Mayday of Maylandia

utorak, 16.12.2014.



(red bi bio da vam i osobno čestitam...tamo negdje oko 0:30, hehe...mah-mah)


...a dok se mutne vode ne razbistre - pusa svima, draga moja ekipica
i sretni vam blagdani!


wave

- 15:12 - Komentari (41) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.12.2014.

Aj lav kič za Božić, dio prvi - "Vjenčići, vjenčići gore cijelu noć"...wtf?!

 photo 88a45820-44ef-4ce3-baa2-1cdab6b55457_zpsca6f4e1d.jpg
(photo by Mayday)

Adventski vjenčići nisu dio moje bodulsko-kirske obiteljske tradicije, no osvojili su me na prvi plamičak, priznajem;
kao i sva ostala blagdanska šljaštarija, uostalom, jerbo ja vam kič za Božić
(ubijte me, al' istina je)
naprosto und načisto ooobožajen!

Moji gornji ljudi (čitaj - svi koji žive makar metar sjevernije od ARZovih naplatnih kućica na Grobniku) naročitu pažnju pridaju baš vjenčićima, tako da sam tokom godina skupila podosta fotki te vesele mrtve prirode što mi je, bez vidljivih znakova opiranja, pozirala.

Evo nekih sličica
bez puno riječi, samo sjećanja.
Nda.

Dunkve, vjenčić prvi;
počelo se skromno.
Borove grančice, zlataste svijeće, živa imela, kora drveta, mahovina
poneki mašlek i minijaturna kugličica...

 photo ed1b9c08-3694-4e55-b6d1-75095c943f0c_zps9ed486a4.jpg


Drugi je već bio druga pjesma
bolje rečeno - rapsodija.
U plavom.
S angelinom u bijelom koja ju izvodi na liri
(s lire su visili mini tjubular bels, komada tri; zaista su zvonili, anbilivibl).
I plavo-bijelo-srebrnim kuglicama i mašnama i tilom i svom pratećom zimskom idilom - snježnoledenim grozdovima, grančicama, ružama, pahuljicama...

 photo 10c04373-40eb-4382-b9a1-e6d8faf0c443_zps261a6cdb.jpg

 photo 72263038-4194-45ab-a05e-c2b99615da10_zpsf2fe8fa9.jpg

 photo 72c321cc-e6e0-4352-8924-0a7f4fa0d838_zpsce6e2c74.jpg

 photo f70492db-7a73-4759-a3ac-2ebb2cf35baa_zps2ca0e7a5.jpg

 photo 286f70cf-5a8a-4a87-a5ae-afac3f323018_zps493c4849.jpg


Treći je bio idilična miomorisna mikrolokacija za taubeka dva.
Prava grana ukrašena aromaterapijskim svijećama s daškom gorućih mandarina, sušenim narančama, štapićima cimeta, friškim češerima, klinčićima, raznim vrstama svježih borovih grančica, crvenim kuglicama, mat i sjajnim
ter već spomenutim pernatim taubekima (ili vrapčićima, ni dan-danas nisam sasvim sigurna) i kućicom im drvenom
s kristalnim snijegom na krovu i bleštećim črlenim bobicama & dvjema zvjezdicama na žičanim ticalima iznad njega
za svaku tičicu po jedna, ofkors.

 photo 649196cd-37f8-4292-9f8c-a1e9068b1ec9_zpsbca1cf26.jpg

 photo a8428996-c001-4345-817d-060159117fb4_zps115abed2.jpg

 photo cd24232a-65fe-4883-93be-b72fc93492aa_zpsb95fede5.jpg

 photo 83ca12c8-4879-4bbe-ba90-009cade99ebb_zps30b1e57a.jpg

 photo 3fcd1a59-8269-4045-9ce4-9b3196f1706f_zpsb14a4b54.jpg


Četvrti...paaa, četvrti je bio sav onako okruglast i slastan
i meni, za kojekakve oblapornosti oduvijek ornoj
gotovo pa jestiv;
jabukolike svijeće s mirisom pravih negdašnjih noninih jabuk z kredence, grančice cimeta, kuglice i mašne u svim nijansama - od zlatne zimske parmenke preko cejlonske cinnamomum zelyanicum narančastosmeđe do zagasitokaselskog prstohvata indonezijskog kakao praha
(ili mi se to samo pričinjalo od isparavanja brojnih bukaletica kuhanog vina što su izrazito bile u điru te zime, vrah bi ga znal).
Našlo se tu i sobovine, hehe
no Rudolfu, unatoč svemu, nije ni dlaka pofalila.
Dapače.
Još sam mu nos dodatno narumenila lakom za nokte.

 photo 22f7ee82-7592-48f8-be1a-ae18596fccb6_zps9b43d76d.jpg

 photo 989c3574-6234-41b7-8999-582ff312e011_zpsae0de449.jpg

 photo b2e2f55a-0198-40d2-85d0-7f1219d5cb74_zps3c7b33d5.jpg

 photo 46cb1a43-3abd-4e80-b187-573244b98f70_zps33a320a7.jpg


Na petog sam se gotovo grohotom nasmijala čim mi je ušao u vidokrug.
Jedva jedvice ostadoh bar u okvirnim granicama pristojnosti.
Ooogroman kotač od srebrne smreke, na njemu svijeće - mirisne ruže rumene, jedna veća od druge, k'o braća Dalton;
snježnobijeli angelek, valjda u prirodnoj veličini, debeljuškast i gol golcat
udobno zavaljen na mašlek veličine padobrana, plete kosicu što mu se meko uvija na strateškim mjestima
na dlaku od toga da umjesto eteričnog stvorenja nebeskog postane raskalašeni starorimski putto.
Stvar su izvlačile kuglice - prozirne, sedefaste, poluvidljive.
Baš onako, lijepe kuglice.
Elegantne.
Profinjene.
Kao stvorene za svadbeni ures prigodom sklapanja harmonične istospolne zajednice Djeda Mraza* i Djeda Božićnjaka**.

 photo 8382cb8c-98e6-4834-97dd-3a622c1cf049_zps1a9dab3f.jpg

 photo ffb94280-f0a6-4425-940f-2fe8de5f67a0_zps6eefcb39.jpg

 photo faf147d0-3a64-4479-960b-5aebf51b888f_zps33231b5e.jpg

 photo 26492410-0268-4dd2-b70e-fc223765a0e0_zpsd81c4e38.jpg

 photo 0eb88e73-db4a-40dc-9cdd-f6f2846d2526_zps1f370c62.jpg

 photo bbb06b69-4354-4c7a-a3ed-97df52e1e230_zpsfc30b094.jpg

 photo 88a45820-44ef-4ce3-baa2-1cdab6b55457_zpsca6f4e1d.jpg


Sa šestim se vjenčićem stvar naoko zgasila.
Naoko.
Zgasila.
Odmjeren, donekle jednostavan, lišen skandaloznih likova i skarednih ponašanja
(onaj jedan debeljuškasti dečec smjerno je obavijen diskretnim glamurom haljinice skrojene 'nako, na jedno rame i tek zericu iznad bucmastih mu koljena)
zračio je otmjenim sjajem kazališne draperije povezane svečanim špažićem, poput starozlatnim nitima opletene sage o autentičnoj svečanosti vjere u mjere.
Sve dok neimenovan netko, nakon četiri službene, grimizne
nije upiknuo und raspalio i petu, posve neprimjerenu bijelu svijeću.

Ako je treća sreća - peta je požar.

Bogufala, na vrijeme spažen i zgažen, mada je plamen skoro pa plafon lizao.
Vjenčić je, sve onako plamteći i šišteći, žurno & ažurno blagoslovljen ful nesvetom & nebakarskom vodicom, ter promptno evakuiran na balkon
gdje je nastavio tinjati i smrduckati dok se napokon i najnebuloznijima u ekipi nije razdanilo pred očima.

 photo 9b1566ea-e470-44ed-ba4a-53359ee9db18_zps80769060.jpg

 photo 6d791b7b-e8a2-4133-9124-9b035cc1f10d_zps9a031ed9.jpg

 photo a10ec1c8-fec7-4e7f-b3e1-51469d7b4759_zps0f11f92d.jpg

 photo 469566dd-d409-4fc4-bddc-4fe54367512e_zpsd608e7ce.jpg

 photo 8fe4de30-baed-4ea5-8315-9d9186316db1_zpsad18a677.jpg

 photo eaa50015-62e3-4dc1-93e1-73fc6f2058ec_zps9bacfa05.jpg

Smojina "Borbena polnoćka" je maca mala za tu našu, vatrenu.

Nakon preživljenog paklenog iskustva, vjenčić mi može visit samo na ulaznim vratima.
S vanjske strane.
Plastični.
I bespogovorno besvijećni.

Amen.

 photo 6c5aa754-055f-4089-b6e9-74b666fdd4c8_zpsf95cb553.jpg

Hmmmmm...što smo ono imali pod * i **...
aaa-ha!!!

*Djeda Mraza izmislili su genetski smućeni Ameri u 19. stoljeću, da bi ga u 20. kao svojevrsnu maskotu globalno popularizirala multinacionalna kompanija Coca-Cola.
S punom vrećom koještarija na ramenu, simbol je komercijalizma i konzumerizma.
Otkako je Lijepa postala naša, dotični je persona non grata u Hrvata
jerbo je u duši zapravo crvena komunjara bijesna.
Pa bar se to vidi na kilometar. Po obleki. Crvenoj. I bradi. Bijeloj.
(za neosviještene: Djed Mraz ne postoji, šmrc)

**Djeda Božićnjaka izmislili su katolički neodgojeni & neupućeni Rvati devedesetih godina prošlog stoljeća.
Navrat-nanos pokršteni u poznim godinama života, smatrali su neophodnim da jednu izmišljotinu zamijene drugom.
Božićnjak je zapravo okićeno božićno drvce, kao što je badnjak ustvari panj.
S obzirom da rodno mjesto bodulskog ogranka mojih predaka, točnije otočić Košljun, čuva najstarije hrvatske jaslice (prvi put službeno spomenute još tamo neke daleke 1651. godine)
valjda smo ponešto zapamtili i o ostatku narodne baštine.
(za neosviještene: Djed Božićnjak ne postoji, šmrc)

Oba lika svjetovnog su karaktera.
Žive na najsjevernijem sjeveru, gonjaju leteće sobove u sanjke upregnute, trbušasti su, višeslojno sumnjivih ružičastih noseva i viču "ho ho ho".
Rashićuju se šarenim artiklima šakom i kapom, navodno.

Nama, koji smo kršteni dok smo male bebe bili, a na vjeronauk išli tamo di mu je i mjesto, u crkvu
te su stvari puno jasnije, no koga briga.
U mom okruženju, bez obzira na osobne vjerske stavove, i dalje se poštuje tradicionalni pristup.

Sveti Nikola ostavlja djeci šibe ili slastice u zglancanim čizmicama 6. prosinca.
Mali Isusić ostavlja poklone pod božićnjakom noću s 24. na 25. prosinac svima koji su bili dobri.
Sveta tri kralja ostavljaju djeci za buona man' - dobru ruku - šoldi va žep u vidu kovanica (zamišljenih zlatnika i srebrnjaka)
Ded Mraz
(ne, nije ono što ste pomislili; u Primorju ravnopravno koegzistiraju dedi + babe i nonići + none)
ostavlja šuškave paketiće pod božićnjakom u silvestarskoj noći, na razmeđu dviju godina.

I to bi bilo to.

P.S. Ako sad pravedničkim gnjevom zapjenite, pa pod ovim postom ostavite petstotinjak komentara s drvljem, kamenjem i prostim pjesmicama
iduće godine nećete niš dobit pod bor, aha, aha, tralalla belj cool mouthwash!



(pusa od mog kućnog Deda Bluesa smokin)


Oznake: "Aj lav kič za Božić..." jezdi dalje;
očekujte osvrte na ića, pića, šarene artikle, božićnjake moje i tuđe
ter koještarije svakojake što padaju mi na pamet u ovo, meni oduvijek najdraže doba godine
(malo i zbog rođendana mi, tog fatalnog 1. prosinca
s kojim kod nas svaki put all that jazz zapravo i počinje cerek).

- 12:18 - Komentari (28) - Isprintaj - #

utorak, 09.12.2014.

Daleka Obala


(photo: Getty)

Sve me više privlači, ta neka.
Daleka.
Sve se jasnije vidim tamo, na dulji rok.
Najdulji, zapravo.

Preko sedam gora i sedam mora i sedam patuljaka i čajna šopova sve po sedam
(kojih više i nema kao nekad, a jok; odavde i Kinezi bježe).

Bila, vidjela, dopalo mi se.
Imam i svoje ljude tamo.

Okej, Tihi ocean i nije nešto naročito tih, ali nije ni The More Jadransko.
Bar ne ona dva mjeseca kad bi trebalo služiti svrsi.
Silna krika i cika, a šoldi od turizma ni š.

Samo 'rpe onoga što bi nekad ufino rekli sekundarne sirovine
a danas neštonešto za oporabu.
Oporabu.

Tu se mam vraćam na Daleku Obalu i strane riječi vezane uz boravak tamo.
Manje ih je nego ovdje. Meni.

Ima tu još neš sitno nedoumica, koje ovdašnji mi bližnji rado spominju.

Kao, teško je tamo, puno se radi.
Ma bloga ti!
Teško je i ovdje, uopće se ne radi.
Bar ja ne radim
(kao ni još 306 170 supatnika mi)
niti imam ikakve realne šanse za to.

Too young to die, too old to rock 'n' roll.

Kao, ljudi su otuđeni, ne druže se, nitko se ne smije.

O, ovdje svi krepivamo. Od smijeha. Po ulicama i šire.
Dok vedrim pogledom, 'nako, ta trane, škicamo kontejnere iz nimalo estetskih & ekoloških razloga, smješka nam se nedepilirani brk na
(još malo pa premudrim zakonima zabranjene, kao i x drugih stvari)
najlon vrećice, ovlaš okačene po ručkama, sukladno propisima o, khm, oporabi.
Svi radosni, mrmljamo ushićeno sami sebi u neobrijanu bradu, razdragano računajući računicu kako ćemo stari kruh velikodušno podijeliti s golubovima, tim dragim ticama nebeskim.
Da se malo utove, jelte.
Perad je perad.
I od druženja silnog isto ne znamo kud bi, što kvalitetnog, što maštovitog.
Po mallovima, supergigamegamarketima i šopingcentrima
i da, da, nikako ne smijem izostaviti ono esencijalno - po blogovima, fejzbucima, tviterima, instagramima, geplusovima, vajberima, votsapovima, skajpovima... da.

Kao, i opasno je po tim inozemstviman, ima puno kriminala.

Hehe.
Neću politiku u svoju butigu, reći ću samo geografski pojam - Remetinec.

Kao, klima baš i nije neka tamo.

Treba ti ili kišobran ili grtalica.
A kod nas je, eto, dovoljan gumenjak i vesla ili vanbrodski Tomos 4.5 ks s kratkom osovinom i časkom si u školi, pekari, na placi ili poslu.
Časkom. Taman dok ti vatrogasci ispumpaju poplavine iz podruma, prizemlja, garaže, štale, votevr.

I naravno - coup de grâce za kraj: nostalgija.

Vječna vatra paklena svih iseljenika.
Znam ja po mojima.
Stari Kraj simo, Stari Kraj tamo.
Svake godine vrate se u legendarni Stari Kraj, svi veseli.
I nakon mjesec dana otplahutaju iz njega, blogami, još veseliji.

Jer dom je tamo gdje ti je dobro.

Njihova rodna gruda već odavno nije njihova.
Ni moja.
Ni vaša.

Krčmilo se što se krčmilo, krčmit će se dok i zadnji grumenčić grude nam rodne
ne prijeđe izrodima.

I tako;
zirkam ja čak i dalekoobalne oglase pod rubrikom "Ženidba - Udadba", dok i za to ne postanem too old.
Konkurencija je, blago rečeno, stravična.
Sve neke mlade, zanosne krasotice u ponudi - Ruskinje, Ukrajinke, Kineskinje s nekosim, glanc novim očima, egzotike i erotike na tone.
Sve dostojne izbora za Miss Universe, dugokose, lelujave, nasmijane, bjelozube.
Prije ću naći posao ovdje nego muža tamo, već vidim.

Možda da ipak kliknem na neke druge oglase, ha?
Za čistačice, peračice, peglačice, spremačice, kuharice, njegovateljice, frizerke, vizažistice, stilistice, švelje/krojačice, lajf-koučice, šrinkice, studiovlasnice, audio tehničarke, tekstopisice, kompozitorice, glazbene aranžerke & snimateljice & producentice & dizajnerice omota, prateće pjevačice, službene vozačice, roudice, poslovne tajnice?

Sve sam to već bila
sve sam to već radila
godinama
što b' ono rekli - za lijepe oči.
Plave, nečije.
Lažljive.
Prevrtljive.

Sad bih i za obične, nepoetične, ful prozaične i suhoparne dolare
australske, jameričke, dalekoobalne
ako već ne ide drugačije.

Oj, Obalo Daleka
dojdi malo amo
da ti ja ne dojdem tamo.......smokin




Oznake: Tihi ocean, tiha patnja, glasni smijeh smijeh

- 10:25 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.12.2014.

Prvi snijeg na Učki

 photo 36f569c0-9c79-4339-bf85-6e3f2650e4e4_zps05c259fd.jpg

 photo 06b2f5e2-dec0-42a1-b884-91a8da7af2b6_zps90175038.jpg

 photo fd5882ab-f964-422a-9c67-127c562d896b_zpsa2a30253.jpg

 photo 383a7054-2d3b-404e-803d-604b6ac2acd5_zps849aefdd.jpg

SAT-DVA
I NEMA GA smijeh

(photo by Mayday; ni kavu još nije popila, pa škužajte na fotkama smokin)

- 09:24 - Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.12.2014.

Zzz...

 photo Z_zps83f59e87.jpg
(model: Antonija Olučarka (10), zvana Tonka)

...do daljnjeg,

wave

- 09:33 - Komentari (27) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.12.2014.

.....m ....u svaka dlaka smeta ;)))


(photo...pronašla na netu, a gdje...???...bo...zaboravila sam, jbg)


"Odriži vlasi, odriži brige" - mudrovala je moja nona, prolazeći rasta-češljem kroz frišku, kratku, bubi-trajnasto naricanu kosu boje reš spaljenog mahagonija.

A ja, mula od osam-devet godina, u nevjerici sam gledala tu neku skroz novu nonu
lišenu vječite pletenice, tamne, debele i skoro do riti duge.

Di joj je pamet?!

I njoj i milojmajci mojoj i teti i par godina od mene mlađoj sestrični
(naročito njoj, s nevjerojatno plavom i još nevjerojatnije gustom kosom do tla!!!)
i svima koje su se tog ljeta masovno ostrigle k'o ofce suseda Frana z Garice
jesu li te žemske zdrave?!

Moda je moda, ali odreći se prekrasne, bujne vegetacije lubanjske u korist par bijednih počerupanih repića samo zato jer su slični krasili naslovnice i fešn priloge zagrebačkog "Svijeta" tih ludih sedamdesetih, pa ljudi moji...
Modne žrtve nisam kužila ni tada, a ni dan-danas, blogami.

Što bih ja u tom trenu dala za pokojne Barbie frizure žemskog dijela mog roda... ali ne.

Mene se, iz blogznakakvih mračnih pobuda, vazda šišalo kod brice nono.

Prvi put u Bukureštu, gradu zloglasnom već i zbog samog osnivača mu, Vlada Tepeša alias grofa Dracule
a ako mene pitate - i zbog frizera, koji su mu ziher bili desna ruka i onda, kao i u vrijeme mog nevoljnog boravka tamo.
Naime, imali su taj neki salon za mulariju di se sjedilo po žirafama, slonićima, konjićima i mikimausima;
ja se jadna zblesila u menažeriju
moji nekako na mote objasnili Rumunju da me rebne na nulericu
(jer bili smo već mjesec dana na brodu i trebalo se iskrcat i poć doma, Crno more nije bilo preveć prijateljski raspoloženo putem pa je mrkla mrgudnost njegova prešla na cijelu posadu, uključujuć i ukrcane im bližnje, a i komarci su grizli k'o munjeni tog ljeta koje je pržilo, pržilo...)
te sec simo, te rec tamo
ode i onih bijednih desetak centimetara uvojaka mojih na plovidbu lijepim plavim Dunavom, vjerojatno
a odoh i ja kući, za njima naričući
oblanjana k'o gorskokotarski trupac, za izvoz spreman headbang.

Trend se nastavio i doma, s tim da sam od odlazaka na placu povremeno dobivala fras.
Išlo se skoro svaki dan, s muškim članovima familije, jer su oni oduvijek bili nadležni za špežu
laganini, s noge na nogu, od našeg stana u Dolcu preko Korza, pa uz Circolo do cilja
no na jednom kantunu specijalno sam se tresla od groze i dubioze:
brrricinom eek tuzan mad.
Tamo di bi nonić, stric i tata usput svratili kad su išli po ribe i zelenjavu, pa bi njih, uz obavezne novine, kavicu i ćakulu obrijalo, a mene svakih mjesec-dva
onako, baj d vej, ostriglo.
I to ne na tada ultimativnu bitlsicu, pa čak ni na padelu;
nego baš onako, štric bric - kratko, kratko, vojnički kratko blabla.

Očajna sam bila.
Gledajući sve te silne vile ravijojle po familiji i po školi, zarekla sam se da kad jaaa jeeednom dođem na vlast i postanem svoga tela gospodarica
nema majci da mi se ikakav brico ni frizerka ni itko živ približi na metar sa škarama. A jok.

I tako i bi.

U sedmom razredu, to se već pristojno kovrčalo do ramena.
U osmom je dobilo i crvenkasti preljev od kane, jer se cijeli ženski dio razreda, a i pol muškog, već ojlala prelijevao u svim mogućim kolurima;
pank je pokucao na vrata našeg djetinjstva
opizdio martensicom po njima
i de fešta ih i zauvijek razvalio.

Moram priznati da nikad u životu nisam došla u napast ošišati se.

Secnula i recnula malo postepenije, potkresala vrhove ili šiške, to jesam
no uglavnom sam samo bez veze mahala škarama oko glave režući zrak.
I tako je raslo, raslo dok rit nije preraslo.
Sretne li mene yes.

Komentari okoline bili su kojekakvi, no to me se i inače ne dotikavle.
Do dana današnjeg belj.

A počelo je još u gimnaziji.
Jedna tadašnja IT djevojka
(pakosnica s metar kraćom, mišjesivodrekastom kosom)
nije žalila truda kako bi pri svakom susretu bijesno frknula, naravno, uvijek meni iza leđa, ali dovoljno glasno da čujem, ofkors:

- Pih, bzvze...tako dugačka, pa to je mrtva kosa!

Brižna, nije svladala ni gradivo iz osnovne škole zujo.
Kosa je mrtva čim izraste, curo. Kao i nokti. Kao i nada da ćeš se s pojmom "olajavanje" rastat, ikad.

Familija je pak bila duboko ožalošćena.

Tata je samo tiho patio.
Duga kosa nije mu se uklapala u osobne estetske kriterije
a pogotovo ne i ne i ne u motorističku kacigu koju sam štreberski pokorno nosila svaki put kad bih zajahala našu
šljokičastocrvenu Hondu CB 360 T i odjezdila u nepoznato.
Jer ta vražja kosa lepršala je kao biku crvena krpa pred mačoidnim nosevima ostalih sudionika u prometu
a tata k'o tata, bojao se da me netko od gradskih kajuboja lasom ne skine sa sedla, valjda.
I ne odvuče u trošnu kolibicu svoju naughty.

Milamajka (ful kratkokosa) samo bi tu i tamo jetko procijedila:
- I kosu si mi uzela kad sam te rodila
i pigmente
i zube
sad si sretna, ha
ljepoootice!
(zamislite da je zadnju riječ otrovno prosiktala Snjeguljičina maćeha. Ili kraljevska kobra.
Ili buduća precjednica na predizbornom skupu rolleyes)

Ostatak obitelji nije se izjašnjavao drito meni u facu, no opći stav bio je poslovičan.

Duga kosa, kratka pamet!

I dva fakulteta kasnije - po njima - duljina tih tvrdoglavih dlaka definirala me altroke bolje od dviju diploma, zaboravljenih negdje u bespućima najmračnijih kutaka ormara rolleyes.

Prijateljice, ha...neke nisu komentirale uopće, neke su s vremenom prestale
nekima sam bila manekenka na revijama frizura
(nezaboravnih milijun pleteničica a la Bo Derek u "Desetki", ahhh divote - osmosatno sjedenje u frizeraju, ku'š ljepše und korisnije provedenog vremena burninmad)
Moja najdraža Purgerica prije par godina ozbiljno je zaprijetila da će me secnuti na spavanju eek.
Od tada, kad god dođem u metropolu, spavam kod mog najdražeg Purgera.
Za svaki slučaj cerek.

Da, interesantna stvar - dečki nikad nisu imali nikakvih primjedbi na moju zurku!
Površnost, fokusiranje na neke njima bitnije predjele ili što
no od njih nikad ružne riječi, samo komplimenti yes.

Ide vrijeme skok na skok
uskočilo se tako i u tridesete.
(kosa se u međuvremenu skratila, otprilike do lakta, no...no)

Pravo je vrijeme za postati Prava Žena i napraviti pravožensku zurku, rekoše mi.
Kratku, da ča.
Jbg, nisam postala Prava Žena s tri banke. Nisam.


(lete li, lete tridesete...)

Tek što preživjeh te nesretne tridesete, zgromiše me ljudi novim pravilima:
Prave Žene s četri banke
ne nose duge kose
ni štiklje od dvanajs centimetri
ni minice, alooo, si munjena???
Opa...a ča sad?
A niš.
Svak po svom, ja po mom.
Pokunjeno u kuhinju i maši kuhačama i kacolima po padelama, May.
Jedi!
Moli!!
Voli!!!
Roditelje. Muža. Rodbinu. Svoju. Njegovu mouthwash.
Dicu. Vnuke. Svoje. Ili tuđe, ak' se nisi razmnožila. A nisi, ma što drugi rekli ili mislili o tvojoj odluci.


(četri banke - za bančenje, za zborovanje, za rad, za net...ma, za pet!)

I tako sam, sveudilj mašući escajgom, pajalicom i saugerom, dopuzala i do stravičnih pet banki.
E, jebiga.
Tu više nema oš-neš, kao ni nekog spomena vrijednog manevarskog prostora.
Čak ni gorenavedene opcije jedimolivoli.
Jok.
Ima - šuti, lezi, umri!!! dead

Kako sam tada već više od desetljeća pjevala u zboru i nisam imala blage namjere prestati s tim - pffff, pa nisu ni moje starije kolegice, čak ni one koje na nastupima lakiranom štiklom gaze svoje deveto desetljeće života
dunkve

šuti nije dolazilo u obzir
lezi, ah...tek tu i tamo i kako kad i kako...gdje belj
umri
- od smijeha -
uvijek!!!


(5 : 0, 5 : 1, 5 : 2, 5 : .........)

I tako
prije par mjeseci sređivala sam neke police (u glavi i van nje)
brisala prašinu s popunjenih, preraspoređivala nepopunjene i bacala starudiju s prepunih
kad ničim izazvane, netražene i nepozvane
odjednom iskrsnuše odnekud slike neke
obiteljske, sjajne i šarene, ali mojim očima skroz crno bijele...sive, zapravo
i mutne mutne mutne

i nonine riječi s početka posta - "Odriži vlasi, odriži brige!"

Bez razmišljanja uzela sam kuhinjske škare, stala pred ogledalo u kupaoni
odlučno skupila kosu u dvije kečke
i cap! ode pol metra prve
zvec! pade i pol metra druge

pa da vidimo sad te jebene sive slike što se često, prečesto mute
i sve nepospremljene police
i sve neodrezane krajeve

beeeeeelj!


(oriđiđi kupaonski selfie...ima bojler, kadu, wc, špine, ručnike...ama nema ča nema...osim botoksa, silikona i duckface mouthwash)

Rezime:

Prošlo je više od dva mjeseca; brige nisu nestale s ono pol metra vlasi, naravno;
a ja ne šišam više ništa, ni pet posto! fino
Sjetila sam se u međuvremenu kako je nona nedjeljom svoju odrezanu pletenicu pomno kačila na zalizani potiljak i dugokosa odlazila na misu.
Sestrična isto, svaka uslikana iole svečanija prigoda zlati se njenom vlastitom, od pokojnih vlasi ispletenom krunom;
a milamajka moja nije žalila ni truda ni dolara da bi si navr'glave natakarila sjajnu, dugodlaku periku od prave kose neke siromašne Indijke ili Kineskinje;
pametnom dosta.

Ne, danas nije 5 : 0 za mene.
U međuvremenu sam dobila par golova zubo

Ali nakon puste potrage za izgubljenim vremenom
i gnjavaže s pravoženskom frizurom
u jedno sam sigurna:
nikad neću biti Prava Žena.

Ja ću biti ja smokin.

I pjevat ću na sav glas i mlatit kosur'nama i plesat po stolovima, ako mi se sprdne
i na osamdeseti rođendan;
samo nek' se u blizini nađe netko dovoljno lud
da mi pruži ruku pomoćnicu kako bih se lakše popela gore cerek

P.S. Ovo mi je prvi rođendan koji slavim tu, s vama, na novom blogomjestu;
stare ekipice baš i nema, ali za uspomenu und dugo sjećanje, ako tko naleti:

KLIK 'VAMO njami party lud

Mojoj dragoj @Šetemani, koja više ne piše, ali i dalje skupa slavimo rođendane
kao i našem @Neverinu

cmok, cmok, cmok!!!



- 18:34 - Komentari (42) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se