Tekstovi:
1. Utemeljenje ateizma i religije
2. Racionalnost ateizma i religije
3. Čemu animozitet između ateista i vjernika?
4. Je li Bog proizvod ljudskog uma? (Feuerbach)
5. Što je bilo prije Boga?
6. Je li Isus Krist povijesna osoba?
7. Je li Isus Krist povijesna osoba? (2)
8. Hoće li znanost dokazati da Bog ne postoji?
9. Friedrich Nietzsche i religija
10. Činimo li dobro samo zbog Božje kazne?
11. Pretjeruje li Crkva u pogledu seksualnosti?
12. Je li Trojstvo politeizam?
13. Je li kršćanstvo sinkretistička religija?
14. Kako je Crkva birala evanđelja?
15. Zašto poslanice ne sliče evanđeljima?
16. Je li starozavjetni Bog zao?
17. Paradoks kamena
18. Zašto je Katolička crkva griješila kroz povijest?
19. Što Bog hoće?
20. Što bi bilo kad bi čovjek bio besmrtan?
21. Jesu li kršćani većinom neinteligentni?
22. O celibatu i ređenju žena
23. Zašto se Biblija različito shvaća?
24. Je li biblijsko izvješće o stvaranju pogrešno?
25. Što poručuju Adam i Eva?
26. Bog i evolucija
27. Evolucija i kršćanski fundamentalizam
28. Evolucija i ateistički fundamentalizam
29. Kakav je odnos religije i znanosti?
30. Zašto Crkva ne raspodjeli svoja bogatstva?
31. Kršćanska etika i ateistički humanizam
32. Potječe li kršćanstvo od Esena?
33. Je li Crkva desničarska organizacija?
34. Ima li u Bibliji grešaka?
35. Kršćanstvo i društvene promjene
36. Marxova kritika religije
37. Kršćanstvo i socijalno pitanje
38. Jesu li Židovi iskrivili izvorno kršćanstvo?
39. Albert Einstein i religija
40. Ispovijest vjere
41. Zar Bog kažnjava potomke zbog grijeha predaka?
42. Zašto Isus nije ukinuo ropstvo?
43. Psihologija i religija
44. Po čemu je Stari zavjet nadahnutiji od grčkih filozofa?
45. Kršćanstvo i žene
46. Kada se Isus rodio?
47. Kršćanstvo i marketing
48. Tko je Jahve?
49. Smiju li katolici kritizirati Crkvu?
50. Apsurd Isusovih prispodoba
51. Povijesni Isus i Krist vjere (1)
52. Povijesni Isus i Krist vjere (2)
53. Povijesni Isus i Krist vjere (3)
54. Značenje Marije danas
55. Drugi vatikanski koncil
56. Koncilska i pretkoncilska Crkva
57. Pojmiti Boga
58. Concilium
59. Religija iz straha i koristi
60. O molitvi i Božjoj intervenciji
61. In memoriam: Edward Schillebeeckx
62. Što znači da je Isus Sin Božji
63. O Uskrsu
64. O Tijelu Kristovu
65. O Uzašašću
66. Matteo Ricci i inkulturacija kršćanstva
67. Teološki All Stars Team
68. Obraćenje biskupa Romera (1)
69. Obraćenje biskupa Romera (2)
70. Obraćenje biskupa Romera (3)
71. Ekskluziva o Schillebeeckxu
72. Redemokratizacija Crkve
73. Uvod u kršćanstvo
.................................................................


Free counter and web stats


Responder blog banner

24.06.2010., četvrtak

Obraćenje biskupa Romera (2)

((prvi dio))

2. Progresivac

Oscar Romero je bio prijatelj Rutilia Grandea, iako je smatrao neodmjerenim i neispravnim njegov angažman sa siromašnim zemljoradnicima. Ali u trenutku kad se našao pred mrtvim tijelom svoga prijatelja bio je potresen do dna duše. Sam je taj doživljaj kasnije ovako opisao: "Ako su ga ubili za ono što je činio i radio, onda i ja moram poći istim putem. Rutilio mi je otvorio oči." Odmah nakon ubojstva najavio je kako više neće surađivati s vladom sve dok zločin ne bude rasvijetljen. Najavio je i kako će se na dan mise zadušnice jedina misa u cijeloj nadbiskupiji biti ona u katedrali u San Salvadoru. Vlada se plašila da bi se to skupljanje moglo pretvoriti u prosvjedni skup, pa je misu pokušala spriječiti. Također joj se usprotivio i vatikanski nuncij, no Romero se nije dao smesti. Misi je prisustvovalo više od 100.000 ljudi. Nuncij i vladajući slojevi društva počeli su uviđati kako će se izjaloviti njihova računica s Romerovim imenovanjem za nadbiskupa.

Oscar Romero

Tri mjeseca nakon imenovanja Romero je bio drugi čovjek. Mnogi su, misleći na tu njegovu preobrazbu, govorili o "čudu Romero". Europski biskupi mogli bi mnogo naučiti od takvog djelovanja. Ranije je bio povučen i plašljiv, te se najbolje osjećao uz svoje knjige, a sada je neprestano tražio susrete s ljudima. Često je posjećivao seoske župe i s ljudima dijelio njihovo skromno jelo. U nadbiskupijskoj kuriji uredio je kafeteriju u kojoj su se ljudi mogli susretati i popričati jedni s drugima. Kada je mogao i on je tu dolazio i razgovarao s njima. Sam pak nije stanovao u biskupskoj palači nego u jednostavnoj sobi jedne bolnice gdje su se liječili oboljeli od raka. Želio je biti blizak najtežim bolesnicima. Prekinuo je s daljnjom gradnjom katedrale u San Salvadoru, sve dok u zemlji ne budu uspostavljeni pravda i mir. "Kad prestanu ubijanja i gladni budu nasićeni, tada možemo nastaviti s gradnjom katedrale", govorio je. Svoje odluke Romero je ranije donosio uglavnom sam, a savjetnike je tražio iz krugova oko Opusa Dei. Sada je pak postao čovjekom dijaloga i oprostio se od autoritativno-vertikalnog modela Crkve u kojem biskup naređuje a svi drugi slušaju. O participativnom modelu, koji je sad zastupao, rekao je u jednoj svojoj propovijedi: "Ne možemo autoritarno govoriti; naprotiv, moramo pozivati na dijaloško razmišljanje u duhu Evanđelja." Odričući se svog hijerarhijskog autoriteta zadobio je značajan moralni autoritet.

Kao najbliže savjetnike Romero je izabrao one teologe koji je nekoliko godina ranije prokazivao Rimu kao opasne inovatore, a često je citirao i zaključke iz Medellina koje je ranije osporavao. Ispričao se onim zajednicama koje je ranije osuđivao. Po župama je slao upitnike kako bi mogao uzeti u obzir iskustva i mišljenje naroda. Jednom prilikom je proveo i anketu među klericima i redovnicima kako bi upoznao njihovo mišljenje i njihove kritike o svom radu. Nije imao radno vrijeme za primanje stranaka već je uvijek bio spreman primiti one koji ga traže. Za vrijeme pastoralnih posjeta župama običavao je nakon mise sjesti na crkvena vrata i tako se staviti na raspolaganje vjernicima za pitanja i razgovor. Unatoč tim naporima, djelovao je puno uravnoteženije i mirnije nego ranije.

Ipak, Romero se nije mogao svidjeti onima koji su od Crkve navikli da brani njihove bezbožne interese. Bogataši koji su mu ranije bili prijatelji sad su mu većinom okretali leđa. Nakon jedne mise 1979. godine zapisao je: "Nakon ove mise imao sam neugodan susret s jednom damom, koja mi je rekla kako više nisam onaj isti i kako sam je iznevjerio. Nisam joj htio na to ništa odgovoriti. Znam da ovakve klevete dolaze od onih koji ne žele da Crkva dira njihove šugave interese." Konzervativne vjerske grupe "Salvadorska katolička udruga" i "Udruženje katoličkih žena" objavljivale su u novinama koje je kontrolirala oligarhija oglase s oštrim napadima na Romera i isusovce. Jedan je krajnje desni borbeni list predložio da Papa provede egzorcizam nad Romerom. Radio postaja koja je širom zemlje prenosila Romerove izuzetno slušane propovijedi bila je u više navrata sabotirana.

Inače, iako se za njih intenzivno pripremao, katkad i do dugo u noć, svoje propovijedi nikada nije zapisivao na papir, već bi mu dvije-tri natuknice na listu veličine dopisnice bile dostatan predložak. Prilikom jednog boravka u Rimu perfekt Kongregacije za biskupe predbacio mu je neuobičajenu duljinu propovijedi i preveliku konkretnost u izrečenim prosudbama. Sa stajališta Rima bilo bi očito bolje propovijedati apstraktno. Upravo na taj način propovijedao je vatikanski nuncij u Salvadoru. To spominje i Romero u svom dnevniku povodom jedne nuncijeve propovijedi u katedrali u San Miguelu: "Katedrala je bila prepuna, radio je prenosio službu Božju, a ja se, iskreno govoreći, nisam dobro osjećao, jer je ovaj narod, koji je gladan nadahnuća i orijentacije, bio prevaren za propovijed; propovijed gospodina nuncija bila je bezbojna i apstraktna. Poštujem njegovu odgovornost i poslanje, ali otvoreno govoreći, u ovom slučaju nije ispunio proročku ulogu Crkve."

Oscar Romero

Romero je bio čovjek molitve. No, shvatio je da moliti ne znači od Boga očekivati ono što čovjek može sam napraviti. Moliti znači činiti sve što je u ljudskoj moći i istodobno se pouzdavati u Božje djelovanje. Govorio je: "Moliti i od Boga očekivati sve, a ne činiti ništa – to nije molitva. To je lijenost i otuđenost. To je pasivnost i oportunizam. Prošla su vremena, draga sestre i braćo, kad se nije činilo ništa i govorilo da je to volja Božja. Mnogo toga što se događa nije po Božjoj volji. Kad je čovjek sa svoje strane u stanju pridonijeti poboljšanju prilika te moli Boga da mu dadne hrabrosti da to i učini – to je onda molitva." Taj molitveni stav upotrebe vlastitih sposobnosti uz svijest da uspjeh u konačnici ovisi o Bogu, koji je Pierre Teilhard de Chardin nazvao "angažiranom opuštenošću", stvorio je od Romera uzor kršćanskog djelovanja. Osim duhovnosti izolirane od stvarnosti, izbjegavao je i prakticiranje kršćanstva koje se ograničava samo na politički angažman. Iako s obje strane kritiziran, jasno se distancirao od tih dviju krajnosti – duhovnog bijega i revolucionarnog fanatizma.

Kada se Romero ranije susretao sa strukturalnim nepravdama u društvu reagirao je nudeći ljudima jedino utjehu vječnim životom, bez volje da se ta nepravda mijenja. Bogatima je govorio: "Ljubite siromahe", a siromašnima: "Ljubite Boga , jer on dobro zna zašto vam je dao posljednje mjesto – vi ćete zadobiti nebo." Crkva je takvim tješenjem dugo pridonosila opravdanju i učvršćivanju postojećih nepravednih odnosa u društvu. Takav je stav Romero sada kritizirao. O civilizaciji ljubavi, koju je tada novi papa Ivan Pavao II. uzdigao među gesla svog pontifikata Romero je pisao: "Kad civilizacija ljubavi od ljudi ne bi tražila pravednost, ne bi bila prava civilizacija i ne bi obilježavala istinske odnose među ljudima. Kad se samo milostinjom hoće pokriti ono što je čovjek dužan učiniti iz razloga pravednosti, radi se o karikaturi ljubavi. To je samo krpanje rupa pod prividom dobrotvornosti, dok se istodobno zakazuje na području socijalne pravde."

Romero je shvatio kako se istinska ljubav u prilikama kakve su u Salvadoru mora povezati sa zauzimanjem za pravdu. A za to je bilo nužno mijenjati socijalne, političke i gospodarske strukture. To pak nije moguće bez postavljanja pitanja o uzrocima siromaštva i nepravde. U jednoj svojoj propovijedi taj stav je izrekao ovako: "Istinsko kršćansko obraćenje danas mora razotkrivati socijalne mehanizme koji marginaliziraju radnika i seljaka. Zašto siromašni campesino može nešto zaraditi samo u vrijeme berbe kave, pamuka i šećerne trske? Zašto su ovom društvu potrebni seljaci bez posla, loše plaćeni radnici, ljudi bez pravedne plaće?" Smatrao je da upravo kršćani imaju dužnost otkrivati te odnose, kako ne bi postali suučesnici vladajućeg sustava koji stvara sve više siromašnih i marginaliziranih. Po uzoru na Konferenciju u Medellinu govorio je o "grijehu struktura", koju sintagmu će kasnije preuzeti Ivan Pavao II. i naš kardinal Bozanić. Ukazivao je na to kako su Bogu života suprotstavljeni idoli smrti. Ti idoli ne predstavljaju mitološke relikte iz neprosvjećene prošlosti, već su to stvorene stvarnosti koje se apsolutiziraju i postavljaju na mjesto istinskog Boga. Idoli su u Salvadoru bogatstvo, moć i nacionalna sigurnost. I kao što su to nekad činili starozavjetni proroci, danas je Crkva pozvana raskrinkavati idole i javno ih kuditi. Tako je Romero napravio korak od karitativnog prema strukturalnom angažmanu crkve.

Naravno, tko se god propitivao o uzrocima nepravde, dovodio bi pod kritiku vladajući sustav. Oni koji su profitirali od takvog sustava osjećali su da takvo propitivanje ugrožava njihove interese. Takvi su Romeru predbacivali da je iznevjerio svoje dušobrižničke dužnosti i da se umiješao u politiku. O tome je u jednom svom pastirskom pismu napisao: "Crkvu se progoni zato što želi biti Crkva Isusa Krista. Dok naviješta spasenje na drugom svijetu ne uranjajući sama u realne probleme ovoga svijeta, poštuje ju se i hvali, čak ju se obasipa privilegijama. Ali ako ostane vjerna svom poslanju i ukaže na grijeh koji toliki broj ljudi baca u bijedu, ako naviješta nadu u pravedniji i ljudskiji svijet, progoni ju se i kleveće, naziva ju se subverzivnom i komunističkom." U jednoj je propovijedi na istovrsnu kritiku odgovorio: "Nije politika kad se u propovijedi prokazuju politički, socijalni i gospodarski grijesi, nego je to Riječ Božja, koja se utjelovljuje u našoj stvarnosti … Ja se samo trudim da poticaji Drugog vatikanskog koncila i Biskupskih konferencija u Madellinu i Puebli ne ostanu mrtvo slovo na papiru i čista teorija, nego da ih pretočimo u život i u ovu našu stvarnost punu sukoba kako bismo na taj način navješćivali Evanđelje primjereno prilikama u kojima živi naš narod."

Tako su vojna vlada i viši slojevi društva sve oštrije napadali Crkvu i Romera, posebno kroz medije koji su bili pod njihovom kontrolom. Romero je pak smatrao da progonstvo pripada biću Crkve, budući je i sam Isus prorekao da će njegovi istinski nasljedovatelji morati poput njega trpjeti progonstvo. Govorio je ovako: "Ako Krist, Sin Božji, koji dijeli život siromaha, ponizno umire smrću roba na križu, onda to mora biti posljedica naše kršćanske vjere. Kršćanin koji ovu obvezu solidarnosti sa siromasima ne želi provoditi u djelo, nije dostojan toga imena. To zalaganje ima za posljedicu progonstvo, jer - vjerujte mi braćo moja - tko staje na stranu siromašnih mora imati istu sudbinu kao i oni. A znamo što je sudbina siromašnih u Salvadoru: osuđeni su da nestaju, da ih se otima i muči, da ih se nalazi mrtve." Prestankom suradnje s vladajućima Crkva je gubila i materijalna sredstva i dotadašnje privilegije. Za Romera je to bio dobar znak, jer je Crkva na taj način svoje pouzdanje mogla staviti samo u Boga: "Progonstvo je karakterističan znak autentičnosti Crkve. Crkva koja ne trpi progonstva nego uživa u privilegijama i uzda se u zemaljske stvari - treba se plašiti! To nije prava Crkva Isusa Krista."

Romero se morao obračunavati i s marksističkom kritikom da je religija opijum za narod. Pritom je priznavao da je Crkva u prošlosti znala imati otuđujuću ulogu, te se distancirao od one vrste pobožnosti koja je ljude poticala da se mire s bijedom tješeći ih životom na drugom svijetu. Govorio je: "To nije kršćanstvo; a zato su nam i govorili da dajemo opijum narodu i tu je komunizam imao pravo, jer oni su djelovali dok smo mi samo molili i nismo činili ništa." Tumačio je kako otkupljenje koje je donio Krist nije isprazna utjeha nego oslobođenje od svake vrste ropstva. Ljevičarskim pobunjenicima govorio je o "kršćanskom idealu nenasilja". Poput Gandhija nije htio da novo društvo bude izgrađeno na krvoproliću. Pisao je: "Evanđeoski savjet da okrenemo drugi obraz nepravednom napadaču daleko je od toga da bude pasivan ili kukavički. Naprotiv, to je pokazivanje goleme moralne snage koja napadača ostavlja moralno pobijeđenog i poniženog." Po pitanju kako se Crkva treba nositi s nekršćanskim ljevičarskim narodnim organizacijama, Romero je u duhu Koncila zastupao veliku širinu. Crkva je po njemu bila u službi kraljevstva Božjeg, a kraljevstvo je Božje šire od onoga što zahvaćaju granice Crkve. Stoga Romero i nije postavljao zahtjeve da bi svi morali biti katolici. I onaj koji se zauzima za pravdu iz nekih drugih, a ne iz vjerskih motiva, ipak pridonosi izgradnji kraljevstva Božjeg.

Image and video hosting by TinyPic

No, Romeru je posebno teško padao unutarcrkveni rascjep do kojeg je njegovo djelovanje neumitno dovodilo. Iako je kod vjernika stvorio jedinstvo kakvo prije njega nije postojalo, među hijerarhijom je bilo osoba kojima se njegov rad nije sviđao jer nisu bili spremni na radikalno nasljedovanje Evanđelja. Biskup Alvarez, koji je bio vojni ordinarij s činom pukovnika salvadorske vojske, govorio je: "Nema progonjene Crkve. Postoje samo sinovi Crkve koji su, u namjeri da služe, izgubili svoj put i stavili se izvan zakona." Biskup Aparicio je pak izjavio kako su za nasilje i terorizam u Salvadoru odgovorni isusovci i nadbiskup Romero. U Vatikanu se razmatrala mogućnost da se Romeru u nadbiskupiju postavi apostolskog administratora i tako ga se faktički izvlasti. Čak su mu poslana i tri vizitatora, tj. kontrolora koji su trebala nadzirati njegov rad. Kada je Ivan Pavao II. izabran za papu Romero je smatrao važnim upoznati ga sa prilikama u Salvadoru, s nadom da će možda utjecati na svraćanje međunarodne pozornosti na tamošnju tešku situaciju. Krenuo je u Rim, i iako je mnogo ranije zatražio audijenciju, u Vatikanu je bilo snaga koje nisu željele da se susretne s Papom, pa je ostavljen da čeka. U svoj dnevnik je tada zapisao: "Ovakvo odnošenje prema jednom dijecezanskom biskupu brine me i ljuti. U svakom slučaju tu sam audijenciju tražio dovoljno rano. Pribojavam se čak da će mi biti onemogućena … Sve sam stavio u Božje ruke i kažem mu da sam sa svoje strane učinio sve što je moguće, i da unatoč svemu vjerujem u svetu Crkvu i da je ljubim, i da ću s milošću Božjom uvijek biti vjeran Svetoj Stolici i Papinoj učiteljskoj službi, i da razumijem ljudsku, manjkavu stranu njegove svete Crkve koja je unatoč svemu oruđe spasenja čovječanstva i želim joj bez zadrške služiti."

Na koncu se ipak susreo s Papom, ali je razgovor protekao u hladnom tonu, budući je Ivan Pavao II. tada bio jednostrano i negativno informiran o Romeru. Dao mu je savjet da se potrudi oko boljih odnosa s vladom svoje zemlje. No, kasnije će Papu još jednom susresti. Prije toga je tadašnji isusovački general Pedro Arupe detaljnije izvijestio Ivana Pavla o Romerovu djelovanju, pa je Papa sada Romera ohrabrio da nastavi s "obranom socijalne pravde" i da nadalje ide smjerom "prioritetnog opredjeljenja za siromašne". Također ga je upozorio na opasnost od "ideološke infiltracije marksizma", što bi "kršćansku vjeru moglo iskorijeniti iz naroda". Romero je odgovorio kako pazi na nužan "balans", ali i kako "postoji jedna vrsta antikomunizma kojemu nije stalo do obrane religije, nego do obrane kapitala - to je antikomunizam s desna".

U svojoj je zemlji Romero dobivao sve više prijetnji smrću. Službena Crkva se na to nije obazirala, te ga je ostavila kao nezaštićenu lovinu. Dan nakon što je služio misu u jednoj crkvi, pronađen je u njoj veliki kovčeg pun dinamita, no bomba je tada zakazala. U jednom razgovoru s meksičkim novinarem dva tjedna prije no što će biti ubijen rekao je: "Često mi se prijetilo smrću. Moram Vam reći da kao kršćanin ne vjerujem u smrt bez uskrsnuća. Budem li ubijen uskrsnut ću u salvadorskom narodu … Kao pastir dužan sam po Božjem nalogu dati svoj život za one koje ljubim - za sve Salvadorijance, pa i za one koji će me možda ubiti. Budu li se prijetnje ostvarile, već sada prinosim svoju krv za oslobođenje i uskrsnuće Salvadora." Dan prije smrti je u još jednoj odvažnoj nedjeljnoj propovijedi pozvao vojnike da ne ubijaju svoje sugrađane. Nedugo prije toga napisao je javno pismo predsjedniku SAD-a Jimmyju Carteru da prestane s vojnom pomoći salvadorskoj vladi. To su za one koji ga nisu podnosili zacijelo bile kapi koje su prelile čašu. U američkom biografskom filmu "Romero" spominju se ova tri događaja. Možete ih poslušati u ovom kratkom videu, u pozadini kojeg su stvarne scene iz Romerova života:



Tih posljednjih dana Romero je predosjećao što mu se sprema. U automobilu se vozio sam, kako ne bi ugrožavao suputnike. 24. ožujka 1980. se prije mise ispovjedio. Misu je služio u bolničkoj kapelici. Propovijedao je o evanđeoskom zrnu koje mora pasti u zemlju i umrijeti kako bi donijelo bogat rod: "Upravo smo čuli riječ Kristovu. Uzaludno je ljubiti samo samoga sebe i štititi se od opasnosti života. Povijest dovodi ljude pred opasnosti, a tko im se želi izmaknuti - gubi svoj život. A tko nasuprot tome iz ljubavi prema Kristu služi drugima, živjet će kao i pšenično zrno, koje umire ali samo prividno. Ako ne umre ostat će samo. Žetva pretpostavlja umiranje. Rod donosi samo ono što se raspadne." Kada je krenuo prema oltaru da prinese kruh i vino odjeknuo je smrtonosni hitac. Srušio se iza oltara obliven krvlju. Metak ga je pogodio u srce. Odvezli su ga u bolnicu, ali mu se više nije moglo pomoći. Generalni vikar nadbiskupije Ricardo Urioste na misi je sljedećeg dana izrekao ono što je osjećalo stotine tisuća ljudi koji su se opraštali od Romera: "Ubili su našeg oca, ubili su našeg pastira, umorili su našega proroka, umorili su našeg vođu. Osjećamo se kao da je svatko od nas izgubio dio sebe."

Romerov sprovod

(nastavak)

- 16:01 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2010 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Svibanj 2011 (1)
Srpanj 2010 (3)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (3)
Listopad 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (12)
Lipanj 2008 (12)
Svibanj 2008 (15)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga:
Blog Responder (eng. onaj koji pruža pomoć) je mjesto promišljanja o nekim teološkim temama koje se autoru čine zanimljivima. Ako nekome bude od pomoći ili ga tkogod nađe interesantnim, ispunit će svoju funkciju.

kontakt: responder.hr@gmail.com

Drugi o Responder blogu:
“Eto danas sam po prvi puta otkrio ovaj blog i 3h se nisam maknuo od njega, moram priznat da me se izrazito dojmio i na neka pitanja me je stvarno prosvjetlio, mogu samo da pohvalim autora i da mu dam potporu da samo tako i nastavi.”
"Svakako najkvalitetniji blog na ovu temu na čitavom hrvatskom webu."
Anonimac

"Htio bi reći samo da pratim redovito tvoj blog, neke tekstove i koristim u svome radu. Moram reći da je blog jedinstven i fantastičan. Mnogo se toga dobrog može naći i u komentarima."
Supek

“Čini se pomalo modernistički inficiran.”
Toma Blizanac

“Blog s katoličkim podvalama o evoluciji.”
ProtestantZg

“Tipičan primjer zlobnih laži o Isusovoj povijesnosti.”
My Exercises

"Skoro pa profesionalni antiateista i branitelj križa."
Pavaogc

“Hvala bogu što još ima mislećih bića, koji ne potiskuju bitna i goruća pitanja Crkve. Teme koje otvarate već dugo i predugo nas glođu i bojimo se da nas ne izglođu. Utješno je uočiti da nas more ista pitanja. Dao vam bog bistar um, zašiljeno pero, dar znanja i poseban dar da nam na ovakav način služite! Bog vas blagoslovio! Pišite nam!”
demokracija



Katkad svratim na:
Portali
→ Spiritus movens
→ National Catholic Reporter
→ Clerical Whisper

Progresivizam
→ Young Adult Catholics
→ The Progressive Catholic Voice
→ J. Cecil's Progressive Catholic Reflections
→ Vatican II Voice

Tradicionalizam
→ Toma Blizanac
→ Romancatholicism
→ Tradition in Action

Ekumenizam
→ Faith and Theology
→ The Piety That Lies Between

Tiskovine
→ Svijetlo riječi





Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se