Tekstovi:
1. Utemeljenje ateizma i religije
2. Racionalnost ateizma i religije
3. Čemu animozitet između ateista i vjernika?
4. Je li Bog proizvod ljudskog uma? (Feuerbach)
5. Što je bilo prije Boga?
6. Je li Isus Krist povijesna osoba?
7. Je li Isus Krist povijesna osoba? (2)
8. Hoće li znanost dokazati da Bog ne postoji?
9. Friedrich Nietzsche i religija
10. Činimo li dobro samo zbog Božje kazne?
11. Pretjeruje li Crkva u pogledu seksualnosti?
12. Je li Trojstvo politeizam?
13. Je li kršćanstvo sinkretistička religija?
14. Kako je Crkva birala evanđelja?
15. Zašto poslanice ne sliče evanđeljima?
16. Je li starozavjetni Bog zao?
17. Paradoks kamena
18. Zašto je Katolička crkva griješila kroz povijest?
19. Što Bog hoće?
20. Što bi bilo kad bi čovjek bio besmrtan?
21. Jesu li kršćani većinom neinteligentni?
22. O celibatu i ređenju žena
23. Zašto se Biblija različito shvaća?
24. Je li biblijsko izvješće o stvaranju pogrešno?
25. Što poručuju Adam i Eva?
26. Bog i evolucija
27. Evolucija i kršćanski fundamentalizam
28. Evolucija i ateistički fundamentalizam
29. Kakav je odnos religije i znanosti?
30. Zašto Crkva ne raspodjeli svoja bogatstva?
31. Kršćanska etika i ateistički humanizam
32. Potječe li kršćanstvo od Esena?
33. Je li Crkva desničarska organizacija?
34. Ima li u Bibliji grešaka?
35. Kršćanstvo i društvene promjene
36. Marxova kritika religije
37. Kršćanstvo i socijalno pitanje
38. Jesu li Židovi iskrivili izvorno kršćanstvo?
39. Albert Einstein i religija
40. Ispovijest vjere
41. Zar Bog kažnjava potomke zbog grijeha predaka?
42. Zašto Isus nije ukinuo ropstvo?
43. Psihologija i religija
44. Po čemu je Stari zavjet nadahnutiji od grčkih filozofa?
45. Kršćanstvo i žene
46. Kada se Isus rodio?
47. Kršćanstvo i marketing
48. Tko je Jahve?
49. Smiju li katolici kritizirati Crkvu?
50. Apsurd Isusovih prispodoba
51. Povijesni Isus i Krist vjere (1)
52. Povijesni Isus i Krist vjere (2)
53. Povijesni Isus i Krist vjere (3)
54. Značenje Marije danas
55. Drugi vatikanski koncil
56. Koncilska i pretkoncilska Crkva
57. Pojmiti Boga
58. Concilium
59. Religija iz straha i koristi
60. O molitvi i Božjoj intervenciji
61. In memoriam: Edward Schillebeeckx
62. Što znači da je Isus Sin Božji
63. O Uskrsu
64. O Tijelu Kristovu
65. O Uzašašću
66. Matteo Ricci i inkulturacija kršćanstva
67. Teološki All Stars Team
68. Obraćenje biskupa Romera (1)
69. Obraćenje biskupa Romera (2)
70. Obraćenje biskupa Romera (3)
71. Ekskluziva o Schillebeeckxu
72. Redemokratizacija Crkve
73. Uvod u kršćanstvo
.................................................................


Free counter and web stats


Responder blog banner

22.11.2009., nedjelja

Pojmiti Boga

Kako razumjeti Boga? Je li On naš nevidljivi svemoćni prijatelj, osoba kojoj se možemo obratiti kad nam treba pomoć? Ili je Bog prije nekakva energija, bezosjećajna sila, priroda?


Pisali smo da je Bog apsolut, temelj i cilj svekolike zbilje. Taj apsolut ne može biti osoban. Kada bi to tvrdili dopuštali bi da se beskonačno Jedno skupi u nešto konačno. Ono što je apsolutno ne može se uhvatiti niti shvatiti pomoću nekakva antropomorfnog (čovjekolikog) pojma. Bog nije osoba kao što je to čovjek, osoba u zapadnjačkoj misli. Ono sveobuhvatno i sveprožimljuće postalo bi time objektom kojim čovjek raspolaže, objektom što bi ga čovjek mogao obuhvatiti riječima. No, apsolut predstavlja iskonski cilj svekolike zbilje (spasenje), i stoga već sada skriveno određuje svaku pojedinačnu egzistenciju. Zato ne može biti pojedinačnom osobom medu drugim osobama, osobom koja bi se dala zamisliti kao "nad-čovjek" ili "nad-ja".

Image and video hosting by TinyPic

No ako osporavamo takvu osobnost apsoluta, ne potvrđujemo li time istodobno njegovu neosobnost? Ne, jer apsolut ne može biti ni neosoban. Bilo bi nedolično kada bismo apsolut htjeli proglasiti neutralnim "načelom". Kao da je apsolut samo nešto poput apstraktne "formule svijeta", bezosjećajan svjetski zakon ili prirodna sila svijeta. Kada ljudi pokušavaju misliti apsolut, upravo tada on neće biti zamisliv ispod ljudske razine, ne ispod-osobno, ne neosobno. Apsolut bez duha, bez slobode, radosti, blaženstva i ljubavi više ne bi bio istinskim apsolutom.

Image and video hosting by TinyPic

Dakle, Boga jedino možemo pojmiti u dijalektici tih dvaju poimanja, kao dijalektičku sintezu osobnog i neosobnog.


- 09:40 - Komentari (53) - Isprintaj - #

14.11.2009., subota

Koncilska i pretkoncilska Crkva

Već za vrijeme zasjedanja Drugog vatikanskog koncila u Katoličkoj je crkvi bila vidljiva svojevrsna podjela na dva tabora. S jedne strane su se našli oni koji su s optimizmom dočekali otvaranje Crkve prema suvremenom svijetu, a s druge oni koji su u Koncilu vidjeli opasne kompromise sa svjetovnošću. Dok su prvi s oduševljenjem očekivali ostvarivanje koncilskih smjernica, drugi su nastojali umanjiti njihov značaj, inzistirajući na tome da se ne smije raskinuti s dotadašnjim razmišljanjima. O tome je u svojoj knjizi "Rascjep u svetome" govorio naš poznati sociolog religije Željko Mardešić, kojeg smo citirali u posljednjem tekstu. U nastavku iste knjige govori o problemu dominacije pretkoncilskog mentaliteta među katolicima u postkomunističkim zemljama. Ta pojava je, doduše u manjem obimu, zamjetna i među katolicima na Zapadu, a isti su obrasci karakteristični i za velik broj današnjih vjernika drugih vjeroispovjesti. Evo kako Mardešić u našoj situaciji opisuje razliku između pretkoncilskih i koncilskih katolika:

“U zemljama bivšega komunističkog poretka došlo je do neočekivanih vraćanja Crkve na pretkoncilsko stanje i mišljenje. Ono malo koncilske obnove što je bilo saživjelo brzo je iščeznulo pred naletima tradicionalističkih zahtjeva bojovnih katolika. Prodor je moderniteta jako iznenadio vjernike, koji nisu bili dovoljno pripremljeni za bilo kakva nova proširenja slobode. To su dobro iskoristili zagovornici pretkoncilskih ishoda i nametnuli se svojom radikalnošću kao nositelji teorijskog opravdanja nazadnih ideologija iz predmoderniteta. Etnički sukobi, društveni nemiri, gospodarske nestašice i političke mržnje još su više potaknuli nostalgije za mitskim vremenom navodne patrijarhalne idiličnosti seoskog načina življenja i državnog katolicizma reda i morala, bez obzira što takvih povrataka u prošlost povijest nije još nikad zabilježila.

Zato će na kraju biti korisno pokušati opisati poglavite znakove jedne i druge struje u suvremenom katolicizmu: pretkoncilske i postkoncilske. Prvu čine nostalgičari moći i svjetovne veličine, činovnici i ideolozi, dok se druga struja nadovezuje na brojnu baštinu svetaca, karizmatičara, čovjekoljubaca i mirotvoraca, koje obilježava skromnost, siromaštvo i bezimenost.

Image and video hosting by TinyPic

Znakovi te prve struje pretkoncilskog kršćanastva mogu se odčitati najprije u stanovitoj odsutnosti radosti u ljudskom življenju. Zavladao je pesimizam medu dijelom vjernika koji politički misle, jer su u politiku ulagali odveć nade, pa razočaranje nije moglo izostati.Šire se strahovi od bliske propasti baš modernog svijeta i proriče mu se sigurni nestanak u ognju kazne za putenost i laži. Više je apokaliptičkog ozračja nego soteriološke brige. Osjećaji beznađa i moći zla kao da su prikovali vjernike u nekoj magijskoj nepokretnosti i neplodnosti iščekivanja. Za sve su krivi drugi izvan katolicizma, dok je naša nevinost unaprijed zajamčena. Takvo tipično gnostično raspoloženje vodi do budenja dualizma, koji na djetinjasti način pojednostavnjuje dramu ljudskog postojanja. Najlakše je za sve optužiti modernitet, a zaboraviti užase predmoderniteta. No kršćani bez radosti zaista su ruglo svoje vjere, pa bi trebalo vidjeti koliko se ispod tog navodnog kršćanstva skrivaju politički razlozi.

Osim te odsutnosti radosti, pretkoncilska Crkva se očituje u odsutnosti bilo kakvog dijaloga. Ta Crkva osuđuje, a rijetko razgovara. Sve su veze dijaloga prekinute i svatko priča samo svojim istomišljenicima kao zastrašena djeca u tamnoj sobi. Stvaraju se moćne ideološke skupine na štetu crkvenog zajedništva. A kako bi dijaloga uopće moglo biti kad u postkomunističkim društvima nema više ateista - što je dakako samo privid i prilagodba na nove prilike - druge religije su primljene kac golema opasnost, za ekumenizam se odmahuje rukom ili ga se izruguje, nova sakralna traženja izjednačena su sa sotonizmom. Na kraju je ostao samo monolog sa sobom i proklinjanje drugoga i drukčijega.

Treća se odsutnost - poslije one radosti i dijaloga - pojavila u pretkoncilskoj tradiciji u liku odsutnosti svakog povjerenja u slobodu. Ima se dojam kako su neki od katolika postali najvećim neprijateljima slobode, premda je ona temelj na kojem počiva sva njihova vjera. Još više, uvriježilo se shvaćanje da je sloboda prije prilika za zloupotrebu nego šansa za rast u čovječnosti i kršćanskoj dobroti. Iza svake veće novosti ili hrabrijeg iskoraka vidi se odmah grješna opasnost, a ne pouzdanje u mladost i njezine plemenite snove. To se nepovjerenje u čovjeka pretvorilo u nepovjerenje u Boga, pa pretkoncilska misao biva prisiljena pristati uz ezoteričnu zamisao o pretpostavljenoj uroti cijeloga svijeta protiv Crkve, što je samo nastavak osuda iz dana Syllabusa. Podržavajući tu veliku varku, dio je katolika stao na čelo širitelja ideje o novom svjetskom poretku, koji navodno ujedinjuje sve neprijatelje katolicizma - židove, muslimane, pravoslavce, protestante, hinduiste, budiste, masone, liberale, socijaliste, kapitaliste, komuniste, feministe, hedoniste - u borbi za potpuno istrjebljenje pravovjerja u svijetu. Umjesto da uzljube taj svijet i pokušaju ga spasiti, pretkoncilski nostalgičari bacaju na njega neopozivu anatemu, uzaludno se nadajući povratku u konstantinovsku prošlost.

Na drugoj pak obali iste rijeke raste slaba i krhka biljka koncilske Crkve u društvima propalog komunizma. Znakovi njezine pojave su takoder prisutni. Tu u prvom redu mislimo na krah političkoga katolicizma koji je duga stoljeća budio želju za obnovom moćne i trijumfalističke Crkve iz predmoderniteta. Danas je to na sreću otpalo i politička utopija kršćanskog poretka - države, prava i mudrosti - počinje se urušavati u svim zemljama postkomunizma i zlokobne tranzicije. Za uzvrat tome, iz podzemlja društva niču i izlaze na vidjelo dana prvi izdanci koncilske Crkve, nepodržani ni od koga, osim od samih sebe. Vjernici toga usmjerenja se okupljaju u malim skupinama iznimna zajedništva moleći, pomažući i ispaštajući za bližnje po uzoru na Isusa Krista. Ne boje se velikih svjetovnih globalizacija - od kojih pretkoncilski nostalgičari čine spektakl opasnosti i prijetnje - nego na njih odgovaraju malim krugovima dobrote, sućuti i razumijevanja. Čovjek im je put do Krista, a Krist put do Boga Oca. Iako potisnuti i neshvaćeni, koncilski vjernici utiru put novoj slici Crkve: s ljudskim licem i božanskim nadahnućem. Što bude više duha Drugoga vatikanskog koncila, bit će izglednija budućnost kršćanstva u zemljama iza bivše željezne zavjese.

Image and video hosting by TinyPic
Papa Ivan XXIII. (1958.-1962.) – premda izabran kao prijelazno
rješenje, pokrenuo je jedan od najvećih događaja u povijesti Crkve


Vrijeme je za zaključak. Htjeli smo prikazati dvije oprečne tradicije i dvije oprečne nostalgije kršćanstva u njihovim povijesnim i razvojnim putovima. Jedan evandeoski i koncilski, drugi konstantinovski i pretkoncilski. Premda je Drugi vatikanski koncil iza nas, njegovo ispunjenje nas još uvijek očekuje s otvorenim vratima. Upravo u tom smislu on je takoder i ispred nas, kao uzdignuti znak nade za Crkvu i svijet.

Zato kršćani trebaju biti optimistima, usprkos ozračju pesimizma u kojem nastavljaju živjeti.“

("Rascjep u svetome", Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007., str. 131-134)


- 16:56 - Komentari (71) - Isprintaj - #

06.11.2009., petak

Drugi vatikanski koncil

U raspravama o nauku Crkve često se kao prijelomna i prijeporna točka spominje Drugi vatikanski koncil. Poznavatelji kažu da je to bila epohalna prekretnica i jedan od najvažnijih događaj u povijesti Crkve. Koncil je označio izlazak iz srednjovjekovne i ulazak u modernu paradigmu kršćanstva. Crkva je na njemu redefinirala svoja gledišta na najvažnije stvarnosti kao što su laici, brak, politika, liturgija, Biblija, ekumenizam, nekršćanske religije, sloboda savjesti i vjerske slobode. Ipak, čini se da u praksi premalo od svega toga osjećamo. Osim što su na misama svećenici okrenuti prema puku i ne koriste više latinski, teško je zapaziti neke druge konkretne koncilske utjecaje. Zašto je tome tako i što je Koncil promijenio, odnosno trebao promijeniti, pisao je u svojoj posthumno objavljenoj knjizi "Rascjep u svetome" Željko Mardešić, naš poznati sociolog religije, koji je u toj znanstvenoj disciplini stekao ugled vodećeg stručnjaka na području čitave bivše Jugoslavije:

Image and video hosting by TinyPic
Željko Mardešić (1933.-2006.)

»Sažeti sva bogatstva novih pogleda u porukama Drugoga vatikanskog koncila u samo nekoliko kratkih rečenica nije jamačno ni lako, ni jednostavno. Ipak se isplati to pokušati. Najprije treba ustvrditi da je usmjerenje Crkve u koncilskim tekstovima redovito upravljeno prema dvjema stvarnostima: samoj sebi i modernom svijetu. Ta je glavna podjela dosljedno provedena na Koncilu, pa je valja poštovati. Crkva pak u samoj sebi nalazi daljnje tri stvarnosti: povratak Božjoj riječi redovitim čitanjem Svetog pisma; podanašnjenje te Božje riječi u euharistiji i liturgijskom životu; obavljanje tih liturgijskih čina u crkvenom zajedništvu, što se na općoj razini ostvaruje u liku Božjeg naroda. Drugim riječima, koncilska se misao o Crkvi očituje kao obnovljena vjernost Božjoj riječi u Svetom pismu; kao ispunjena nostalgija za tom Riječju u euharistijskoj liturgiji; i naposljetku kao življeno zajedništvo te Riječi u Božjem narodu. Radi usporedbe, u pretkoncilskoj Crkvi su na toj istoj trostrukoj razini odgovori bili oprečna sadržaja: umjesto vjernosti Božjoj riječi stajala je dužnost dokazivanja istinitosti te Riječi u nepomirljivoj filozofskoj polemici; umjesto liturgijskog uprisutnjenja Božje riječi obred je prije svega morao biti znakom izvanjske moći Crkve ili čak iskazivanje njezine pobjede nad svijetom; umjesto življenog zajedništva Božjeg naroda tražilo se utvrdenje integrirajućeg kolektiviteta pravno ustrojene Crkve i njezina državničkog okvira.

Toliko o prvom odnosu Crkve prema samoj sebi u pretkoncilskom i postkoncilskom razdoblju. Drugi se odnos uspostavlja izmedu Crkve i modernoga svijeta, a obilježava ga prije svega dijalog. Nasuprot razgovoru sa suvremenošću, pretkoncilsko je kršćanstvo radije rabilo osudu toga modernoga svijeta. Sjetimo se samo Syllabusa i svega što mu je slijedilo. Uprisutnjenje pak dijaloga odvija se svjedočanstvom dobrote u svijetu. Zato se drugo obilježje odnosa izmedu Crkve i moderniteta očituje u djelatnoj zauzetosti vjernika za svoje bližnje koji žive u tom modernitetu. Pretkoncilsko je kršćanstvo - u opreci s tim - više ustrajavalo na postupku dokazivanja kako svijet nikad nije u pravu nego da ga treba spasiti. Ukratko, dijalog je bio suprotstavijen izopćenju, a svjedočenje u svijetu pobijanju svijeta.

Image and video hosting by TinyPic
Koncilska zasjedanja započela su 1962.,
a zaključena su 1965. godine


Čini se da te novosti Drugoga vatikanskog koncila nisu još dostatno uočene i istinski ocijenjene. Razloge tome treba tražiti u shvaćanju tradicije koja se nije smjela iskazivati u prijelomima, nego u vjernostima. Svejedno, obična usporedba stare filozofijske teologije s novim koncilskim tekstovima otkriva svu golemost razlika izmedu tih dvaju stajališta o istim pitanjima. Tijekom tri godine rada dvije tisuće koncilskih otaca raspravljalo je o svim gorućim pitanjima Crkve i suvremenog svijeta, htijući ih što više medusobno približiti u radosti i nadi. Nakon dugih stoljeća borbe protiv moderniteta, Crkva mu sada prilazi s osjetno manje nepovjerenja i sumnjičavosti. Ali u isti mah dvije crkve u jednoj te istoj Crkvi opet su se nastavile sučeljavati: ona tradicionalistička, zatvorena u prošlost, i ona koncilska, otvorena suvremenicima i njihovoj budućnosti. Prednost će pripasti ovoj potonjoj, premda ni prva neće posve posustati.«

("Rascjep u svetome", Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007., str. 125-127)


- 13:22 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Svibanj 2011 (1)
Srpanj 2010 (3)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (3)
Listopad 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (12)
Lipanj 2008 (12)
Svibanj 2008 (15)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga:
Blog Responder (eng. onaj koji pruža pomoć) je mjesto promišljanja o nekim teološkim temama koje se autoru čine zanimljivima. Ako nekome bude od pomoći ili ga tkogod nađe interesantnim, ispunit će svoju funkciju.

kontakt: responder.hr@gmail.com

Drugi o Responder blogu:
“Eto danas sam po prvi puta otkrio ovaj blog i 3h se nisam maknuo od njega, moram priznat da me se izrazito dojmio i na neka pitanja me je stvarno prosvjetlio, mogu samo da pohvalim autora i da mu dam potporu da samo tako i nastavi.”
"Svakako najkvalitetniji blog na ovu temu na čitavom hrvatskom webu."
Anonimac

"Htio bi reći samo da pratim redovito tvoj blog, neke tekstove i koristim u svome radu. Moram reći da je blog jedinstven i fantastičan. Mnogo se toga dobrog može naći i u komentarima."
Supek

“Čini se pomalo modernistički inficiran.”
Toma Blizanac

“Blog s katoličkim podvalama o evoluciji.”
ProtestantZg

“Tipičan primjer zlobnih laži o Isusovoj povijesnosti.”
My Exercises

"Skoro pa profesionalni antiateista i branitelj križa."
Pavaogc

“Hvala bogu što još ima mislećih bića, koji ne potiskuju bitna i goruća pitanja Crkve. Teme koje otvarate već dugo i predugo nas glođu i bojimo se da nas ne izglođu. Utješno je uočiti da nas more ista pitanja. Dao vam bog bistar um, zašiljeno pero, dar znanja i poseban dar da nam na ovakav način služite! Bog vas blagoslovio! Pišite nam!”
demokracija



Katkad svratim na:
Portali
→ Spiritus movens
→ National Catholic Reporter
→ Clerical Whisper

Progresivizam
→ Young Adult Catholics
→ The Progressive Catholic Voice
→ J. Cecil's Progressive Catholic Reflections
→ Vatican II Voice

Tradicionalizam
→ Toma Blizanac
→ Romancatholicism
→ Tradition in Action

Ekumenizam
→ Faith and Theology
→ The Piety That Lies Between

Tiskovine
→ Svijetlo riječi





Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se