenutak u vremenu.
Da li radi same činjenice da smo dobili nešto što nismo očekivali a radi čega smo bili sretni, ili radi stvarnog značenja te prekrasne pjesme, ili nečeg trećeg, sinoć smo iz Tvornice izašli (ponovo) nepobjedivog duha.

Sve u životu je „roller coaster“, kotač pa tako i ova priča: jednako takvog raspoloženja odlazi se sa koncerta, recimo Brucea Springsteena. I kad dobiješ jednu takvu dozu, ideš po još jednu. I još jednu. Nisam slučajno spomenula Springsteena. Uz dužne glazbene, socijalne i karakterne razlike među njima, ostaje činjenica da usprkos umjetničkim mušicama koje ima svatko od njih pa tako i Gibo, Gibonni jest nama ono što je Springsteen Americi. Raritet.



Oznake: Gibonni, koncert, live, Tvornica Kulture, turneja 2013

13.09.2013. u 18:22 • 6 KomentaraPrint#

nedjelja, 11.08.2013.

Leonard Cohen - poezija pod zvijezdama


LEONARD COHEN – Pula, Arena, 2.8.2013

Prije točno tri godine Hrvatska je imala čast da u njoj gostuje jedan od najvećih živućih kantautora u moderno glazbenoj povijesti, Leonard Cohen. Koncert u Areni Zagreb prepričava se i dan danas. U međuvremenu je izdao novi, odlični album “Old Ideas” i odlučio opet na turneju. I pomalo neočekivano, evo Cohena opet u Hrvatskoj!
Ovog puta kulisa je bila pulska Arena, koja navečer uz svjetla reflektora s pozornice i onih prirodnih sa neba teško da neće očarati i natvrdokornije i kada je u pitanju običniji glazbeni doživljaj, a kamoli ne koncert Leonarda Cohena.

Leonard je lakim korakom skoro doskakutao na pozornicu i uz taktove uvodne “Dance Me to the End of Love” brzo dao do znanja da se neće štedjeti. Njegovo već legendarno klečanje pred vrsnim muzičarima svog pratećeg benda dok netko od njih svira solo dionicu ili izvodi neku bravuru na svom instrumentu vidjeli smo nakon te prve pjesme još nekoliko puta i za nekoga tko je u tako poznoj dobi, zaista je izuzetno aktivan i pokretan..

Cohenov i dalje besprijekorni baršunasti glas dobio je punu snagu već na “Bird on the Wire” i nakon toga smo slušali suho zlato od vokala. No ne samo njegovog. Kao izvrsna protuteža starom mačku bile su njegove tri prateće pjevačice sve odreda vrhunskog kalibra i anđeoskih glasova, sestre Webb i Cohenova dugogodišnja suradnica Sharon Robinson koja je samostalno izvela “Alexandra Leaving”s takvim feelingom da je dobila zaslužene ovacije publike i prije kraja pjesme. I Charley i Hattie Webb su briljirale, uz uvodno Cohenovo recitiranje početka “If It Be Your Will” sestre su se u nastavku pratile same s gitarom i harfom i dovršile pjesmu baš fenomenalno.

Koncert je bio podijeljen u dva seta, s malom pauzom od oko 15-tak minuta. Cohen je osim toga i poseban zabavljač. Na svoj se račun diskretno našalio na “Tower of Song” na kojoj se sam pratio uz klavijature sviravši solo na “dva prsta”, dobio gromoglasan aplauz a zatim upitao publiku: “Rugate li se vi to mom sviračkom umijeću?”

Cohen je setlisti dodao i nekoliko pjesma sa novog “Old Ideas” pa samo tako ostali bez recimo “In My Secret Life”, no nitko se nije žalio. Tamo negdje na “I’m your Man” digla se publika i sa stolica ispod pozornice i tako ostala do kraja koncerta koji je još potrajao lijepo vrijeme. Čuvenu “Hallejujah” koju smo čuli u toliko različitih verzija i koja nekima već ide van na uši, Cohen je uspio izvesti malo drugačije, svježe. “First We Take Manhattan (than we take Berlin)” dobila je onaj žestoki ritam i izvedbu kakvu pamtimo od Joe Cockera.

Drugi bis je završio s “Closing Time”. No to je bio samo dobar štos, jer smo dobili i treći bis koji je odmah počeo zabavno, s “I Tried to Leave You”. I za kraj, toliko popularni coveri - revijalna plesna good oldie “Save the Last Dance for Me” rasplesala je i one koji su do tada smo guštali ili bili u zen stanju.

Okruglih 3 sata čistog koncerta – to se danas pripisuje rijetkim velikanima. Neka, jer publika uživa ko’ prase :-)

Oznake: Leonard Cohen, koncert, live, show, Arena, pula, folk-pop, Pop, kantautor, Old Ideas

11.08.2013. u 21:55 • 3 KomentaraPrint#

utorak, 16.07.2013.

THE NATIONAL i Zagreb se i dalje jako vole



Kad netko u Hrvatsku dolazi drugi – treći put to znači da mu se ovdje svidjelo. Kad netko dolazi četvrti ili peti put, kao sinoć The National – onda mora da mu je prokleto dobro nastupati kod nas. Javna je tajna da se američki alternativni r’n'r band i Hrvatska (Zagreb točnije) jako vole i to je tako jasno vidljivo na svakom The National koncertu.
Sjajan ugođaj zagrebačke Šalate, iako malo neočekivano ne popunjene do posljednjeg mjesta, pod vedrim nebom fenomenalno ugodne večeri jasno je govorio što nas (opet) čeka.
Simpatična predgrupa Local Natives svojim je alternativnim grooveom sasvim lijepo zapunila teško čekanje glavnih zvijezda, iako da su nas oborili s nogu – nisu. Malo premonotone vokalne dionice, no imaju potencijala, pa im želimo da nakon dva izdana albuma na trećem ipak malo promijene stvari utoliko da budu ipak u konačnici glazbeno zanimljiviji.

No realno, rijetko koga je baš bilo briga sinoć za Local Natives, budimo iskreni. The National se jedva čekao i kada su se svjetla ugasila u toplo ljetno predvečerje i kada je The National stupio na pozornicu nastala je zaglušna galama. Počeli su netipično, s odličnom novom pjesmom s aktualnog albuma „Trouble Will Find me“ – „I Should Live In Salt”, nastavili s “Don’t Swallow the Cap“ a publika u parteru je već pjevala sve dok se već kao treća na setlisti nije našla „Bloodbuzz Ohio“ koja pritegnula i tribine na zborno pjevanje.

TheNational 02Bend je inače poznat kao poprilično statičan na pozornici uključujući pjevača Matta Berningera, koji se u pravilu primi za stalak mikrofona kao da mu je to zadnje u životu i tako provede većinu koncerta, no to samo radi očigledne zanesenosti u (fenomenalnom) izvođenju pjesama. Vokalno rastura po punoj crti naročito kad pjesmama doda onu žešću notu, kada zapara urlikom na nekom dijelu i urlajući otpjeva neki dio, ili kada posve smireno i skoro nježno otpjeva neku laganiju dionicu.

No i „statičan“ Matt u Zagrebu nije statičan: sinoć smo imali dojam kao da je imao petardu u stražnjici koliko je mrdao simo-tamo, doslovce je na svakoj drugoj pjesmi (OK, možda trećoj) bio u publici, stalno je silazio s pozornice, a publika je svaki njegov silazak burno pozdravljala toliko da nam se u jednom trenutku činilo da smo na nekom recimo Justin Bieber koncertu. Matt je očigledno svako malo u publici vidio nešto što ga je privlačilo, pa je tako u jednom trenutku ugledao nekoliko djevojaka s rozim zečjim ušima na glavi, sišao s pozornice uzeo jedne i nabio si te zečje uši na glavu i vratio se na pozornicu. Prešašav moment.

Bend je pratio Matta savršeno. Bubanj i bas su rasturali, puhači su dali takvu punoću pjesmama i zvuku da je i zvuk na Šalati bio nizašto (a nije bio naravno odličan, Šalata je akustično sjajna) bilo bi opet odlično.
Koncert je završio u regularnom dijelu nakon kratkih sat i pol s kultnom, predobrom „Fake Empire“ na kojoj se Šalata maltene tresla. Na bisu su izveli još pet pjesama i završili s extra produženom akustičnom „Vanderlyle Crybaby Geeks“, na kojoj se cijeli bend skupio u grupu na pozornici a Matt ne bi bio sretan da opet nije sišao u publiku, ali ovaj put malo konkretnije: prvo se zaletio lijevo skroz oko ograde partera takvom brzinom da nismo stigli niti isukati i namjesiti fotoaprate na vrijeme – i već je bio na ogradi puštajući publiku da radi s njim doslovce što hoće, a mi smo se samo divili kako tako visok čovjek poput Matta ne klepne s te ograde i kako dobro balansira jer ga nitko nije držao ako ne računamo da je on navlačio kabl od mikrofona skoro do polovice Šalate.
Publika je tako burno regairala (a tko ne bi) da je to bio pravi urnebes. Nakon što se vratio nazad do pozornice, isto je napravio i s desnom stranom. Zaključili su nakon dva sata svirke na žalost skoro tempirano prije 23 sata radi znamo već, glupe gradske zabrane.

Da je ovaj koncert bio u nekoj dvorani, ovaj koncert bi trajao garant još barem pola sata. jer se nikome nije dalo doma...

Oznake: The National, koncert, Zagreb, Šalata, open air, live, 2.7.2013

16.07.2013. u 12:09 • 1 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< lipanj, 2014  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Komentari da/ne?

CLICK on the UK flag or HERE - returnofalterego.tumblr.com for English version!!

blogging... music, text & photo...


© copyright by Anastazija Vržina, 2005-2014.
Sva prava pridržana/ All rights reserved.


Sav sadržaj na ovom blogu autorski je zaštićen, stoga tražite dozvolu za korištenje il' će bit frke.

službene stranice/ official pages:
Anastazija's Official Site
Anastazija's Twitter
Anastazija's YouTube video Channel

čitajte me i na:
venia-mag.net
cmar-net
ravnododna.com
BLOG.HR

Mailto: CLICK here!



pretraživanje returnofalterego.blog
Loading


najava događanja - koncerti

srpanj 2014
01.07. Neurosis, Zagreb, Jedinstvo
03.07. TOP GEAR, Zagreb
09.07. Metallica, Alice In Chains, COB Beč, Krieau
09.07. John Fogerty, Piazza Unita Trieste
10.7-13.7. Masters Of Rock, Vizovice, Češka
10.-13.7. EXIT festival, Novi Sad
15.07. Deep Purple + Gibonni, Zadar, Jazine
15.07. Hugh Laurie, Zagreb, Šalata
17.07. Deep Purple + Gibonni, Ljubljana, Križanke
17.-.19.07. Medvedgradske glazbene večeri, Zagreb, Medvedgrad
18.07. Scorpions, Piazza sul Brenta Padova
20.-26.7. Metaldays Tolmin, Slovenia
23.7.2014. Neil Young, Beč, Austria

kolovoz 2014
01.-2.8. Seerock Graz, Graz Austria
01.8. Joss Stone, Pula, Arena
01.-3.8. Schengenfest (HIM, 2Cellos, Morcheeba, Kiril Džajkovski), Slovenija, Vinica Bela Krajica
02.8. Status Quo, Pula, Arena
02.8. The National, Superuho festival Šibenil
03.-5.8. SuperUho Festival (The National / Fuck Buttons / Black Lips / Repetitor / Punčke / Bernays Propaganda...), Šibenik
06.-9.8. Brutal Assault, Jaromer, Češka
11.-18.8. Sziget festival, Budimpešta Mađarska
12.8. Zaz, Zadar
14.-16.8. Sabaton Open Air, Falun, Švedska

rujan 2014.
04.9. Editors, Zagreb, Tvornice kulture
08.9. Jack Oblivian & Shieks, Zagreb, Tvornice kulture
29.9. Finntroll, Gala Hala, Ljubljana
30.9. Alestorm & Brainstorm, Vintage Industrial Bar, Zagreb

listopad 2014.
01.10. Rage, Budimpešta
11.10. Future Islands, Zagreb, Močvara
20.10. Deathstars, Budimpešta, A38
21.10. Anathema, Beč, Szene
22.10. Deathstars, Beč, Szene

studeni 2014.
06.11. Michael Buble, Arena, Zagreb
09.11. Gaslight Anthem, Zagreb, Tvornica Kulture
16.11. Stiff Little Fingers, Zagreb, Tvornica Kulture
16.11. One Republic, Ljubljana, Dvorana Stozice
19.11. Slash, Austrija,Beč, Stadthalle

prosinac 2014.
04.12. Pips,Chips&Videoclips, Zagreb, Dom Sportova
14.12. Bryan Adams, Ljubljana, Dvorana Stožice

izvještaji/ recenzije

koncerti u slici i riječi:
malo zapela s updatiranjem :)
LENNY KRAVITZ + RAPHAEL SAADIQ 2011, Zagreb
THE HUMAN LEAGUE 2011, Zagreb
RAMMSTEIN + DEATHSTARS 2011, Zagreb
HURTS 2011, Zagreb
GEORGE MICHAEL 2011, Zagreb
APOCALYPTICA 2011, Zagreb
KORN 2011, Zagreb
ARCADE FIRE 2011, Zagreb
BON JOVI 2011, Zagreb
JOE COCKER 2011, Zagreb
SHAKIRA 2011, Zagreb
HLADNO PIVO 2011, Zagreb
ADASTRA 2011, Zagreb
ROGER WATERS "THE WALL" 2011, Zagreb
THE GODFATHERS 2011, Zagreb
FAITHLESS 2011, Zagreb
MAJKE / PIPS, CHIPS & VIDEOCLIPS 2011, Zagreb
PLAN B 2011, Ljubljana
NENO BELAN 2011, Zagreb
MALEHOOKERS 2011, Zagreb
RUNDEK CRGO TRIO, 2010 Zagreb
ĐORĐE BALAŠEVIČ 2010, Zagreb
ZORAN MIŠIĆ 2010, Zagreb
WHITE LIES, PAUL GILBERT, CARIBOU, YANN TIERSEN, ATOMSKO SKLONIŠTE, RUBIKON, 2010, Zagreb
RICHIE KOTZEN, JOE BONAMASSA, JOE SATRIANI 2010, Zagreb
ERIC SARDINAS 2010, Zagreb
GUNS'N'ROSES + DANKO JONES, 2010, Zagreb
THE GOSSIP 2010, Ljubljana
BILLY IDOL 2010, Ljubljana
RUBIKON 2010, Zagreb
ZORAN MIŠIĆ & GIBONNI 2010, Gradiška
MUSE & KASABIAN 2010, Milano
SKUNK ANANSIE 2010, Zagreb
DAVID GUETTA 2010, Zagreb
GIBONNI 2010, Varaždin
GIBONNI 2010, Zagreb
RAMMSTEIN 2010, Zagreb
SPANDAU BALLET 2010, Zagreb
DEPECHE MODE 2010, Zagreb
AUSTRALIAN PINK FLOYD SHOW 2010, Zagreb
THE 69 EYES 2010, Zagreb
PARNI VALJAK 2009, Zagreb
PET SHOP BOYS 2009, Zagreb
BACKSTREET BOYS 2009, Zagreb
SIMPLE MINDS 2009, Split
THE CULT 2009, Zagreb
VOODOO LIZARDS 2009, Varaždin
U2 / SNOW PATROL 2. dan 2009, Zagreb
U2 1. dan 2009, Zagreb
BRUCE SPRINGSTEEN 2009, Udine
CARLOS SANTANA,ERIC BURDON, SOLOMON BURKE 2009, Varaždin
RAZORLIGHT, PRIMAL SCREAM, THE CHARLATANS 2009, Zagreb
SIMPLY RED 2009, Ljubljana
SINEAD O'CONNOR 2009, Ljubljana
TONY CETINSKI 2009, Zagreb
NIGHTWISH 2009, Zagreb
BEYONCE 2009, Zagreb
ERIC SARDINAS 2009, Zagreb
ZDRAVKO ČOLIĆ 2009, Zagreb
TBF & St!llness 2009, Zagreb
BLACKMORE'S NIGHT 2009, Zagreb
PRLJAVO KAZALIŠTE 2009, Zagreb
ZA ĐORĐA NOVKOVIĆA 2008, Zagreb
GIBONNI 2008, Zagreb
WITHIN TEMPTATION 2008, Zagreb
MUSE 2007, Zagreb
IGGY POP, CHK CHK CHK, HOLD STEADY 2007, Zagreb
SONIC YOUTH, NEW YORK DOLLS, HAPPY MONDAYS 2007, Zagreb
THE CULT, ILL NINO, MAJKE, THE SCORPIONS 2007, Koprivnica
INXS 2007, Zagreb
KAISER CHIEFS, PLACEBO, QUEENS OF THE STONE AGE 2007, Zagreb
MICK HARVEY, PAUL GILBERT, HARMFUL, DIRTY THREE, GIPSY KINGS 2007, Zagreb
HLADNO PIVO 2007, Zagreb
KOOL & THE GANG 2007, Zagreb
VATRA RAMIREZ 2006, Zagreb
SEAL 2006, Zagreb
PUBLIC ENEMY 2006, Zagreb
MARIZA + TAMARA OBROVAC 2006, Zagreb
GIBONNI 2006, Zagreb
SIMPLY RED 2006, Pula
JOE SATRIANI 2006, Zagreb
VROOOM, URBAN 2006, Zagreb
SISTERS OF MERCY 2006, Zagreb
SIMPLE MINDS 2006, Zagreb
DEPECHE MODE 2006, Zagreb
SIDDHARTA 2001, Zagreb


fotoputopisi:
putopis Australija I
putopis Australija II
putopis Australija III
putopis Australija IV
putopis Australija V
biljke Australije

pretraživanje po arhivi

recenzije filmova:
Apocalypto
MOTOVUN: prvi dio
MOTOVUN: drugi dio
Grad svjetla
Australia
Wrestler
U vrtlogu igre

priče:
Vaya Con Dios
Mika
Paranoia
Mjesto na kraju svijeta
Titovi nogometaši
29.11.
River's run (Pod mostom)
Neznanac
Za šaku kikirikija i patriotizam
Samo jednom se grebe (pismo jednom uredniku)
Ispovijest jednog psa


poezija:
...nastavit će se
Peron 3
Cesta za nikuda
Prođi me dalje
uz foto "U sumrak" 02
uz foto "U sumrak" 03
uz foto "U sumrak" 04
uz foto "U sumrak" 05
uz foto "U sumrak" 06
uz foto "U sumrak" 07
uz foto "U sumrak" 08
uz foto "U sumrak" 09
December, 31 (31. prosinac)
uz fotos "Arhitektura noću" 01
uz fotos "Arhitektura noću" 02
uz fotos "Arhitektura noću" 03
Bezimena
Prolazi ponoć
Zvezdana prostirka
Snivaj noćas
Bezizlazno je to
Proljetni Blues
Move into my life

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se