Mayday of Maylandia

četvrtak, 31.07.2014.

Iz ciklusa "Hrpom spize kontra krize", poglavlje "Lila idila a la ja" olitiga nije sezona kiselih krastavaca, nego borovnica, blogamu olitiga dosta fantaziranja & zvizdekanja o raznoraznim umjetnim umjetnostima, ajmo opasat pregaču, upalit pećnicu i delat

 photo dd4b858d-ec67-4978-bfb4-420cab07dde6_zps3921a862BLOG_zpsnqwq9fbi.jpg
(photo by mayday: torta "Lila idila a la ja", s prigodnim optičkim pomagalom za vesele pesimiste cerek)

Eto
kako i sam naslov
(joj, što volem kad mi je naslov skoro pa dulji od posta, hehe)
kaže
dosta je neradničkog brbljetanja
s fantazmagorijama o kojekakvim dekadentnim & moralnoupitnim umjetnostima belj!!!

Opašimo lijepo pregaču...

 photo 10246737_10203807164448149_8577047426108672723_n_zps8dmvi9zm.jpg
(photo by.....ma neću vam više ponavljat, kvragu - sve sam pofotkala ja i šlus!)

...i ajmo delat!

Napokon i od mene nešto konkretno, zdravo & pravo
nešto što se, bogufala, napokon da i izist njami.

Sve je manje ičeg probavljivog oko nas, ionako rolleyes.

Sezona je borovnica, tih malih nutritivnih bombica
pa izvolite pobrat
(da vas šjor šumar ne uvati, po mogućstvu, jerbo ste naje...je, jeste, ou, je nono)
ili kupit negdje, a onda neka vam je dragi blog na pomoći, kao i vašem takujinu
(za nePrimorce, naročito našeg @pablona koji mi se požalio kako nas južnjake niš ne razumije naughty - novčaniku)

ter se hitimo na izradu tijesta!

'Vako...



pa 'vako...



da bi dobili nešto 'vako nekako...



na što treba nakeljit ljubičiči kremu, pa tuto kompleto izgleda 'vako...



da bi sve, ofkors, nepotrebno zakomplicirali 'vako...



a blogami, za finalni forte fortissimo i 'vako...



Nakon cijele te muke ježeve, strpajte prokletu đavoliju u frižider
zaboravite na nju do idućeg dana
i dignite lipo sve čet'r' u zrak smijeh.

E, al' ne lezi vraže
doći će kad-tad i taj idući dan, suncem obasjan
a vi ćete i dalje dreždit u kuhinji - ako ste pametni, recimo, kao ja lud.

I nema vam druge, kad ste se već mača
oćureć, kolača
laćali
kolač i završite, jelte rolleyes.

Stucite nečuvenu hrpu šlaga i besramno opletite njime po torti, oko torte i uz tortu - i prilikom posluživanja, obavezno!

Mala opservacija vaše Gole kuharice: ovo nije torta za djecu;
preborovničasta im je, preovo, preono
dajte im kutiju "Domaćice" i smartfon i tablet i laptop i tip-top ih sterajte, khm blogmiprosti, u njihovu sobu;

a vi pozovite neko nezahtjevno društvance vaše pameti, dajte im nešto slano za čalabrcnut i fetu ove torte
pa da vidite kako će naglo postat zahtjevni & zahtijevati još i još zubo.

Ni za živu glavu im nemojte priznati da
hm, paaa
mućkanje lila torata a la ja uglavnom rezultira 'vakin fckn' hororiman...



...i pravite se k'o da nikad niš slično niste vidjeli/demolirali/teškom mukom sanirali.

Znam, znam, izgleda kao da sam "Milkinu" kravicu krknula.
A nisam. Još naughty.smokin

Jerbo prvo moram promijenit pločice & popiturat kuhinju, evidentno.
(...ma to ja vama namjerno gadim postupak da ne bih morala još i recept tipkat, hehe...)

Ipak moram tipkat?!

Ma neee znaaam...ah, ako vas baš zanima, napisat ću ga
mada čisto sumnjam da će biti zainteresiranih za pothvat.

Za konzumaciju, eeeheehee, toga bi se već i našlo...
a ča ću vam ja, kad ste daleko, daleeeeko
u nekakovoj, bložemiprosti, virtuali....fino

No, dobro
ako ste stvarno pročitali/pregledali cijeli post, zaslužili ste i adekvatnu kaznu smokin
pa kaže:

TIJESTO

- 125 gr glatkog brašna
- 80 gr maslaca
- 1 žumanjak
(ne hitit bjelanjak, trebat će vam kasnije, pa ćete se tuć po glavi headbang)
- 1 prašak za pecivo
- prstohvat soli

Prosijati brašno i pomiješati sve sastojke.
(gadno je, ali snađite se; to je najfuj dio priče, drugo je pisma, brale)
Tijesto, umotano u prozirnu foliju, hladiti najmanje jedan sat u frižideru.
Kalup za torte (s obručem na otvaranje) premazati maslacem, utisnuti tijesto, izbockati ga vilicom i prekriti alu-folijom posipanom suhim grahom(!?).
Peći 10 minuta u pećnici zagrijanoj na 200 celzijevaca (na 180 u onoj s ventilatorom), zatim ukloniti onaj tajanstveni grah(?!) i alu-foliju, te vratiti u pećnicu na još 15 do 20 minuta, dok ne porumeni.
Ohladiti i preliti kremom.

KREMA

- 500 gr svježeg kravljeg sira
- cca 15 žličica (tsp) šećera
- 6 vanilin šećera
- 1 bjelanjak + 1 cijelo jaje (za početnike - ljusku obavezno baciti belj)
- malo limunovog soka i naribane korice
- 500 gr borovnica (napola izgnječenih, ne izmiksanih)
- 1 paketić crvene želatine (može i prozirna, ajd nek vam bude cool)
- 1 dcl soka od borovnice (ili vode, ako ste proklete škr'čine zubo )

Namočiti i zagrijati želatinu u 1 dcl te neke tekućine;
istući bjelanjke;
posebno istući sir, žumanjak, šećer, rastopljenu želatinu i na kraju nježno, nježno, nježnije dodati istučene bjelanjke;
u to umiješati sirote poluizgnjavljene borovnice i preliti preko ohlađenog tijesta.
Čitavu skalameriju staviti u frižider i zaboraviti na nju do idućeg dana eek.

Eh, ali svane i taj nonodugo čekannono dan, pa jopet - ruke na muke!

Treba vam još borovnica, preljeva, šećera i šlaga, ajmo:

PRELJEV s borovnicama

- 250 gr cijelih borovnica
- 1 crveni (ili kakav već nađete) preljev za tortu, pripremljen prema uputama na vrećici; ne fantazirajte i ne pravite se pametni rolleyes.

Posložiti borovnice na kremu i pažljivo ih preliti
a s tim vražjim preljevom, nego čime lud.

Šlagirajte, ukrašavajte, dajte mašti na volju i gostima na pijat cerek.

Još da vam zakantan moju borbenu



i vamos ala playa, evribadi, siti i napiti njami party!!!

- 12:36 - Komentari (60) - Isprintaj - #

utorak, 29.07.2014.

Sunce na prozorčiću olitiga vedrija strana onoga čime sam se nekad davno bavila i trebala živjeti od toga & s tim happily ever after...

 photo 1df8721b-aa3e-4297-aef8-c9bef74e7bfc_zps629e0147.jpg
(photo by mayday)

Dobar vam dan, dobri ljudi!

Eto, napokon, zasjalo je sunce na prozorčiću smijeh!!!
(zapravo, ovdje uglavnom pljušti kao iz kabla, ali...)

Samo za vas izvukla sam iz mračnog depoa jedne galerije
ova vrata jednog Fiata 128 sport 3p
zajedno sa rascvjetanim auspuhom nepoznatog porijekla.

Godina proizvodnje - davna osamdeset deveta.

Nagrađivano & izlagano posvuda, između ostalog na 22. zagrebačkom salonu mladih i 16. biennalu mladih u Rijeci, gdje se još uvijek smijulji i cvate u nekom od podrumskih labirinata smokin.


A sad - dobro došli u moju kuhinju!

 photo 6fd7623c-c90a-4d52-ae29-bbf85971f0a1_zps75fdc1ab.jpg
(photo by mayday)

Pored ovih primorskih poneštrica svakog jutra pijem kavu.
Sad vam je malo jasnije zašto sam kronično vesela...zujo...

Također izlagane posvuda, moje su poneštrice izazvale opće oduševljenje
mnogi su ih htjeli kupiti
no nevidljivo sunce, prastari okviri skinuti s prapranonićeve vinodolske starine, moj kartonski mačak Mac i njegovi papirnati brkovi, crvena mašnica i praporac, začuđena ptičica, handmade cvijeće zapiknuto u staru limenku graška, tatine kartoline iz svih krajeva svijeta, moje zavjesice i nonin štikeraj
te mrvice nepatvorene sreće i veselja
jednostavno nisu na prodaju smijeh.

Da pojasnim - ovo je dio vedrije strane mog negdašnjeg studiranja, posla, zvanja, poslanja
kojeg sam se odrekla zbog nečeg sasvim trećeg
(tu sve piše, pa...izvol'te kiss )

Sve ostalo zapisano je među nekim starim koricama


(photo by mayday)

i u mom srcu, zauvijek.

Starih poneštrica ima još u garaži.

Karika koja nedostaje je radost stvaranja.

Možda se jednom vrati, blog zna
možda neke nove slike/objekti ponovo krenu zagrebačkim, riječkim, senjskim, rovinjskogrisijskim, vološćanskim, pazinskim, grižanskim i tko bi se sjetio kojim već utabanim i neutabanim izložbenim stazama.

A možda i ne.

Paralelno je postojala i druga
(ne manje lijepa - dapače!)
tamna strana may slikarice, may kiparice
natuknula sam Nisi, u njenom "Portalu prema snovima" nešto o njoj, ali dalje od toga za sad ne bih
predistopijski je
prebeznadežno
prerealno možda
(preosobno?)

a dani su sivi i kišni i bez toga
zato
grlim vas svim svojim suncima na prozorčićima
(makar niti jedno ne bilo konkretno naslikano nigdje)

koja griju
(bar se nadam da griju)

i preko ponora svih prohujalih godina...



- 12:38 - Komentari (42) - Isprintaj - #

subota, 26.07.2014.

Blogerski susreti treće vrste ili Game Of Blogs ili kako vam drago...


(gamerski gadgeti by mayday)


Pa kaže Durica, a mene zadužiše Valcerica, samo nebo zna i NF:


1. Kako, čemu, zašto ili na koji način ste se prvi puta susreli s blogom i započeli taj čudesni put bloganja?

Elem, biiilo je tooo u jednoj zemlji seljaaaka na brdov'tom Balkaaanu...

Je vražju mater.
Seljačina, bolje rečeno.

Dunkve
bilo je to jednog dana ranoožujskog
ljeta gospodnjeg dveisedme
zapržilo je poprilično, proljeće je već dobrano drmalo moju melodramatičnu mačju bandu
amuli su aman-taman bjelinom procvali, ptičice od jutra do mraka debelo pretjerivale u urlanju o doživotnoj ljubavi nebeskoj
a ja se dosađivala dozlaboga.

Prčkajući i bezvezareći random po portalima, naletjeh na ove
ugodno popunjene i još ugodnije raspričane i poduzetne dame.
Čitaj simo, čitaj tamo, navukla sam se, učlanila u klub i otvorila blog
što je, jbg, bio uvjet za primanje u veselo društvo tica izjelica kiss.

Kad su se, nakon par gladnih mjeseci, tice razletjele, ja sam već ohoho uletjela u bloganje
s kartom bez povratka na već pomalo izlizanoj tipkovnici zalijepljenoj bang.


2. Kakve blogove volite pratiti i koje teme su vam najzanimljivije?

Sve.

Tijarca, k'o KGB - ja pratim sve.

Strepite, o blogobogovi & boginje, velike i male belj.
Nema koga ne čitam i pročitam.

A sve zato što još uvijek nisam ukapirala
kako namjestiti ono čudo za praćenje meni dragih blogova headbang.



3. Da li bi prihvatili ulogu urednika bloga i što biste tada prvo napravili?


(neb' fala, ja b' se udala zubo)

Bložesačuvaj!!!
Rađe rogoborim iz pozicije vječite opozicije smijeh.

Još kad bi nam dali neko blogojavno mjesto za tu činidbu

(možda umjesto besciljnih/besmislenih anketa, legendarnog smrtonosnog šlepera ili jebenog trokrilnog ormara
koji vam onako kurvinski dopuže zdesna i zauzme kvarat bloga
PRAZAN
zamišljen valjda kao nekakav prostor za reklame, ali
blože tebe, zjapi PRAZAN, k'o babina usta bez dentijere
s nekakve dvije škrbave tobože sličice ili tako nečim velevažnim u tri prekrasna prikrajka)

nitko sretniji od mene.



4. Kako birate teme kojima se bavite i što vas sve može inspirirati?


A neš ti teme i neš ti inspiracije.

Otvoriš editor i lupaš.

Bar u tom jednom, minornom, ali samo tvom zakutku svemira, lupaš, brate mili
do besvijesti
sve što ti u tom trenu na pamet padne
i briga te što će tko o nalupanom misliti fino.



5. Kada biste kuhali " večeru za blogere " što bi bilo na meniju?


Nije kada bih, nego kada sam.

I tu dolazimo do onog prvog u naslovu
blogerskih susreta treće vrste.
Mmeissovo, koliko ih je bilo
a nijedan na tzv. blogerskoj kavici.

Ja vam općenito na kavice, pa ni blogerske, u principu ne idem.

Jednostavno nisam tip za kavice.
Prebučno je to, larmasto, otuđeno, površno i nekomunikativno ok(r)uženje
muzika trešti, u pravilu sam sebe, a kamo li sugovornika ne čuješ
(no zato čuju sve ostale znatiželjne & nepoznate und nepozvane, ali kafićkom ambijentu savršeno prilagođene i utrenirane uši).
Nije mi to baš neš. Nikad bilo.

Ili dotični dođu k meni doma, ostaju do kad im se ostaje
dan, dva, pet, tjedan, mjesec
pa se nakuhavaju stvari koje ću vam servirati malo niže njami nut party
ili ja odem kod njih i ostanem, čajaznam, recimo sedam godina smokin
s tendencijom daljnjeg o(p)stanka naughty.

Ajmo sad na blogerska ljetovanja, zimovanja, proljetovanja, jesenovanja
božićne, novogodišnje, uskršnje, rođendanske i ine fešte
izlete, ulete, promocije knjiga, koncerte, balete, opere i cabarete

sve što vas zanima o mojoj blogerskoj kuhinji, naći ćete tu,
u razdoblju od ožujka dveisedme do svibnja dveijedanaeste
na tom starom, upokojenom blogu
imate ivenata svakojakih, koš i još yes.
Sve si mislim da ću najdraže prilipit vamo, da vas razonodim, a sebe na repeat ravno u srce pogodim tuzan.

Razloge upokojavanja navela sam ovdje
pa izvol'te, slobodno kliknite;
fakat, lakše je vama kliknuti na link, nego meni natipkavati i ovo nanovo.

Odnos prema blogu, ispreplitanje realnog i virtualnog
sve moje lijepo i sve ružno & tužno
u jednom je postu, nedavno napisanom.


Ako vas zaista zanima taj neki moj blogoživot
faktografija o istom nalazi se na "ovdje" linku.

Sve ostalo su priče.


6. Jeste li na blogu doživjeli neke neuobičajene, zanimljive trenutke, bilo pozitivne ili negativne?

Blože pitanja lud

pa da nema tih gotovo svakodnevnih paranormalnih blogopojava
sad-ih-vidiš-sad-ih-ne-vidiš likova
čudotvornih ukazanja, pravedničkih prokazanja, prijetećih pretkazanja
falših vitezova, pravih krava, tuđih vazdazelenih trava i patuljaka koji pojma imaju
o, itekako imaju
al' se prave mutavi

i vas, moje novo/stare i svakim danom sve mi draže ekipice kiss

što bih ja na blogu uopće radila?
S glavnim i odgovornim tikve sadila??

Dajte, najte...


7. Znaju li vaši bližnji za vaš blog ili je on samo vaše mjesto?

Broj bližnjih drastično se reducirao.

Što se na blogu zbilo, na blogu i ostaje
u mom slučaju za vijeke vjekova, amen;
jerbo ja što jednom napišem, teško obrišem
nikako, bolje rečeno
neka stoji, ne pita ni jest ni pit zaliven.

A tko čita, tko ne čita
jebe mi se, da prostite
blogufala, nisam poput štupidog šjor Koelja da takve stvari brojim k'o boce Janice
i naštampana na plastičnoj ambalaži
uz ostali nerazvrstani otpad na smetlištu završim zubo


8. Da na jedan dan možete biti neki drugi bloger kojeg biste odabrali i zašto?

Aha.
Bih, rado.

Onaj jedan čije se ime ovdje ne spominje.

Pokušala bih povezati sve nepovezanosti u toj glavi
odvezati povezanosti
i nastaviti živjeti s tim, bar ta dvadeset i četiri sata
i ne osjetiti takvu okaljanost obraza
never ever.


9. Koliko ste najduže izdržali bez bloga i da li ste pokušali prestati?


Otprilike tri godine.
Prestala bez razmišljanja.
Blog mi nije bio ni na kraj pameti.

(jope pogledati odgovor na pitanje broj pet, link "ovdje")


10. Ima li života bez bloga, te ima li bloga u svemiru?

Da, ima života bez bloga

ali nema života bez blogera
s kojim se u svemirskoj ljubavi živi cerek

************************************************************

I eto nas na kraju svih pitanja i odgovora
mogu još samo ispuniti muzičku želju rofl
vlastitu, ofkors

(a znam da će još barem jednu blogersku dušu razgaliti)



........heroes, just for one day, hahhah..................baš tako
kako na blogu, tako i van njega belj

Na joker pitanje ulažem Kviska mouthwash

Ako postoji još netko
(marljiv poput mene rolleyes)
tko do danas nije napisao zadaću - neka izvoli napisati, krajnje je vrijeme!!!

Lavju, ekipica wave


- 08:41 - Komentari (40) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.07.2014.

Glazba, glas ba, muzika, mužika, mjuzik so šik...pet stvari o toj stvari & meni koje je potpuno izlišno znati, ali kad ste već pitali...

 photo DSC02564-1.jpg
(moj zbor by...persona non gratis :p)

"Aj lajk mjuzik, aj mejk mjuzik"
rekao je jednom jedan moj općepoznati, otvarajući mi vrata svog, tada glanc novog zlatnosmeđeg Rolls Royce Silver Spirita.

Eto, dakle, broja jedan & dva i na mojoj Top 5 glazbenoj ljestvici
ostalo ćemo popunjavati i dopunjavati prema potrebi smokin

1. aj lajk mjuzik
2. aj mejk mjuzik
3. aj, imala sam dva tonska studija u životu, ne treba mi treća sreća
4. aj, raspao mi se zbor u kojem sam pjevala duuugo godina
5. aj' ne pitaj me, blogopuče, koja mi je najdraža pjesma, strofa, katastrofa
rađe pitaj koliko mi kosnih dlaka trenutno tvori frizuru
ili koliko krvotvornih matičnih stanica tvori koštana srž moja u kg/sec
ili takvo neko lakše pitanje
jerbo ovo muzičko je neodgovorivo i šlus zaliven

UPOZORENJE:

Ako ste normalan, prosječan bloger/ica kome je život mio, a vrijeme dragocjeno, preporučila bih vam da iz ovih stopa prestanete čitati, otkomentirate ili odšutite svoje i kliknete na onaj iksić gore desno;

ako ste baš mazohisti, trač-babe, trač-djedovi ili jednostavno nemate glupljeg posla, uzmite kantu kokica, litru tekile
i komodajte se, slobodno bang


ad 1) aj lajk mjuzik

- oduvijek sam:
slušala, snimala, pjevala, svirala, tralala

- s cca osam godina počela sam snimati svoju "glazbenu emisiju" na najnovijem Sony kazetaru s pravim mikrofonom und stalkom, dofuranim drito s japanske "Expo 70" belosvjecke izložbe, haha, tata je kriv, nisam ja kiss

- uz sestričnu, otprilike isto sa sedam-osam godina (pa skoro do kraja tog sramotnog razdoblja zvanog pubertet) osnovala sam i svakog ljeta održavala "Festival sunca i mora" na noninoj balaturi u mom bodulskom raju; sve je bilo po peesu - plakati, pozivnice, pozornica (stol, ofkors, što će me zlokobno pratiti ostatak života rolleyes), publika = rodbina, susedi i nonini turisti; nona, kao najrigorozniji i jedini član žirija, uvijek je branila slabije, pa je pobjeđivala uglavnom moja sestrična;
kako znamo da nije svako zlo za zlo, ta me rana spoznaja o nepravednosti neukih kritičara i nerazumijevanju istinskog umjetničkog pregnuća očeličila za neočekivanu budućnost koja je samo čekala da me iznenadi.
Ali nije smijeh

- u osnovnoj je nas pet nesnosnih divljakuša odlikašica imalo "bend", pjevale smo i svirale zračne gitare, bubnjeve i klavijature; zvale smo se "Sestre Morris" ili tako nekako, ne sjećam se više točno, ali znam da mi je umjetničko ime bilo Suok (!!!), pobrano iz neke knjige o curi iz cirkusa ili tako neš;
nastupale smo za vrijeme velikog odmora - maknule bi sve pitare s polica, popele se gore i zabavljale razred, susjedne razrede, drugaricu iz muzičkog i još nekolicinu; bilo je i mrzovoljnih nezadovoljnika, npr. staraca koji su svako malo pozivani na ekstra roditeljske sastanke, bogzna zašto zubo

- radio mi odmalena rošta non-stop; boleština samo takva

- pjevam u autu, vrlo glasno, angažirano i emotivno, što nerijetko osupne ekipu na semaforu ili još češće, u paralelnim voznim trakama na autocesti, pa me npr. prate od Ravne gore, postave sačekuše na Lučkom i zovu na kavu cerek

- imam prekonekoliko (ne)aktivnih Jubito kanala

- na starom sam blogu bila najbizarnija DJ/VJica, šteta što hrpa eSnipsovih i inih linkova više ne vodi nikamo

- hiperlajkanje muzike rezultiralo je adekvatnim smucanjem po raznoraznim koncertima, da ne nabrajam sve, ali u rasponu od Bowieja, Depecheovaca, U2, prekonekoliko Stinga, Spandau Baletana, Stonesa, Knopflera, Springsteena, Bon Jovija, upravo upokojenog Johnnyja Wintera, šmrc, neću više o neozbiljnoj glazbi, ajmo preko svih Pogorelićevih faza, Mrvice, gotovo svih lokalnih 2Cellos fešta plus jedne ljubljanske s Eltonom Johnom, a ako pređem na pravu klasiku, ugasit ćete kompjutere i zaždit u prvu dostupnu šumet'nu di nema nikakvog internet signala
znam ja vas rofl
pa skratimo to na relativno recentno doba:

većinu zagrebačkih HNK glazbenih i inih dešavanja od dveisedme naovamo

većinu glazbenih dešavanja u Lisinskom, u istom razdoblju;
sjedila sam jednom prilikom na stejđu s orkestrom milanske Scale uz izrazito ljubaznog perkusionistu i ostatak pozadinske svirajušće ekipice
ou jes, to su bile ulaznice i pol naughty
još mi se jedna takva prilika ukazala s maksimalnim Mrvicom, a u orkestru sam sjedila i na jednoj fenomenalnoj studentskoj "Carmen", to vam naprosto moram više puta linkati (prethodni link vodi na probe, a ovdje imate cijelu operu, zaista vam toplo preporučujem gledanje, sve ako i niste pasionirani ljubitelj iste kiss), jbg, bila sam na svim predstavama, uključujuči riječku, a moje oduševljenje nije splasnulo i svako toliko si pogledam snimke ponovo i ponovo

jedne sam godine imala četiri pretplatničke iskaznice za četiri različita ciklusa u Lisinskom.
Četiri. Iskaznice. Iskorištene. Do maksimuma. Živim u Rijeci, btw. nono

- gle čuda, na jednom od pretpotopnih prošlomilenijskih koncerata jedan se član, tada vrlo popularnog ajmoreć benda, smrtno zaljubio u mene
bez zajebancije
sve rasturio i zalijepio se tute, k meni, k'o poštanska marka
nakon tridesetak godina što bračnog, što nebračnog života smrtno se odljubio, poštanske marke više nisu in, ali jasno vam je da mi je
većinu vremena život bio pjesma, doslovce cerek

- je li bilo dosta za pod jedan i "Aj lajk mjuzik"?
Svjesni ste činjenice da imamo još ojlala do "Aj, ne pitaj..." pod brojem pet?? Jeste???
Okej, ajmo onda dalje lud

ad 2) aj mejk mjuzik

- od devedesete do danas, sutra, prekosutra...profesionalno und (re)kreativno;
zapravo od osamdes'pete, ali neslužbeno, pa eto, pustimo kako je
devedesete sam hitila va grm dvije legitimne diplome i otisnula se u, khm
treći svijet zujo

-skupilo se s vremenom podosta pjesama, priznanja, nagrada raznoraznih, pustog falsog srebra, zlata i šarenih stakalaca u svim oblicima i značenjima; od cijele te štorije bitno je znati da mi, autori, od svog rada uglavnom teško preživljavamo

većina vas ne kuži što su to autorski honorari

ni razliku između autora (koji uglavnom sjede doma i stvaraju i dobiju nekakvu mižeriju od šoldi dvaput godišnje)
i izvođača (koji imaju gaža koliko 'oće, svaka plaćena na žiro-račun ili solarno tj. pare-na-sunce sistemom), pa sve nas trpate na istu hrpu parajlija, što je jaaako, jaaako daleko od činjeničnog stanja dead

- ajmo sve to gledati s vedrije strane - naputovala sam se, nagledala svega i svačega u bek stejđu, na probama, koncertima, festivalima, after partijima, after after partijima;
upoznala sam nevjerojatne, ali zaista nevjerojatne ljude koje inače, po glazbi koju (pro)izvode ni pogledala u novinama ne bih, a dočekivali/le smo jutra i jutra uz opako dobru zajebanciju, gitare i pjesmu, baš onako, iz duše;
i rat sam vidjela s moje, mirotvorne strane, jer nastupalo se za naše dečke i na prvim linijama fronte gdje ni struje nije bilo, kao i na bezbrojnim dobrotvornim koncertima na nekim sigurnijim mjestima;
sudjelovala sam na najšarenijoj paradi Starog kontinenta, koju svake godine gleda višemilijunski auditorij i zgraža se, haha
(briga me za "političku & društvenu" korektnost, vrijeme je da vam netko kaže - po tom cirkusu pljuju samo jalnuški diletanti koji se u njemu nisu, niti će se ikad cirkusirati belj)
meni je bilo mrrrak dobro, u predivnoj zemlji sa isto takvim ljudima; organizacija svega savršena, od dočeka hrvatske delegacije
(svih tjedan dana voženi smo u samo našem bijelom busu, praćeni dvojicom policijota na bijelim motorima koji su s upaljenim rotirkama vozili ispred nas, 'ladno prolazeći kroz sva crvena svjetla semaforska, hah...jebo sve, ali ima nešto neodoljivo precjednikoidno, kraljoidno, caroidno, sultanoidno, titoidno u toj bahatoj perverziji, što znaš da ćeš doživjeti samo tad i nikad više, ali...ou jea, ima nešto, definitivno thumbup)
preko smještaja u jednom od najraskošnijih hotela, pa do pomno tempiranih vokalnih i tv proba, izleta u slobodno vrijeme po bajkovitim dvorcima, pivovarama i beskrajno romantičnim krajolicima, svečanog prijema za sve delegacije kod ministra kulture, hrpama partija koje je svaka zemlja koja drži do sebe priređivala
(naša, naravno, hrvatska nije hrvatska)
kako bi se delegacije međusobno bolje upoznale
(čitajte - detaljno dogovorile tko će kome dati glasove i koliko, tko je kome dužan od lani, tko se kod koga zadužuje za iduću godinu...yep, doslovce tako; sad je navodno televoting, ha, okej laze)
totalno ljubičastu feštu, samo za nas, hvatsku delegaciju, priredio je lokalni ljubičasti Vodafone (sponzor naše delegacije; sponzor cijelog festivala bio je, hehe, Guinness party)
ljubičasta hrana, piće, zidovi prekriveni tilom, stolice, stolovi, stolnjaci, tanjuri, pun plafon balona i svilenih vrpci & stotinjak buketića miomirisnih ljubičica ovješenih o njih, tapison na podu, ma svesvesve što možete zamisliti bilo je ljubičasto, plus ooogromna piramida od čaša za šampanjac, koja se, znate i sami, puni tako da, počevši od najgornje čaše, nalijevate i nalijevate sve dok se i posljednja čaša u najdonjem redu ne napuni
boce i boce pjenušca
ljubičastog, ljubičicu mu ljubičastu poljubim.
Lila idila cerek

- jedan me festival posebno oduševio - "Festival morja in sonca" u portoroškom Avditoriju
sjetite se kako se zvao onaj moj festival na noninoj balaturi cerek
s guštom sam bila i autorica i stilistica i plesačica i bek vokal za bed-end-brekfast plaću, veselo mi je bilo kao na balaturi, osjetila se neka vibra u svemu i pala je, naravno, i nagrada za Adams femili, kako su nas od milja svi zvali cijelo vrijeme, za femili skupljenu zbrda-zdola, slovensko-hrvatskog sastava, suludih termina i mjesta za probe, ali eto
vibra
to vam je to, desi se ili ne
odglumiti se ne može i u tome jest sva ljepota bavljenja glazbom
amen.

ad 3) aj, imala sam dva tonska studija

točnije, bila sam suvlasnica, snimateljica, bek vokal, miks producentica

naučenoj na dane i noći provedene po svim mogućim studijima, onim totalno svemirskim (s posadama Klingonaca headbang) kao i sklepanim sam-svoj-majstor betulama
ta ideja imanja studija činila mi se dobrom dobrih petnaestak godina
svatko tko se bavi glazbom kad-tad poželi imati svoje mjesto pod studijskim suncem
no nije sunce sve što sja
drugom i posljednjem, sama sam presudila
i raznorodnim yamahama i kablovima i mnogobrojnim šarenim šljaštećim čudima u rekovima i mikrofonima i stalcima i slušalicama i mrcini od kompjutera i vuferima i subvuferima i ogromnom bijelom monitoru i svom dobrom, starom analognom deender šesnaestkanalnom miks pultu kojeg sam početkom devedesetih krvavo platila...nda, i jednoj bijeloj klavijaturi koja je ostala, hm, malo nasikirana
i spremna za Muzej prekinutih veza wave

ad 4) aj, raspao mi se zbor

moj zbor, post za sebe
mora biti
sada samo crtica;

pjevala sam od devedeset devete do
do kad sam mogla
dok mi je glas iz grla izlazio

desetak dana nakon tatine smrti imali smo koncert, svečani gala koncert
zbor je sve znao, cijelu moju muku, i nitko nije očekivao da sad tamo stanem i pjevam, naravno

jebem te živote, mislila sam

ako me itko ikada volio
ako me itko razumio, mazio, pazio, podržavao, ponosio se svim mojim uspjesima, slikarskim, glazbenim, ljudskim
to si bio ti, tata
nitko sretniji od tebe da možeš, kao i inače, sjesti u publiku i slušati tvoju malu kako piva
kako ča ti je onput pivala priko put' kuće va koj si se rodil

(i ku su još noniću partizani zeli, a va tvojoj jedinoj, najvoljenijoj Hrvatskoj za ku si dihal, vele Rvatine, namesto da tebi i stricu očevinu vrate, prodale su ju nekakovom kvazipoduzetniku/megabizmismenu ki je tvornicu naskrozi dešval, radnice potiral doma bez plaće, a kuća, tvoja rodna kuća, sada će bit moderni, luksuzni starački dom za bogati Talijani i drugi furešti ki imaju šoldi za hitat)

va Grižah, za Martinje, na veloj fešti i va crikvi svetoga Martina
zaštitnika nas, Martinovih

ma za tebe
za tebe gren pivat, tata
jer znam da ćeš
iza nekog nabora baršunastog kazališnog zastora
sakriven, nevidljiv svima osim meni
ipak čuti tvoju malu kako piva

i mala je pivala, pivala kao nikad u životu
bez suze u oku i s velikim osmijehom za tebe u srcu

na programu je bila poznata Matetićeva tužaljka
"Ćaće moj"

ad 5) aj' ne pitaj me, blogopuče, koja mi je najdraža pjesma

zapravo ima jedna
no to nije pjesma, to je soundtrack mog života otkako sam ju prvi put čula, a čula sam praktički čim je izašla na vinilu, jer mi je tata sa svake plovidbe donosio hrpe najnovijih svjetskih hitova

igrom slučaja, kako sam imala te Jubito kanale i non stop neš prčkala, snimatala i aploudala po njima, palo mi je na pamet da napravim nekakav video spot
nekakav moj vizualni prikaz te stvari u tom trenutku

(btw, prva sam, a vjerojatno i jedina u Jugi diplomirala na glazbenim video spotovima; Juga se ubrzo raspala, a moj diplomski u lijepoj nam i nadasve poštenoj domovini prepisala su dvojica (a možda i još netko, ne znam) danas eminentnih umjetnika - dala sam im svoj primjerak, pa što? Moj rad, moj trud, moja stvar kamo ću s tim.
Prilikom izbora teme i mentora nastalo je opće zgražanje među profesorima - očekivali su nešto uzvišenije, povijesno značajnije, s velikom umjetničkom težinom i meni, najboljoj studentici generacije, primjerenijom temom.
Tjah.
Živjela sam za spotove, lovila ih po svim satelitskim, talijanskim i ostalim programima, snimala na videokazete, gledalaslušala & slušalagledala to jedinstvo dviju umjetnosti - audio i video znakovlja zagrljenog, jedno u drugo uronjenog, jedno drugim dopunjenog
i smatrala ih itekako bitnom novostvorenom umjetničkom formom, tada nedovoljno, zapravo nikako vrednovanom
mentor je planirao čak i snimanje jednog spota, no na kraju se ipak nije smoglo financijskih sredstava za to.
Moj drugi, neslužbeni mentor, istinski mentor, mentor u sjeni, bio je veliki čovjek koji mi je svim snagama i s guštom pomagao u radu - nabavljao i inače vrlo oskudnu svjetsku literaturu, u naravi na samo jednu knjigu svedenu, raspravljao, savjetovao, predlagao; sati i dani letjeli su i u njegovom muzeju i kod njih doma; nije se moglo izroditi ništa nego dobro
jako dobro
toliko dobro da je inzistirao na izdavanju knjige
ja, blesavo poštena i totalno neambiciozna, glatko sam odbila svaku ponovljenu ponudu, smatrajući kako jedan diplomski rad, ma kakav bio, nije zavrijedio ukoričeno knjigotiskano izdanje.
Isto mislim i danas i ponosna sam na to yes)

...di smo ono stali, aha
spot za Jubito
smislila, napravila, uživala, aploudala, zaboravila
do nedavno
kad su ga neki tamo belosvjecki izabrali za video koji će predstavljati tu pjesmu u kategoriji sam-svoj-majstor uradaka
vjerojatno je tome pripomoglo i onih nešto malo više od dva i pol milijuna klikova naughty
kako bilo, eto meni sreće i veselja i štosa i ponosa!!!

Što je potrajalo ravno tri dana, dok mi Jubito nije izbrisao cijeli kanal.

Jerbo su se pobunili jedni čije sam doslovce sekunde/treptaje oka kolažirala s ostalima
(kolaž je legitiman način likovnog izražavanja, no neki, ma koliko globalni i u filmskoj industriji moćni bili, za to valjda čuli nisu)
i tako
joj joj, ode kanal moj
žalila sam za njim nekoliko dana, za svim snimkama mog zbora, pasa kojih više nema, maca kojih više nema, obitelji koje više nema
žalila i prežalila i gotova priča.

Nakon par dana - uuups, mejl
vraćaju mi kanal
glazbena industrija nadjačala je filmsku
video je opet turbosuper i svjeckiznačajan itd i sl blablabla

a meni se jebalo živo za sve
osim za činjenicu
da je u cijeloj toj frci i halabuci koja se oko njega digla
moj skromni amaterski uradak
gledao
cerek ON cerek

P.S.
Kao i lik s početka ove štorije
aj lajk mjuzik, aj mejk mjuzik, glede & unatoč svega što mi je u život donijela, lijepog i manje lijepog
neću zalupiti vratima Rolsa Srebrnog Špirita, nego Mercedesa Srebrne Strijele
nekad tatinog, danas mog autentičnog oldtajmera
trideset godina mladog;

summa summarum
glazba, glas ba, muzika, mužika, mjuzik so šik
nije mi donijela neku lovu, ali zadovoljstvo
zadovoljstvo je
i ko to more platit...

P.S.1.
Nadam se da vam nakon ove litanije
više nikad, ali nikadnikad neće pasti na pamet slati mi pozive
za ovakve & slične blog-igrice

smijeh smijeh smijeh

- 12:08 - Komentari (56) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.07.2014.

Meštar Meštrović Njegoš

 photo ee065f89-c766-4b58-bfbb-6f17ba2b3fd1_zps81047902.jpg
(uveseljena fotografija by mayday)

Vestalka

mala
pedalj visoka
odredila je moj put likovnjakinje čim sam ju ugledala, onako sitnu i izgubljenu među monumentalnim gromadama našeg monumentalnog kipara
(okej, završila sam na kraju među slikarima, ali to je jedna sasvim druga štorija).

Eto, dolazimo tako do prvog meštra iz naslova - Ivana Meštrovića.
Link radi (kao i svi ostali na ovom postu), tamo vam sve lijepo piše, službeno i iscrpno

a ja ću vam povjeriti to
da sam se, htjela - ne htjela
stalno popikavala na njegova djela

po Zagrebu (ako ne znate...sram vas bilo! ne budite lejm, zguglajte si neš belj )
na prvim snijegom zabijeljenoj Avali
grleći maglovitozlatna kalemegdanska jutra
(nakon, po beogradskim kafanama, klubovima i splavovima ispjevanih & isplesanih bijelih noći)
s Njim i Pobjednikom, jutra tako lebdeća i tako aprilski tek raspupana, iznad svih naših (ne)suđenih Ušća i svih naših porušenih mostova okruga Balkan
(koji danas samo virtualno spajaju moju Rijeku i Njegov New York)
vukući starog spli'skog Grgura za uglancani nožni palac
uglavnom
sve
sve me vodilo uz tu 461 kamenu stepenicu na Lovćenu
ka Njegoševom mauzoleju

gdje su se napokon srela dva meštra iz naslova
meštar od kipova i meštar od slova

(jer Njegoša, u ovom kontekstu, primarno vidim kao književnika; kao duhovnog i svjetovnog vođu svog naroda sekundarno tek)

dakle, dosta ćakula, krenimo već jednom!


Bokokotorskim zaljevom, pa u brda, visoko, visoko
prema najvišem vrhu, Štirovniku (1.749 mnv), televizijskim tornjem označenom, te Jezerskom vrhu (1.657 mnv), Njegoševim mauzolejem okrunjenom.

(priča kazuje kako taj, po svemu veliki čovjek, nije htio najviši vrh za svoje posljednje počivalište
"Neka ostane za onog koji dolazi poslije mene, većeg i vrha najvišeg vrjednijeg"
rekao je i već samom skromnošću postao i ostao najveći)

"Junaštvo je car zla svakojega, a i piće najslađe duševno, kojijem se pjane pokoljenja. Blago tome ko dovijek živi, imao se rašta i roditi!"
(P. P. Njegoš)


Njeguše, rodno selo pjesnikovo, posjetila sam zapravo dan kasnije
no ne dajte se smetati, dan simo ili tamo, ionako se godinama ništa promijenilo nije...

"Gdje je zrno klicu zametnulo, onda neka i plodom počine."
(P. P. Njegoš)

Plodovi njegovi počivaju posvuda
vrijeme je da vidimo gdje počiva on.

"Svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka!"
"Ko na brdu, ako i malom, stoji, više vidi no onaj pod brdom."

(P. P. Njegoš)

Nemalo je to brdo, ipak
auto dušu ispušta, gdje neću ja
a ono najgore tek me čeka
461 stepenica
35 u hladu, a hlada baš i ne bijaše, mada se dan bližio kraju.

Ali recite vi meni da ja nešto ne mogu, hahhah, ma samo mi recite!! smokin
Krepat ma ne molat, made in Fiume, a još k tomu i žemsko! naughty

"Ćud je ženska smiješna rabota! Ne zna žena ko je kakve vjere; stotinu će promijeniti vjera da učini što joj srce žudi."
(trebam li uopće navoditi mudraca koji se s tim mudro pomirio? belj )


Jedva živa, s dušom u nosu - popeh se, glede & unatoč.

"Bez muke se pjesma ne ispoja, bez muke se sablja ne sakova!"
(jebe se tebi, da prostiš, Pero; ja sam klipsala i lipsala, a tebe su ipak nosali uzbrdo, na kraju krajeva)

I tako
dođoh
vidjeh
problijedih

jer na zatvorenu kapiju i bježećeg kustosa naletih blabla


"Tvrd je orah voćka čudnovata, ne slomi ga, ali zube polomi!"

(o, da samo znaš kako tvrd, Petroviću Petre! mnoga zuba više neima u raljama zvijeri napasničkijeh!!)


 photo DSC06729_zps715354b7.jpg
Na suzne oči i zglobove zgrčene oko nemilosrdnih šipki
i kamen bi lovćenski puk'o
a đe neće mlađan đetić pred đevojkom cerek

"Oči zbore što im veli srce."
"U dobru je lako dobar biti, na muci se poznaju junaci."

(bravo, meštre, kužiš ti i ove muško-ženske fore...bravo, bravissimo!)

I tako, dobih carte blanche za solo lunjanje mauzolejem, kriptom i gumnom-vidikovcem


oh, kako li sam ju samo iskoristila
sama samcijata
oči u oči s veličanstvenošću kipova, glatkoćom omiljenog mi mramora
tajnovitošću debelim, metalnim okovima i zakovicama ojačanih drvenih dveri
strmim, glatkim silaskom u kriptu
hladnu i tihu

"Vječna zublja vječne pomrčine nit dogori niti svjetlost gubi."
(P. P. Njegoš)


Osamnaest kilograma zlata u dvadeset sedam tisuća zrnaca raspršenih posvuda po svodu i zidovima kripte, najfiniji bijeli mramor sarkofaga s posmrtnim ostacima Njegoševim

sav sjaj i stud

nelagodom tjeraju uza skale pa van, na zasljepljujuću svjetlost sunčevu.

"Iza tuče vedrije je nebo, iza tuge bistrija je duša, iza plača velje pojača."
(P. P. Njegoš)

A tamo
tamo me čeka posljednja avantura
ultimativni izazov
moj urođeni strah und trepet od visine:
samo čeka da krenem, korak po korak uskom, preuskom zavojitom stazičicom do gumna - vidikovca, da na pol puta pustim pogled da ovlaš odluta lijevo il' desno
u strmoglavu strminu, kameni bezdan, zelenooku smrt koja pokrete moje nadzire i nagovara reful bure i huju južine da puhnu i otpuhnu ovo malo duše što mi ostade za grand finale.

"Strah životu kalja obraz često."
(ti si dolje, Petre, i pietra te tvoja uza sigurno tlo pritišće
a ja
ja si laskam da sam za let stvorena...jesam li?)

Zakoračih.


Neviđeni vidici, pogledi što steru se do Bokokotorskog zaljeva, otvorenog mora, Skadarskog jezera, Crnogorskog primorja, pogledi na daleke Prokletije ili na prijestolnicu Cetinje, pogledi ka Italiji, Albaniji i ponekoj planini Srbije
ostadoše za me doslovce neviđeni
jedino sam stazičicu onu vratolomnu vidjela i daleki, spasonosni kvadar mauzoleja.

"Samoobmana je ubitačna i za ljude i za narode."
(e, moj Petre...ne moraš ti miješati ovu žuč s medom, jelda?)

Kako bilo, na gumnu zanoćiti neću.
Ajmo, may, daj!
Go, girl, go!!


Posljednji pozdrav dubini;
niz 461 stepenicu, hitro kao pijanistica niz klavijaturu - pianississimo i crne i bijele tipke prelijećući - do parkinga, do auta, do mora
utišana daha
poput njeguške ovčice plaho
riječima britkim ispraćena:

"Vuk na ovcu svoje pravo ima kao tirjanin na slaba čovjeka; ali tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznanju prava, to je ljudska dužnost najsvetija!"
(vi, meštri moji, niste propustili ispuniti najsvetije dužnosti svoje;
kad bi svi...)


I ljeto je, opet
i sunce je iza prvog zavoja, opet
i svjetla čekaju znak da upale mrak
i noćna kupanja i valove i pijesak...


P.S. Kao i svi
i ja dobih glazbenu domaću zadaću pjeva
Valcerice, Durice, lipe moje curice, može idući tjedan?
Može!
Super, sad ste mirni od mene bar na neko vrijeme, hehe wave


Oznake: Unesi oznake (npr. ljetovanje, plaža, planine, Majstori

- 09:35 - Komentari (44) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.07.2014.

Međupost - deja vu

 photo 012f39e4-b656-4f4d-9591-b7db227b1652_zps7e020f1f.jpg


Hipodrom

krajem kolovoza, krajem milenija

s nebesa se spustilo ovo šljašteće nešto i hiroviti ljetni pljusak
na nas osamdeset tisuća

ili samo dvoje

zaboravila sam

zato kupujem vremeplov, očuvan
ozbiljne ponude poslati meni.


++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++

(ovdje

ovdje će doći ta priča

možda


danas, sutra, nebitno


ali doći će
sigurna sam



čekam ju)

+++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++


Oznake: deja vu, sve zbog jedne pjesme s radija

- 08:19 - Komentari (40) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.07.2014.

Zar...zar...Virpazar?!

...čudom se čudila moja ekipica kad je, tog davnog ljeta dveiosme, doznala gdje sam bila i kud sam klatila nakon što sam na neko vrijeme svima iz vidokruga nestala.

Da, Virpazar, so what?
Samo mi nemojte reći da nije dovoljno egzotično, haha
da vas čujem, tko je od prisutnih bio u Virpazaru?
Nema dignutih ruku, dakle - nitko?

Eto, sad ćete.

Dosta je bilo štorija o ljubavi i seksu
(koje, btw, ionako nisu o meni, mada neki misle da jesu, ali ipak - mojom su rukom tipkane, da, i mojom maštom podmazane, pa klize glatko
kao da su na vlastitoj koži doživljene i proživljene, no eto
nisu smokin)

malo ću vas, čist' za promjenu, ugnjaviti fotkama
jer ovo je, napokon, moj prvi foto safari/vremeplov na ovom blogu
(oh, na starom ih je bilo koš i još...taj rekord sigurno oboriti neću)

Vežite pojaseve, kotači kreću!

 photo DSC06807_zps0a126af4.jpg
Iz rascvjetanog, raspjevanog Herceg Novog

 photo DSC06809_zpscf60604f.jpg
tivatskom dolinom u brda

 photo DSC06810_zps58fbdcd7.jpg
yep, baš nezgodno zavojita brda, planine...planinčine, točnije rečeno

 photo DSC06811_zps435c6149.jpg
gdje i koze pasu pod ručnom

 photo DSC06814_zps83050a1e.jpg
a i horizont, blogami, krivi se poprilično

 photo DSC06815_zps0a69e7db.jpg
sve dok ga jednim Nikšićkim ne ispravih party

 photo DSC06819_zps54f75a0d.jpg
ovome, ofkors, odoljela nisam
no nakon kratkog predaha krenuh dalje, dalje...


kroz horor tunele do Cetinja, preko zelenih mora planina do Podgorice, mostom preko Morače i još dalje, dalje
(što je s gorespomenutim babama na kraju bilo, ne zna se)

 photo DSC06846_zpsdcc74e0a.jpg
do prve naznake Skadarskog jezera

 photo DSC06847_zpsa014ab1c.jpg
i druge, jednom nacionalnom parku znatno primjerenije vizure

i eto me u Virpazaru, napokon!


Malo, smišno misto, u tišinu vrelog ljetnog dana uljuljkano
ni pelikana čuti nije
no ćute se miomirisi iz obližnje kuće sa zelenim prozorima
onako, baš domaćinski
ušla sam u konobu "Badanj" i kasnije jedva iz nje izašla, ali požalila nisam


skoro sve u jelovniku navedeno poželjela sam kušati, ali prizemljila sam se na vrijeme
urođenom mi skromnošću & samozatajnošću zauzdana njami

Svejedno, našlo se tu ipak i dimljenog mariniranog skadarskog krapa, domaćeg kozjeg & kravljeg sira, riblje čorbe, pa i krapa pečenog, jer je ona prva varijanta te ribe (koja živi samo ovdje) ostavila poprilično upečatljiv dojam.

Nakon svega, morala sam malo prošetati, preko mosta do mini planine, oku neizbježnim spomenikom ovjenčane


koliko sam uklesana mu slova dešifrirala, spominju se zaslužnici raznih generacija, uvjerenja ovih i onih
a mudri ih Virpazarani nisu sve skupa u naletu strasti dignuli u zrak, već ih prepuštaju turistima i sudu nekog budućeg vremena.

Umorna, sjela sam na topli, glatki kamen mosta i po običaju, mašući espadrilama iznad zelene vode posegnula za cigaretom
kad li, nuto jada iznenada
pored mene stade čudnovato vozilo, šarenopisani kombi neki, iz kojeg se zaorio nepoznat mi glas:

- Alooo....vi ste iz Rijeke, ha? Joj, prije par dana sam bio tamo, vraćao se iz Španjolske pa svratio kod...

(op.a. nikad, ali nikad nisam došla u prekrasni prikrajak neki na ovoj kugli zemaljskoj, a da netko nije bio ili makar poznavao nekog iz Rijeke; usred Afrike našao me jedan domaći koji je baš na mom faksu studirao - druga je to priča i nećemo u nju sad, ali toliko o tome kako je svijet mali, a Rijeka sam epicentar njegov belj)

- Evo, saću ja okrenut auto, pa idete kod mene na ručak - nastavi on - ma šta nećete, a ručali ste, a pa dobro, na kaficu i lubenicu onda, da se osvježite malo, a i da vam kuću svoju pokažem, ajte, pa neću vas pojest!

Okej, nije ženojed i okej, ima kuću s lubenicom; što drugo poželjeti može jedna skroz naskroz iscrpljena, već pomalo i lešo kuhana izletnica
bundevu-kočiju s ružičastim jednorogom upregnutim u nju?!

No na čudesa kuće "Pelikan" ipak nisam računala, pogledajte i sami...


hotel, restoran, hladovita terasa...
i odžaklija, soba na najvišem katu s orginalnim ambijentom nekadašnjeg crnogorskog domaćinstva, prepuna starog oruđa i oružja, s balkončićem što lukavo i poskrivećki na oku drži sam centar mjesta...posvuda plodine i biljke, sušene, rastuće, sadnice u teglicama
(jedan je bosiljak prešao dalek put, od Španjolske preko Virpazara do Rijeke; darovan, mažen i pažen, nikad konzumiran, živio je dugo i sretno kod mene i umro prirodnom smrću)
dio restorana, prostoriju svu u starim šeširima iz svih krajeva svijeta, svaki svojom fotografijom ili pričom nekom specifičnom popraćen - kao npr. Hemingwayev - onako zblešena i u zidove zagledana, potpuno sam zaboravila fotkati, ma zaboravila sam i da fotoaparat u ruci uopće imam

razgovor ugodni o čudesima putovanja i doživljajima svakojakim, uz slasnu lubenicu
još i kava i
nakon svega
nije mi se išlo iz Virpazara, nikako, ali

 photo DSC06886_zps95513ae1.jpg
posljednje raskršće i ipak...


...put pod noge, kroz tunel Sozina do Bara, pa za posljednjim zrakama sunca
i iza posljednjeg zavoja

 photo DSC06915_zps2ff9f6e9.jpg
čekao me Sveti Stefan

 photo DSC06912_zpsc122456c.jpg
i najdraža mi, najsnovitija
najružičastija plaža na svijetu
i noćno kupanje, jasno

ali nećemo o tome
lijepo sam rekla još na početku ovog (pre)dugog posta - ni slovca o ljubavi i seksu naughty

(bar idućih tjedan dana, obećajem)

P.S. Linkovi rade, dajte šansu i ponekom slajd šou
fotki ima šezdesetak, ne spominjite mi pretke zbog toga
hvala najupornijima koji su do peesa uopće došli
jes' da mene prstići bole od tipkanja, a vas od skrolanja
no ljeto je, proći će...

Oznake: Unesi oznake (npr. ljetovanje, plaža, Virpazar)

- 09:38 - Komentari (52) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.07.2014.

Prijateljica

...mislim na tebe

mislim kako bih trebala napisati nešto
nešto što mi se nimalo ne sviđa
i ne ide mi u glavu i ne prihvaćam to, nikako
napisano, možda shvatim

mislim kako si me skoro pa friendzonirao
(polako i neprimjetno, nisam ni stigla reagirati)
prijatelji i ništa više, ti i ja

nešto novo
nešto nečuveno i neviđeno do sad

(i boli, kvragu...boli)

mislim na tebe
i sve to skupa traje minutu, najviše

i zazvoni telefon
i ti si, naravno
posljednji poziv pred spavanje i izvještaj o Mjesecu koji tek što nije pun postao
(kad prije? ta nedavno je bio!)

nakon današnje kave kod mene - a potrajala je skoro do devet, mrak se već spustio
išao si s Plišom u šetnju
bez mene, jer pomalo odustajem

nikad ti neću moći biti samo prijateljica

ni kad si bio lud za T., kad si zbog nje one kišne jesenje noći probio ogradu zdravog razuma i ogradu autoputa i ostao bez auta i bez ogrebotine
(lude i djecu, kažu, bog čuva)
nisam ti bila prijateljica, ne samo prijateljica

mjesecima nakon, nas dvoje, nerazdvojni; nije tako davno bilo
godina i pol dijeli nas od te tvoje suludosti

milijun godina dijeli nas od poljubaca
zapetljanih rukunogu, zanjihanih zalijepljenih bokova
izgužvanih satenskih plahti, razbacanih jastuka
ručnika bačenih na pod i statičkog elektriciteta u pusi za laku noć, nakon svega

nikad, nikad ti neću moći biti samo prijateljica

ne nakon krađe kukuruza u polju na obali Butonige, zabranjenog jezera za nas zabranjene
u kojem smo se bezočno kupali, sretni i slobodni i divlji poput prvih i posljednjih ljudi na svijetu, tog ljeta
smijali smo se i ljubili i iz punih pregršti kukuruza ispadali su nam klipovi
dok smo bježali, goli i bosi, kroz šaš i blato

kasnije, skuhali smo taj nesretni kukuruz, hahhah
naravno, nejestiv je bio, kao da se mi u kukuruz uopće razumijemo, gradska djeca
gladni i gladni jedno drugog nismo stali dok se nasitili do iznemoglosti nismo
a na terasi je kamen hladan bio i svjež nam je noćni vjetar obećavao skori izlazak sunca, snovolovkinim školjkicama zveckajući

i opet čekam izlazak sunca i ljetni dan
u kojem ćeš me bezbroj puta nazvati
u kojem ti opet ništa neću reći
jer
ne
nikad ti neću moći biti prijateljica

(ne znam zašto
kao da ni prije ni poslije tebe nikog nikad nije bilo)

Oznake: ti i ja, dvi zmije i vrhi Ćićarije

- 23:18 - Komentari (41) - Isprintaj - #

srijeda, 02.07.2014.

Nomen est omen

Imala sam taj jedan blog, tada

crn kao ponoć, a zapravo rasvijetljen i razigran poput Las Vegasa
energijom su ga napajali uglavnom nebitni postovi
i - najbitniji od svega - komentari

pun smajlića je bio, prokletinja
šaren i vječito u pokretu
ciganskoj čergi najviše nalik

putovalo se, puno
pjevalo i plesalo još i više
fotografiralo, glupiralo
razmjenjivalo padobrane i poljupce
recepte za preživljavanje kao i one za višnjevaču s rakijom ili rumom

često se dim raspaljenog roštilja dizao do zvijezda
i pune Lune, zavodljive i zavadljive
(ne, nismo bili svađa i čerupanja lišeni ni tad
no nekako bi se sve riješilo i na valcer, tango ili dance osamdesetih okrenulo)

bili smo Ekipica, s velikim E
(jedan od nas napravio nam je chat
tek tada nije bilo spavanja, od jutra do sutra
kuhali smo zajedno kasne gulaše, dodavajući puno previše crnog vina u njih i u prateće im bambuse
i rane kavice budilice zajedno smo kuhali, jer i na posao je valjalo ići)

daleko od avatara, bili smo jedni drugima ponajprije ljudi
od krvi i mesa i osjećaja i potreba
radili ponoćne premijere i koncerte za tamburaše & prvi alt
kojima ujutro, osim u šašavim, za ostatak svijeta potpuno nerazumljivim komentarima, nije bilo ni traga ni glasa

i ljubavi je bilo, kako onih besmrtnih, realnosti sasvim nedohvatnih
tako i smrtnih, stvarnim životom zaživljenih
prijateljstava do groba, kakva je samo možda Balašević u onoj jednoj pjesmi uspio opjevati

(to sam tek kasnije uistinu spoznala)

vrtio se taj moj karusel do jedne točke
(iz ove je udaljenosti točno vidim, ali dok se crtala nisam, zaista nisam opazila nikakve neobičnosti u tkanju)
linija života skrenula je niz moj dlan i nastavila kliziti, nezaustavljivo

u svega par mjeseci ostala sam bez troje najdražih i najbližih ljudi, s kojima sam isti krov dijelila
dvoje sam dugo, grčevito nastojala održati na životu
nepokretne
polusvijesne
hraneći ih žličicom i mijenjajući im pelene kao što su oni meni mijenjali tada, kad sam im kćerkom jedinicom postala

moji prsti, urinom, fekalijama i antisepticima nagriženi, nisu više imali snage letjeti tipkovnicom
moj duh više nije mogao ostati na onom rascvjetanom, raspjevanom mjestu
napustila sam ga, zauvijek.

Bdjela sam nad životima i gledala jebenoj smrti ravno u oči
zahtijevala ne moja, nego njihova prava pred ravnodušnim, neljudskim institucijama
smijala se kroz suze s medicinskim sestrama, od kojih mi je jedna i sestra po duši ostala, bez zadrške
urlajući i lupajući šakom o stol nedodirljivih liječničkih veličina tražila sam ne živote, nego makar samo kap-dvije izmičućih života

ništa nije pomoglo, naravno
čempresi i vijenci - dva puta u nešto više od mjesec dana - potpuno su zakrilili moje nekad vedro nebo.

Onaj koji mi je obećao sebe dok nas smrt ne rastavi, u međuvremenu se skroz bezbrižno sastavio sa svojom novom/starom ljubavi
(jer ja sam tamo negdje mijenjala podbradnike i pelene, pobogu, nije on takvu suprugu uz sebe, najvažnijeg na svijetu, zamislio)

otišao je i pokušao mi usput odnijeti i taj roditeljski krov s glave
nije uspio, po cijenu mog zdravlja, nije uspio
nikad ne bih mogla zapaliti svijeće na onim grobovima, da sam mu dopustila da sruši nešto što su moji gradili čitavog života

ostala sam sama na svijetu

napokon, slomila sam se
ne na komadiće, na subatomske čestice sam se raspala
na podu ostala rasuta, tri duge godine
nesvjesna života koji je pored mene jurio, tri duge godine
očima od pustih suza obnevidjelim
gorko, jecajući, ravno iz raspukle duše plakala, tri najduže godine

ipak
nisam mogla ne osjetiti dodir krila anđela
mojih vrlo konkretnih anđela čuvara, među kojima se našlo i dvoje blogera

on, koji je svakog vikenda sjedao u bus, noseći meni, stotinama kilometara udaljenoj, najveći mogući rupčić za brisanje suza

i ona, hraneći me malo kod mene na kopnu, malo kod nje na otoku svojim nadaleko čuvenim čokoladnim kukizzzima
(a zapravo čistom ljubavlju duše koja je istu kalvariju prošla)

Imala sam taj jedan blog, jednom
ne idite tamo, sva su svjetla ionako pogašena i nikog više na tom mjestu nema

nekad, moje je ime bilo raspon svih veličina, od minimalne do maksimalne
i nijedna mi više nije odgovarala, morala sam ga odbaciti
prirodno, kao leptir kukuljicu

danas, moje je ime službeno poziv u pomoć, zamišljeno davne dveidesete, kada mi je pomoć bila nasušno potrebna

a zapravo, za vas i za sebe ja sam may

kao maj, najljepši proljetni mjesec
nanovo rođena oda crvenim ružama i mirisu jasmina i jorgovana
koju sunce piše po nebeskoplavom crtovlju

ja sam may
i drago mi je što sam vas upoznala ;)

(vrijeme je da ponovo zapjevam; nisam vjernica, ali mislim da je ovo najbolji izbor, za početak;
moj nekadašnji zbor u zagrebačkoj katedrali, amaterskom ali dobronamjernom blogerskom rukom & fotićem sniman;
zato - nemojte ča zamerit, ako i nije baš savršeno)


Oznake: (strogo povjerljivo & provjerljivo)

- 08:18 - Komentari (58) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se