Mayday of Maylandia

ponedjeljak, 30.06.2014.

Bila sam tvoja prva djevojka

Sinoć
u veselom, raspričanom društvu
nekako se na tapetu našla tema

što kad ti kćer, mezimica & ljubimica i sve tatino i mamino

najesen ide studirati u velegrad

ne sama, nipošto, ta stariji joj je brat već par godina tamo i snašao se savršeno
ali na neki način - ipak sama
plahutava plava ptičica koja evidentno leprša iz rodnog gnijezda
na određeno, no lako moguće i na neodređeno vrijeme

tko zna

kakve opasnosti vrebaju
kakvo društvo
kakve obaveze
kakve neobaveze, naročito
kakve...ljubavi.

U konkretnom slučaju - prve ljubavi.

Cura, prelijepa, no povučena
živjela s knjigama, glazbom, prijateljicama iz djetinjstva, roditeljskom ljubavlju, mažnjom, pažnjom i...no, dakle, pažnjom :)

nikad nije imala dečka niti bila, bar ne onako zapravo, zaljubljena

no, to ju vrijeme očekuje
i velegrad očekuje, prokomentirao si

sin je drugo, on smije sve
(strašno! dvolično! kakav seksistički, kromanjonski obrazac razmišljanja, viknula sam, ali...)
smije sve
ona ne.

Seks.

Prvi seks.
Plus zaljubljenost, ljubav
ili ne.

U našem (ne)zaboravljenom slučaju, ludilo totalno.

Bila sam tvoja prva djevojka, u svakom smislu.

Prvi strasni, do u pete prodirući poljubac.
Prvi dodir nevještih, nestrpljivih, no nježnih prstiju
preko napetih
jedrih
okusnim pupoljcima tvog znatiželjnog jezika poput prvih jagoda slatkih
dojki-blizanki.
Prvo nestrpljivo, drhteće, slijepo dodirivanje srži tog nepoznatog planeta, te enigme, te dugo žuđene, tebi i svemu tvojem nepoznate, a napokon žarko nuđene teksture tajanstvenog suprotnog spola.

Bila sam tvoja prva djevojka.

Ti meni nisi bio prvi, eto, nisi
zaručena u sedamnaestoj
razručena u osamnaestoj
osjećala sam se poput ljubavne veteranke

proždirućom vatrom i ledenom vodom krštena
očarana pa razočarana
iskustvom poučena
već pomalo cinična, prije devetnaeste

(no u tvom čvrstom zagrljaju, pod tvojim mekim, putenim usnama poražena, prepuštena, potopljena, rastopljena
i odlučna u tome da ne priznam novonastalu slabost ni tebi ni sebi, nikad, nikad, nikad!!!)

nikad potpuno spojeni
nikad potpuno razdvojeni
preživjesmo pola vijeka

i nakon svega
komentirajući priču s početka
rekoh
ah, pa ne treba ići u drugi grad da izgubiš nevinost

to, kako si me pogledao
to, kako sam te pogledala
taj iskreći izboj
te milijune zmijolikih volti
nijedna Teslina zavojnica ne može proizvesti

ozon je pucketavo zamirisao u zraku
i svi su sve osjetili, samo ti i ja nismo
nama je to normalno

i kako da te sada, nakon svega, upitam nešto što te upitati želim već neko vrijeme

kako ti je bilo
tada, u mom autu
(navodno)
na zabačenom, sjenovitom dijelu tvog parkinga
(navodno)
kako ti je bilo?

Jer
ja
našim trajnožarećim ljubavnim tornadom usisana, zavrćena, zamućena, svim našim godinama zamantana
pojma nemam
ne sjećam se
zaista ne znam, da me ubiješ ne znam
blage veze nemam
ni kad
ni gdje
ni kako
ni kako je, pobogu
kako je tada meni bilo.

Okej,

bila sam tvoja prva djevojka.

(ali jedino što zapravo i tebi i sebi svim svojim bićem želim je
biti posljednja)



Oznake: (da ne vidu judi di prolijen suze)

- 16:08 - Komentari (32) - Isprintaj - #

subota, 28.06.2014.

Ulica ubojica

Nakon godinu dana relativnog mira

(kopanja, bušenja, drndanja strojnog, psovanja, pjevanja, glasnog dovikivanja kopačkog, blata, kamenja, prepreka, drvenih kvazimostića, nemogućnosti parkiranja, neimanja vode kako se kome sprdne)

moja jednosmjerna, strmoglava, bob stazi nalik uličica
ponovo buči i tutnji

(sinoć gradski autobusi
noćas pijani vozači
danas svi skupa plus svatovska kolona)

susjedov peteh umuknuo, sav u čudu
hvalisanje kokica zbog snesenih jaja nečujno postade
psi nervozno laju
vrapci, kosovi, sjenice i grlice šute
ima ih, ali kao da i nema
sve se skupilo u se
(zaboravilo se kako je nekada bilo
zato je buđenje još snomornije)

ulica bezbrojnih smrti
jedne ljudske
i tko zna koliko mačjih, psećih, mišjih, ježevih, ptičjih
ponovo vreba

s takvim jebenim cinizmom vreba
da se pitam

je li to uopće ulica
ili život sam.


Oznake: we shut 'em up and then we shut 'em down

- 09:55 - Komentari (23) - Isprintaj - #

utorak, 24.06.2014.

Lovačka

 photo 234d810b-f0d3-4fc2-a2d0-d7573098ab64_zps7c42bd2a.jpg
procesirana fotografija by mayday

Dugo je pripremano njihovo poznanstvo
i onda slučajno, uz vruću rakiju
i sa svega nekoliko rečenica
loše prikrivena želja;
njen način gospođe
i obrazi seljanke
prostakušo i plemkinjo
njegova

(tako bi Arsen pričao o svojoj Ines)

od onog rođendana u atelieru na Dubravkinom putu
(gdje je on pokrenuo nešto, ali skroz krivo, skoro pa galebarski krivo
...ah, ti geni...
kasnije je mogao samo mjerkati kako pleše s prijateljicama, izdaleka)

do - u gotovo godinu dana udaljenoj budućnosti - zaleđenog, glečerski plavičastog predvečerja mayerlinškog
u starom lovištu Zelendvor
gdje su lovci, jednom godišnje, prepričavali svoje ulove
razmjenjivali recepte za salame i paštete od divljači s vrhunskim chefovima, domaćim i stranim
oslađivali biranim delicijama svoja ionako razmažena nepca
plesali kako tamburaši sviraju i pjevali kako je, negdje pred jutro, piće dirigiralo

lovkinje - po dogovoru - sve odjevene u lovinu
(dezeni leoparda, zebre, jaguara, krave, žirafe, tigra na njihovoj odjeći trebali su zorno prikazati njihovu ulogu u toj jednonoćnoj, varljivoj, diznijevski zasnježenoj čaroliji)
a ona

ona je nosila jednostavnu smeđu kožnu suknjicu, s drukerima na preklopu po sredini
(iz drugog osnovne, za nepovjerovat;
tata joj je tada donio original Mary Quant iz Londona
i nije ni sanjao kako će se investicija dugoročno isplatiti, na više načina)
vratolomno visoke smeđe čizme s resama do poda
damski lovački šešir obavijen satenskom, diskretnom smeđom mašnom
i lisičji rep, ovlaš ovješen o struk
(nije se osjećala kao lovina, nimalo
no eto, minimumom minimuma pristala je na šaradu, za paradu)

društvo i tamburaši postajali su sve glasniji
vicevi sve masniji
runde pića i plesa sve vrtoglavije

nije joj smetalo, dapače
no njen fokus gubio se prečesto u tim plavimplavim očima potencijalnog predatora

koje su, gle vraga, počesto počivale na njenim rasplesanim čardaš nogama
predugačkim za samo jedan ovlaš bačen pogled
i prespretnim da bi makar resom čizmice dotakle i u kristalnolomnu opasnost dovele ijednu čašu nehajno ostavljenu na bijelom damastu stolnjaka

zraka, zraka
zraka joj je ponestalo kad je više naslutila nego čula taj željno očekivani poziv
projurivši između zastrašujućih glava mrtvih veprova i oštrih parožaka jelenjih
kroz mramorno predvorje preko debelo zaleđenih stepenica
bez daha
plućima naglo i oštro ošinutim mrzlim minusima siječanjske noći

"Gdje si?"
"Haha, u lovu, haha"
"Ja te čekam u studiju, jesi normalna?!"
"Ma daj, ne drami...doći ću sutra i pregledat ćemo sve fotografije na miru, ne brini"
"...."

ništa više nije čula
tiho, najtiše, iznenada
gluhoj snježnoj tišini u inat
njegov medvjeđi zagrljaj prekinuo je svaku vezu sa stvarnošću
njegovi topli dlanovi otapali su svjetlucave pahuljice netom pale na njene tamne trepavice

(sami u onom kič ukrasu, polukugli koju treba protresti kako bi lažni snijeg pao na patetičnu mini Veneciju)

ljubili su se kao nikad nitko
isprva nježno, ispitivački
zatim dubokozadiruće, posjednički

snijeg je škripao pod čizmama
(a on je rekao, potpuno blesavo i neodoljivo nepotrebno, dječački
"nogu ću ti o'kinit ako sada sjedneš u auto i odeš k njemu")

ljubili su se beskonačno
i noć je već uzmicala pred naletima jutra
a oni su i dalje stajali tamo, uranjajući si u srži poljupcima, samo poljupcima
dok im je snijeg škripao pod nogama
pjevušeći onu jednu pjesmu gdje je snijeg isto tako škripao nekim drugim njima pod nogama

i zaista nije važno što je dalje bilo

(ni njena siva satenska spavaća košulja pripijena uz njegove mokre grudi
ni odbačene tange s biserjem umjesto trakica
ni način na koji je, zajahavši ga i gledajući mu ravno u oči
polako odgrizala savršeno manikiran nokat svog srednjeg prsta
ni bljesak iznenađenih, pa u posvemašnjem predavanju sklopljenih plavihplavih očiju

ni njihovi budući lovovi i lovišta
- imao je tu jednu fotografiju koju joj je dao na kraju
izgledala je kao madona, nezemaljskog lica
sa smrznutim beskrajem Đurđevačkih peski u pozadini i zbunjujućim fazanskim perom u tamnoj kosi -

ni sterilni bolnički hodnici neurokirurgije koji su vodili do njegovog apartmana
ni sav proliven i na razne čudnovate načine ispijen Louis Roederer Cristal
- njen omiljeni, ali apsolutno neprimjeren vremenu i mjestu -
ni njegove cigare, kubanke, ni njeni cigarilosi s okusom višnje
ni male ponoćne dekadencije s beluga kavijarom i St. Mary’s River Smokehouse dimljenim lososom preko rižinih krekera u sablasnom bolničkom okruženju
ni njegova nevjerica da ona sve te kilometre prelazi zbog njega, samo zbog njega, svaki put

ni
na samom kraju
ostavljen
obični, plastični sivi Swatch)

nikada ništa nije nadmašilo tu nestvarnu zimsku noć
(kad im je snijeg škripao pod nogama)
zaleđenu zauvijek u vječnosti.




Oznake: lovačka...ili ipak ne...

- 13:46 - Komentari (50) - Isprintaj - #

petak, 20.06.2014.

Kao pas i mačka

 photo 76118ea9-3f95-42be-9f61-d97b3d775c11_zps49a9353e.jpg
(supermjesec, petak 13.06.2014., photo by mayday)

Šetamo noćnu, ti i ja
i tvoj veliki crni pas
pojam sovjetskog kagebea, golemih razjapljenih ralja koljača, ponekad sabljozubim sablasnim smiješkom obdaren, ponekad poput crne rupe nevidljiv i nedokučiv
plavokrvnog, šampionskog porijekla
rezultat genetskog inženjeringa uginule superdržave, zamišljen da zamijeni medvjeda po značenju, špijuna po zadatku, ubojicu po mraku

a u stvarnosti - beba
predimenzionirana plišana igračka koja, onako skroz mačji, sve i svakoga dodiruje i gurka prednjim šapama, ne njuškom poput drugih pasa
šiškica u trokut odrezanih
da se vide velike, pametne, dobre oči
nespretan u nezaustavljivoj razigranosti, nesputan u životnoj radosti.

U kakvom god problemu da sam - rekla sam ti jednom prilikom - Plišo me razveseli, raznježi, razvuče mi iskonsku, nepatvorenu sreću od uha do uha
ne trebam ga ni vidjeti, dovoljno je da mi ga spomeneš u telefonskom razgovoru da mi zamišljenim omčastim uzmahanim repom nacrta nasmijane oči.

Da, psi sliče gospodarima
(čak i automobili sliče vlasnicima ponekad, jeste li to primjetili?)

ovaj te pas opisuje
(a nikad nisi imao, čak ni želio psa; na kraju, doslovce do zida smrtonosnom strašću natjeran, zaželio si se vjernosti, odanosti, stalne prisutnosti nečije i evo ga - Plišo)

velik, dobrodušan, neodoljivo sladak, dugodlak
imam do neba vapijuću želju zagnjuriti lice u tu dugu, gustu, valovitu dlaku...kosu, kosicu, tepam mu.

Šetamo noćnu u ovaj kasni sat jer vrućina je dnevne sate onemoćala i obesmislila za ikakav suvisli potez
staro, od djetinjstva do u korak poznato šetalište, napokon daje smisao disanju
alveolama poznat slatkoslani miris
arterijama ljubovanje valova i žalova,
miokardu kotrljajuće oblutke i pjenu, onu uzavrelo hladnu, mjesečastu

ne vidi se prst pred nosom, a opet, sve je tako jasno
kao laserom na nebu žigosano
kao nedvojbenim neonskim putokazom usmjereno u onu davnu noćnu
kad smo na istom mjestu pronašli mog/tvog/našeg macana lutalicu
(ili je on pronašao nas, tko zna)
pratio nam je svaku stopu i nije odustajao od nas, odlučno i sigurno
za razliku od nas, nesigurnih
koji od nas odustasmo.

I dugo, ultradugo je poživio i život mu je bio mačji lijep.

Ime je dobio po nama, po maznosti našoj kojom smo krvoločno voljeli jedno drugog svo vrijeme naših nevremena.

Spadam među mačje ljude, mada sam kroz život uvijek praćena psima.
Ti, polako, Plišinom vlažnom njuškom gurkan, postaješ pasji čovjek.

Jučer smo se smijali mojoj staroj mački koja savršeno dresira tvog mladog psa.
Tako je to s mačkama i psima kada žive zajedno.

Vole se i muče se i čupaju se i maze se i igraju se i ližu se i ljube se i do krvi ranjavaju se
i ne mogu jedno bez drugog
(kao ti i ja)
naučeni, navučeni, nerazdvojivi a nespojivi.

Šetamo noćnu, ti i ja.
Iako je mračno kao u rogu, bojim se da ćeš vidjeti fluorescenciju mojih misli, moje želje, moje opetovane gladi za tobom, koja svakim korakom, svakim približavanjem našoj šljunčanoj plaži punoj noćnih otisaka naših tijela
(tada, kada je naš macan usvojio nas)
postaje sve jača i nerazumnija, bojim se da ćeš vidjeti to i ustuknuti, jer to je refleksna reakcija na vatru vatrom opečenog.

Ja
ja se vatre ne bojim.
Opečena, oštećena, izgorena, u pepeo pretvorena
više ne poznajem strah.

Onaj, tko u vječnoj vatri ljubavi jednom sagori
više ne poznaje ni srce ni dušu ni ljubav ni bol
samo strast.

Šetamo noćnu.
Ako večeras odšetamo bez posljedica, ništa to ne znači.

Šetat ćemo noćnu i sutra.
Planktoni, luminiscencijom blagoslovljeni, prštanjem mora sa zvijezdama sjedinjeni
(kao ti i ja)
leteći zrakom dosegnut će dno, uzvitlano nogama i rukama i usnama i jezicima i zubima i zagrljajima i treperenjem i odustajanjem i privlačenjem i stapanjem u jedno i lomljenjem na dvoje i valovima valovima valovima
što naša tijela zapljuskuju snagom tsunamija i posljedicama istog
i ne prestaju jer ja to ne želim, jer ti to ne želiš, nikad, nikad, nikad...

Tvoj veliki, crni pas čekat će nas na obali.


Oznake: tvoja vila projde i požali gorko

- 19:39 - Komentari (33) - Isprintaj - #

Pismo @Nisi u blogovlje ;)))

(svaka sličnost gorenavedenog s majkama i Zagorjem namjerna je i sprdačna, iz čiste zezancije belj)

Dakle, da krenemo.

Slijedom nekih ćakula i bedastoća što se proširiše blogom otkako me nije bilo s vama
zalijepit ću komentar - vlastiti - kao post
jerbo bolje post nego pedeset sedmi komentar na donjem katu
tko to uopće čita, hah...

VAMOS, mučačos blogeros, iđeee:


" mayday

@EVRIBADI
lipi i dragi blogeri, još lipše mi i draže blogerice
hvala na komentarima, nešto sam prezaposlena za druženje s vama ovih dana/blagdana, jer vječito radim u kontra smjeni od drugih ljudi, što se može;
dunkve, došlo je do nekakvih spletkarenja i kalkuliranja oko toga da smo ja i još nekolicina blogera jedna te ista osoba koja se (samo)zadovoljava takvim sranjima, pa ću vam samo kopipejstati dio komentara koje sam poslala @fizikalcu i @Nisi, jer su mi oboje dragi i ne želim da ni trunčica sumnje ostane među nama.

Ajmo sad tute zalipit citat komentara jutros ostavljenog @Nisi, jer sam nju najviše zagnjavila

@Niso, sorry, rekla sam ti - dilitaj slobodno, ovakvu kobasicu malo tko želi imati na blogu
a eto, ja baš želim ;))))))
Citat:

" mayday

Oj, Niso
svakakvih spletki ima u ovim blogokrajevima, naravno
naš Fizi od toga živi i u tome uživa, jerbo je stari smutljivac, baraba, lola, bekrija, svačiji i ničiji ljubavnik
ali eto, smiješan mi je i zabavan i trpim ga već sedam godina takvog kakav već je
no daleko mu lijepa kuća da bih htjela biti u njegovoj koži, pogotovo u blogokoži, ta mu je najugroženija ;D
Sjećam se Santee, samo po susretima u komentarima kod ponekog zajedničkog blogoprijatelja, ali nismo se čitale, što je eto, meni u tekici zabilježeno kao minus, baš si mi draga
(nije uvlačenje, prestara sam i prespokojna za takve blogomonade)
Moj stari blog napustila sam odavno
jednostavno sam ga prerasla, kao stare cipele
u novom se izvrsno osjećam i ne dam da mi itko poremeti uživanciju, a nije da nema takvih spodoba koje me sve ove godine gledaju utopiti u žličici vode, hahhah
u mom slučaju sve, ali SVE su povezane s Fizijem, čista ženska ljubomora zbog naše dugogodišnje nesmiljene zajebancije
i to je to, koliko sam ja Fizi olitiga Mikula ;)))))))
da, milijun puta smo si govorili da smo jedno tijelo i jedna duša
no nismo, ne doslovce
čovjeka nisam nikad ni čula ni vidjela, što je poprilično neobično, jer sam zaista puno blogera upoznala, dolazili su k meni i ja k njima, na promocije knjiga, kavice, ćakule, doma
od početka bloganja imam srodnu blogodušu s kojom sam svo ovo vrijeme - vikendima, blagdanima, ponekad i tjednima ako su neradni
u reali, naravno
i mogu reći, da, blog mi je poprilično promijenio život
ali ne i spol ;))))))))
P.S. Ne opterećujmo se rekla-kazala prašinama koje se oko Fizija uvijek podižu
on će obrisati blog, kao i uvijek
a mi koji si pašemo - nadam se - tipkat ćemo se i dalje :*

P.S.1. Ne ljuti se, ovo ću zalijepiti i kod tebe
(jer bi Fizi u međuvremenu lako mogao počiniti ne znam koje po redu blogosamoubojstvo, hehe)
pa dilitaj kad pročitaš ako ti se kobasičetina od mog objašnjenja učini tehničkim viškom, jer vjerojatno i je; samo sam ti htjela pojasniti neke relacije,
a may nema mail
(mailovi su ono što grdno našteti bloganju, kad-tad)
pozdrav od jedne sa samo jednim živućim blogom
i jednim krepanim, spokoj mu pikselima ;))))

P.S.2. Mlogo lep ovi pevač, mlogo volem dugodlake;
prva fotka mi je sve naj - mucastija, snovitija, anđeoskija
ali me muči onaj klas na četvrtoj fotki - što mu je ono bijelo???
Fora je, ali izgleda mi kao štipalice za vješanje veša, klasnog veša ;)

P.S.3. Imam fejs pod real life imenom i prezimenom, pitaj @cyja, od početka našeg tipkanja na blogu bilo mi je tak normalno da se i na taj način upoznamo.
Rado bih upoznala i tebe, naravno, ako imaš taj običaj, ne želim gnjaviti nikoga
na fejsu imam gotovo cijelo svoje blogodruštvo iz dveisedme, kao i rodbinu, školsku ekipu itd.;
nije da sam, poput već navedenih smutljivica, i tamo multiplicirana u sam vrag zna koliko lažnih profila
aj' idem, dosta sam te gnjavila, pozdrav!
avatar

20.06.2014. (05:41)"

citat završen, pa komu krivo, komu pravo
Verum liberet ;))))
avatar

20.06.2014. (06:40)


citat završen, napokon zapravo kiss

A onima sa onom žličicom i vodom
od srca poklanjam
njihovu himnu laze

Oznake: U LAŽI SU KRATKE NOGE ;ppp

- 08:05 - Komentari (24) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.06.2014.

Welcome to Maylandia

Maylandia
zemlja snova
baraba i pustolova

grad-carevina na planetu zvanom Nada u dalekom nebuloznom sustavu Ljubavi

smještena sjeverno od Srca, južno od Razuma, istočno od Grijeha i zapadno od Pecosa

površina
1800 metara kvadratnih

valuta
dolar i lira su hrpe papira
tu vrijedi samo osmijeh ili stih

vremenska zona & prognoza
vremena će biti


klima, vegetacija i tlo

klima umjerena
(sve dok ima sredstava za uključiti ju, inače ode u ekstreme, pa i više od toga)
pogodna za razvoj svih kultura
nekulture terminira po kratkom postupku, bez mogućnosti žalbe, opoziva i pomilovanja

vegetacija vegetira

tlo trusno, plodno i lako obradivo
od gorskog masiva Briga do mora Suza
proteže se (lijeno i zijeva)
obala razvedena (ne svojom krivicom)
otočje Trikini, Bikini, Monokini i Okini
vode tekućice i stajačice uglavnom nestalne
rijeka Zaborava
potok Smijeha
jezero Vrazi

stanovništvo

komada jedan, žena vulkanskog porijekla
(svi drugi samo su u prolazu)

vrlo ljubazno i gostoprimljivo, dok se, silom prilika, ne pokaže drugačije

nezaposlenost stopostotna
zaposlenost stopostotna

jezik
plazi, prema potrebi
inače pokazuje zube
nasmiješene ili iskežene, isto prema potrebi


društveno uređenje

carevina
monarhistički surova rigidna autarhija
(eventualna redundancija tu je radi dojma)

vlada
carica Mayday II od Bloga.hr
(Mayday I nasilno svrgnuta i u nemilosti, ostavljena je da vavijeke tavori u mletački memljivoj uspomeni)

geslo
"tko hoće, nađe način
tko neće, nađe ispriku
tko zna, zna"


grb
 photo ce76d570-0978-4226-b45c-1a69b272b941_zps29c68cd8.jpg
(moja štikla i sve što uz to ide)

zastava
 photo 8311e787-4f3c-4f1a-befd-c1410aef044e_zps3a794f3b.jpg
(selfie)

himna

(I C you kao i vi mene, da ne bi bilo nismo znali)


Welcome to Maylandia!

Oznake: science fiction / fantasy

- 13:15 - Komentari (58) - Isprintaj - #

utorak, 10.06.2014.

Pred bogom i ljudima

Golema crna limuzina tutnjeći je sjekla sve zavoje uske, monegaški zavojite, morem i čempresima labavo zaštićene ceste

predbožićni ugođaj
vatrometi, prskalice, petarde
razdraganost se mogla rezati u zraku, grabiti šakom, čupkati prstima

kao što je u njoj nešto čupkalo posljednje vjenčiće nade u posljednjoj čestici, tjelesnoj i umnoj, tog posljednjeg dana tobožnje slobode
(u bajkama i holivudskim blokbasterima netko to uvijek spriječi, valjda hoće)

dok je crno čudovište gutalo posljednje kilometre, metre, centimetre
svečana boca nečeg žutog, navodno plemenitog, kružila je iz ruke u ruku;
svo troje tražilo je u njoj mogućnost zaborava sinoćnjeg višestrukog slavlja

momačka, djevojačka, rođendan
3 u 1
hajdemo sad na to četvrto što je preostalo, stepenište osvijetljeno raznobojnim svečarskim uresima, u mjestu nikoga, ružičasto predvečerje, samo valovi zapljuskuju nadaleko glasovitu plažu i sol miriše iz mreža što se suše, ribarskih mreža
(u bajkama i holivudskim blokbasterima netko to uvijek spriječi u zadnji čas, pobogu, taj čas je, što se čeka?!)

mreža, nevidljivija i čvršća od dijamanta, podatnija od čistog zlata, upravo se nadnijela nad njih i počinje se spuštati
(zašto on šuti, ludjela je, ne mogavši vjerovati da to nije samo još jedna od repetitivnih mračnih mora s kojima je noćarila posljednjih tjedana, u bajkama i holivudskim blokbasterima on uvijek ustane, kaže one ključne riječi koje izokrenu živote svih aktera naglavačke, ali s obaveznim hepiendom za zaljubljene, ZAŠTO ON ŠUTI???)

mreža, zlato, ljiljani svetog Antuna Padovanskog, poljupci
(Judin isto, najslađi)
riža što leti zrakom
ajme, neee - smijala se ona - to je Uncle Ben's basmati, bolje da skuhamo dobar ručak sutra

dugi blank nad svečanom večerom u uvali gdje galebove redovito hrane srdelama
svaki dan u isti sat, turistima za razonodu, pticama za opstanak, ribama za zbogom

(kasnije, tek na fotografijama gdje si nasmijani nazdravljaju pjenušcem, shvatila je kako su lijep par, doista lijep par, kao par vozačkih rukavica od velura, onih rupičastih; vidi se beskonačna ljubav, vulkanska strast, dugogodišnje zajedništvo, sve su znali jedno o drugome, ma kako bolno bilo - sve je to vidjela tek kasnije, mada je znala i prije, dvadeset godina prije slučajnog klika nepristranog okidača)

nezasitni, mijenjaju lokale, njih troje
ona drži golemu crnu zvijer na sigurnoj putanji, zgrčenim prstima okovanim zlatom i zavjetima, jedina potpuno trijezna
pivnica, kobasice, lepinja, poznata konobarica poslužuje ih još i hladnim pivom i vrućim pusama čestitarskim
zadnja stanica - burek, komada tri, u klasično masnom papiru
(nema toga u bajkama i holivudskim blokbasterima, haha, pa tko je vidio da mladenci kusaju burek kao uvod u prvu bračnu noć?!)

kasnije, među sigurnim zidovima doma njihovog - hajde, taj burek i bambus; ona napokon dozvoljava grlu da se otvori, makar za tih par gutljaja varljive slobode

kasnije, još kasnije, pogledi napokon ostaju sami
njegov, zbunjen no iščekujući, ukršta se s njenim, vučje gladnim
kuhinja
radna površina zna, stol zna, prozor zna, podne pločice znaju
stolica ne.

Ona ustaje, opkoračuje ga, crni halteri, bijela bedra koja krote i pokoravaju njegovu žudnju, njeni prsti na razvezanoj leptir mašni, njeni prsti vezuju mu oči tom neprozirnom koprenom, njeni prsti na sedefnim gumbima njegove snježnobijele gizdave košulje, njeni prsti spuštaju podatnu teksturu crnog smokinga do točke pregiba njegovih lakata i tu staju, zarobljavajući ga rukavima njegove posljednje linije obrane
njeni prsti na njemu u njemu
njegovo sve u njoj, na njoj, do posljednjeg daha
bez straha
amok
(nema toga u bajkama i holivudskim blokbasterima, te krvi, očaja, otvorenih rana, uzdaha, ogrebotina, zatomljenih krikova, opsesivne, palacajuće, proždiruće ljubavi do groba i natrag; koji bi to cenzor dozvolio, pobogu)

i zatim mir
spokoj
orošene usne na oznojenom vratu
njena crna kosa zapletena u negovim prstima
njena crna vjenčanica zgužvana i mokra na njenim još uvijek drhturavim bijelim bokovima
njeno bijelo krzno, zguljeno i zgaženo njihovom nehajnošću

mir
spokoj

novopečeni suprug
neprobuđen i nezainteresiran, kao i inače
hrče u svojoj sobi.

mir
spokoj

samo u njihovim ušima damari ljubavi otkucavaju beskonačnost
samo u njihovim očima srebrna traka mjeseca, zlatna traka sunca i zvijezde
sve zvijezde njihovog malog, izgubljenog svemira.
(toga nema ni u bajkama ni u holivudskim blokbasterima; njih dvoje, against all odds)


Oznake: white wedding

- 10:10 - Komentari (82) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.06.2014.

Bez tebe


zidzidzid

bijelo bijelo

stropstropstrop

bijelo bijelo bijelo bijelo

pločice mrtvačnice? neeeeeeee

živa sam, pobogu, živa
samo glas moj me ne prati, vičem
ruke noge rukenoge okovane olovom
ali živa sam haloooooo živa

tišina

zidzidzid

bijelo bijelo

stropstropstrop

bijelo bijelo bijelo bijelo

čak i kad čvrsto priljubim misli kapke trepavice

nebijelo nije...



Oznake: soundtrack mog života

- 02:36 - Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.06.2014.

Želja (kvazi pjesma o kvazi ljubavi)

Tvoje je ime najluđa želja
kap i ocean trpkog veselja

tvoje je ime biljeg u tami
buka tišine, trešnja što mami

tvoje je ime ustajala voda
izgubljen svemir negdašnjeg svoda

tvoje je ime misama amen
gorući glečer, na duši kamen

tvoje je ime priznanje tvoje
tvoje je ime.....nikada moje.



(ovo je jedna pretužna pjesma o prenesretnoj preljubavi & preneuslišanim preželjama jedne prepikselaste utvare, dakle:

slobodno s njojzi kukajte, plačite, kose čupajte, buniku žvačite
nema tu sreće ionako, a još ću i stihove mijenjati tijekom dana kako mi prhne
dakle - najebaste, drugovi i drugar'ce!)

Oznake: željo moja, tugo moja ;P

- 06:13 - Komentari (68) - Isprintaj - #

srijeda, 04.06.2014.

Suputnici

A loše ti je, jbt.

Suputnica ti drži ruku na koljenu, pa, pomičući ovlaš nemirne prste krene gore
i još malo gore
i sasvim još malomalomalčice gore

i njen si

njenim rukama prepušten i njenom gorućem dahu i njenim leptirastim usnama i njenom znatiželjnom jeziku i njenim sjaktećim zubima

(a znaš, točno znaš kad i kamo su jutros nestale japanske kuglice
i da ona opet, ispod prenapete crne kožne suknje ima samo kožu
i da ludeći, s volanom u ruci, tražiš način da joj uzvratiš istom mjerom
da joj, prokletnici, bude kao tebi)

na rubu pucanja
na rubu ruba
na rubu autoputa koji brzinom od dvjesto na sat huji pored gluhih ušiju
na rubu pameti
na rubu sebetebevas
na rubu kraja
i preko toga

dok svijet ne eksplodira
od rubljenja
od ljubljenja
od

Oznake: we're on a road to nowhere

- 00:08 - Komentari (59) - Isprintaj - #

utorak, 03.06.2014.

Kapetane

ne
ne
ne
ne
ne
ne

moramo ostati to što jesmo

vizije nečega što je možda moglo biti ono pravo

da je bilo

(ali nije)


Oznake: mail, poslan u 23:39...a možda i ne...uopće

- 01:37 - Komentari (24) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.06.2014.

Naopako

Obuci majicu naopako
poludi skroz
zavijaj na mjesec
pa dođi k meni
(brzim u 16:45)

tek toliko da skupa sjednemo na rivu
na onaj užareni asfalt
klatimo nogama iznad sivog mora
popušimo skupa zadnju cigaretu
pljuckamo koštice lubenice u dalj

poljubimo se, držeći za ruke
za zbogom, za kraj
(na onom patetičnom peronu)
i onda idi
i nikada se više ne vraćaj.


Ville valo ft natalia avelon-summer wine by yafs1925

Oznake: mail, poslan pod utjecajem bunike valjda, točno u 06:06

- 10:48 - Komentari (29) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se