Mayday of Maylandia

nedjelja, 06.07.2014.

Prijateljica

...mislim na tebe

mislim kako bih trebala napisati nešto
nešto što mi se nimalo ne sviđa
i ne ide mi u glavu i ne prihvaćam to, nikako
napisano, možda shvatim

mislim kako si me skoro pa friendzonirao
(polako i neprimjetno, nisam ni stigla reagirati)
prijatelji i ništa više, ti i ja

nešto novo
nešto nečuveno i neviđeno do sad

(i boli, kvragu...boli)

mislim na tebe
i sve to skupa traje minutu, najviše

i zazvoni telefon
i ti si, naravno
posljednji poziv pred spavanje i izvještaj o Mjesecu koji tek što nije pun postao
(kad prije? ta nedavno je bio!)

nakon današnje kave kod mene - a potrajala je skoro do devet, mrak se već spustio
išao si s Plišom u šetnju
bez mene, jer pomalo odustajem

nikad ti neću moći biti samo prijateljica

ni kad si bio lud za T., kad si zbog nje one kišne jesenje noći probio ogradu zdravog razuma i ogradu autoputa i ostao bez auta i bez ogrebotine
(lude i djecu, kažu, bog čuva)
nisam ti bila prijateljica, ne samo prijateljica

mjesecima nakon, nas dvoje, nerazdvojni; nije tako davno bilo
godina i pol dijeli nas od te tvoje suludosti

milijun godina dijeli nas od poljubaca
zapetljanih rukunogu, zanjihanih zalijepljenih bokova
izgužvanih satenskih plahti, razbacanih jastuka
ručnika bačenih na pod i statičkog elektriciteta u pusi za laku noć, nakon svega

nikad, nikad ti neću moći biti samo prijateljica

ne nakon krađe kukuruza u polju na obali Butonige, zabranjenog jezera za nas zabranjene
u kojem smo se bezočno kupali, sretni i slobodni i divlji poput prvih i posljednjih ljudi na svijetu, tog ljeta
smijali smo se i ljubili i iz punih pregršti kukuruza ispadali su nam klipovi
dok smo bježali, goli i bosi, kroz šaš i blato

kasnije, skuhali smo taj nesretni kukuruz, hahhah
naravno, nejestiv je bio, kao da se mi u kukuruz uopće razumijemo, gradska djeca
gladni i gladni jedno drugog nismo stali dok se nasitili do iznemoglosti nismo
a na terasi je kamen hladan bio i svjež nam je noćni vjetar obećavao skori izlazak sunca, snovolovkinim školjkicama zveckajući

i opet čekam izlazak sunca i ljetni dan
u kojem ćeš me bezbroj puta nazvati
u kojem ti opet ništa neću reći
jer
ne
nikad ti neću moći biti prijateljica

(ne znam zašto
kao da ni prije ni poslije tebe nikog nikad nije bilo)

Oznake: ti i ja, dvi zmije i vrhi Ćićarije

- 23:18 - Komentari (41) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>