Tekstovi:
1. Utemeljenje ateizma i religije
2. Racionalnost ateizma i religije
3. Čemu animozitet između ateista i vjernika?
4. Je li Bog proizvod ljudskog uma? (Feuerbach)
5. Što je bilo prije Boga?
6. Je li Isus Krist povijesna osoba?
7. Je li Isus Krist povijesna osoba? (2)
8. Hoće li znanost dokazati da Bog ne postoji?
9. Friedrich Nietzsche i religija
10. Činimo li dobro samo zbog Božje kazne?
11. Pretjeruje li Crkva u pogledu seksualnosti?
12. Je li Trojstvo politeizam?
13. Je li kršćanstvo sinkretistička religija?
14. Kako je Crkva birala evanđelja?
15. Zašto poslanice ne sliče evanđeljima?
16. Je li starozavjetni Bog zao?
17. Paradoks kamena
18. Zašto je Katolička crkva griješila kroz povijest?
19. Što Bog hoće?
20. Što bi bilo kad bi čovjek bio besmrtan?
21. Jesu li kršćani većinom neinteligentni?
22. O celibatu i ređenju žena
23. Zašto se Biblija različito shvaća?
24. Je li biblijsko izvješće o stvaranju pogrešno?
25. Što poručuju Adam i Eva?
26. Bog i evolucija
27. Evolucija i kršćanski fundamentalizam
28. Evolucija i ateistički fundamentalizam
29. Kakav je odnos religije i znanosti?
30. Zašto Crkva ne raspodjeli svoja bogatstva?
31. Kršćanska etika i ateistički humanizam
32. Potječe li kršćanstvo od Esena?
33. Je li Crkva desničarska organizacija?
34. Ima li u Bibliji grešaka?
35. Kršćanstvo i društvene promjene
36. Marxova kritika religije
37. Kršćanstvo i socijalno pitanje
38. Jesu li Židovi iskrivili izvorno kršćanstvo?
39. Albert Einstein i religija
40. Ispovijest vjere
41. Zar Bog kažnjava potomke zbog grijeha predaka?
42. Zašto Isus nije ukinuo ropstvo?
43. Psihologija i religija
44. Po čemu je Stari zavjet nadahnutiji od grčkih filozofa?
45. Kršćanstvo i žene
46. Kada se Isus rodio?
47. Kršćanstvo i marketing
48. Tko je Jahve?
49. Smiju li katolici kritizirati Crkvu?
50. Apsurd Isusovih prispodoba
51. Povijesni Isus i Krist vjere (1)
52. Povijesni Isus i Krist vjere (2)
53. Povijesni Isus i Krist vjere (3)
54. Značenje Marije danas
55. Drugi vatikanski koncil
56. Koncilska i pretkoncilska Crkva
57. Pojmiti Boga
58. Concilium
59. Religija iz straha i koristi
60. O molitvi i Božjoj intervenciji
61. In memoriam: Edward Schillebeeckx
62. Što znači da je Isus Sin Božji
63. O Uskrsu
64. O Tijelu Kristovu
65. O Uzašašću
66. Matteo Ricci i inkulturacija kršćanstva
67. Teološki All Stars Team
68. Obraćenje biskupa Romera (1)
69. Obraćenje biskupa Romera (2)
70. Obraćenje biskupa Romera (3)
71. Ekskluziva o Schillebeeckxu
72. Redemokratizacija Crkve
73. Uvod u kršćanstvo
.................................................................


Free counter and web stats


Responder blog banner

26.05.2008., ponedjeljak

Kako je Crkva birala evanđelja?

Je li istinita teza da je rana Crkva od mnoštva proturječnih izvješća o Isusovu životu izabrala četiri koja su joj najviše odgovarala, ali za koje nema jamstva da predstavljaju pravu istinu o Isusu? Neki pak iznose tezu kako su prvi kršćani prihvaćali sve spise o Isusu, a nakon što je Rimsko Carstvo podržalo jednu od kršćanskih grupa, ta je grupa proglasila službenima četiri evanđelja, a ostale proglasila krivovjernim.

Biblijska istraživanja koja su provođena kroz zadnja dva stoljeća rezultirala su otkrićima koje danas većina znanstvenika prihvaća. Prema njima, u prvim desetljećima nakon Isusove smrti, u tadašnjoj je kršćanskoj zajednici još bila prisutna živa usmena i osobna predaja onih koji su vidjeli Isusa. No, nakon polovice 1. stoljeća, bilo je sve manje očevidaca i počela se osjećati potreba da opiše zemaljski život, djela i poruku Isusa Krista. Moguće je također da je tada kršćanstvo došlo u opasnost da se zatvori u sebe, da postane mistično, samo duhovno, a premalo povijesno, te je trebalo duhovnom i unutrašnjem za protutežu iznijeti stvarno događanje, povijesnu osobu Isusa Krista.

Image and video hosting by TinyPic

Rastom zanimanja za zemaljskog Isusa, nastaju i spisi o njegovom zemaljskom djelovanju, njegovim izrekama i njegovoj osobnosti. No, osim spisa koje danas nalazimo u Bibliji, pojedine gnostičke zajednice, koje su naučavale drugačije učenje, stvaraju svoja evanđelja u kojima opravdavaju vlastiti nauk (npr. da je Isus samo Bog, a ne i čovjek, ili da je njegovo tijelo bilo samo privid, ili da je Juda zaslužan za spasenje zato jer je omogućio Isusovu smrt, ili da Isus nije umro na Križu nego se to svima pričinilo, ili da je Šimun Cirenac sam umjesto njega nosio križ i sl.), dok se kršćanstvo borilo protiv takvog iskrivljavanja Isusove poruke.

Danas se, općenito, niti među nekršćanskim stručnjacima, ne priznaje autentičnost tih spisa, tj. ne smatra se da nam oni govore nešto o povijesnom Isusu što bi nam bilo prešućeno u Novom zavjetu. Inače, o temi povijesnog Isusa raspravljamo ovdje.

Inače, antički gnosticizam javio se prije kršćanstva, kao kolekcija istočnjačkih religijskih filozofija, redovito po prirodi dualističkih (utemeljenih na borbi dobra i zla). Gnosticizam je preživljavao koristeći parazitski modus, tj. napadajući druge religijske sisteme i koristeći njihove simbole za svoj cilj. Tako je i Isusova povijesna ličnost iskorištena za prenošenje gnostičkog mitološkog nacrta, a imena Isusovih apostola kao navodnih pisaca su iskorištena u svrhu postizanja većeg autoriteta (često se tako u apokrifnim spisima spominje kako je Isus nekolicini apostola prenio tajni nauk koji nije bio namjenjen širem puku, pa se zato nalazi samo u tom evanđelju). U svojim različitim mitološkim formama, gnosticizam podržava panteon božanskih bića, i to njih između 2 i 30. Njegov osnovni mit pripisuje stvaranje materijalnog svijeta nižem, zlom bogu demiurgu, dok je Isus, nebeski otac, dobar bog iznad svakog znanja. Materija je po toj teoriji zla, kao i ljudsko tijelo. U stvaranju čovjeka je "tračak božanskog" ostao uhvaćen u nekim ljudskim tijelima. Spasenje se stoga sastoji u oslobađanju tog djelića božanskog od njegovog materijalnog zatvora, a jedini put prema spasenju je tajno znanje gnostičkog mita, koje je otkriveno samo izabranima (zato se gnostička evanđelja nazivaju i apokrifna, tj. tajna, skrivena). U tom sustavu, Isus nije mogao stvarno postati čovjek jer bi to značilo da je dobro božansko pomiješano s zlim materijalnim. Iz toga proizlazi da se je Isus samo pričinio kao čovjek. Stari su kršćani ovakav teološki pristup nazivali doketizam. Valja napomenuti kako u tom periodu nastaju i apokrifna evanđelja kojima cilj nije propagirati gnosticizam, već zadovoljiti znatiželju puka i nadopuniti praznine u kanonskim evanđeljima, pa tako nastaju razne maštovite priče o Isusovu djetinjstvu, Svetoj obitelji, apostolima i sl.

Tako npr. u Tominom evanđelju djetinjstva dijete Isus proklinje dječaka koji mu je zasmetao, pa ovaj umire, nakon čega Josip opominje Isusa. Tomino evanđelje završava time što Petar govori da žene nisu dostojne života, Isus nadodaje da žena mora postati muškarac da bi ušla u kraljevstvo nebesko. Nikodemovo Evanđelje govori o tome da je židovsko Veliko vijeće nakon uskrsnuća priznalo da je Isus uskrsnuo. Pseudo-Matejevo evanđelje opisuje da se na putu po Egiptu palma sagiba da bi Marija ubrala plodove, a put od trideset dana oni prevaljuju za jedan dan, Ipak, neki su dijelovi tih apokrifa (barem u globalu, bez mitskih detalja) bili u skladu s apostolskom predajom. Tako je Jakovljevo Protoevanđelje, nastalo sredinom 2. st., izvršilo veliki utjecaj na umjetnost, pobožnost i liturgiju, premda je u Gelazijevu dekretu osuđeno kao apokrifno. Naime ono spominje imena Marijinih roditelja Jaokima i Ane, te pripovijeda Marijino čudesno začeće i djetinjstvo, kao i njeno uvođenje u hram i život u hramu.

No, da se vratimo Bibliji odnosno kanonskim evanđeljima, niti ona nisu strogo povijesni doklumenti već je za njih ključno je da objavljuju Radosnu vijest kao prvotni događaj čovječanstva, kao odlučujući Božji zahvat ostvaren u Isusu Kristu. Opisujući povijesnog Isusa, evanđelisti prvenstveno žele pokazati da je došlo vrijeme ispunjenja onoga što je Bog obećavao po prorocima. To dokazuju Isusova djela, njegova smrt i uskrsnuće. Evanđelisti se ne zanimaju previše za početke Isusova života, njegov odgoj, karakter, osobnost. Iznose tek one teme koje su potrebne za rješenje problema prve Crkve i tadašnjih ljudi. Zato svako od četiri evanđelja ima vlastite vidike i nose pečate sredine u kojoj se pisani i kojoj su upućeni. Matejevo evanđelje dijalogizira sa Židovima pokazujući im da je Isus izrastao kao ispunjenje onoga što je naviještano u Starome zavjetu. Luka i Marko nastoje poganskim, rimskim i grčkim narodima, opisati važan događaj koji se dogodio među Židovima u Palestini.

Crkvena predaja iz 2. st. pripisuje autorstvo sinoptičkih evanđelja apostolu Mateju, Petrovom učeniku Marku i Pavlovom učeniku Luki. Danas se najčešće smatra kako su Matejevo i Lukino evanđelje nastali po predlošku Markovog evanđelja, te iz još jednog izvora koji je sadržavao Isusove izreke i govore, a kojeg se naziva ''Q'' (prema početnom slovu njemačke riječi Quelle - izvor). Prema toj teoriji se je nakon nestanka ''očevidaca od početka'' (Lk 1,2) osjetila potreba zapisivanja apostolske predaje. Zgode koje su isprva bile prenošene odvojeno i neovisno, počele su se povezivati ponekad kronološki (dan u Kafarnaumu - Mk 1,16-39), ponekad po srodnosti (odsjek o pet raspra - Mk 2,1 - 3,6). Iz tih manjih cjelina prerasla je predana građa u veće zbirke. Tako je nastao izvor izreka Q. Budući da se Crkva uskoro počela širiti onkraj granica Palestine i aramejskog jezika, najvažnija se predana građa prevodila na grčki jezik, prikladan za sporazumijevanje u cijelom Rimskom Carstvu. Iz građe koja je do njega došla, što pisanom, što usmenom predajom, sastavio je neki pisac prvo Evanđelje po Marku. Druga su dva duhovno plodna čovjeka rane Crkve, neovisno jedan o drugome, Evanđelje po Marku i Q izvor uzeli kao polaznu točku svaki za svoj prikaz evanđelja. Svakomu je od njih bila dostupna i druga predana građa, ona koja se nalazi samo u svakom pojedinom od njih. Tako su nastali Evanđelja po Mateju i Luki.

Image and video hosting by TinyPic

Što se tiče nekakvih teorija urote prema kojima bi četiri kanonska evanđelja bila umjetno nametnuta kao legitimna ili da su kroz povijest izmijenjena, za takve teze povijesne činjenice ne daju osnova. Mnoštvo podataka svjedoči o tome da su jedino ta četiri evanđelja bila među vjernicima prihvaćena, i to od najranijih vremena, te u obliku kakav i danas imamo. Najstariji pronađen prijepis dijela evanđelja je Ivanov, na papirusu iz Egipta, nastao oko godine 125., koji sadrži nekoliko redaka Pilatova razgovora s Isusom (Iv 18, 37-38). Drugi pronađeni egipatski papirusi, nastali između 130. i 150. godine sadrže dijelove ostala četiri evanđelja. Tzv. papirusi Chestera Beattya, otkriveni 1931, nastali oko 200.-250. godine. sadrže sva četiri evanđelja, Djela apostolska, Pavlove poslanice i Otkrivenje.

''Didache'' ili ''Nauk dvanaestorice apostola'', djelo napisano između 80. i 110. godine, doslovno navodi tekstove iz Mt i Lk. U njemu se citira oko 30 mjesta iz evanđelja i četiri puta izričito napominje: ''Tako je to opisano u Gospodnjem evanđelju.'' Klement Rimski u poslanici Korinćanima, pisanoj oko 95. godine, navodi šest tekstova koji se nalaze u Mt i u Lk, iako ne doslovno (također citira i Djela apostolska, te poslanice Rim, 1 Kor, Ef, Tit, i 1 Pet). Ignacije Antiohijski (umro oko 110.) u svojih sedam poslanica posebno spominje Ivanovo Evanđelje, a citira i više rečenica iz Matejeva i Ivanova evanđelja (kao i iz poslanica Rim, 1 i 2 Kor, Gal, Ef, Fil, 1 i 2 Tim, Tit). Biskup u Hijerapolisu Papija (oko 90.-150.) govori o tome kako je on osobno ispitivao što su govorili Isusovi učenici, te pripovijeda o nastanku Markova i Matejeva evanđelja, navodeći kako je Marko, Petrov tumač, pisao prema svom sjećanju Petrovih govora, pazeći da ne ispusti ništa od onoga što je čuo i da ne napiše ništa krivo. O Mateju Papija piše da je on hebrejski složio Isusove govore, koje je svatko tumačio onako kako je znao. Tu bi se zapravo moglo raditi o spomenutom Q izvoru.

Poznati filozof i apologet Justin (100.-165.) rođen je u Palestini, obraćenje doživio u Efezu, a oko 150. godine dolazi u Rim. Napisao je dvije ''Apologije'' i ''Dijalog s Trifonom'', u kojima navodi tekstove evanđelja. U prvoj ''Apologiji'' piše da se kršćani običavaju nedjeljom sastati, i oni iz grada, i oni sa sela, i čitati ''apostolske komentare i proročke spise''. Izraz ''komentari'' je prijevod grčke riječi ''aponnemota'', što znači ''uspomena''. Justinov učenik Tacijan iz Sirije (120.-?) piše djelo ''Diatessaron ili Slaganje četiriju evanđelja''. Tertulijan (155.-220.) pak svjedoči kako su četiri evanđelja prihvaćena u afričkoj Crkvi, te kaže da ih treba promatrati kao cjelinu.

Isključivo četiri evanđelja prihvaćaju i predstavnici egipatske Crkve. Tako Teofil Antiohijski u djelu ''Ad Autolycum'', napisanom oko 180. godine, izričito spominje početak Ivanova evanđelja i Ivana kao njegova pisca. Klement Aleksandrijski (150.-215.) prenosi tradiciju o redoslijedu četiri evanđelja i o njihovim piscima. Origen (oko 185.-253.) u svom djelu ''Homilija Lukina evanđelja'' kaže da su samo četiri evanđelja prihvaćena od strane Crkve i da su samo oni norma vjere. Origen u svoje doba već poznaje i druge spise koji slove kao evanđeoski, pa tako navodi Tomino i Matijino evanđelje, ali navodi da su isključena iz upotrebe u Crkvama kao apokrifna.

Irenej (130.-200.) je svjedok crkava Azije, Rima i Galije. On se dobro sjeća Ivanova učenika Polikarpa, o čemu piše u ''Poslanici Florinu'', pa time dotiče i apostolska vremena. Irenej smatra da je glede evanđelja, njihova broja i svih ostalih podataka u vezi s njima, tako velika sigurnost i čvrstoća, da i sami heretici ne pokušavaju obezvrijediti ih, nego čak i oni iz tih knjiga pokušavaju dokazati ispravnost svoga nauka. Tako se ebioniti pozivaju samo na Matejevo evanđelje, Marcion samo na Lukino, doketi samo na Markovo, valentijanci pak samo na Ivanovo.

Muratorijev kanon je fragment spisa s konca 2. stoljeća nepoznatog autora. Zove se po milanskom knjižničaru Muratoriju, koji ga je pronašao 1740. godine. U njemu se također poimenično spominju četiri evanđelja. Ista je situacija i u latinskim rukopisima zvanim ''Antimarcionitski prolozi'', nazvanim tako jer pišu protiv Marcionova nauka, koji potječu s kraja 2. ili početka 3. stoljeća, te govore o piscima četiri evanđelja.

Dakle, iz svih ovih izvora proizlazi kako sve tadašnje mjesne crkve već u 2. stoljeću prihvaćaju isključivo četiri evanđelja kao završenu zbirku. To je mnogo ranije nego što je Crkva dobila slobodu u Rimskom Carstvu, te nije plod nečije samovolje. Nasuprot tome, apokrifna evanđelja ili bilo kakve usporedne priče o Isusu, nikada nisu bile prihvaćene u široj kršćanskoj zajednici.

- 18:23 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  svibanj, 2008 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Svibanj 2011 (1)
Srpanj 2010 (3)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (3)
Listopad 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (12)
Lipanj 2008 (12)
Svibanj 2008 (15)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga:
Blog Responder (eng. onaj koji pruža pomoć) je mjesto promišljanja o nekim teološkim temama koje se autoru čine zanimljivima. Ako nekome bude od pomoći ili ga tkogod nađe interesantnim, ispunit će svoju funkciju.

kontakt: responder.hr@gmail.com

Drugi o Responder blogu:
“Eto danas sam po prvi puta otkrio ovaj blog i 3h se nisam maknuo od njega, moram priznat da me se izrazito dojmio i na neka pitanja me je stvarno prosvjetlio, mogu samo da pohvalim autora i da mu dam potporu da samo tako i nastavi.”
"Svakako najkvalitetniji blog na ovu temu na čitavom hrvatskom webu."
Anonimac

"Htio bi reći samo da pratim redovito tvoj blog, neke tekstove i koristim u svome radu. Moram reći da je blog jedinstven i fantastičan. Mnogo se toga dobrog može naći i u komentarima."
Supek

“Čini se pomalo modernistički inficiran.”
Toma Blizanac

“Blog s katoličkim podvalama o evoluciji.”
ProtestantZg

“Tipičan primjer zlobnih laži o Isusovoj povijesnosti.”
My Exercises

"Skoro pa profesionalni antiateista i branitelj križa."
Pavaogc

“Hvala bogu što još ima mislećih bića, koji ne potiskuju bitna i goruća pitanja Crkve. Teme koje otvarate već dugo i predugo nas glođu i bojimo se da nas ne izglođu. Utješno je uočiti da nas more ista pitanja. Dao vam bog bistar um, zašiljeno pero, dar znanja i poseban dar da nam na ovakav način služite! Bog vas blagoslovio! Pišite nam!”
demokracija



Katkad svratim na:
Portali
→ Spiritus movens
→ National Catholic Reporter
→ Clerical Whisper

Progresivizam
→ Young Adult Catholics
→ The Progressive Catholic Voice
→ J. Cecil's Progressive Catholic Reflections
→ Vatican II Voice

Tradicionalizam
→ Toma Blizanac
→ Romancatholicism
→ Tradition in Action

Ekumenizam
→ Faith and Theology
→ The Piety That Lies Between

Tiskovine
→ Svijetlo riječi





Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se