Mayday of Maylandia

ponedjeljak, 29.06.2015.

Nedjelja k'o nedjelja

 photo aa12bf66-d414-4c2d-9f81-839ec3e961e4.jpg
(photo by Mayday)

Budim se čelom ugniježđena
u ono sveto mjesto između tvog ramena i brade
na kauču, u tri i pol ujutro
dok vani, u sve svjetlijoj nijansi pariškoplave
ptice sunce prizivaju;
od pjesme njihove ne čujem prozu
što dopire iz (još od sinoć slučajno neugašenog) televizora

na stolu prazne čaše i pune pepeljare
posmrtni ostaci groznice subotnje večeri.

Sa smiješkom
- ptičjim percem u kutu zadovoljnih mačjih usana -
o obraz ovlaš zataknutim
pospremam noć u memoriju
pristavljam vodu za kavu
(mlijeka sasvim malo, više zbog necrnosti u samom startu)

zavjese razmičem, nedjelju puštam u dom svoj.

Nogu bosih, na prohladnost pločica terase neosjetljivih
naslonjeni na ledenu, metalnu bjelinu ograde
(naizgled zaštićeni od ostatka svijeta - o, naivnosti, belvedere ti je ime!)
uz vruće šalice, toplim dlanovima našim obgrljene
bez riječi, glatkom promjenom jučerašnjeg sutra u danas opijeni
gledamo kako se ulična rasvjeta gasi
istovremeno na riječkoj i opatijskoj strani zaljeva
(na brazde brodova nespremnog još)
i samo fluorescentnim žutilom blješteći osta
orbitom oka obilježena
zaobilaznica.

Kasnije, kuham ručak
praktično, eklektično:
Azija, chicken masala plus Amerika, pancakes i javorov sirup;
na svečanom stolnjaku svijet serviran za dvoje
i kako onda pobjeći od njega, kako?!

S radija glasovi, glazba, vijesti
nedjelja;

nogometaš poginuo u prometnoj nesreći, zračnom linijom samo par kilometara od nas
(mogli smo, trebali smo, morali smo
osjetiti okretni moment posljednjeg grča
a nismo
na tu istu ogradu jutra - baš u tom trenu - tek naoko nehajno naslonjeni
zapravo - zgrčenim prstima grčevito držeći se
nekih namjerno postavljenih barijera)

drugi, globalno savršenim pogotkom u mrežu, ravno u grob odveo voljenog ujaka
(nesreća u sreći
preblisko poznat mi pojam
da bih o njemu - crno na bijelo ili obratno - u unos upisala išta)

u zabavnom parku na suprotnoj strani planeta, stotine ljudi plamtećim prahom sprženo
otrovanih, opečenih pluća ostavljeno da se za dah bore pomoću pametnih pomagala
(a nama niz grla istovremeno klize Azija, Amerika
stvarno suprotne strane planeta
ili smo samo mi nestvarni, suprotni
cijeloj kugli zemaljskoj?)


Odlaziš noćnim za Zagreb
moj svijet se sužava, posljednje kapi nedjelje istiskujući
mačke te traže po sobama, tuguju
jer ne znaju da prosječne nedjelje
samo su proizvoljno prozvane praznikom
(praznik već sam po sebi prazno, prepovršno odjekuje)
i da već za koji dan ponovo će se pokrenuti kotači
što gutaju vrijeme i udaljenost među nama
poništavajući pustoš riječi
potvrđujući puninu postojanja.

Naša nedjelja si ti.

Neki ljudi koje znam i volim
nedjeljom - i ne samo nedjeljom - doživljavaju brodolome
više ili manje realne, no samim tim ne i manje teške;
neki će već sutra isplivati
neki neće
nikad.

Koliko čega točno
čovjeku treba za sreću?

(u doba prigušenih svjetala
ponekad nedjeljom
pitam se)


Oznake: ugniježđena petlja, ugniježđena vezivanja, ugniježđene funkcije


Na autoplayu: David Bowie - "Wild Is The Wind";
ako vam smeta - ugasite.


- 22:31 - Komentari (26) - Isprintaj - #

utorak, 23.06.2015.

Svjetionik

 photo www.kizoa.com_www.kizoa.com_dsc09981.jpg
(photo by Mayday)

Čemu ti služiš, uopće?
Samome sebi, vjerno, do kraja.

Žmirkavo svjetlo na željeznom stupu
jeftina boja uskršnjeg jaja;
tek sjena sjene
tek treptaj sjaja

 photo www.kizoa.com_www.kizoa.com_dsc09982.jpg

umjesto u hrabre pučinske hridi
ukopan u svoja presahla kopna
betonskom čizmom dotičeš dno;
sol ti se sveti
signal ti slabi
vidiš i sam da to nije to.

 photo www.kizoa.com_www.kizoa.com_dsc09983.jpg

Nisi ti luka brodu-neznancu
zaklon ni sidrište umornom lancu;
tek znak za opasnost
oprez
obilazak.

Uvijek za usput.
Nikad za silazak.




Oznake: nije o svjetlu
o mraku je;
pali
gasi
pali
gasi
pali
...
sorry, ne pali više.
Zgasi se.


Kategorija: autentične krakelire u doba satelitske navigacije

- 02:03 - Komentari (53) - Isprintaj - #

srijeda, 17.06.2015.

Zatišje pred buru

 photo 69085120-219d-4c19-8fdd-82a39210fa87_zpsc0qqtuzz.jpg
(photo by Mayday)

horizont
front;

ravna crta mira
EKG ne oscilira

*****

a ispod površne površine
orkanski visovi
pustinjske dine;

 photo b0e0997a-a714-43cf-acbf-af36bca73d5d_zps4gcyjusu.jpg

čudesne ribe dišu
i struje poruke pišu
nekom svojem dnu

 photo 2b18a2d2-b9dc-4c8a-8b40-7eb9b8db59cd_zpswf8eyxds.jpg

zvijezde se gnijezde
konjici jezde
meandrom modre trave
(gubeći usput
put do nje)

 photo 521ac723-3fa5-4f1f-bc6a-12b8d7eca154_zps2a9l8qgv.jpg

rakovi samci
(i lovci i mamci)
karte u pijesku
uzalud rišu
jer spužve pobrišu sve;

 photo 887e1dc1-3ef4-41db-b791-c4eee17d5638_zpsp5xj6eqc.jpg

gore, u plavom

sunčano oko
roni duboko
u oblak što bešumno pliva

 photo 78089912-8b9b-45d3-9914-5ee95c6d8688_zpsae5szy06.jpg

dolje, u plavom

pjesma koralja
sve tiša i dalja
svakim zamahom biva



*****

horizont
front;

mislima
rukom


zbijeni redovi
oštrija slova
sitniji font





Oznake: nije o moru
o otoku je
i osekama
osobnim
(i Manhattan je otok, zar ne?)

- 01:13 - Komentari (53) - Isprintaj - #

srijeda, 10.06.2015.

Blogerski susreti treće vrste: pao mi Hum na um...

 photo 874abd5a-d9de-43e9-970e-5af749f29b70_zpsnqkcwhml.jpg
(photo & video by Mayday)

...i jedan od mnogih takvih susreta;


(s promocije prve od tri do sad objavljene knjige
mog prijatelja, pjesnika, blogera - KLIK)


riječi je bilo i nota je bilo
i vina i kroštula za polizat prste zujo

i toplo je bilo
te ledene veljače, k'o usred ljeta
u najmanjem gradu na Zemlji
u najljepšem kutku svijeta
(s one strane Učke, ofkors;
ova je van konkurencije smokin)

Malo mužike po domaću, od stare garde - Daniel Načinović, "Va Opatije":



i još malo, od mlađe - Bruno Krajcar, "Va Labine by night"
(u originalu s njim pjeva naše gore list, nekad slavni Bobby Solo):



No, dakle, to je to...blogerski susreti treće vrste.

Oči u oči.

Moj prvi...uh, davno je to bilo;

nakon cca tri mjeseca bloganja, lita gospodnjeg dveisedme, ta moja draga, bliska
- mada suhoparno, geografski gledano, zapravo 450 kilometara udaljena -
prva prava blog-prijateljica i ja nismo išle na tzv. blogersku kavicu
(jerbo vam ja nimalo ne volem te kafiće & srodne im priče)
doma, na mojoj terasi, bilo nam je baš lepe, pa smo to i obznanile, urbi et orbi cerek

KLIK

Kasnije
mjesecima, godinama kasnije
imale smo još više materijala za brbljanja
i slavlja

KLIK

KLIK

a i lista moje ekipice blogooptimista poprilično se proširila u reali fino.

Raznorazna blogerska druženja und ruženja nastavila su se širom lijepe naše
(istinaiblog - i šire od širom smijeh)
promocije knjiga, koncerti, izložbe, ljudovanja, ludovanja...sve sam već napisala & opisala
tu (jopet klik!)
i
tamo (još jedan klik, ako vam se da, ako ne - a ča ću vam ja belj)
(i još ponegdje, ali...neee, tako znatiželjnih nema čak ni na blogu rofl)

U ovih osam godina upoznala sam uživo dvadesetak blogera
sve redom staro društvance s 'ladnog mi bloga
možda ću uskoro, tko zna
- blogdaj sriće/zdravlja/dobre volje/šoldi/nafte/force u motoru mog bolida iz '84. -
upoznati još toliko s ovog friškog
sve u jednom danu, na promociji naše prve blogoknjige kiss
koja je, nažalost, nekima "kost u grlu"
(ubijte me ako kužim zašto - poziv na sudjelovanje bio je upućen svim blogerima, javno, jasno i na vrijeme, a kad knjiga napokon ugleda svjetlo dana - tko neće, ne mora ju ni kupiti ni čitati belj)
meni će ostati - kako je jednom @Mela kod @Siniše lijepo rekla - krasna knjiga za uspomenu
na jedno okupljanje oko - u crnilu svakodnevice tako rijetke - pozitivne i kreativne ideje troje entuzijasta
na jedno zajedništvo u stvaranju
na jedno vrijeme provedeno ovdje, s vama.
Svatko ima svoje povode i razloge za sudjelovanje/nesudjelovanje
ovo su moji
drugih ambicija zaista nemam.
Tek toliko, kao informacija znatiželjnima - jer nije da nije bilo komentara
tipa - želiš među coolere preko blogoknjige bang.
Većina vas zna - imala sam post na zadanu temu, klik - od pisanja uglazbljenih riječi ionako živim već četvrt stoljeća
živjet ću i dalje, bilo bloga ili ne, tako da...smijeh.
(tko je cool, tko je fresh...ajme, motivacije nut
stari blog, na kojem još uvijek imam pravo pisati - i ne, ne dam da mi itko izbriše drage tragove, na lijevoj je listi
ovaj na desnoj
pametnom dosta)


Čemu zapravo sva ova govorancija?

Hm...nisam neš naročito žurna, ažurna ni dežurna na blogu u posljednje vrijeme
(silom prilika ili neprilika, svibanjske akcije & atrakcije imale su prednost rolleyes)
a i kad jesam bila tu - bolje da nisam
pa za početak, recimo:
šjor Blogeditor tvrdi da sam prije nekih godinu dana, točnije - 17.05.2014. u 07:36
objavila svoj prvi post na ovom blogu.

Prvi blogđendan, hja
kako doš'o, tako proš'o
neprimjećen, nevažan
jer jedini pravi za mene zauvijek ostaje onaj jedan četvrtak u ožujku 2007.
kad sam se prvi put u životu otisnula u šareni net-svijet
i to baš ovdje - na (nikad, pa ni sad) mirnim vodama Bloghaera.


 photo ccf6ca5e-ead1-4ff1-aa4e-0b2abf23657e_zpsea4xx83a.jpg
(ovako smo počele Tonka i ja, na posuđenom laptopu Aceru zvanom Aco
i kilavoj, žičanoj und s malo, premalo kilogigameganečega strogo ograničenoj dial-up vezi;
sjeća li se još itko onog silnog kvrčanja i zvrčanja?headbang)


Kako, zašto - sve lijepo piše
svakom tko čitati zna i želi;
linkova/klikova (to su ona žuta slova, jelte cool) koliko hoćete u ovom postu.
I koliko nećete, pretpostavljam yes.

Postova, što tu, što na umirovljenom mi blogu, tek parstotinjak, doduše
(jer pišem kad mi puhne
a ne puše mi često, srećom po mene i po vas mouthwash)

ali komentara...ajmeee...miljon
da miljon - iljadu! zubo

Komentari su duša svakog bloga
i ne razumijem zašto, ooo, zašto su sad na sve većem broju blogova "skriveni"
nema čak ni onog ON/OFF botuna
zašto???

Jesmo li postali čitatelji, a ne (makar i samo virtualni) prijatelji?

Knjige su za čitanje, ljudi služe da se druže.

U ona nikad prežaljena vremena mojih blogopočetaka, svi smo imali komentare na izvol'te
zezali se, smijali, plakali, svejedno

(znalo se, istinaiblog, i onda naći rijetkih samoprozvanih veličina koje su izričito - pa i mailom, SMS-om ili telefonom, hehe - od svojih podanika naručivale kvalitetne komentare, ma što to značilo lud)

ali i dan danas, moji blogeri-prebjezi na kojekakve fejzbuke, povremeno ispuste poneki "ehhh..." i "ahhh..." za danima i noćima kad smo vještičarili & metlarili jedni kod drugih
(interna zafrkancija, teško opisiva naughty)
i pisali si slova, slike, glazbu
a ne po inerciji lajkali
ili ostavljali instant "ha-ha vjeverice" i slične doskočice Fejzbukovčana današnjih iz Fejzbukovice Gornje ili Donje blabla.
(cyber civilizacija na društvenim je mrežama napravila zaista veeeliki korak
unazad
u slikovno pismo pećinsko)


Blog, kakvog se ja sjećam
ipak je nešto drugo.

Zato i jesam još uvijek ovdje
- ljubaf je ljubaf -
svim burama i neverama usprkos wave.


P.S........eh........pa, P.S. ne morate čitati, jer vam se neće dopasti.
Predugačak je, preosoban, preizravan, a to na ovim prostorima nije popularno.
Slijedi druga strana medalje.

Blogobure u blogočaši blogovode...poznato?

Sve - srećom, rijetke, ali samim tim ne i manje žestoke - kojima sam zahvaćena od te dveisedme do danas prouzrokovao je jedan te isti kamenčić
(u)bačen u komentare davno
pod jedan, sad tek vidim, proročanski prigodno naslovljen post;
kamen smutnje, kamen spoticanja
kamen koji je glumio stijenu, uvijek
(mada u boksu, s desne strane, lijepo piše
da će jednog dana samo sitan pijesak biti)

osim kad je kao stijena - makar virtualna, jer nikad se ni čuli ni vidjeli nismo - u stvarnom životu
u one najteže tri godine mog nebloganja
trebao, mogao, morao (morao? ha, ma ništa se ne mora, ali...) stati i ostati tu.
A postao je i ostao samo kamen oko vrata.

Zašto, to samo on zna.

Vi, bezgrješni, koji se spremate prvi baciti kamen na mene
ili ste ga već bacili
pogledajte dobro što zapravo držite u ruci;

možda baš isti taj kamen.

Put do njega u jednom je od linkova, pod točkom 8.
Jedini siguran put, jer sve druge uglavnom briše
kako na blogu tako i na Fejsu, mailu, stvarnim ljudima - blogerima, svojim dugogodišnjim RL prijateljima i njihovim obiteljima, uživo - ispred nosa...

Svejedno, sretan mu put.

Uz još jedan KLIK na blog-kariku koja nedostaje
jednom ružnom, ama baš ničim
(s moje strane, jer - za one koji tad nisu bili ni blizu, a sad navodno sve znaju - ta štorija i počela je i završila još početkom lipnja prošle godine)
izazvanom hajkačkom postu izvjesne blogerice u kojem je raspisana tjeralica za
"dragom-iskrenom-duhovitom" osobom pod nickom @maydaymay (posljednji, krucijalni KLIK)
(iščupane iz konteksta, i vaše bi riječi mogle biti prezentirane revijalno
ili mislite da ste ovdje
bilo gdje
baš vi imuni na to?
jeste li zaista
jeste li baš uvijek pazili kamo i komu šaljete neka svoja slova...slike naughty...snove?
sjetite se
možda su i vama pripisivali - javno ili tajno - lik i nick negog drugog blogera/blogerice?
meni jesu, više puta, ma koliko tragikomično i besmisleno bilo
i to i još neke luđe stvari, npr. - ševiš se za naslovnicu s uredništvom cerek;
povremeno, kad bi se nešto moje nekim divnim čudom na istoj obrelo
dolepršao bi mi poneki mail sličnog sadržaja, anoniman, jasno
tako da imam čist' zgodnu & praktičnu zbirku "objavljenih radova" zubo)

Tamo, na blogu na kojem sam optužena za sve životne nevolje jedne nedužne duše
još lani - kad je cijela kaša zakuhala - nestajali su, pa se volšebno vraćali neki bitni postovi, interesantno
neki su i bitno mijenjani - naknadno, nakon već ostavljenih komentara, interesantno
neki komentatori i njihovi komentari kao da su nestali, a nisu, interesantno
(za razliku od ozloglašene krvnice @maydaymay, za vijeke vjekova i krive i dužne)
ti neki - bitni, najbitniji dramatičari ovog dramoleta - preskočeni su, neprimjećeni, nedužni, nezapamćeni
kao da ih nikad nije ni bilo na zimzelenoj livadici skromne tratinčice, cvijetka-zanovijetka
ni na nekim drugim, više ili manje zelenim blogolivadicama
koje se možda, čitajući ovo, crvene...možda, kažem
jer ima i besramnih.
(a sjećam se k'o sad nekog klepetana-kapetana svih ratnih blogobrodova, pikulice-slatkice, glavnog i neodgovornog kuhara svake blogokuhinjice
poete & fizikalca
malca-znalca-genijalca, ali...ah, ta sjećanja, varljiva li su!
vjerujem da se ni vi ne sjećate
da mi nema moje vlastite arhive od dveisedme do danas
- arhive postova, arhive mailova -
nebrisane, nemijenjane
umrla bih bedasta)

U ovih godinu dana, koliko ste od mene pljuvačkih, napadačkih, "urotničkih"
tko-je-tko ispitivačkih, huškačkih mailova, FB i SMS poruka, telefonskih poziva dobili?
(ja od nekih jesam - protiv "trećih", naravno)
Koliko postova u kojima sam razapinjala ikoga od vas?
(mene jesu - i još će, kažu)
Jesam li se lažno predstavila slikom/likom/djelom, "maskirala", pisala o vama opsesivne traktate u šiframa i/ili između redaka, spletkarila, nastavite niz?

Razlikuje li se moj stari blog od ovog novog
(sve vam lijepo piše u linkanim postovima - usporedite pa sudite, molim)
po ičem bitnom, osim što sam u međuvremenu doživjela obiteljsku tragediju
totalni raspad životnog sistema, zbog kojeg su nestala sva moja zborovanja, putovanja i još mnoga druga sitna, ali bitna radovanja
no, ne i empatija
dapače
kao svaki normalan ljudski stvor koji je prošao svoju kalvariju, postala sam još osjetljivija na tuđe tuge
i nikad se, ali nikadnikad, ni u mislima, ne bih narugala ičijoj stvarnoj, nevirtualnoj, neizmišljenoj nevolji
pogotovo ne - kako blogerica/hejterica u "oproštajnom pismu" piše - njenoj umirućoj majci
kad sam - između ostalog - i svoje nepokretne roditelje, oboje u isto vrijeme u istim fazama demencije, hranila na žličicu, mijenjala im pelene, prala, njegovala i na kraju svih njihovih ovozemaljskih muka oprostila se zauvijek - prvo od tate, pa od mame - u razmaku od mjesec dana?
(i ne, nije mi to bilo ono najgore razdoblje života - imala sam svrhu, zadatak, cilj, borbu;
najgore je počelo kasnije, puno kasnije
kad sam napokon shvatila da najvažnijih karika u mom lancu sudbine više nema
i nikad ih više neće ni ne može biti)

Sve to znate, sve ste to komentirali (linkovi, linkovi)
a opet, kad je javno-tajni linč počeo
nitko nije stao, razmislio i rekao tamo gdje je trebalo, jasno i glasno - pa čekaj, nije Mayday takva.

Izbjegavala sam koliko god sam mogla kojekakve blogobitke i ratničke pohode, jalove rasprave, svrstavanja u ove ili one tabore
jer takva sam kakva sam, na blogu i van bloga
kad iskrsne problem, nastojim ga riješiti
izravno, bez fige u džepu, bez dlake na jeziku
no, kad mi nešto ne sluti na dobro, okrenem se i odem.
Gotova priča.

Blog mi nije ispušni ventil (ne vidim svrhu u guranju nosa u auspuh - smrdi, brate, a i otrovno je)
tu sam zbog druženja
za ovaj moj virtualni stol u našem blogokafiću "Uzdravlje" uvijek je mogao sjesti svatko tko se koliko-toliko drži osnovnog bontona i ne vrijeđa druge
(čak i vukovi u vrlo prozirnim janjećim/zmijskim kožicama...briga me...teže je njima u njihovoj, nego meni u mojoj koži).
Na tuđim blogovima, ako nemam ništa iskreno, utješno ili zafrkantski za reći, okrenem se i odem.
Gotova priča.

Vjerovala sam na riječ blogoosobi koju sam mislila da (makar virtualno) poznajem osam godina
pokazalo se i dokazalo da je moje vjerovanje bilo slijepo i neutemeljeno
okej, nitko mi nije kriv
sama pala, sama se ubila, ni prva ni zadnja
neće mi se zbog toga nebo srušiti na zemlju ni pasti kruna s glave
(falabogu, ima na blogu i ljudi, ne samo avetinjskih avatara)
no, ne vjerujem više nikakvim pikselastim utvarama ni medenim riječima iza kojih ne stoji čovjek i djela
točka, amen, la commedia e finita.

Svejedno
javna i tajna pljuvanja i bljuvanja nisu me mimoišla ni ovaj put - i nastavljaju se.
Zašto i ne bi - virtualno zlostavljanje omiljena je zabava dokonih i frustriranih
- nažalost, nisu svi zlostavljači prepoznatljivi "na prvu", poput onih nekoliko općepoznatih -
a ja sam šutjela, ne želeći dovoditi vas, s kojima sam ovdje već godinu dana, u neugodnu situaciju "biranja strana";
ne želim ni sad, da se razumijemo - pa nismo u dječjem vrtiću, pobogu!
Široko je ovo blogopolje i za sve nas ima dovoljno mjesta pod suncem Bloghaera;
ne moram se svidjeti svima (i vice versa)
postoji onaj famozni iksić na vrhu stranice i - ciao, bello...ciao, bella mah

"Kad zašutim, okrenem se i odem, to ne znači da si ti pobijedio. To znači da više nisi vrijedan mog vremena."
napisao je Bukowski, a ja prepisujem i potpisujem
ali
ali
sve ima svoje granice
negdje treba podvući crtu.

Moje ime i prezime znao je i zna svatko tko me u ovih osam godina bloganja pitao
(i tko nije, nego se tek okolo-naokolo raspitivao kod drugih...no dobro, nećemo sad cjepidlačiti)
s nekima od vas sam i na Fejsu - kojeg danas uglavnom koristim za komunikaciju s prekomorskom & prekooceanskom rodbinom i prijateljima, inače ga baš i ne ljubim previše, to ste već skužili sretan - isto bez nicka, obostrano;
ostale, koji se na tom istom Fejsu (halo! na Fejsu!!!) i dalje drže samo nicka, bez da su mi se ikad, makar u inboxu, predstavili imenom i prezimenom - brišem.
Sorry, maškare su prošle.

Ako u međuvremenu nestanu neki postovi
(ili pak cijeli blog-karika-kamen mudraca-fizikalca...u njegovoj, brojnim borbenim pisanjima/brisanjima bogatoj blogopovijesti, ni prvi ni zadnji...mi, koji nismo tu "od jučer", znamo)
na koje žuta slova klikova/linkova vode
(a nestaju i mijenjaju se - "preko noći" - i postovi i blogovi i ljudi)
nema frke
dugogodišnjim blogostažom blagoslovljena, sačuvala sam ih
(kao i još poneku kariku koje više nema, a bila je objavljena)
za uspomenu i dugo sjećanje
na jednu jednostranu iskrenost.

I karike i kompletan lanac-kamenac uvijek mogu obnoviti/ponoviti na blogu
ne na ovom
na onom starom, pokojnom
među pokojnicima mu je i mjesto.






Oznake: u životu, stvarnom ili virtualnom, uvijek je bilo i bit će

onih koji vam ne mogu pogledati u oči
jer ne mogu ni sebi

onih koji vas gledaju u oči
i lažu

onih koji imaju oči
i ne vide
jer tako je lakše

i onih koji imaju oči
i vide
očito
kojima ni stoput ponovljena laž
nikad neće postati istina.
Takve i samo takve želim/trebam/imam uz sebe.
Oči u oči.

...klik...klik...klik...

Pa vi vidite.
Ili ne.
Kako vam drago.


Kategorija: ljetovanje, plaža, osobno, internet, fotografija...mo'š se slikat, May;
ma koliko istiniti bili, demantiji čak i u novinama izlaze na dnu predzadnje stranice
sitnim, najsitnijim fontom tiskani.
Nebitni.
Činjenice?
Stoje i postoje, ali koga briga za činjenice.
Zakulisne igre, maske, klanovi, skandali, tračevi, ukršteni mačevi, žutilo...to prodaje novine, pa i ove naše, blogerske.
Tim gore po činjenice, rekao je davno netko stariji i pametniji od mene.

"Htjela bih da me primjećuju a nevidljiva sam.... Želim biti središte a skrivam se u kutu...." zavapila je negdje na početku svog bloganja ona moja navodno nevina, naivna, nježna
i nadasve iskrena "žrtva".
Bravo, uspjela si.
Savršeno smišljena i izvedena cirkuska točka.
@Zvijezda je ponovo rođena (...inscenirati - između redaka, po običaju - vlastitu smrt na blogu?...samoubojstvo??...natjerati šokirane i zabrinute ljude da panično pokušaju spriječiti...što???)
@"braco" obrisao blog, odavno
@kamen-temeljac cijele farse is a rolling stone - on već naveliko jezdi nekim novim/starim virtualnim vrletima i gađa i pogađa neke nove/stare Ivke-naivke
gađanja željne
i svi veseli.

The show must go on.
Pod svaku cijenu.
Netko drugi plaća, ionako.

U ovom slučaju - ja.

Uzdravlje.
Cijelom kafiću.

- 13:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se