Tekstovi:
1. Utemeljenje ateizma i religije
2. Racionalnost ateizma i religije
3. Čemu animozitet između ateista i vjernika?
4. Je li Bog proizvod ljudskog uma? (Feuerbach)
5. Što je bilo prije Boga?
6. Je li Isus Krist povijesna osoba?
7. Je li Isus Krist povijesna osoba? (2)
8. Hoće li znanost dokazati da Bog ne postoji?
9. Friedrich Nietzsche i religija
10. Činimo li dobro samo zbog Božje kazne?
11. Pretjeruje li Crkva u pogledu seksualnosti?
12. Je li Trojstvo politeizam?
13. Je li kršćanstvo sinkretistička religija?
14. Kako je Crkva birala evanđelja?
15. Zašto poslanice ne sliče evanđeljima?
16. Je li starozavjetni Bog zao?
17. Paradoks kamena
18. Zašto je Katolička crkva griješila kroz povijest?
19. Što Bog hoće?
20. Što bi bilo kad bi čovjek bio besmrtan?
21. Jesu li kršćani većinom neinteligentni?
22. O celibatu i ređenju žena
23. Zašto se Biblija različito shvaća?
24. Je li biblijsko izvješće o stvaranju pogrešno?
25. Što poručuju Adam i Eva?
26. Bog i evolucija
27. Evolucija i kršćanski fundamentalizam
28. Evolucija i ateistički fundamentalizam
29. Kakav je odnos religije i znanosti?
30. Zašto Crkva ne raspodjeli svoja bogatstva?
31. Kršćanska etika i ateistički humanizam
32. Potječe li kršćanstvo od Esena?
33. Je li Crkva desničarska organizacija?
34. Ima li u Bibliji grešaka?
35. Kršćanstvo i društvene promjene
36. Marxova kritika religije
37. Kršćanstvo i socijalno pitanje
38. Jesu li Židovi iskrivili izvorno kršćanstvo?
39. Albert Einstein i religija
40. Ispovijest vjere
41. Zar Bog kažnjava potomke zbog grijeha predaka?
42. Zašto Isus nije ukinuo ropstvo?
43. Psihologija i religija
44. Po čemu je Stari zavjet nadahnutiji od grčkih filozofa?
45. Kršćanstvo i žene
46. Kada se Isus rodio?
47. Kršćanstvo i marketing
48. Tko je Jahve?
49. Smiju li katolici kritizirati Crkvu?
50. Apsurd Isusovih prispodoba
51. Povijesni Isus i Krist vjere (1)
52. Povijesni Isus i Krist vjere (2)
53. Povijesni Isus i Krist vjere (3)
54. Značenje Marije danas
55. Drugi vatikanski koncil
56. Koncilska i pretkoncilska Crkva
57. Pojmiti Boga
58. Concilium
59. Religija iz straha i koristi
60. O molitvi i Božjoj intervenciji
61. In memoriam: Edward Schillebeeckx
62. Što znači da je Isus Sin Božji
63. O Uskrsu
64. O Tijelu Kristovu
65. O Uzašašću
66. Matteo Ricci i inkulturacija kršćanstva
67. Teološki All Stars Team
68. Obraćenje biskupa Romera (1)
69. Obraćenje biskupa Romera (2)
70. Obraćenje biskupa Romera (3)
71. Ekskluziva o Schillebeeckxu
72. Redemokratizacija Crkve
73. Uvod u kršćanstvo
.................................................................


Free counter and web stats


Responder blog banner

09.06.2008., ponedjeljak

Zašto je Katolička crkva griješila kroz povijest?

Raspravljajući o kršćanstvu ne mogu se zaobići povijesne pogreške Katoličke crkve. Koliko je tih pogrešaka bilo, pobijaju li one danas svaki legitimitet kršćanske poruke, te mora li ih se kršćanin plašiti ili čak prikrivati?

Ideološko gledanje je sklono krajnostima. U njemu je sve crno ili bijelo, potpuno zlo ili potpuno dobro. Takav način razmišljanja posebno je prisutan kod religijskih pitanja, budući ona u značajnoj mjeri oblikuju čitav naš identitet. Zato se kod rasprave o "grijesima" Crkve često susrećemo s kritičarima vođenim mržnjom, a s druge strane i s nekritičkim zadivljenicima.

Mnogi “kriminolozi” Crkvu promatraju samo kroz skandale. No, ukoliko bi na takav način promatrali svaku zajednicu, te samo zbrajali sve moguće zablude, pogrešne putove i zlodjela, mogla bi se tako napisati “kriminalna povijest” Njemačke, Francuske, Engleske, SAD-a ili Hrvatske, a da ne govorimo o čudovišnim zločinima modernih ateista počinjenih u ime božica Uma, Nacije, Rase ili Partije.

S druge pak strane dio kršćana smatra kako vjera u Boga ne bi imala smisla kada Bog ne bi izravno vodio svaki čin Crkve. Negirajući na taj način prisutnost slobode i socioloških zakonitosti u Crkvi, skloni su neracionalnim objašnjenjima i opravdanjima. Međutim, povijest Crkve, baš kao i povijest drugih institucija, je ambivalentna.

Kada je Crkva bila ustanovljena kao zajednica, dobila je zadatak da bude moralna vertikala, ili, biblijskim jezikom, da bude “svjetlo svijeta”. No, budući je oformljena kao konkretna, a ne nekakva apstraktna zajednica, nužno je postala podvrgnuta psiho-socijalnim zakonitostima, odnosno nesavršenostima koje se vežu uz svaku zajednicu. Tako već u evanđeljima svi apostoli koje detaljnije upoznajemo pokazuju nepoćudno ponašanje (Juda, Petar, Ivan, Jakov, Filip, Toma, itd.).

Image and video hosting by TinyPic
Sv. Petar

Upravo ta moralna vertikala, konkretno življenje evanđelja u svakodnevici, omogućilo je uspon kršćanstva u Rimskom carstvu, te njegovo prodiranje u sve društvene slojeve. Sve je to bilo praćeno progonima kršćana, koji u drugoj polovici trećeg stoljeća, pod carevima Decijem i Valerijanom, nisu više povremeni i područni, nego općeniti. Smrtna kazna se propisuje za biskupe, svećenike i đakone, ali i za kršćanske laike na višim društvenim pozicijama. Sve crkve i pokapališta se konfisciraju. Ipak se svi ti progoni, pa i onaj zadnji za cara Dioklecijana početkom četvrtog stoljeća, pokazuju kao propali pothvati, te nisu uspjeli utjecati na brojnost kršćana.

No, početkom 4. stoljeća događa se obrat. Nastupa događaj koji će, po našem sociologu religije Željku Mardešiću ("Lica i maske svetoga", KS, 1997.), biti ključni trenutak kršćanske povijesti i to u negativnom smislu. Riječ je o Konstantinovom priznanju kršćanstva. Za ranije kršćane vlast i vjera su bili nespojivi, te je Tertulijan u 3. stoljeću pisao kako kršćanin nikada ne može postati carem, jar sam car ne može prijeći na kršćanstvo. S Konstantinom se sve to obrće. Caru odsad treba dati Božje, a Bogu carevo. Mardešić zaključuje kako se od konstantina pa dalje, kroz brojna stoljća sve do Drugog vatikanskog koncila, kršćanstvo preoblikovalo u političku ideologiju.

Podjelom Rimskog Carstva na istočni i zapadni dio 395. godine dolazi i do dvosmjernog razvoja kršćanstva u ta dva dijela Carstva. Dok na Istoku car zadržava moć u svojim rukama, na Zapadu germanski narodi svojim seobama ruše stare sustave vlasti. Oni razgrađuju rimsku državu i rimsko pravo, te dokraja unazađuju visoko razvijenu infrastrukturu, državne građevine, sustave ulica, mostove i vodovode. Time se dogodio privredno-društveno-kulturni nazadak bez premca. Opada i gradsko stanovništvo, smanjuje se pismenost i uopće viša naobrazba. Svjetska metropola Rim s dotadašnjim gotovo milijunskim pučanstvom potonut će na kraju u provincijalni gradić s tek nešto oko 20.000 stanovnika.

Ti događaji imali su snažne reperkusije na kršćanstvo. Tako na Istoku vrhovni autoritet u vjerskim pitanjima i nadalje pripada caru i ekumenskom koncilu kojeg on saziva. Na Rim se tamo počinje gledati s podcjenjivanjem, kao na drevni glavni grad koji je sada izvrgnut propasti. Rimski biskupi (pape) se pak nastoje etablirati u nastalom vakuumu vlasti, a ujedno i legitimirati svoje prvenstvo nad sveukupnom Crkvom, pozivajući se na Petrov autoritet. Crkva na Istoku papu pak drži tek prvim među jednakima, i to ne zbog Petrova biblijskog prvenstva, već zbog grobova glavnih apostola Petra i Pavla u Rimu. Naime, nakon Drugog ekumenskog sabora u Carigradu 381. god., oblikovalo se pet klasičnih, do danas postojećih patrijarhata, i to ovakvim poretkom po rangu: Rim (patrijarhat Zapada), Carigrad, Aleksandrija, Antiohija i Jeruzalem.

Sve do 11. stoljeća za pape traje vrijeme peripetija, te većinom bivanja na milost i nemilost raznim svjetovnim moćnicima. Tako npr. istočnogotski kralj Teodorik Veliki (488.-526.) po kratkom postupku baca papu Ivana I. (523.-526.) u tamnicu gdje će Papa i umrijeti. A Justinijan (527.-565.) tijekom svoje četrdesetogodišnje apsolutističke vladavine, kad god mu to zatreba, prisilno dovodi rimske biskupe na svoj dvor, gdje preispituje njihovu pravovjernost. Nakon njegova dekreta iz 555. svaki izbor rimskog biskupa mora dobiti i carsko odobrenje, a isto će se nastaviti i u doba karolinga. U 6. i 7. st. pak dolazi do čitava niza procesa protiv papa, koji bi se često završavali njihovim svrgnućem.

Nova velika sila na Zapadu, Franci, postaju kršćanski narod nakon krštenja kralja Klodviga 499. god. Franačko plemstvo preuzima crkvene časti i pravo imenovanja biskupa. Time biskupi dobivaju svjetovne zadaće, te taj položaj postaje povlastica vodećih obitelji. U 7. pak stoljeću svoj pobjednički pohod na Istoku započinje islam. Time kršćanstvo gubi svoje iskonske zemlje (Palestina, Sirija, Egipat i Sjeverna Afrika), a patrijarhati u Aleksandriji, Antiohiji i Jeruzalemu tonu do beznačajnosti. Istočnorimsko je Carstvo time presudno oslabjelo u odnosu na Zapad, a time se Franačkom carstvu ukazuje povijesna prilika sazdati novi kršćanski imperij.

Pipin Mali, sin franačkog dvorskog upravitelja Karla Martela, pripremajući državni udar protiv dekadentnih merovinških kraljeva, svoju legitimaciju, koja mu je bila potrebna zbog manjka kraljevske krvi, nalazi u papi Stjepanu II. Kao zahvalu što ga je pomazao za kralja, Pipin daruje papi područje Ravenne koju je osvojio od Langobarda. Time je udaren temelj crkvenoj državi koja će opstati sve do 1870. Pipinovog sina Karla papa Lav II. na Božić 800. god. kruni za “cara Rimljana” (dakle i Bizanta). Karlo Veliki se teokratski držao vladarom države i Crkve. Politika Carstva crkvena je politika, a politika Crkve politika carska. Stoga Karlo bez ikakvih moralno-religijskih skrupula podvrgnutim narodima silom nameće svoj oblik kršćanstva, te ne preže ni pred skupim i groznim ratovima, kako je to trajalo 30 godina protiv Sasa, s tisućama smaknutih ili protjeranih ljudi. Papu pak Karlo uzima doduše u obzir kao čuvara apostolskih predaja, nadležna za pitanja vjere i liturgije, no ipak ograničena na čisto duhovne uloge. Ipak, i tu Karlo ima glavnu riječ, pa ga imperijalni interesi nagone da rimsku liturgiju presadi u čitavo Carstvo. Tako se prvi put u povijesti Crkve liturgija umjesto na pučkom jeziku slavi na latinskom, kojeg je razumjelo samo svećenstvo.

Image and video hosting by TinyPic
Karlo Veliki

Nakon Karlove smrti i Verdunskog ugovora 843., kojim je Carstvo podijeljeno na tri skupine zemalja - Francusku, Italiju i Njemačku, pape ostaju u sjeni njemačkih vladara. 1054. će se pak dogoditi dugo pripravljani raskol Istočne i Zapadne crkve. Preuzetnost i nepromišljenost koju je tom prilikom u Carigradu iskazao papinski poslanik Humbert izvjesivši na oltar crkve Hagia Sophia bulu o ekskomunikaciji jednako preuzetnog carigradskog patrijarha Celurarija, postati će paradigmom crkvene hijerarhije idućih stoljeća.

Grgur VII. (1073.-1085.) prvi je papa koji se uspio istrgnuti podređenosti njemačkom kralju, tako da će ga Henrick IV pred dvorcem Canossa tri dana moliti za oprost. Grgur smatra da je papa vrhovni poglavar svijeta, nadređen svim kraljevima. Bio je uvjeren da je Crkvi Bog povjerio zadatak da obuhvati čitavo čovječanstvo u jednu zajednicu u kojoj bi božanska volja bila jedini zakon. U tom smislu je smatrao da je papa, kao poglavar Crkve, namjesnik Božji na zemlji, tako da neposlušnost njemu podrazumijeva i neposlušnost Bogu ili otpad od kršćanstva. Takvo tumačenje dovelo bi, međutim, do negiranja postojanja država, pa je stoga Grgur u praksi ipak zauzeo drugačiji stav te je prihvatio postojanje država kao odredbu providnosti. Suživot države i Crkve označio kao odraz božanske rasporedbe, pri čemu je Crkva uvijek bila nadređena državi. Grgurova nakana bila je da rimska biskupska stolica postane mjesto rješavanja svih sukoba, te da se svi u konačnoj instanci prizivaju na nju. Takvim je stavovima Grgur snažno pridonio držanju papa kroz iduća stoljeća. No, bitno je za istaknuti kako njegove ideje predstavljaju proizvod određenog povijesnog razvitka, te nipošto nisu istovjetne s Katoličkom crkvom ili čak s biti kršćanstva, kako izvjesni ateisti pokušavaju implantirati.

Isto vrijedi i za Urbana II. (1088.-1099.) i njegov poziv u Križarski rat 1095. Sam naziv toga rata s kršćanskog bi aspekta trebao predstavljati oksimoron. Papin poziv za mnoge je značio kako je taj rat odobrio sam Krist, a takvom je shvaćanju pridonijelo i suviše emocionalno vezanje uz sveta mjesta kršćanstva, te teško gospodarsko stanje, glad i kuga u Europi. Pokazalo se ipak kako je plijen od pljačke za većinu bio osnovni motivator tog pohoda.

Četvrti križarski rat (1202.-04.), koji je utro put kobnu osvojenju i trodnevnu pljačkanju Carigrada i uspostavi latinskog carstva započeo je papa Inocent III. (1198.-1216.). Kasnije saziva Četvrti lateranski ekumenski sabor 1215. koji će među nekatolicima ostati zapamćen po odredbi da Židovi i muslimani moraju nositi posebna odijela kako bi ih se razlikovalo od kršćana, a u svrhu sprječavanja međusobnih spolnih odnosa. Ukoliko to može poslužiti kao isprika, ta je odredba bila u savršenom skladu s tadašnjim prevladavajućim javnim mnijenjem. Inocent je na Saboru navijestio i prvi križarski rat na Zapadu - protiv albigenza (neognostici koji su smatrali da postoje dobri i zli bog) u južnoj Francuskoj. Dvadesetogodišnji okrutni rat pratile su obostrane zvjerske grozote, te je doveo do istrebljenja čitavih dijelova pučanstva. Mnogi taj rat nazivaju osramoćenjem križa i izopćenjem kršćanstva kojemu nema ravna.

Iduća nesretna okolnost za srednjovjekovne pape je pozivanje, u svrhu legitimacije svoje vlasti, na dva krivotvorena dokumenta, iako ostaje upitno koliko su koji od njih poznavali upitno izvorište tih spisa. Prvi od njih je Konstantinova darovnica (dokazana kao krivotvorina tek u 15. st.) prema kojoj car Konstantin prepušta papi Silvestru Rim i zapadnu polovicu Carstva, kao i prvenstvo nad ostala četiri patrijarhata. Drugi dokument su Pseudo-Izidorski dekreti, koji obuhvaćaju lažne ili iskrivljene dokumente rimskih papa iz prvih stoljeća.

Za Inocenta III. polako dolazi do onih zastrašujućih pojava rasapa, a na koje će se za nekoliko stoljeća pozivati reformatori: nepotizam i pogodovanje papinoj i kardinalskoj rodbini, pohlepa, korupcija, stvaranje sustava pristojbi i dadžbina i sl. Tadašnje stanje u Crkvi živo opisuje podatak da su samog Innocenta, nakon iznenadne smrti, našli u katedrali u Perugiji, napuštena od svih, posve gola, a orobili su ga vlastite sluge. Iako je simoniju (kupovanje crkvenih službi za novac) osudio još Urban II. i poništio sve takve čine, ta će se pojava i dalje javljati, sve do reformacije. No, za istog tog Inocenta javlja se i jasna unutarcrkvena alternativa. 1209. pred njega dolazi Franjo iz Assisija sa franjevačkim programom siromaštva, poniznosti i jednostavnosti. Siromaštvo podrazumijeva život u bezuvjetnu neposjedovanju svih članova zajednice. To znači zabranu novca, gradnje crkava i iskanja povlastica iz Rima. Braća moraju teško raditi u polju, a prositi samo u krajnjem slučaju. Poniznost podrazumijeva život u odricanju od moći i utjecaja, sve do krajnjih oblika samozataje. Strpljenje u svim situacijama i radost kao osnovno raspoloženje. Jednostavnost je nasljedovanje Krista u svakoj gesti, a sve to uz nov odnos prema životinjama, biljkama i neživoj prirodi. Tako se pokazalo da uz Crkvu bogatstva, sjaja, pohlepe i novčanih skandala živi i Crkva slobodna od posjedovanja, koja živi kršćansku darežljivost, evanđeosko život, koja se ne bavi samo indoktriniranjem odozgor, već osluškuje ljude i živi s njima.

Image and video hosting by TinyPic
Inocent III.

No, na makroplanu će i idućih stoljeća dominirati Crkva vladarica. Tako biskupi i pape, kraljevi i carevi pripravljaju ono što će kasnije pod zastrašujućim imenom Inkvizicija puniti mnoge od najstrahotnijih stranica povijesti Crkve. Nastaje sustavni sudbeni progon heretika na crkvenom vjerskom sudu, a potporu mu daje ne samo svjetovna moć, nego i široki krugovi pučanstva, koji u smaknućima krivovjeraca nerijetko silno uživaju. Presudan je utjecaj na uspostavu Inkvizicije s jedne strane obavio car Friedrich II. (1215.-1250.), koji u svojim krunidbenim priopćenjima kao kaznu za krivovjerstvo propisuje smrt, i to spaljivanjem na lomači. S druge je strane presudan utjecaj na Inkviziciju obavio papa Grgur IX. (1227.-1241.), nećak Inocenta III., koji jednom svojom konstitucijom preuzima od biskupa na sebe borbu protiv krivovjeraca, te za njihovo ispitivanje imenuje papinske inkvizitore.

Inkvizicija u načelu nije trebala služiti za prisiljavanje ljudi da postanu katolici, već je bila sredstvo za utvrđivanje prianjaju li oni koji se izvana priznaju katolicima istinski uz vjeru, ili pak potajice prakticiraju kakvo krivovjerje. A takvo prakticiranje krivovjerja je bio zločin prvog reda protiv tadašnjih država. Zato je Crkva osuđene krivovjerce predavala svjetovnom sudu, gdje su najteže kazne bile spaljivanje i rezanje jezika. Korak dalje je otišao Inocent IV., koji je ovlastio Inkviziciju da, kako bi ishodila priznanje, uz pomoć svjetovnih vlasti može narediti i mučenje. Najstravičniji će se zločini dogoditi u okviru španjolske inkvizicije, koja se 1481. odvaja od papinske i postaje državna ustanova. Paljenje vještica se pak još više nego u katoličkim rasplamsava u protestantskim zemljama, tako da je devet desetina žrtava stradalo u protestantskim područjima.

S dolaskom renesanse (koja se danas često pogrešno tumači kao sučeljavanje s kršćanstvom, a pritom se zaboravlja da se najveći humanisti - Nikola Kuzanski, Marsilio Ficinio, Erazmo Roterdamski i Thomas Morus - trsili oko obnove istinskog kršćanstva) pape nastoje velebnim graditeljstvom i podupiranjem umjetnosti pokazati kako je Rim, glavni grad kršćanstva, ujedno i središte umjetnosti i kulture. Oni su tu totalno posvjetovljeni, te se ponašaju kao posve obični renesansni velmože. Besramno guraju vlastite nećake ili čak djecu, te u obliku nasljednih rodovsko-plemenskih kneževina od papinskih obitelji Riario, della Rovere, Borgia i Medici, pokušavaju stvoriti dinastije. Jedan od takvih papa je Inocent VIII. (1484.-1492.), koji je svojom bulom silno potakao histeriju protiv vještica, a istodobno javno priznaje dvoje izvanbračne djece koje je imao u mladosti, te u raskoši priređuje njihovo vjenčanje u Vatikanu. Njegov nasljednik, vjerojatno najzloglasniji papa u povijesti, Aleksandar VI. Borgia (1492.-1503.) službe se dokopao simonijom najvećeg stila (kupio naslove kardinala i pape), te od papinstva napravio unosan posao za sebe i obitelj. S ljubavnicama je imao četvero djece, a kao kardinal još poneko s drugim ženama. Fiorentinskog propovjednika dominikanca Savonarolu Aleksandar VI. dao je spaliti 1948., nakon što se ovaj nije htio odreći svojih “zabluda” u kojima je kritizirao moralnu pokvarenost pape. Činjenica da danas dominikanski red traži da se Savonarola proglasi svetim pokazuje kako je u Crkvi svetost preživjela i u doba najvećeg moralnog rasula.

Image and video hosting by TinyPic
Aleksandar VI.

Uskoro pak nadolazi pokret Reformacije, predvođen redovnikom augustincem Martinom Lutherom. Osim već navedenih sablazni, reformatori posebno ističu trgovinu oprostima u korist gradnje Petrove bazilike u Rimu, te zahtijevaju povratak Crkve Evanđelju. Ipak, kod njih se javlja nerazumijevanje klasičnog Augustinovog razlikovanja papinstva kao objektivne službe i pape kao njenog subjektivnog nositelja, što garantira da institucija papinstva ostane sačuvana i za vrijeme nedostojnih vršitelja te službe. Unatoč stanovitim Lutherovim jednostranostima i pretjerivanjima (oštro naglašavanje vjere nasuprot razumu, milosti nasuprot naravi, crkve nasuprot svijetu, teologije nasuprot filozofiji), te problematičnog stava u vezi pitanja Židova i njemačkih seljaka, njegova teologija nailazi na široko prihvaćanje na sjeveru Europe. Dodatno taj proces potiče tiskarska djelatnost, poplava propovijedi, prijevod Biblije na narodni jezik, ali i poticaj plemstva kojem odgovara slabljenje Crkve. Ipak, ni u protestantskim zemljama društvena situacija se značajno ne mijenja, jedino što teokraciju utjelovljenu u papi zamjenjuje vrhovništvo kakvog plemića ili gradskog vijeća.

Na zapadni raskol Crkva ponovno reagira ambivalentno. S jedne strane, tu je priznaje pogrešaka i želja za obnovom. Tako papa Hadrijan VI. 1522. god. u ruke Carskom vijeću u Nurnbergu šalje ovakvo priznaje grijeha: “Mi dobro znamo da su se i pri ovoj Svetoj stolici pred nešto ljeta zbivale mnoge odvratnosti: zloporabe u duhovnim stvarima, prekršenja zapovijedi, dapače da se sve izokretalo na loše. Stoga nas ne treba nimalo čuditi da se bolest ukorijenila od glave do udova, od papa do prelata. Svi mi, i prelati i duhovnici, sišli smo s puta pravice.” Pavao III. (1534.-1549.) u kardinalski kolegij umjesto korumpiranih članova poziva sposobne, stručne i neiskvarene ljude. Drugi Pavlov ključni potez je potvrđivanje novoosnovane Družbe Isusove nekadašnjeg baskijskog časnika Ignacija Loyole, koji svojom djelatnom duhovnošću okrenutom svijetu, bez redovničke odjeće, stalna mjesta boravka i zborske molitve, postaju brižljivo odabran i temeljito školovan branik protureformacije. Isusovci će se prvi zalagati za prekid progona vještica (Friedrich Spee), a biti će znameniti i po svojem radu u znanosti.

U doba apsolutističkih stremljenja europskih vladara isusovci su pripadali najžešćim protivnicima apsolutističkih teorija države, te su svojim teološki utemeljenim naravnopravnim i međunarodnopravnim shvaćanjima upućivali daleko u budućnost. Tako su zahtijevali pravo na samoodređenje naroda o obliku vladavine, tj. narodni suverenitet umjesto vladarskog suvereniteta. Pledirali su i za kontrolu državne sile, s tim da su neki čak ohrabrivali na otpor protiv nepravednih oblika vladavine. Odbijali su papinsko-kurijalnu tezu o izravnoj kompetenciji Crkve za svjetovne stvari, te su se zalagali za priznanje pravne sposobnosti i kod nekršćanskih naroda, kao i za ukidanje ropstva. Njihove su pozicije bile preuzete osobito od strane kalvinističkih protivnika kraljevstva u Francuskoj, ali i od njemačkih i škotskih državnih mislilaca. Niti jedna druga predliberalna politička teorija nije iskazala tako odlučnu protivnost prema apsolutističkoj državi kao isusovački nauk o državi. To će kasnije biti jedan od uzroka ukidanja isusovačkog reda, što su kod pape iznudili europski vladari.

Image and video hosting by TinyPic
Isusovački amblem

Kako može izgledati pervertirano kršćanstvo pokazala je i kolonizacija Južne Amerike. Kao ideološki izgovor za grubo iskorištavanje ili potpuno istrebljene domorodaca upotrebljeno je obraćenje na kršćanstvo. Izbor koji je bio stavljen pred te ljude bio je ili da se pokore i prijeđu na kršćanstvo, ili ih očekuje rat do uništenja. Tako su spojene dvije sasvim oprečne djelatnosti - evangelizacija i conquista, obraćenje i podvrgavanje, mirenje i ratovanje. Protiv te zloporabe kršćanstva ustao je dominikanac Bartolomé de las Casas . U djelu "Historia de las Indias" najprije je nabrojio obilježja koja su kršćani pridavali Indijancima tek otkrivene Južne Amerike. Oni su smatrani neslobodnim bićima, robovima po naravi, kako je tvrdio nadbiskup Cabedo, čak sličnim životinjama i stoga lišeni darova Božje milosti. Las Casas je branio njihovo dostojanstv, pravo na slobodu i povlasticu svih ljudi da budu djeca Božja. Otišao je i kkorak dalje, te je zagovarao uspostavljanje dobrih odnosa sa svim narodma koji odbijaju kršćansku vjeru, jer zametnuti s njima rat znači dovesti u pitanje ispravnost i svrhu svake evangelizacije. Zato je tvrdio da neobraćanje Idijanaca niej toliko grijeh praznovjerja, koliko posljedica okrutnosti kršćana koji propoviejdaju dobrog Boga, ali daju primjer zloga življenja.

U Europi pak u 16. stoljeću nastupa i defenziva papinstva, pa se čine i pogrešni koraci, najpoznatiji od kojih je objavljivanje Indeksa zabranjenih knjiga 1555., na kojem će se idućih stoljeća naći mnogi znameniti pisci. Cilj je popisa bio zabrana čitanja nemoralnih knjiga ili djela koje sadrže teološke greške. Ipak, katolički su autori imali mogućnosti braniti svoja pisanja i pripremiti novo izdanje sa potrebnim korekcijama bilo u svrhu izbjegavanja zabrane ili njenog ograničenja. Iste 1555. papa Pavao IV. formira tzv. rimski geto, koji je bio namijenjen Židovima. Iako je rimski geto bio manje strašan od onih u Beču, Pragu, Veneciji, ili pak u Poljskoj i Rusiji, te nije usporediv s kasnijim nacističkim getima, ipak predstavlja još jednu crnu mrlju papinstva. Ostali pak tragični događaji s katoličke strane nakon reformacije jesu Bartolomejska noć 1572. u Francuskoj (umorstvo 3.000 protestanata po naredbi francuskog kralja), te Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.) razlog kojem je iza vjerskog sukoba skrivano pitanje održanja habsburške dinastije. Ipak, tim je sukobom kršćanstvo u očima mnogih bitno izgubilo na vjerodostojnosti, te nakon njega sve manje tvori presudnu vjersku, političku i društvenu spojnicu Europe.

Nakon Westfalskog mira papinstvo više nije uredbeno mjesto međunarodnog prava. Vjera opet postaje podređena državi, a razdoblje konfesija smjenjuje razdoblje kraljevskog apsolutizma (1648.-1798.). Nove nedaće za Crkvu stižu s napretkom znanosti. katolički kanonik Nikola Kopernik 1543. izlaže teorijski novu sliku svijeta u kojoj zemlja nije u središtu. Luther odmah odbacuje Kopernikovo djelo, dok će ga u Rimu staviti na Indeks tek 1616., kada postane aktualan slučaj Galilei. U to je vrijeme vrijedilo shvaćanje kako Biblija ima ne samo vjerski, već i znanstveni autoritet, pa Crkva nije bila spremna prihvatiti novu sliku svijeta koja je bila suprotna Bibliji. Stoga ona stupa u snažnu defenzivu protiv novina, gdje u prvi plan opet istupa inkvizicija. Tako dominikanac Giordano Bruno, koji Kopernikov model svijeta povezuje s panteističko-mističnom renesansnom pobožnošću biva spaljen u Rimu 1600. godine. U Toulouseu je 1619. spaljen Lucilio Vanini koji je također naučavao panteizam, tj. istovjetnost Boga i prirode. Filozof antiarestotelovac Tommaso Campanella, također dominikanac, provodi 27 godina u tamnici inkvizicije. Galileo Galilei, upleten u inkvizicijski proces, 1633. se odriče svojih “zabluda”, te posljednjih osam godina života provodi u kućnom pritvoru.

Image and video hosting by TinyPic
Galileo Galilei

Slučaj Galilei zatrovao je odnos Crkve i znanosti sve do današnjih dana. Ne dovodeći u pitanje pogrešku Crkve u pitanju heliocentrizma, valja spomenuti činjenicu kako je Kopernikov sustav odbacivao i nemali broj znanstvenika početkom 17. st. (npr. Francis Bacon) zbog korelacije s mjerenjima koja nije, u to doba, bila bolja od geocentričnoga. Od Galileia je pak Crkva (kardinal Bellarmin) tražila da ponudi fizički dokaz o tome kako se Zemlja okreće oko Sunca. Galileo je smatrao da to dokazuje plima, koja po njegovoj teoriji nastaje zbog kretanja Zemlje. Ispravnu teoriju o nastanku plime (zbog privlačne sile Mjeseca), koju je ponudio njegov suvremenik Johannes Kepler, Galileo je odbacio kao “beskorisnu fikciju”. Gibanje Zemlje će konačno objasniti tek Newton kroz svoj zakon inercije. Inače, Ivan Pavao II. je 1992. zatražio oprost i ukinuo presudu inkvizicije protiv Galileia. Razlog tako dugom čekanju službenog ukinuća presude valja tražiti u vatikanskoj izreci “pensiamo in secoli” - “mislimo u stoljećima”. wink

Iza znanstvene revolucije nastupa politička. Zanimljivo je kako Francuska revolucije isprva nipošto nije bila usmjerena protiv Katoličke crkve. Dok se visoko svećenstvo vezalo uz plemstvo, niže se svećenstvo solidariziralo s trećim staležom, s onih 98% neprivilegiranih. No, uskoro Narodna skupština donosi prevratne zaključke protiv Crkve, te nakon toga dolazi do podržavljenja crkvenih dobara, do raspuštanja svih samostana i duhovničkih redova, te do “civilnog ustrojstva svećenstva”. Propisuje se da župnika biraju građani, a biskupa državna uprava. Sve je to praćeno i zastrašujućim zločinima, tako da su u samo 48 sati, počevši od 2. rujna 1792. (tzv. “rujanski pokolj”) ubijena tri biskupa i više od 200 svećenika, a masakr se nastavio i nakon toga. 1798. francuske postrojbe upadaju u Rim, te smjenjuju papu Pija VI. i zarobljavaju ga u Francuskoj. Isto čine i s njegovim nasljednikom Piom VII., nakon što je Napoleon s njime sklopio konkordat.

Nakon užasa francuske revolucije i stotina tisuća žrtava u Napoleonovim osvajačkim ratovima, posvuda se javlja čežnja za “dobrim starim vremenima”. U obranu se opet uzima monarhistički oblik države i staleški stupnjevano društvo, a kao jamac toga uzima se papinstvo koje opet postaje moralni autoritet temeljem vlastita otpora Napoleonu. Tako kroz iduće stoljeće godina pape postaju oslonac reakcionarnih političara, te se zatvaraju pred modernim društvom. U tom je pogledu poznata ostala enciklika Pija IX. (1846.-1878.) “Quanta cura” koju je pratio “Syllabus errorum modernum”, tj. “Zbirka modernih zabluda”. Među diskreditirajućim dijelovima tu valja izdvojiti proglašenje zabludom svako odustajanje od crkvene države, te proglašenje zabludom tvrdnje da se papa može i mora “pomiriti i složiti s napretkom, liberalizmom i s novom civilizacijom”.

Image and video hosting by TinyPic
Pio IX.

Nažalost papa Pio IX. ostao je zapamćen i po ograničavanju slobode Židovima, odnosno ponovnoj uspostavi Rimskog geta 1850. god. Posebno se pak ističe slučaj šestogodišnjeg židovskog dječaka Edgarda Mortare. Godine 1858. taj se dječak razbolio, te ga je u strahu da ne završi u paklu u tajnosti krstila katolička sluškinja koja je radila u toj židovske obitelji. Inače, takav je strah kroz dugi period bio prisutan u slabije obrazovanog katoličkog puka (nerijetko nažalost i u onog obrazovanijeg, kao u doba Inkvizicije), a temelje nalazi u Augustinovoj zabludi o tome da se na nekršćane može primijeniti i sila kako bi ih se spasilo. Inače, do te je teze Augustin došao pogrešnim tumačenjem Isusovih riječi iz parabole o gozbi u Lk 14,23. - “prisili neka uđu”; prisila ovdje označava pobjedu milosti nad nespremnošću ljudi, a ne nasilje nad njihovom slobodom, što bi se kosilo sa svime ostalim izrečenim u Evanđelju. No, da se vratimo na Edgarda, važno je reći da je u 19. st. crkveni zakon zabranjivao da kršteno dijete odgajaju židovski roditelji, a jednako tako i da kršćanin radi u židovskoj obitelji, no to se pravilo kršilo jer su Židovi trebali nekoga tko će umjesto njih raditi subotom. Stoga je papinska policija nakon krštenja uzela dječaka iz njegove obitelji u Bologni (tada dio papinske države) i odvela ga u Rim. Njegovoj obitelji isprva nije bilo dopušteno viđati ga, a kasnije samo u pratnji. Crkvene su strukture poručile obitelji da će Edgarda dobiti natrag ako se obrate na kršćanstvo, no ovi to odbijaju učiniti. Slučaj je zadobio velik međunarodni interes, no nije riješen unatoč intervencijama čak i Napoleona III. i cara Franje Josipa. Kad je Edgardo postao punoljetan, odlučio je da želi ostati katolik, te se čak i zaredio za svećenika. Do kraja života je branio postupak crkvenih institucija u njegovom slučaju. Danas pak taj slučaj i dalje opterećuje odnose između Crkve i nekih židovskih zajednica.

Srećom u 19. st. istodobno dolazi i do jače aktivacije “one druge” Crkve. Javlja se novo buđenje vjerničkih sila među svećenstvom, redovničkim zajednicama i laicima, i to posebno u misijskom pokretu, Caritasu i izobrazbi. Tipične za 19. st., posebno u Njemačkoj, postaju crkvene udruge s mnoštvom vjerskih, socijalnih i neizravno političkih inicijativa. Iako se moglo smatrati da je preko “Syllabusa” crkvena hijerarhija otklonila mogućnost dijaloga sa suvremenom kulturom, ipak već Pijov nasljednik, Lav XIII. (1878.-1903.) ispravlja negativno stajalište Rima o moderni, te se približava suvremenom svijetu. Donosi odredbu o otvaranju Vatikanskih arhiva i biblioteke znanstvenicima, neovisno o njihovim vjerskim i društvenim nazorima. U svojoj enciklici “Rerum novarum” (1981.) se zalaže za zaštitu privatnog vlasništva, prava radnika i socijalnu pravdu, te dobiva nadimak “radnički Papa”. Ta je enciklika i danas aktualna jer se zalaže za treći put između liberalnog kapitalizma i socijalizma. Općenito za njegova pontifikata dolazi do snažnog porasta ugleda papinstva, no mržnja na Crkvu u nekim državama traje i dalje, pa Francuska 1901. protjeruje sa svog teritorija sve redovnike.

Nakon Lavove smrti papa postaje antimodernistički Pio X (1903.-1914.). Tako pomirdbenu politiku Lava XIII. nastavlja tek Benedikt XV. (1914.-1922.).Tijekom Prvog svjetskog rata svojski se trudio oko posredovanja, ali s malim učinkom. Njegov nasljednik Pio XI. (1922.-1939.) od nekatolika ostaje zapamćen po potpisivanju Lateranskog ugovora (1929.) s Mussolinijem, čime nastaje država Vatikan, te po konkordatom s nacističkom Njemačkom (1933.). Budući je to česta tema napada izvjesnih ateista, zahtijeva podrobnije objašnjenje.

Konkordat je međudržavni ugovor koji Sveta Stolica potpisuje s nekom državom, a predmet kojega je reguliranje prava i sloboda Crkve u toj državi. Prvotna mu je svrha osigurati da država ne diskriminira katolike. U Njemačkoj je situacija bila takva da je u Bavarskoj većina stanovništva bilo katoličko, te Crkva ondje nije imala problema. Na sjeveru Njemačke pak, gdje je većina bila protestantska, katolike se nastojalo do kraja eliminirati. Tako je Bismarckov “Kulturkampf” težio odstranjivanju svih katoličkih institucija u zemlji (1875. ukinuti svi samostani i redovničke ustanove). S Hitlerovim dolaskom na vlast (31.01.1933.) situacija se pogoršava, pa se donose restriktivni zakoni o isplatama (čime se npr. onemogućuje njemačkim katolicima da šalju novac za misionare), strogi zakoni o vjerskim institucijama i obrazovanju i o obveznom prisustvu na sastancima “Hitlerove mladeži” (koji su se održavali nedjeljom kako bi se onemogućilo prisustvo misi). Iz tih razloga vatikanski su diplomati smatrali nužnim sklapanje konkordata s Njemačkom, kojim bi se poboljšao položaj katolika. Razgovori su počeli još davno prije Hitlerova dolaska na vlast, no on je taj ugovor vidio kao zgodan način potvrde međunarodnog legitimiteta, pa je prihvatio njegovo potpisivanje 20.07.1933. Nešto ranije sličan je ugovor njemačka potpisala s glavnim protestantskim crkvama. Oba će ugovora nacistička Njemačka kasnije teško kršiti, posebice kroz negiranje slobode vjerskog učenja i slanja svećenika i pastora u konclogore.

Piu XI. se ne može prigovoriti da nije bio odlučan protivnik nacizma. On tu ideologiju, politiku i povrede konkordata osuđuje u brojnim prigodama, a najteže 1937. god. okružnicom “Mit brennender Sorge” (Gorljivom brigom), pisanom njemačkim jezikom, koja je čitana u svim župnim crkvama u Njemačkoj, a ranije je u tajnosti spremana kako je Nijemci ne bi zaplijenili. Hitlera Papa odbija primiti u Vatikanu, a jednako kritizira i Mussolinija zbog uvođenja antisemitskih zakona. No, zato se u negativnom kontekstu spram nacizma više spominje idući papa, Pio XII. (1939.-1958.), kojem se predbacuje nedovoljno oštra osuda diktatorskih režima i njihovih zločina. Na povijesnoj znanosti ostaje da utvrdi da li bi bilo korisnije da se Pio jače konfrotirao s Hitlerom i Mussolinijem ili je njegova taktika tihe oporbe bila učinkovitija. Do sada je pri povijesnom istraživanju bilo i nekih ishitrenih zaključaka pa se tako u knjizi “Hitlerov papa” Johna Cornwella iz 1999. Pio XII. opisuje kao antisemit i kolaborator fašističkih vođa. Na Cornwellovu je knjigu objavljeno mnoštvo odgovora. Najobimnijih od njih su knjiga Ronalda J. Rychlaka “Hitler, rat i papa” iz 2000., u kojoj se razotkriva kako je Cornwell tuđa antisemitska pisma pripisao Piju, te knjiga “Mit o Hitlerovom papi” rabina Davida Dalina iz 2005. u kojoj on opisuje kako je Papa spašavao Židove, ukazuje na dokumente koji potvrđuju kako su Pija nakon rata hvalili svi židovski vođe onoga vremena, te zaključuje kako su napadi na njega način zlouporabe židovske tragedije u svrhu političkih ciljeva protiv Katoličke crkve. 2004. godine sam se Cornwell odrekao svojih teza riječima: “Priznajem da je Pio XII., u svjetlu rasprava i dokaza nakon izdavanja 'Hitlerovog pape', imao tako mali manevarski prostor za djelovanje, da je nemoguće suditi motive za njegovu tišinu tijekom rata, dok je Rim bio pod čizmom Mussolinija, a kasnije okupiran od Nijemaca.”

Katoličku će crkvu iz unutarnje obamrlosti konačno izdignuti “Dobri papa” Ivan XXIII. (1958.-1963.). Izabran od kardinala kao prijelazni papa, koji ne bi trebao dugo poživjeti, taj 77-godišnjak sazivajući Drugi vatikanski sabor otvara u povijesti Crkve novu epohu. Crkva se otvara dijalogu s drugim kršćanskim crkvama (ekumenizam), židovstvom i ostalim religijama. Dolazi do reforme liturgije, novog vrednovanja Biblije, stavlja se naglasak na mjesne Crkve i nacionalne biskupske konferencije. Dolazi do jasne potvrde slobode vjere i savjesti, te priznanja načelne mogućnosti da se bude svet i izvan kršćanstva, pa i kao ateist i agnostik, djeluje li se u skladu sa svojom savješću. Nov je i načelno pozitivan stav prema modernom napretku, sekularnom svijetu, znanosti i demokraciji. Priznaje se katolička sukrivnja glede Crkvenog raskola i antisemitizma, te se iskazuje nužnost stalnih reformi u Crkvi. Time Katolička crkva postaje Ecclesia semper reformada, ona koja traži stalnu obnovu u svom životu i nauku, a prema Evanđelju. Koncil se jasno ograđuje od poimanja Crkve kao nekakvog Imperiuma Romanuma. Ona se više ne shvaća kao hijerarhija, već kao Božji narod, tj. zajednica vjernika trajno na putu, uvijek spremna na novi preustroj.

Nažalost, sve te koncilske novine do danas se nisu u dovoljnoj mjeri pretočile u stvarnost. U praksi je Crkva i nadalje često zatočena pretkoncilskim načinom razmišljanja. Veliki koncilski teolog Edward Schillebeeckx i intervjuu objavljenom u slovenskoj reviji "Znamenje" 1994. godine navodi: "Sada u Rimu, prije svega u kuriji, kardinali i biskupi tumače i razjašnjavaju Drugi vatikanski sabor u svjetlu Prvog vatikanskog sabora. No, s hermeneutičkog gledišta, Drugi vatikanski sabor bi morao davati tumačenje prvoga, a ne obratno. Zato možemo slobodno reći da su neki kardinali i biskupi "izdali" duh Drugog vatikasnkog sabora. Već od 1970. godine postoje dva tumačenja Drugog vatikanskog sabora: napredno i restauratorsko." Ostaje nam za vjerovati da će duh Koncila u Crkvi ipak pobijediti.

Image and video hosting by TinyPic
Ivan XXIII.

Iz ovog povijesnog prikaza vidimo da se razlikuje s jedne strane povijest samopotvrđivanja Katoličke crkve kao institucije u političkoj igri moći, a s druge strane je povijest autentično življena kršćanstva. Koliko bi se samo tijekom govora o povijesti Crkve moralo priopćiti o djelotvornoj caritas (milosrdnoj ljubavi) bezbrojnih kršćana, o njihovoj brizi za nevoljnike i siromahe. Koliko bi se moralo reći o već zarana organiziranoj njezi bolesnika, o mnoštvu bolnica i onih koji su bili spremni služiti svima po uzoru na Krista, a u pozadini silnih epidemija, kužnih bolesti, gladi i ratova. Koliko pak o brizi za mir i jednakost svih ljudi. Koliko o umjetnosti, romaničkim i gotičkim katedralama, o njihovim kipovima i vitrajima. Koliko pak o kulturi kršćana u najmračnijim srednjovjekovnim godinama, njihovim navikama življenja i umiranja (Ars moriendi). Te autentične kršćane, one “dolje”, iako su im svakako bile sablažnjive, nisu puno ometale velike borbe između cara i pape, sav taj nemoral u papinskim dvorima, sve silne teološke prepirke.

No, pogrešno bi bilo zaključiti i da je onaj mračni dio povijesti Crkve bio isključivo u službi jačanja njene vlasti i moći. Naprotiv, tu se nalazi cijeli niz poteza kojima je Crkva potkopavala samu sebe. Spomenimo samo napade tradicionalista na Tomu Akvinskog i njegovu preliberalnu teologiju koja “ukida Augustina”, a i sam je taj Augustin u svoje vrijeme bio uvelike osporavan. Zatim djelovanje Inkvizicije protiv mističnih Ivana od Križa i Terezije Avilske, koji će malo kasnije postati sveci. Zatim, stavljanje na Indeks zabranjenih knjiga katoličke klasike kao što su “Misli” Blaisea Pascala ili “Dnevnik” Faustine Kovalske. Zatim, poznati “prijepor o obredima”, tj. povlačenje uspješnih katoličkih misija u Kini u 16. i 17. st., predvođenih isusovcima koji kršćanstvo i zapadnu kulturu Kinezima nisu nametali, već ih prilagodili konfucijevskom stilu života, što je dovodilo do tolikog približavanja Kineza kršćanstvu da je zamalo i car K'ang-hsi postao kršćanin. No Rimu se nije svidjelo takvo odudaranje, pa isusovcima zabranjuje takav način misionarenja. Taj promašaj imati će povijesne posljedice za kršćanstvo na dalekom istoku, koje se tamo više nikad neće značajnije etablirati. A s druge strane, koliko li tek neumiješnosti i medijske zaostalosti do današnjih dana pokazuju izvjesne crkvene institucije pri pokušaju iskazivanja svojih stavova, pa bili oni i najispravniji.

Ironično je dakle kako se kroz povijest pojedinci unutar hijerarhije Katoličke crkve mogu pohvaliti time da je malo tko više od njih učinio za ateističku stvar. Počesto je u povijesti Crkve Isus iz Govora na gori, navjestitelj nenasilja i ljubavi prema neprijateljima, bio izdan. No, unatoč svim pogreškama, Katolička je crkva posvuda u svijetu ostala duhovnom silom, dapače velesilom, koju nije mogao uništiti ni nacizam, ni staljinizam, ni maoizam. I bez obzira na golemu organizaciju, ona na svim bojišnicama ovoga svijeta raspolaže jedinstvenom bazom škola, bolnica i socijalnih ustanova, u kojima se, uza sve slabosti, čini enormno mnogo toga dobroga, u kojima se mnogi dušobrižnici svojski trse biti u službi čovjeka, u kojima se bezbroj žena i muškaraca zalaže za stare i mlade, za siromašne, bolesne, prikraćene, shrvane. To je svjetska zajednica vjernika i zauzetih ljudi. Oni zločine svoje Crkve ne trebaju skrivati, niti izbjegavati njihovo kritiziranje. Jednako tako nemaju razloga biti isfrustrirani zbog tih zlodjela, niti ih itko ima pravo identificirati s počiniteljima povijesnih opačina zato što pripadaju Crkvi koja ih je činila, kao da bi oni radi toga bili na strani povijesnih počinitelja, a ne žrtava. No, slučaj je upravo obrnut i kršćanin je po Evanđelju pozvan uvijek biti na strani žrtve, pa i kad je počinitelj baš njegova Crkva. A kao što smo vidjeli, istinska je Crkva mnogo vrjednija od zala koje su pojedinci činili u njeno ime.


- 20:09 - Komentari (46) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2008 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Svibanj 2011 (1)
Srpanj 2010 (3)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (3)
Listopad 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (12)
Lipanj 2008 (12)
Svibanj 2008 (15)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga:
Blog Responder (eng. onaj koji pruža pomoć) je mjesto promišljanja o nekim teološkim temama koje se autoru čine zanimljivima. Ako nekome bude od pomoći ili ga tkogod nađe interesantnim, ispunit će svoju funkciju.

kontakt: responder.hr@gmail.com

Drugi o Responder blogu:
“Eto danas sam po prvi puta otkrio ovaj blog i 3h se nisam maknuo od njega, moram priznat da me se izrazito dojmio i na neka pitanja me je stvarno prosvjetlio, mogu samo da pohvalim autora i da mu dam potporu da samo tako i nastavi.”
"Svakako najkvalitetniji blog na ovu temu na čitavom hrvatskom webu."
Anonimac

"Htio bi reći samo da pratim redovito tvoj blog, neke tekstove i koristim u svome radu. Moram reći da je blog jedinstven i fantastičan. Mnogo se toga dobrog može naći i u komentarima."
Supek

“Čini se pomalo modernistički inficiran.”
Toma Blizanac

“Blog s katoličkim podvalama o evoluciji.”
ProtestantZg

“Tipičan primjer zlobnih laži o Isusovoj povijesnosti.”
My Exercises

"Skoro pa profesionalni antiateista i branitelj križa."
Pavaogc

“Hvala bogu što još ima mislećih bića, koji ne potiskuju bitna i goruća pitanja Crkve. Teme koje otvarate već dugo i predugo nas glođu i bojimo se da nas ne izglođu. Utješno je uočiti da nas more ista pitanja. Dao vam bog bistar um, zašiljeno pero, dar znanja i poseban dar da nam na ovakav način služite! Bog vas blagoslovio! Pišite nam!”
demokracija



Katkad svratim na:
Portali
→ Spiritus movens
→ National Catholic Reporter
→ Clerical Whisper

Progresivizam
→ Young Adult Catholics
→ The Progressive Catholic Voice
→ J. Cecil's Progressive Catholic Reflections
→ Vatican II Voice

Tradicionalizam
→ Toma Blizanac
→ Romancatholicism
→ Tradition in Action

Ekumenizam
→ Faith and Theology
→ The Piety That Lies Between

Tiskovine
→ Svijetlo riječi





Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se