Tekstovi:
1. Utemeljenje ateizma i religije
2. Racionalnost ateizma i religije
3. Čemu animozitet između ateista i vjernika?
4. Je li Bog proizvod ljudskog uma? (Feuerbach)
5. Što je bilo prije Boga?
6. Je li Isus Krist povijesna osoba?
7. Je li Isus Krist povijesna osoba? (2)
8. Hoće li znanost dokazati da Bog ne postoji?
9. Friedrich Nietzsche i religija
10. Činimo li dobro samo zbog Božje kazne?
11. Pretjeruje li Crkva u pogledu seksualnosti?
12. Je li Trojstvo politeizam?
13. Je li kršćanstvo sinkretistička religija?
14. Kako je Crkva birala evanđelja?
15. Zašto poslanice ne sliče evanđeljima?
16. Je li starozavjetni Bog zao?
17. Paradoks kamena
18. Zašto je Katolička crkva griješila kroz povijest?
19. Što Bog hoće?
20. Što bi bilo kad bi čovjek bio besmrtan?
21. Jesu li kršćani većinom neinteligentni?
22. O celibatu i ređenju žena
23. Zašto se Biblija različito shvaća?
24. Je li biblijsko izvješće o stvaranju pogrešno?
25. Što poručuju Adam i Eva?
26. Bog i evolucija
27. Evolucija i kršćanski fundamentalizam
28. Evolucija i ateistički fundamentalizam
29. Kakav je odnos religije i znanosti?
30. Zašto Crkva ne raspodjeli svoja bogatstva?
31. Kršćanska etika i ateistički humanizam
32. Potječe li kršćanstvo od Esena?
33. Je li Crkva desničarska organizacija?
34. Ima li u Bibliji grešaka?
35. Kršćanstvo i društvene promjene
36. Marxova kritika religije
37. Kršćanstvo i socijalno pitanje
38. Jesu li Židovi iskrivili izvorno kršćanstvo?
39. Albert Einstein i religija
40. Ispovijest vjere
41. Zar Bog kažnjava potomke zbog grijeha predaka?
42. Zašto Isus nije ukinuo ropstvo?
43. Psihologija i religija
44. Po čemu je Stari zavjet nadahnutiji od grčkih filozofa?
45. Kršćanstvo i žene
46. Kada se Isus rodio?
47. Kršćanstvo i marketing
48. Tko je Jahve?
49. Smiju li katolici kritizirati Crkvu?
50. Apsurd Isusovih prispodoba
51. Povijesni Isus i Krist vjere (1)
52. Povijesni Isus i Krist vjere (2)
53. Povijesni Isus i Krist vjere (3)
54. Značenje Marije danas
55. Drugi vatikanski koncil
56. Koncilska i pretkoncilska Crkva
57. Pojmiti Boga
58. Concilium
59. Religija iz straha i koristi
60. O molitvi i Božjoj intervenciji
61. In memoriam: Edward Schillebeeckx
62. Što znači da je Isus Sin Božji
63. O Uskrsu
64. O Tijelu Kristovu
65. O Uzašašću
66. Matteo Ricci i inkulturacija kršćanstva
67. Teološki All Stars Team
68. Obraćenje biskupa Romera (1)
69. Obraćenje biskupa Romera (2)
70. Obraćenje biskupa Romera (3)
71. Ekskluziva o Schillebeeckxu
72. Redemokratizacija Crkve
73. Uvod u kršćanstvo
.................................................................


Free counter and web stats


Responder blog banner

03.06.2010., četvrtak

Matteo Ricci i inkulturacija kršćanstva

Ove godine se obilježava 400. obljetnica smrti Mattea Riccija (1552. – 1610.), talijanskog isusovca i osnivača modernih misija u Kini. Rođen u ondašnjoj Papinskoj Državi, započeo je sa studiranjem teologije i prava, da bi u 20. godini je stupio u isusovce, te se u 26. prijavio za člana misionarske ekspedicije u Indiju. Pet godina kasnije, 1582., prelazi u Kinu, gdje u to vrijeme praktički nije bilo kršćana, osim u portugalskoj koloniji Makau, gdje se od obraćenih Kineza očekivalo da žive u skladu s portugalskim običajima.

Matteo Ricci
Matteo Ricci

Dok raniji misionari nisu posvećivali pozornost izvornoj filozofsko-religijskoj tradiciji Kine, Ricci je postao jedan od prvih zapadnjaka koji je naučio kineski jezik i pismo, te je proučavao njihove običaje. Čak je i slavni Marko Polo Kineze jednostavno nazivao poganima, a Ricci je za razliku od toga zauzeo stav poštivanja i uvažavanja. Sačinio je prvi kinesko-portugalski rječnik, što je bio prvi rječnik kineskog i nekog europskog jezika, te je u skladu s europskom kartografijom načinio prvu kartu svijeta na kineskom. Za razliku od misionara koji su u drugim dijelovima svijeta zajedno s kolonizatorima kršćanstvo praktički nametali lokalnom stanovništvu, Ricci je držao kako je kršćanstvo potrebno inkulturirati, uključiti ga u lokalnu kulturu.

Proučavajući kinesku kulturu Ricci je otkrio kako je ona snažno obilježena Konfucijevim naukom, te je odlučio ne iskorjenjivati već iskoristiti te prisutne koncepte kako bi protumačio kršćanstvo. U svom znamenitom katekizmu "Istinita ideja Boga" izložio je kako konfucijanski tekstovi sadrže pojmove analogne pojmovima Boga i života nakon smrti. Isusovački su misionari stoga uvažavali da obraćenici i dalje sudjeluju u tradicionalnim konfucijsnakim ceremonijama, a i oni sami su se odijevali i ponašali sukladno kineskoj kulturi. Zauzeli su važno mjesto na carskom dvoru jer su zbog svojih vještina iz astronomije, matematike i stranih jezika bili izuzetno cijenjeni.

Ricci nije prezao niti od toga da u naviještanju Evanđelja daje prednost onim aspektima koji će slušateljima biti najbliži. Tako je govorio o Mariji, Majci milosrđa, kada je otkrio da Kinezi prizor raspetog Isusa smatraju suviše morbidnim. No, ustrajao je kod temeljnih kršćanskih moralnih normi, pa je iako poznat po tome koliko je cijenio kinesku kulturu, ipak npr. osuđivao prostituciju koja je u njegovo vrijeme bila raširena u Pekingu. Zbog velikog ugleda koji je uživao dozvoljen mu je boravak u carskom gradu Pekingu, te ga je čak ga i kineski car Wan-li imenovao svojim savjetnikom.

Kada je Ricci umro 1610. godine, više od 2000 Kineza iz svih slojeva društva postalo je kršćanima, a mnogi i redovnici u Družbi Isusovoj. Iako su prema tadašnjim pravilima svi stranci umrli u Kini morali biti pokopani u Makau, Ricciju je iskazana čast tako da mu je ustupljeno posebno pogrebno mjesto u Pekingu. Bio je prvi stranac u povijesti kojem je to omogućeno. I nakon njegove smrti misija u Kini je izvanredno napredovala, te je 1692. jedan od najvećih kineskih careva K'ang-hsi donio edikt o snošljivosti kojim je priznao kršćanstvo, zabranio napade na crkve i dopustio propovijedanje Evanđelja u Kini. Mnogi su se isusovci na carskom dvoru nadali obraćenju toga cara. Međutim takvo ponašanje isusovaca i preuzimanje tradicionalnih kineskih kulturnih i etičkih vrednota uskoro su doveli do sukoba sa službenom Crkvom. Dominikanski i franjevački misionari koji su u Kinu pristigli nakon Riccija smatrali su da je on otišao predaleko u prilagodbi kršćanstva, te su zahtijevali od pape da zabrani takav stil evangelizacije. Iako je isprva papa Pavao V. dopustio uporabu kineskog jezika u liturgiji i time napravio iznimku od tadašnje obvezne uporabe latinskog, kasnije će tom tzv. sporu oko obreda papa Klement XI. ipak stati na stranu franjevaca i dominikanaca, te bulom Ex illa die iz 1715. zabraniti kineske obrede. Car je na to odgovorio zabranom kršćanskih misija u Kini.

 Car K'ang-his i isusovački astronom
Car K'ang-his i isusovački astronom

Zabrana kineskih obreda bila je odluka nesaglediva domašaja. Kineskim su kršćanima bile zabranjene stvari koje su prema njihovu shvaćanju vrijedile kao zahtjev lijepog ponašanja i dobrog načina života. Sve to proglašeno je idolatrijom. Zabranjuje se liturgija na narodnom jeziku, a i za vjerske pojmove se nastojalo uvesti latinske riječi (Deus, gratia, persona, sanctus, spiritus…). Takvo identificiranje kršćanstva s europskom kulturom dovelo je do propasti katoličkih misija u Kini. Sličnu sudbinu doživjelo je kršćanstvo u Indiji kada je papa Benedikt XIV. 1744. godine zabranio i posebne indijske obrede koje je uveo isusovac Roberto de Nobili. Tek 1939., više od 300 godina nakon Riccijeve smrti, papa Pio XII. je revidirao te, navodno definitivne, papinske odluke i objavio dekrete o trpeljivosti kojima se kineski obredi više ne smatraju praznovjerjem već respektabilnim načinom štovanja.

Čini se kako su Rimu isprva bile prihvatljivije misije u kojima su svećenici pratili kolonijaliste, nego one na dalekom istoku gdje se uvažavala lokalna kultura i običaji. Do konačnog obrata toga stava dolazi na Drugom vatikanskom koncilu. Većina je koncilskih otaca izrazila uvjerenje da kršćanstvo nije nužno vezano uz europsku, odnosno zapadnu kulturu. U Pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes tako se kaže: "Crkva koja je poslana svim narodima, bez obzira na područje ili zemlju, nije isključivo i nerazdvojno vezana ni uz jedno pleme ili narod, ni uz koji poseban način života, ni uz koji stari ili novi običaj. Iako se čvrsto drži svog predanja, ujedno je svjesna svemirskog poslanstva i može stupiti u vezu s različitim oblicima kulture, iz čega proizlazi i bogaćenje same Crkve i raznih kultura" (GS 58).

No, jednako je tako jasno postalo da je su već i novozavjetni izvještaji o Isusu uvelike inkulturirani i da su već prvi Isusovi sljedbenici bili skloni adaptaciji Isusova nauka za slušatelje iz drugih sredina, te evoluiranju svoga učenja pod utjecajem nove, konkretno grčke kulture. Oni su razumjeli kako bi bio znak slabosti i straha kada bi se neka religija učahurila i izolirala, te obratno, da je znak snage kada, kritički razlučujući, religija može učiti od neke drugih kultura i religija. Inkulturacija je dakle u samoj biti kršćanstva. Ta i sam Isus je bio inkulturiran u židovsku kulturu, kako se ističe u koncilskom Dekretu o misionarskoj djelatnosti Crkve Ad Gentes: "Da bi Crkva mogla svima tima (koji se još nisu otvorili evanđeoskoj poruci) donijeti misterij spasenja i od Boga darovani život, mora se uklopiti u sve te skupine istim nagnućem kojim se sam Krist po svom utjelovljenju svezao s određenim socijalnim i kulturnim stanjem ljudi među kojima je boravio" (AG 10).

Tako se i sudbina Mattea Riccija izmijenila. Isprva je Rim njegovu misijsku metodu proglasio heretičnom, da bi 330 godina nakon njegove smrti ona ipak bila dopuštena, a 1985. je Ricci proglašen slugom Božjim, što je u Katoličkoj crkvi prvi korak za proglašenje osobe svetom. U siječnju ove godine biskup iz njegovog rodnog mjesta iznova je pokrenuo postupak beatifikacije, izjavljujući kako se nada da će Crkva brzo prepoznati "misionarski genij i duhovnu stasitost" oca Riccija i proglasiti ga blaženim. U svibnju ove godine, kada se u vatikanu slavila 400. godišnjica Riccijeve smrti, papa Benedikt XVI. je također uputio riječi hvale ističući kako je kod Riccija "susret motiviran vjerom postao dijalogom između kultura, bezinteresni dijalog slobodan od ambicija ekonomske i političke moći, življen u prijateljstvu, koji čini djelo oca Riccija i njegovih učenika jednim od najviših i najsretnijih mjesta u odnosima između Kine i Zapada."

Ricci na talijanskoj poštanskoj marci
Ricci na talijanskoj poštanskoj marci

Danas je jasno kako inkulturacija više nije samo opcija za daleka misijska područja, već je od presudnog značaja u svim dijelovima Crkve. Danas je Crkva misijska na svim kontinentima. Pred njom je, kao i nekad pred Riccijem izazov da prilagodi svoje propovijedanje potrebama novih izazova, novih potkultura, nove stvarnosti u kojoj živimo. No, ne čini se kako je službena Crkva odviše zainteresirana za takav iskorak. Radije se drži svojih tradicija iz davno zaboravljenih kultura nego da kršćansku poruku inkulturira u novom okruženju.

Ta kulturološka napetost nameće mnoga pitanja koja čini se da u Crkvi, unatoč Drugom vatikanskom koncilu, još nije legitimno postavljati, a kamo li odgovarati na njih. Da li umjesto inkulturacije danas ustrajati na grčkom intelektualiziranju vjere izraženom u dogmatiziranju i pretjeranoj spekulaciji? Da li ustrajati na rimskom juridizmu, trijumfalizmu i autoritarnom načinu upravljanja religijom? Da li ignorirajući inkulturaciju sakrament euharistije i dalje tumačiti putem davno prevaziđene aristotelovskoe fizike i njezinih supstancija i akcidensa? Da li se umjesto prihvaćanja pravne države i nadalje držati privilegija iz doba apsolutizma, što se u posljednje vrijeme iskazalo u zatajivanju zločina svećenika pedofila? Da li umjesto inkulturacije i dalje inzistirati na baroknoj pompoznosti vjerskih obreda, kao da je Isus slavio latinsku misu s apostolima koji su na koljenima primali pričest dok je u pozadini zbor izvodio Palestrinu? Da li ustrajati na patrijarhalnom pogledu na žene i nadalje ih lišavati značajnijih funkcija u Crkvi? Da li inzistirati na skolastičkoj interpretaciji Biblije zanemarujući suvremenu egzegezu? Da li prednost davati patrističkom pogledu na seksualnost umjesto uvažavanja njenih aspekata koje je otkrila suvremena psihologija?

Crkva je Riccijeve metode inkulturacije prihvatila tek 330 godina nakon njegove smrti. Hoće li i današnji vjernici morati toliko čekati kako bi službena Crkva obratila pozornost na ova pitanja i u potpunosti prihvatila put kakav je Ricci jasno zacrtao? I je li sudbina koju je kršćanstvo doživjelo u Kini nakon odbijanja inkulturacije ista ona koju će doživjeti sutra na Zapadu? Danas katoličanstvo na Zapadu sve više postaje isto ono što je za Kineze u najboljem slučaju mogao biti latinski obred - lijepa predstava i divljenja vrijedna tradicija, ali u biti nešto beživotno i u konačnici irelevantno. Promatrajući smisao sakramenata krštenja, krizme i ženidbe na Zapadu stječe se upravo takav dojam. Jednako koliko je Kinezima bilo stalo do bule Klementa XI., toliko je i današnjim ljudima na Zapadu do nauka Crkve. Ostaje nam nadati se da smo ipak nešto naučili od Mattea Riccija.


- 16:03 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2010 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Svibanj 2011 (1)
Srpanj 2010 (3)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (3)
Listopad 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (12)
Lipanj 2008 (12)
Svibanj 2008 (15)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga:
Blog Responder (eng. onaj koji pruža pomoć) je mjesto promišljanja o nekim teološkim temama koje se autoru čine zanimljivima. Ako nekome bude od pomoći ili ga tkogod nađe interesantnim, ispunit će svoju funkciju.

kontakt: responder.hr@gmail.com

Drugi o Responder blogu:
“Eto danas sam po prvi puta otkrio ovaj blog i 3h se nisam maknuo od njega, moram priznat da me se izrazito dojmio i na neka pitanja me je stvarno prosvjetlio, mogu samo da pohvalim autora i da mu dam potporu da samo tako i nastavi.”
"Svakako najkvalitetniji blog na ovu temu na čitavom hrvatskom webu."
Anonimac

"Htio bi reći samo da pratim redovito tvoj blog, neke tekstove i koristim u svome radu. Moram reći da je blog jedinstven i fantastičan. Mnogo se toga dobrog može naći i u komentarima."
Supek

“Čini se pomalo modernistički inficiran.”
Toma Blizanac

“Blog s katoličkim podvalama o evoluciji.”
ProtestantZg

“Tipičan primjer zlobnih laži o Isusovoj povijesnosti.”
My Exercises

"Skoro pa profesionalni antiateista i branitelj križa."
Pavaogc

“Hvala bogu što još ima mislećih bića, koji ne potiskuju bitna i goruća pitanja Crkve. Teme koje otvarate već dugo i predugo nas glođu i bojimo se da nas ne izglođu. Utješno je uočiti da nas more ista pitanja. Dao vam bog bistar um, zašiljeno pero, dar znanja i poseban dar da nam na ovakav način služite! Bog vas blagoslovio! Pišite nam!”
demokracija



Katkad svratim na:
Portali
→ Spiritus movens
→ National Catholic Reporter
→ Clerical Whisper

Progresivizam
→ Young Adult Catholics
→ The Progressive Catholic Voice
→ J. Cecil's Progressive Catholic Reflections
→ Vatican II Voice

Tradicionalizam
→ Toma Blizanac
→ Romancatholicism
→ Tradition in Action

Ekumenizam
→ Faith and Theology
→ The Piety That Lies Between

Tiskovine
→ Svijetlo riječi





Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se