Kako razumjeti Boga? Je li On naš nevidljivi svemoćni prijatelj, osoba kojoj se možemo obratiti kad nam treba pomoć? Ili je Bog prije nekakva energija, bezosjećajna sila, priroda?

“U zemljama bivšega komunističkog poretka došlo je do neočekivanih vraćanja Crkve na pretkoncilsko stanje i mišljenje. Ono malo koncilske obnove što je bilo saživjelo brzo je iščeznulo pred naletima tradicionalističkih zahtjeva bojovnih katolika. Prodor je moderniteta jako iznenadio vjernike, koji nisu bili dovoljno pripremljeni za bilo kakva nova proširenja slobode. To su dobro iskoristili zagovornici pretkoncilskih ishoda i nametnuli se svojom radikalnošću kao nositelji teorijskog opravdanja nazadnih ideologija iz predmoderniteta. Etnički sukobi, društveni nemiri, gospodarske nestašice i političke mržnje još su više potaknuli nostalgije za mitskim vremenom navodne patrijarhalne idiličnosti seoskog načina življenja i državnog katolicizma reda i morala, bez obzira što takvih povrataka u prošlost povijest nije još nikad zabilježila.

Zato će na kraju biti korisno pokušati opisati poglavite znakove jedne i druge struje u suvremenom katolicizmu: pretkoncilske i postkoncilske. Prvu čine nostalgičari moći i svjetovne veličine, činovnici i ideolozi, dok se druga struja nadovezuje na brojnu baštinu svetaca, karizmatičara, čovjekoljubaca i mirotvoraca, koje obilježava skromnost, siromaštvo i bezimenost.



Znakovi te prve struje pretkoncilskog kršćanastva mogu se odčitati najprije u stanovitoj odsutnosti radosti u ljudskom življenju. Zavladao je pesimizam medu dijelom vjernika koji politički misle, jer su u politiku ulagali odveć nade, pa razočaranje nije moglo izostati.Šire se strahovi od bliske propasti baš modernog svijeta i proriče mu se sigurni nestanak u ognju kazne za putenost i laži. Više je apokaliptičkog ozračja nego soteriološke brige. Osjećaji beznađa i moći zla kao da su prikovali vjernike u nekoj magijskoj nepokretnosti i neplodnosti iščekivanja. Za sve su krivi drugi izvan katolicizma, dok je naša nevinost unaprijed zajamčena. Takvo tipično gnostično raspoloženje vodi do budenja dualizma, koji na djetinjasti način pojednostavnjuje dramu ljudskog postojanja. Najlakše je za sve optužiti modernitet, a zaboraviti užase predmoderniteta. No kršćani bez radosti zaista su ruglo svoje vjere, pa bi trebalo vidjeti koliko se ispod tog navodnog kršćanstva skrivaju politički razlozi.

Osim te odsutnosti radosti, pretkoncilska Crkva se očituje u odsutnosti bilo kakvog dijaloga. Ta Crkva osuđuje, a rijetko razgovara. Sve su veze dijaloga prekinute i svatko priča samo svojim istomišljenicima kao zastrašena djeca u tamnoj sobi. Stvaraju se moćne ideološke skupine na štetu crkvenog zajedništva. A kako bi dijaloga uopće moglo biti kad u postkomunističkim društvima nema više ateista - što je dakako samo privid i prilagodba na nove prilike - druge religije su primljene kac golema opasnost, za ekumenizam se odmahuje rukom ili ga se izruguje, nova sakralna traženja izjednačena su sa sotonizmom. Na kraju je ostao samo monolog sa sobom i proklinjanje drugoga i drukčijega.

Treća se odsutnost - poslije one radosti i dijaloga - pojavila u pretkoncilskoj tradiciji u liku odsutnosti svakog povjerenja u slobodu. Ima se dojam kako su neki od katolika postali najvećim neprijateljima slobode, premda je ona temelj na kojem počiva sva njihova vjera. Još više, uvriježilo se shvaćanje da je sloboda prije prilika za zloupotrebu nego šansa za rast u čovječnosti i kršćanskoj dobroti. Iza svake veće novosti ili hrabrijeg iskoraka vidi se odmah grješna opasnost, a ne pouzdanje u mladost i njezine plemenite snove. To se nepovjerenje u čovjeka pretvorilo u nepovjerenje u Boga, pa pretkoncilska misao biva prisiljena pristati uz ezoteričnu zamisao o pretpostavljenoj uroti cijeloga svijeta protiv Crkve, što je samo nastavak osuda iz dana Syllabusa. Podržavajući tu veliku varku, dio je katolika stao na čelo širitelja ideje o novom svjetskom poretku, koji navodno ujedinjuje sve neprijatelje katolicizma - židove, muslimane, pravoslavce, protestante, hinduiste, budiste, masone, liberale, socijaliste, kapitaliste, komuniste, feministe, hedoniste - u borbi za potpuno istrjebljenje pravovjerja u svijetu. Umjesto da uzljube taj svijet i pokušaju ga spasiti, pretkoncilski nostalgičari bacaju na njega neopozivu anatemu, uzaludno se nadajući povratku u konstantinovsku prošlost.

Na drugoj pak obali iste rijeke raste slaba i krhka biljka koncilske Crkve u društvima propalog komunizma. Znakovi njezine pojave su takoder prisutni. Tu u prvom redu mislimo na krah političkoga katolicizma koji je duga stoljeća budio želju za obnovom moćne i trijumfalističke Crkve iz predmoderniteta. Danas je to na sreću otpalo i politička utopija kršćanskog poretka - države, prava i mudrosti - počinje se urušavati u svim zemljama postkomunizma i zlokobne tranzicije. Za uzvrat tome, iz podzemlja društva niču i izlaze na vidjelo dana prvi izdanci koncilske Crkve, nepodržani ni od koga, osim od samih sebe. Vjernici toga usmjerenja se okupljaju u malim skupinama iznimna zajedništva moleći, pomažući i ispaštajući za bližnje po uzoru na Isusa Krista. Ne boje se velikih svjetovnih globalizacija - od kojih pretkoncilski nostalgičari čine spektakl opasnosti i prijetnje - nego na njih odgovaraju malim krugovima dobrote, sućuti i razumijevanja. Čovjek im je put do Krista, a Krist put do Boga Oca. Iako potisnuti i neshvaćeni, koncilski vjernici utiru put novoj slici Crkve: s ljudskim licem i božanskim nadahnućem. Što bude više duha Drugoga vatikanskog koncila, bit će izglednija budućnost kršćanstva u zemljama iza bivše željezne zavjese.


Papa Ivan XXIII. (1958.-1962.) – premda izabran kao prijelazno
rješenje, pokrenuo je jedan od najvećih događaja u povijesti Crkve

Vrijeme je za zaključak. Htjeli smo prikazati dvije oprečne tradicije i dvije oprečne nostalgije kršćanstva u njihovim povijesnim i razvojnim putovima. Jedan evandeoski i koncilski, drugi konstantinovski i pretkoncilski. Premda je Drugi vatikanski koncil iza nas, njegovo ispunjenje nas još uvijek očekuje s otvorenim vratima. Upravo u tom smislu on je takoder i ispred nas, kao uzdignuti znak nade za Crkvu i svijet.

Zato kršćani trebaju biti optimistima, usprkos ozračju pesimizma u kojem nastavljaju živjeti.“

("Rascjep u svetome", Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007., str. 131-134)

Željko Mardešić (1933.-2006.)

»Sažeti sva bogatstva novih pogleda u porukama Drugoga vatikanskog koncila u samo nekoliko kratkih rečenica nije jamačno ni lako, ni jednostavno. Ipak se isplati to pokušati. Najprije treba ustvrditi da je usmjerenje Crkve u koncilskim tekstovima redovito upravljeno prema dvjema stvarnostima: samoj sebi i modernom svijetu. Ta je glavna podjela dosljedno provedena na Koncilu, pa je valja poštovati. Crkva pak u samoj sebi nalazi daljnje tri stvarnosti: povratak Božjoj riječi redovitim čitanjem Svetog pisma; podanašnjenje te Božje riječi u euharistiji i liturgijskom životu; obavljanje tih liturgijskih čina u crkvenom zajedništvu, što se na općoj razini ostvaruje u liku Božjeg naroda. Drugim riječima, koncilska se misao o Crkvi očituje kao obnovljena vjernost Božjoj riječi u Svetom pismu; kao ispunjena nostalgija za tom Riječju u euharistijskoj liturgiji; i naposljetku kao življeno zajedništvo te Riječi u Božjem narodu. Radi usporedbe, u pretkoncilskoj Crkvi su na toj istoj trostrukoj razini odgovori bili oprečna sadržaja: umjesto vjernosti Božjoj riječi stajala je dužnost dokazivanja istinitosti te Riječi u nepomirljivoj filozofskoj polemici; umjesto liturgijskog uprisutnjenja Božje riječi obred je prije svega morao biti znakom izvanjske moći Crkve ili čak iskazivanje njezine pobjede nad svijetom; umjesto življenog zajedništva Božjeg naroda tražilo se utvrdenje integrirajućeg kolektiviteta pravno ustrojene Crkve i njezina državničkog okvira.

Toliko o prvom odnosu Crkve prema samoj sebi u pretkoncilskom i postkoncilskom razdoblju. Drugi se odnos uspostavlja izmedu Crkve i modernoga svijeta, a obilježava ga prije svega dijalog. Nasuprot razgovoru sa suvremenošću, pretkoncilsko je kršćanstvo radije rabilo osudu toga modernoga svijeta. Sjetimo se samo Syllabusa i svega što mu je slijedilo. Uprisutnjenje pak dijaloga odvija se svjedočanstvom dobrote u svijetu. Zato se drugo obilježje odnosa izmedu Crkve i moderniteta očituje u djelatnoj zauzetosti vjernika za svoje bližnje koji žive u tom modernitetu. Pretkoncilsko je kršćanstvo - u opreci s tim - više ustrajavalo na postupku dokazivanja kako svijet nikad nije u pravu nego da ga treba spasiti. Ukratko, dijalog je bio suprotstavijen izopćenju, a svjedočenje u svijetu pobijanju svijeta.


Koncilska zasjedanja započela su 1962.,
a zaključena su 1965. godine

Čini se da te novosti Drugoga vatikanskog koncila nisu još dostatno uočene i istinski ocijenjene. Razloge tome treba tražiti u shvaćanju tradicije koja se nije smjela iskazivati u prijelomima, nego u vjernostima. Svejedno, obična usporedba stare filozofijske teologije s novim koncilskim tekstovima otkriva svu golemost razlika izmedu tih dvaju stajališta o istim pitanjima. Tijekom tri godine rada dvije tisuće koncilskih otaca raspravljalo je o svim gorućim pitanjima Crkve i suvremenog svijeta, htijući ih što više medusobno približiti u radosti i nadi. Nakon dugih stoljeća borbe protiv moderniteta, Crkva mu sada prilazi s osjetno manje nepovjerenja i sumnjičavosti. Ali u isti mah dvije crkve u jednoj te istoj Crkvi opet su se nastavile sučeljavati: ona tradicionalistička, zatvorena u prošlost, i ona koncilska, otvorena suvremenicima i njihovoj budućnosti. Prednost će pripasti ovoj potonjoj, premda ni prva neće posve posustati.«

("Rascjep u svetome", Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007., str. 125-127)