Tekstovi:
1. Utemeljenje ateizma i religije
2. Racionalnost ateizma i religije
3. Čemu animozitet između ateista i vjernika?
4. Je li Bog proizvod ljudskog uma? (Feuerbach)
5. Što je bilo prije Boga?
6. Je li Isus Krist povijesna osoba?
7. Je li Isus Krist povijesna osoba? (2)
8. Hoće li znanost dokazati da Bog ne postoji?
9. Friedrich Nietzsche i religija
10. Činimo li dobro samo zbog Božje kazne?
11. Pretjeruje li Crkva u pogledu seksualnosti?
12. Je li Trojstvo politeizam?
13. Je li kršćanstvo sinkretistička religija?
14. Kako je Crkva birala evanđelja?
15. Zašto poslanice ne sliče evanđeljima?
16. Je li starozavjetni Bog zao?
17. Paradoks kamena
18. Zašto je Katolička crkva griješila kroz povijest?
19. Što Bog hoće?
20. Što bi bilo kad bi čovjek bio besmrtan?
21. Jesu li kršćani većinom neinteligentni?
22. O celibatu i ređenju žena
23. Zašto se Biblija različito shvaća?
24. Je li biblijsko izvješće o stvaranju pogrešno?
25. Što poručuju Adam i Eva?
26. Bog i evolucija
27. Evolucija i kršćanski fundamentalizam
28. Evolucija i ateistički fundamentalizam
29. Kakav je odnos religije i znanosti?
30. Zašto Crkva ne raspodjeli svoja bogatstva?
31. Kršćanska etika i ateistički humanizam
32. Potječe li kršćanstvo od Esena?
33. Je li Crkva desničarska organizacija?
34. Ima li u Bibliji grešaka?
35. Kršćanstvo i društvene promjene
36. Marxova kritika religije
37. Kršćanstvo i socijalno pitanje
38. Jesu li Židovi iskrivili izvorno kršćanstvo?
39. Albert Einstein i religija
40. Ispovijest vjere
41. Zar Bog kažnjava potomke zbog grijeha predaka?
42. Zašto Isus nije ukinuo ropstvo?
43. Psihologija i religija
44. Po čemu je Stari zavjet nadahnutiji od grčkih filozofa?
45. Kršćanstvo i žene
46. Kada se Isus rodio?
47. Kršćanstvo i marketing
48. Tko je Jahve?
49. Smiju li katolici kritizirati Crkvu?
50. Apsurd Isusovih prispodoba
51. Povijesni Isus i Krist vjere (1)
52. Povijesni Isus i Krist vjere (2)
53. Povijesni Isus i Krist vjere (3)
54. Značenje Marije danas
55. Drugi vatikanski koncil
56. Koncilska i pretkoncilska Crkva
57. Pojmiti Boga
58. Concilium
59. Religija iz straha i koristi
60. O molitvi i Božjoj intervenciji
61. In memoriam: Edward Schillebeeckx
62. Što znači da je Isus Sin Božji
63. O Uskrsu
64. O Tijelu Kristovu
65. O Uzašašću
66. Matteo Ricci i inkulturacija kršćanstva
67. Teološki All Stars Team
68. Obraćenje biskupa Romera (1)
69. Obraćenje biskupa Romera (2)
70. Obraćenje biskupa Romera (3)
71. Ekskluziva o Schillebeeckxu
72. Redemokratizacija Crkve
73. Uvod u kršćanstvo
.................................................................


Free counter and web stats


Responder blog banner

02.08.2009., nedjelja

Povijesni Isus i Krist vjere (2)

2. Reperkusije

Potraga za povijesnim Isusom osporila je mnoge dotad općeprihvaćene činjenice o Isusu, te donijela kršćanima mnogo sablazni. U pitanje je dovedeno Isusovo božanstvo, značaj njegove poruke, praktički sva njegova djela. Upitan je postao autoritet novozavjetnih knjiga, pa čak i poštenje njihovih autora, kojima je k tome i sam identitet doveden u pitanje. Međutim, cijeli taj proces nije pokrenut s nekakvim predumišljajem koji je trebao oboriti kršćanstvo i uspostaviti općeprihvaćeni ateizam. Dapače, predvodnici potrage bili su najčešće teolozi koji su željeli iz novovjekovne perspektive ponovno promisliti temelje kršćanstva. Iako su pioniri na tom polju često i pretjerivali sa svojim zaključcima, ipak je u konačnici većina njih ostala pri tome da Isusova poruka ima trajnu vrijednost i da je Isus i dalje središnja figura povijesti. Tako je Albert Schweitzer unatoč svojim stavovima koje smo iznijeli u prvom dijelu sebe i dalje smatrao kršćaninom i pozivao druge da se nadahnjuju Isusovom zauzetošću za ljude. Svoje humanitarno djelovanje u Africi za koje je nagrađen Nobelovom nagradom smatrao je odazivom na Isusov poziv da budemo ribarima ljudi. Rudolf Bultmann je pak bio teolog koji je značajno utjecao na suvremenu kršćansku misao, a za sebe je smatrao da kršćanstvo izbavlja iz mreža mitologije i omogućuje njegovo dosljedno življenje u suvremenom svijetu. Pa čak i sama sintagma “Povijesni Isus i Krist vjere” potječe od iz 1892. od njemačkog teologa Martina Kählera.

No, koliko god bila dojmljiva, potraga za povijesnim Isusom je donijela je o njemu malo sigurnih saznanja. Ispostavilo se da nije moguće sa sigurnošću rekonstruirati povijesnog Isusa, već je jedino moguće u tom pogledu postavljati hipoteze. Naime, u posljednja dva stoljeća mnoštvo je autora pokušalo na temelju rezultata istraživanja prikazati Isusa kakav je doista postojao, no pokazalo se kako se time dolazi do vrlo različitih rezultata. Takvim radom sve je više rastao broj različitih hipoteza i teorija koje su katkada bile dijametralno oprečne i u konačnici nisu vodile k razumijevanju biblijskog teksta i njegove poruke, već su često zbunjivale i same stručnjake. Dapače, postalo je očito da autori u tim djelima najčešće putem Isusa oslikavaju sami sebe, odnosno svoje ideje i ideale. George Tyrrell, ekskomunicirani isusovac s druge polovice 19. stoljeća, ustvrdio je tako da potraga za povijesnim Isusom uključuje elemente autorefleksije. Njegova poznata primjedba upućena liberalnom protestantu Adolfu von Harnacku bila je ta da jedino što ovaj vidi u povijesnom Isusu je odraz vlastitog lica na dnu dubokog bunara.

Jednako je tako Albert Schweizer u svojoj “Povijesti istraživanja Isusova života” pokazao da ono što se izdavalo kao povijesni Isus nije bilo ništa drugo nego odraz ideja pojedinih autora: “Tako je svako od sljedećih razdoblja teologije pronašlo u Isusu svoje ideje i drugačije ga nije moglo oživjeti. I nisu se samo epohe našle u njemu, svaki pojedinac ga je stvorio prema svojoj vlastitoj osobnosti.” Racionalisti prikazuju Isusa kao moralnog propovjednika, idealisti kao pojam humanosti, esteti ga hvale kao genijalnog umjetnika, socijalisti kao prijatelja siromaha i socijalnog obnovitelja, itd.

Image and video hosting by TinyPic
Isus kao Che Guevara

No, iako nas stoga razni opisi navodno povijesnog Isusa ne trebaju uznemiravati, ipak ostaje nedvojbeno da je potraga za povijesnim Isusom donijela mnoštvo izvjesnih činjenica koje osporavaju, ili barem čine upitnima ranija vjerovanja. Koliko god se nije uspjelo doći do objektivnog lika povijesnog Isusa, toliko se razgradio lik Isusa vjere. Naime, sasvim je izvjesno postalo da mnogi dijelovi evanđelja ne predstavljaju povijesnu istinu, da ih nisu napisali pisci kojima su se tradicionalno pripisivali, da među njima postoje nepodudarnosti, da sadrže činjenične greške i sl. Sve te okolnosti uvjetovale su duboke reperkusije koje povijesno istraživanje Isusa ostavlja na kršćanstvo.

Mnoge činjenice za koje su razne kršćanske denominacije držale da su u temeljima njihove vjere, pokazale su se kao neistinite, ili u najmanju ruku upitne. Tako se npr. kao neutemeljeno pokazalo tradicionalno protestantsko načelo Sola Scriptura, prema kojem je sav sadržaj Biblije nepogrešiv i istinit, te kao takav čini jedini autoritet u pitanjima vjere. Stoga su liberalni protestanti koji su u 19. st. bili među predvodnicima povijesnog istraživanja Isusa odbacili to načelo i Bibliju promatrali kao povijesni dokument koji nema neupitni autoritet. S druge strane, rezultati potrage za povijesnim Isusom pogađaju i tradicionalni katolički i pravoslavni nauk. Tako se npr. od strane mnogih znanstvenika ukazuje na to da evanđeoski izvještaji o Isusovu začeću i rođenju ne predstavljaju povijesnu istinu, već preslikavanje starozavjetnih događaja. Ili se npr. Isusovo obraćanje Petru gdje mu obećaje sagraditi Crkvu na njemu, na kojem događaju pape od prvih stoljeća baziraju svoj primat, pokazuje kao povijesno nesiguran događaj.

Te okolnosti postavljaju pitanje opravdanosti i utemeljenosti kršćanske vjere. Ako je kršćanstvo stoljećima naviještalo događaje čija je povijesnost upitna, ako je za svetinje vjere držalo ono što je danas izgubilo svoj osnov, nije li to kraj kršćanstva? No, osim kraja organizirane religije, nije li to kraj i Isusovog utjecaja na povijest? Može li Isusova poruka danas još išta značiti intelektualno zahtjevnom čovjeku, poruka osobe za koju znamo da su joj biografi mnogo toga dodali, toliko da ne znamo gotovo ništa o tome tko je on zapravo bio?

Mnoge su osobe od 19. st. pa do danas na ova pitanja dale odgovor kojim su se emancipirali od kršćanstva i Isusa. A može li se uopće dati drukčiji odgovor od toga? Osoba koja je na zanimljiv pokazala da je to moguće bila je ista ona koja je svojim istraživanjima ponajviše doprinijela razotkrivanju povijesnog Isusa - Rudolf Bultmann. U njegovoj teologiji vjerodostojnost kršćanstva ostaje utemeljena neovisno od povijesnog Isusa. Bit kršćanstva nije objektivni Isus, nego ono što je taj Isus značio za svoje učenike i što znači za nas danas. Božja objava nije bio povijesni Isus, već ono što je Bog preko njega učinio.

Image and video hosting by TinyPic
Rudolf Bultmann

Unatoč tome što je mnogo pridonio istraživanju o povijesnom Isusu, za Bultmanna su Isusova osobnost i moguća ultimativna vrijednost njegova učenja zapravo nevažni. Naime, koncentrirajući se na te elemente uklanjamo Isusa iz njegove povijesne pozadine. Bitno je samo ono “što je on predstavljao, i što ta njegova svrha u povijesti zahtjeva od nas danas” (“Isus i svijet”). Razlog zašto je Bultmann smatrao nevažnim Isusa i njegovu poruku jasno je naveden u “Teologiji Novog zavjeta”: “Isusova poruka je pretpostavka za poruku Novog zavjeta, a ne dio te teologije. … Kršćanska vjera nije postojala prije no što je nastala kršćanska kerigma (navještaj).” To znači da Isus ne spada u novozavjetnu teologiju, već čini njezinu pretpostavku (odnosno jednu od pretpostavki uz Stari zavjet, židovstvo, helenizam i gnozu). Je li Isus nosilac misli koje mu se stavljaju u usta uopće nije važno. On to vjerojatno jest. Ali sve “kada bi bilo i drukčije, time se ne mijenja ništa što je u toj predaji rečeno”. Isus nije bio prvi kršćanin, budući da kršćanska vjera počiva na proglašenju Isusa Krista raspetim i uskrslim, a što se moglo javiti tek nakon njegove smrti. A križ i uskrsnuće su za Bultmanna “u zajedništvu na način da čine jedinstven 'kozmički' događaj kroz koji je svijet suđen i mogućnost istinskog života je stvorena”. Uskrsnuće ne može biti potvrđeno kao objektivna činjenica, već je neraskidivo povezano s križem, kao “Božji odlučujući eshatološki akt”. Zato je povijesnost križa za Bultmanna jedini potreban događaj za vjerodostojnost kršćanstva. U povijesnom događaju umiranja jedne osobe na križu Bog je odlučujuće djelovao na ljudsku povijest, što je potrebno vjerom prihvatiti. Na taj način stvoren je egzistencijalni pristup novozavjetnoj stvarnosti, a ujedno je nastao svojevrsni ponor između Krista kerigme i povijesnog Isusa iz Nazareta.

Većini kršćana se ipak Bultmannova teološka metoda čini stranom, suviše filozofskom i subjektivnom, pa i suviše protestantskom jer traži bezuvjetnu vjeru bez čvrstih temelja. Osim toga, kod njega je Bog sam po sebi ostavljen po strani, jer se o njemu govori samo ukoliko se taj govor istodobno odnosi i na čovjeka. Stoga mu je prigovarano da je teologiju (govor o Bogu) pretvorio u antropologiju (govor o čovjeku). No, Bultmann je držao kako je nemoguć bilo kakav drugi način utemeljivanja kršćanstva. Za njega je povijesni Isus nijem i svaki pokušaj baziranja kršćanstva na njemu mora propasti.

Posebno različito od tradicionalnog je Bultmannovo egzistencijalno interpretiranje Isusova križa i njegova uskrsnuća. On smatra da govor o križu ne želi reći da je Isus umro “za nas” u smislu da je ostvario nešto na što bismo se mi mogli osloniti i pozivati, nego je križ zapravo poziv, on je zahtjev čovjeku da ostavi svoju dosadašnju samodopadnu egzistenciju i da se dade zajedno s Isusom raspeti. Križ nije sam po sebi izvor spasenja, nego on to postaje svakom pojedincu tek po tom čovjekovu prihvaćanju novog shvaćanja sama sebe, koje nam je dano u Isusovu križu. Dakle, križ nije događaj prošlosti na koji se možemo osvrnuti, nego je on eshatološki događaj u vremenu i s onu stranu vremena, ukoliko ga čovjek shvati u njegovu značenju. On je, dakle, za vjeru uvijek sadašnjost, kao znak koji je podignut u svijetu kako bi čovjeka vodio prema pravom shvaćanju sama sebe.

Prema Bultmannu način na koji Novi zavjet naviješta tu važnost križa za ostvarenje čovjekove stvarne egzistencije je taj što Raspetoga naviješta kao Uskrsloga. To je stvarni razlog zašto Novi zavjet uvijek govori zajedno o križu i uskrsnuću, ne razdvajajući ih jedno od drugoga. Bultmann ističe da uskrsnuće nije povijesni događaj kao što je razapinjanje na križ. Zato govor o Isusovu uskrsnuću ne može biti ništa drugo nego izraz značenja njegova križa. Naravno, Bultmann odbija tezu o nadnaravnoj važnosti Adamova grijeha, te umjesto toga locira grijeh u ljudskom odbijanju da prihvati dar autentične agzistencije. Mogućnost za takav autentični život dobili smo kroz Isusa, a ostvarujemo ga tako da se oslobodimo sami sebe. Božji Sud koji Pismo spominje nije kozmički događaj koji bi se trebao dogoditi u budućnosti, već on predstavlja činjenicu da je Isus došao na svijet i odaslao poziv na vjeru.

To su dakle načini na koji Bultmann ostvaruje svoju “demitologizaciju” Novog zavjeta. Naime, percepciju svijeta kakvu susrećemo u Novom zavjetu Bultmann naziva “mitološkom”, jer ona pretpostavlja da svijet funkcionira na tri razine: nebo, zemlja, podzemlje. Također je i život na zemlji zamišljen “mitološki”, jer se zemlja zamišlja kao “pozornica djelovanja nadnaravnih sila, Boga i njegovih anđela, sotone i njegovih demona”. Te nadnaravne sile utječu na tijek povijesti. Tako je sadašnji “eon” obilježen zlom i zreo da propadne. On će završiti u apokaliptičnoj katastrofi, a na njegovo mjesto doći će novi, dobri eon. Takvoj mitskoj slici svijeta, prema Bultmannu, odgovara i “prikazivanje spasenja” u Novom zavjetu. Isto tako treba smatrati mitološkim govorom, kad se u Novom zavjetu kaže da je Bog u punini vremena poslao svoga Sina, da se je on, koji je od vječnosti, pojavio na zemlji kao čovjek i svojom smrću dao zadovoljštinu za ljudske grijehe, a svojim uskrsnućem započeo proces u kojem će na kraju biti pobijeđena i sama smrt koja je došla po grijehu praroditelja.

Sve je to, prema Bultmannu, mitološki govor, a njegovi pojedini elementi potječu iz židovske apokaliptike Isusova vremena ili iz gnostičkog otkupiteljskog mita ili pak iz grčkih misterijskih religija. I ukoliko je novozavjetna poruka (kerigma) zaogrnuta u to mitološko ruho, ona je za današnjeg modernog čovjeka nevjerodostojna i neprihvatljiva. A njezino nekritičko prihvaćanje značilo bi “iznuđenu žrtvu intelekta” (“sacrificium intellectus”). Jer time bi čovjek, tako dalje razmišlja Bultmann, u svojoj religiji prihvaćao ono što inače u životu niječe. Zato moderna misao mora podvrgnuti kritici novozavjetnu sliku svijeta, uključujući tu i vjeru u duhove, demone, čudesa, Isusov ponovni dolazak, sakramente, te Isusovo uskrsnuće i uzašašće na nebo kao povijesne činjenice. Demitologiziranjm nam Bultmann dakle poručuje da se u svojoj vjeri ne fiksiramo na određene događaje upitne vjerodostojnosti. Cilj demitologiziranja nije dokinuti nego istaknuti bit i dimenziju sablazni kršćanske vjere, naime da je Bog onaj koji djeluje u Isusu Kristu, tako da onu srž vjere oslobodi od zastranjenja, tj. od vremenski uvjetovanih formulacija.

Bultmannova demitologizacija naišla je na kritiku od strane teologa, ali i filozofa. Karl Jaspers je u tom smislu u polemici s Bultmannom ustvrdio: “Mit je nositelj značenja, ali značenja koja samo u tom mitskom obliku imaju svoj jezik. U mitskim oblicima govore simboli, čija je bit to da su neprevedivi na druge jezike. Oni su uopće pristupačni samo u samom tom mitskom, oni su nezamjenjivi, nenadmašni. Njihovo tumačenje racionalno nije moguće, nego se naprotiv njihovo tumačenje vrši novim mitovima, njihovom preobrazbom. Mitovi interpretiraju jedni druge. Kako je oskudan i jezično siromašan naš tubitak kada mitski jezik ne važi u njemu! I kako on postaje neistinit kada se nezaobilazan mitski način mišljenja ispunja nesuvislim sadržajima. Veličanstvenost i čudo mitskog nazora mora se pročistiti, ali ne i razgraditi. Demitologiziranje je gotovo blasfemična riječ. Nije prosvjetiteljstvo već prosvjetarenje ono koje može toliko obezvrijediti riječ mit. Prestaje li krasota izlaska sunca biti živa, uvijek nova, uozbiljavajuća zbiljnost, jedno mitsko prisuće, čak i kada znamo da se okrećemo sa Zemljom, dakle kada ne može biti nikakva govora o izlasku? Prestaje li pojavljivanje božanstva na Sinaju, u grmu, biti obuzimajućom zbiljnošću, čak i kada znamo da su se tu ljudski doživljaji dogodili u smislu prostorno-vremenske realnosti? Demitologizirati, to bi značilo ugasiti temeljnu sposobnost našeg uma.” (Karl Jaspers, Rudolf Bultmann: “Pitanje demitologiziranja”).

Za razliku od Bultmanna koji je kršćansku vjeru odvojio od povijesnog Isusa, većina kršćanskih teologa nastavila je potragu za njegovim objektivnim likom i reperkusijama koje ti nalazi nose za kršćanstvo. Još mnogo prije Bultmanna, tridesetih godina 19. stoljeća, katolički teolog sa Sveučilišta u Tübingenu Johannes von Kuhn (1806. – 1887.) opažajući neke značajke novozavjetnih tekstova ustvrdio je: "Netočna je pretpostavka da bi evanđelisti imali nakanu napisati čistu povijest Isusova života ili pak njegovog javnog djelovanja." Naime, evanđelja su snažno teološki obojena, budući Isusa žele prikazati kao Mesiju. U njima se povijesni podaci iznose samo utoliko koliko služe da istaknu ono natpovijesno, tj. da je Isus Mesija. Stoga u evanđeljima ne treba razlikovati povijesno i nepovijesto, već povijesno i natpovijesno.

Image and video hosting by TinyPic
Johannes von Kuhn

Evanđelja nisu ni kronike prošlih događaja, niti su pokušaj pisanja Isusova životopisa, nego su to svjedočanstva vjere, pisana za vjeru drugih. Ona imaju u prvom redu kerigmatski (navjestiteljski) karakter i ne žele samo informirati, nego svjedočiti i pridobiti druge za svjedočenje. Zato se ono što prva kršćanska zajednica na temelju postuskrsnog iskustva vjeruje o Isusu nerijetko prenosi već u Isusov zemaljski život. Budući se Isus se nije pojavio kao neko nebesko biće nego kao čovjek drukčije nije moglo niti biti. Zbog toga najstarija novozavjetna kristologija ima uzlazni karakter, od čovještva prema božanstvu, i prvenstveno želi reći što je Bog u Isusu učinio za čovjeka, a ne toliko odgovoriti na pitanje tko je Isus. Zato je ona primarno funkcionalna, a ne esencijalna. Isprva je ta kristologija judeokršćanskog porijekla i karakteristična je za sinoptike, a kasnije vuče korijen iz helenističkog židovstva, koje nije bilo toliko blokirano pojmom strogog židovskog monoteizma, što se očituje kod Ivana i Pavla. Pritom biblijska historiografija uvijek koristi metodologiju koja je u uporabi u vlastitom kulturnom kontekstu: ne citira izvore, shematizira, proširuje i dramatizira događaje, činjenice i interpretativne govore.

Evanđelja nam dakle svjedoče kako je Pracrkva u svjetlu svoje vjere u Uskrsloga u retrospektivi promatrala život Isusa iz Nazareta i prenoseći njegove riječi i djela istodobno ih interpretirala u svjetlu njegova uskrsnuća i Svetog pisma Starog zavjeta, koje je također polazeći od njegova uskrsnuća sada čitala i shvaćala na nov način. Takvim pisanjem evanđelista Isusov lik nije krivotvoren, već je samo interpretiran. Ta interpretacija, budući je bila općeprihvaćena u Pracrkvi, morala je biti i u duhu Isusove vlastite svijesti o samome sebi i o svome poslanju. U toj točci spajaju se povijesni Isus i Krist vjere i to razlog zašto se evanđelja, unatoč svojoj često nepovijesnoj naravi, ne smiju odbaciti kao sredstva upoznavanja Isusa.

Požrtvovan rad mnogih novozavjetnih egzegeta (stručnih tumača) tijekom posljednjeg stoljeća doveo je do otkrića mnogih značajki Pisma, čime se protumačio velik dio onog što je isprva smatrano greškama. Tako je uočeno da se evanđelja drže pučke razine pripovijedanja, što je uvjetovano činjenicom da prvi propovjednici, tj. apostoli, čija se živa predaja kasnije našla u evanđeljima, nisu bili naročito obrazovani, kao što nije bilo niti slušateljstvo kojem je njihova poruka bila upućena. Stoga se u evanđeljima ne može očekivati egzaktno izvještavanje o događajima, kao u formi zapisnika. To dobro pokazuju neodređene kronološke oznake kojima su se evanđelisti služili, kao npr. “u ono vrijeme”, “u onaj dan”, “tada”, itd.

Hrvatski bibličar Ivan Dugandžić, čije teze uz one kardinala Augustina Bee kao primjer standarda današnje biblijske znanosti u nastavku prenosimo, zamjećuje i prilagođavanje Isusove poruke mentalitetu i položaju slušateljstva. Tako npr. evanđelist Luka pišući svoje evanđelje uzima u obzir činjenicu da su njegovi čitatelji drukčiji od negdašnjih Isusovih slušatelja. Dok se Isus obraćao ribarima, ratarima i pastirima u Palestini koji su govorili aramejski, Luka piše čitateljima koji žive daleko od Palestine, po većim gradovima Rimskoga Carstva, govore grčki i dijele prostor helenističke kulture. To više nisu ratari ili pastiri, već činovnici, obrtnici, trgovci, rimski vojnici, itd. Luka zato nije od Marka preuzeo tekstove u kojima se Isus obračunava sa shvaćanjem Zakona židovskih pismoznanaca i farizeja, kao ni izjave protiv prazne kultne pobožnosti, raspravu o čistom i nečistom i sl. Dok židovsko kazneno pravo pozna samo suca i tamničara (Mt 5, 25), Luka je, kako bi Isusova riječ bila razumljiva, tamničara zamijenio “izvršiteljem” (Lk 12, 58). Umjesto “gradnje kuće na stijeni” (Mt 7, 24), on misli na gradnju kuće s podrumom, kako je bio običaj izvan Palestine (Lk 6, 48). On polazi od grčke vrtne kulture pa o gorušici govori kao o vrtnoj biljci (Lk 13, 19), a u prispodobi o novcu čitateljima nepoznate talente zamijenio je grčkim novcem mna (Lk 19, 13). Želeći kršćanstvo učiniti prihvatljivim Rimljanima Luka je predstavnika rimske vlasti Poncija Pilata prikazao u boljem svjetlu nego što je bio, svaljujući svu krivnju za Isusovu smrt na Židove.

Ukazuje se i na to kako je kod ranijih novozavjetnih spisa očitija svijest o “kratkoći vremena”, dok je Luka pišući svoje evanđelje oko 80. godine svjestan da ne može ostati kod Pavlova etičkog imperativa “budnosti” i “vjernosti”. Za život u vremenu potrebna je konkretna etika, a Luka to ne rješava filozofsko-teološkom poukom, već pripovijedanjem primjera iz Isusova života. On jako naglašava siromašne okolnosti Isusova rođenja (2, 7.16) i siromaštvo njegovih roditelja koji su za žrtvu mogli prinijeti samo dvije ptice (2, 24). U svom programskom govoru Isus kod Luke na prvo mjesto stavlja siromašne (4, 18). Samo Luka donosi prispodobu o siromašnom Lazaru i bogatašu (16, 19-31). Njegove su simpatije na strani siromašnih, a s druge strane, snažno upozorava na opasnost od bogatstva. Samo on donosi prispodobe o varavom bogatstvu (12, 13-21) i nepoštenom upravitelju (16, 1-12), podsjećajući kako treba skupljati blago u nebu. Na pitanje “tko je moj bližnji?”, komu je čovjek dužan činiti dobro, Luka odgovara pripovijedajući prispodobu o milosrdnom Samarijancu, koja završava poticajem: “Idi pa i ti čini tako!” (10, 29-37). Njegovo evanđelje puno je primjera ponizne i ustrajne molitve, a pogotovo radosti u nebu zbog obraćenja (Lk 15). Sve je to etička poruka u novim uvjetima života.

Jednako je tako kod ostalih kasnijih novozavjetnih tekstova zamjetno prilagođavanje poruke publici, kako bi bili sposobni prihvatiti Isusovu poruku u svom specifičnom okruženju, te kako bi im se kroz prilagođene primjere iz Isusova života ukazalo na zahtjev koji kršćanska poruka njima upravlja. Tako Matej često citira Stari zavjet kako bi Židovima koji su njegova publika pokazao da je Isus obećani Mesija. Dok je za Marka još uvijek važna “mesijanska tajna” u koju spada i “neshvaćanje učenika”, Matej već vjeru svoje zajednice projicira natrag u Isusov zemaljski život i vjeru ondašnjih učenika izjednačava s vjerom učenika svoga vremena. Zato u njegovu evanđelju “mesijanska tajna” nema nikakve uloge.

Pisac Ivanova evanđelja ide i dalje od toga i čitavo Isusovo učenje iznosi kroz filozofski jezik svoje zajednice. U tom se jeziku posebna važnost pridaje “spoznaji”, kao i dualizmu dobra i zla, a to je rječnik srodan s gnozom. I tu se daju uočiti apologetske namjere evanđelista, pa za razliku od sinoptika Ivan Krstitelj nije prikazan kao preteča koji, pošto je ispunio svoje poslanje, ustupa mjesto Isusu, već kao svjedok za njega, pa oni jedno vrijeme djeluju paralelno kako bi Ivan mogao posvjedočiti za nj. Apologetski cilj koji se vjerojatno skriva iza takvog postavljanja slijeda događaja uočavamo ako znamo da je pred kraj 1. stoljeća, kad je pisano to evanđelje, još bilo ostataka učenika Ivana Krstitelja, koji su i dalje dijelili krštenje pokore, a neki su čak tvrdili da je Ivan veći od Isusa, da je on zapravo Mesija i da je krštenje vodom dostatno za spasenje (Dj 19,1-7). Takozvane Pseudoklementove poslanice svjedoče da su ti krugovi Ivana častili kao Mesiju. Stoga je pisac Ivanova evanđelja zacijelo htio kroz samog Ivana Krstitelja ukazati na neodrživost takvog stava.

Image and video hosting by TinyPic
Andrea del Verrocchio i Leonardo da Vinci: Kristovo krštenje (1472.)

Kod govora o Isusovim čudima bibličari obično razlikuju čuda izlječenja koja se nalaze u ranijim evanđeoskim izvještajima i tzv. čudesa u prirodi koja su u kasnije nastalim izvještajima i koja “s priličnom vjerojatnošću ne treba smatrati historijskim” (Walter Kasper: “Isus Krist”). Naš poznati bibličar Adalbert Rebić (“Biblijsko-teološki pabirci o Isusu Kristu”) raspravljajući o pitanju povijesnosti Isusovih čuda ukazuje na to da su ona u evanđeoskim izvješćima znak su da je nastupilo spasenjsko vrijeme koje Židovi stoljećima iščekuju. Naime, čuda su evanđelistima služila da pokažu tu činjenicu. Budući su u onodobnom židovstvu rabini pripovijedali da će u mesijansko vrijeme trebati magarca da odnese berbu samo s jednog trsa, a jedan će grozd dati 30 vrčeva vina, čudo u Kani Galilejskoj tumači da je Isus onaj po kojemu Bog počinje ostvarivati spasenjsko vrijeme i po kojemu dariva ljudima puninu svojih spasenjskih darova.

Čudo nahranjivanja ljudi ima slično značenje. Imajući starozavjetni temelj u čudesnom nahranjivanju Izraelaca manom (Izl 16; Br 11) i u čudesnom nahranjivanju koje su ostvarili proroci Ilija (1Kr 17) i Elišej (2Kr 4,42-44), njime se želi poručiti da je Isus onaj po kojemu Bog konačno utažuje glad ljudi. Stišavanje oluje, slično kao čudesno hodanje po jezeru, naglašava da je Isus sada gospodar svih moći i sila prirode koje su opasne za čovjeka kao što je to u Starom zavjetu bio Jahve. Stoga Rebić naglašava da tekstovi o čudesima kako su oblikovani u evanđeljima pretpostavljaju uskrsnu vjeru prve Crkve. Tako i tekstovi o uskrsavanju mrtvih imaju teološki smisao jer jasnije nego drugi tekstovi naglašavaju da je Isus “uskrsnuće i život” (Iv 11,25) i da su po njemu izgubile moć sve sile koje prijete čovjeku, pa i sama smrt. Ovakvo je gledanje bilo moguće tek poslije Kristova uskrsnuća. Jednako tako Rebić u vezi događaja iz Isusova djetinjstva koje donose Matej i Luka ističe kako ih ne treba gledati strogo povijesno, već tražiti teološko značenje.

Još jedna osobitost evanđeoskih tekstova je posljedica okolnosti da su stvarani u sredini gdje je malo tko znao pisati, a knjige su bile rijetkost. Ta je okolnost zahtijevala da se nauka svede na nekoliko točaka, odnosno koncentriranje na bitne stvari. Uz to, bilo je potrebno primijeniti i mnemotehnička sredstva kako bi se događaji usjekli u pamet. Tako je vidljivo da pojedini evanđelisti pomoću brojeva 7, 3, 5 i 2 povezuju razne Isusove riječi u cjeline. Nailazimo tako na zbirke određenog broja parabola, čudesa, govora i sl.

To su dakle činjenice koje danas prihvaća većina etabliranih bibličara, te koje u globalu rješavaju problem novozavjetne historiografije. Čuvanje uspomene na Isusa nije značilo nekakvo mehaničko prenošenje, već je pojava novih okolnosti upravo zahtijevala da se vjerno čuvanje duha Isusove poruke ostvari kroz dublja razmišljanja i interpretacije. No, ostaje otvoren još niz pitanja iz posebnih područja, a o kojima ipak ovisi vjerodostojnost kršćanskog navještaja. Bavljenje tim pitanjima zahtijeva određenu razinu poznavanja biblijskih tekstova, kako bi se razlikovale čvrsto utemeljene teze, poput onih o umnažanju čudesa, greškama u geografiji, povijesti i citiranju i sl., od teza koje nemaju tako evidentnu osnovu. Tako je npr. upitna teza da Isus nije htio naviještati Radosnu vijest poganima, budući da iako u nekim odlomcima sam spominje da je došao samo radi Židova, evanđelisti isto tako izvještavaju i o njegovim odlascima u poganske krajeve. Moguće je da opisi tih odlazaka nemaju povijesnu već teološku osnovu (da se njima kasnije nastojalo prikazati kako je Isusova poruka upućena svima), a jednako je tako moguće da samo teološku osnovu imaju citati gdje se navodi da je navještaj upućen samo Židovima (kako bi im se pokazalo da su oni imali pravo prvenstva, ali su ga odbacili, što je i bila teza kod prvih kršćana). S druge pak strane, neke egzegetske postavke imaju više no problematičan osnov, pa tako npr. argumentacije Jesus Seminara koje se baziraju na tome da na Isusa nije nimalo utjecalo židovsko okruženje očito nisu vrlo životne. Pokušavajući ga izdvojiti iz njegove kulturne sredine i od njegovih sljedbenika, stvaraju od Isusa jednu ekscentričnu osobu koja ništa ne uči iz svoje kulture i ne ostavlja nikakav utjecaj na svoje slušatelje.

Čini se također da Jesus Seminar prenaglašava povijesnost Tomina evanđelja, koje Isusov nauk iznosi kroz gnostičke stavove. Budući je iz onih dijelova Isusova učenja i djelovanja za koje smo sigurni da su povijesni evidentno da njegov nauk nije uključivao klasične gnostičke poruke (ekstremni dualizam u kozmologiji, tajnost znanja koje je namijenjeno odabranima, naglašavanje misticizma), nije osnovano tvrditi kako bi Tomino evanđelje otkrivalo nešto značajno o povijesnom Isusu čega ne nalazimo u sinoptika. Jednako tako, Jesus Seminar pretjerano umanjuje značenje kanonskog Evanđelja po Ivanu. Bibličar Charles H. Dodd (1884.-1973.), koji je predavao Novi zavjet u Oxfordu, Manchesteru i Cambridgeu, u svojim se istraživanjima intenzivno bavio Evanđeljem po Ivanu, te je zamijetio kako to evanđelje nije ni približno neznanstveno i čisto teološko, kako su mnogi ranije smatrali. Jednako kao i kod sinoptika, i ono iako pisano grčkim odražava aramejsku pozadinu (jezik kojim je Isus govorio), te pruža vrijedne dodatke i ispravke u odnosu na sinoptike, posebno u vezi topografije. Iako i ono već koristi rječnik srodan s gnozom, to je evanđelje još uvijek srodno s kerigmom najstarijeg kršćanskog razdoblja, te potvrđuje njenu okosnicu i osnovne točke. Naravno, Jesus Seminar i slični projekti koji Isusu prilaze samo s povijesne perspektive ne uzimaju u obzir teološki razvoj Isusova učenja o kojem je gore bilo riječi, pa iako često točna, njihova ukazivanja na nepovijesnost određenog događaja nemaju utjecaja na vjerodostojnost kršćanske poruke, kako će to često pomisliti neupućeni čitatelj.

No, zato je posebno zanimljiva teza Alberta Schweitzera prema kojoj je povijesni Isus očekivao skori kraj svijeta i naviještao etiku koja vrijedi samo za to prijelazno doba. No, da Isusove izreke nemaju vrijednost isključivo u svijetlu eshatološke poruke, već imaju trajnu i apsolutnu vrijednost, pokazati će opet u suvremenoj egzegezi sveprisutni Rudolf Bultmann. Naime, Bultmann je opazio kako eshatološko očekivanje (složio se s Schweitzerom u tome da je Isus očekivao skori svršetak ovog svijeta) samo po sebi nije nužno vezano uz poziv na pokajanje i navještaj Božje volje. Uz to se očekivanje mogu naprotiv vezati i samodopadne maštarije o budućoj slavi, gospodarski ideali i nade, baš kao i misli osvete i maštarije o paklu. Židovska apokaliptika i povijest eshatologije pružaju o tome pregršt svjedočanstava. U Isusa pak ne nalazimo sličnih zamišljaja, već je u njega zahtjev za poslušnošću usko vezan uz navještaj budućnosti. Njegove izreke o Božjoj volji nipošto nisu bile mišljene kao kakva privremena etika. Za razliku od toga npr. prorok Jeremija (Jer 16, 1-9) svoje stavove o izbjegavanju ženidbe i sudjelovanja u narodnim žalostima i slavljima ne zasniva na apsolutnom zahtjevu za poslušnošću, već na predviđanju skorog sloma. Kod Isusa niti u njegovim izrekama protiv revnog obdržavanja zakona, ni u zahtjevima Govora na gori, ukazivanje na prijeteći svršetak svijeta ne igra nikakvu ulogu. On kori licemjerje bez prijetnji paklenim mukama, a ljubav prema neprijateljima zahtjeva bez obećanja nebeskih slasti. Dakle, tu nema govora o privremenoj etici, niti o relativnim zahtjevima, u ime kojih bi čovjek morao načas zanemariti svoje pretenzije. Istinito je, prema Bultmannu, samo to da Isusove zahtjeve treba shvatiti u svjetlu eshatološke poruke utoliko što se u njima “Sada” pojavljuje kao odlučujući čas.

Drugo zanimljivu temu povijesno osporava sam Bultmann, a to je Isusova Posljednja večera. U djelu „Povijest sinoptičke tradicije“ iz 1921. Bultmann tvrdi da je “lomljenje kruha” u prvoj Crkvi bilo shvaćeno kao zajedničko blagovanje bez kultnog značenja i bez posebne povezanosti s Isusovom Posljednjom večerom. Tek su u helenističkom kršćanstvu ta blagovanja preoblikovana u sakramentalnu gozbu Gospodnju oslanjajući se na poganske misterijske kultove. No, uspoređujući Posljednju večeru s tim kultovima, kasniji istraživači nisu u njima pronašli analogija za dvostruku gestu koja je karakteristična za Posljednju večeru - lomljenje i dijeljenja kruha te pijenje iz jedne čaše. Naprotiv, za razliku od misterijskih kultova, te se geste bez problema uklapaju u obred židovskog svečanog objeda (i onog pashalnog). To, prije svega, vrijedi za element koji je već vrlo rano ukupnom događaju dao ime “euharistija”. To ime označava zahvalu (beraka; eulogia, eucharistia) koju je otac obitelji izgovarao prije objeda nad trećom čašom vina, čašom blagoslovnom, koju spominje Pavao u najstarijem novozavjetnom izvještaju o Posljednjoj večeri, iz Prve poslanice Korinćanima (10,16). No, Isus na Posljednjoj večeri nije u potpunosti preuzeo već oblikovane židovske običaje blagovanja, već ih je izmijenio stavivši nove naglaske. To se dogodilo na dvostruk način: za razliku od židovskog običaja, Isus je kalež oca obitelji pružio svim sustolnicima da piju te je davanje kruha i čaše popratio pojašnjavajućim riječima. Tako je Isusova Posljednja večer bez analogije, fenomen sui generis koji nadilazi uobičajene kategorije.

Image and video hosting by TinyPic
Juan de Flandes: Posljednja večera (1568.)

Bultmann je također tako ukazivao na činjenicu da pojam “savez” nije spadao u Isusov navještaj kraljevstva Božjeg, iz čega zaključuje da je taj motiv predstavljao kasnije teološko tumačenje. Takva teza je moguća, no ni tada Posljednja večera ne gubi svoje značenje, jer ju onda valja promatrati u perspektivi novozavjetnog tumačenja Isusove smrti i uskrsnuća u perspektivi Božjeg saveza s Izraelom. Tu je Izraelova povijest kao povijest Boga s Izraelom primijenjena na Isusa te tako produžena i aktualizirana. Budući je riječ o jednoj od najstarijih novozavjetnih predaja, koja prethodi Pavlu (1 Kor 11,23), bila je raširena prije njega, te je izričito posvjedočena na četiri mjesta u Novom zavjetu, a implicitno provlači na mnogim drugim mjestima, za zaključiti je da ta predaja ima oslonac u Isusovoj povijesti i njegovoj nakani slavljenja nečega što se teološki može protumačiti kao savez.

Rasprava o ovim temama pokazuje koliko je područje novozavjetne egzegeze zahtjevno, te kako i naizgled dobro argumentirane postavke mogu biti s vremenom napuštene. Time se otvara pitanje odnosa službenog kršćanstva spram nalaza o povijesnom Isusu. To je tema posljednjeg dijela ovog teksta.

- 13:31 - Komentari (60) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2009 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Svibanj 2011 (1)
Srpanj 2010 (3)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (3)
Listopad 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (12)
Lipanj 2008 (12)
Svibanj 2008 (15)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga:
Blog Responder (eng. onaj koji pruža pomoć) je mjesto promišljanja o nekim teološkim temama koje se autoru čine zanimljivima. Ako nekome bude od pomoći ili ga tkogod nađe interesantnim, ispunit će svoju funkciju.

kontakt: responder.hr@gmail.com

Drugi o Responder blogu:
“Eto danas sam po prvi puta otkrio ovaj blog i 3h se nisam maknuo od njega, moram priznat da me se izrazito dojmio i na neka pitanja me je stvarno prosvjetlio, mogu samo da pohvalim autora i da mu dam potporu da samo tako i nastavi.”
"Svakako najkvalitetniji blog na ovu temu na čitavom hrvatskom webu."
Anonimac

"Htio bi reći samo da pratim redovito tvoj blog, neke tekstove i koristim u svome radu. Moram reći da je blog jedinstven i fantastičan. Mnogo se toga dobrog može naći i u komentarima."
Supek

“Čini se pomalo modernistički inficiran.”
Toma Blizanac

“Blog s katoličkim podvalama o evoluciji.”
ProtestantZg

“Tipičan primjer zlobnih laži o Isusovoj povijesnosti.”
My Exercises

"Skoro pa profesionalni antiateista i branitelj križa."
Pavaogc

“Hvala bogu što još ima mislećih bića, koji ne potiskuju bitna i goruća pitanja Crkve. Teme koje otvarate već dugo i predugo nas glođu i bojimo se da nas ne izglođu. Utješno je uočiti da nas more ista pitanja. Dao vam bog bistar um, zašiljeno pero, dar znanja i poseban dar da nam na ovakav način služite! Bog vas blagoslovio! Pišite nam!”
demokracija



Katkad svratim na:
Portali
→ Spiritus movens
→ National Catholic Reporter
→ Clerical Whisper

Progresivizam
→ Young Adult Catholics
→ The Progressive Catholic Voice
→ J. Cecil's Progressive Catholic Reflections
→ Vatican II Voice

Tradicionalizam
→ Toma Blizanac
→ Romancatholicism
→ Tradition in Action

Ekumenizam
→ Faith and Theology
→ The Piety That Lies Between

Tiskovine
→ Svijetlo riječi





Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se