Roze rejbanke

Možda sam bio u krivu - ili ne

Sad sam gledao na Dnevniku Čačića kako izjavljuje da njegov plan uključuje podvostručenje godišnjeg broja diplomiranih studenata. Za svaku pohvalu, moram reći, ali ipak nije elaborirao gdje i kako će svi ti studenti studirati jer hrvatska je očito u deficitu što se tiče tehničkih i biotehničkih stručnjaka, a razne ekonomiste i polu-ekonomiste štancamo na tone. Također gdje on planira naći ljude koji će te studente podučavati? Gdje će jedan injžinjer s plaćom od 10000 do 15000 kuna ići raditi na fakultet za 3000 da bude asistent nekom starom prdonji koji misli da je telefon još uvijek samo krik mode.

Plan u svojim okvirima je pozitivan - ali otkuda namaći novce za njega? Treba ih otet iz grčevitih ruku branitelja koji cijele dane sjede doma, drkaju kite gledajući televiziju dok primaju penziju koju nisu zaslužili i svejedno seru po državi i svako malo se bacaju s zgrada ili samozapaljuju zbog koncerta Bore Drljače. (Ovo zadnje mi je bilo posebno smiješno kad sam za to čuo - da se bacio zbog nekog tko zna nešto svirat, Bore Čorbe ili Bajage, ali zbog Bore Drljače... pa dajte ajde...) Uz to, što je veliki paradoks u nas, u Hrvatskoj možemo vidjeti puno više sindikalnih, penzionerskih i domobranskih prosvjeda nego studentskih. To valjda nema a ma baš nigdje. To u prijevodu znači da studenti nemaju svoj glas, a ni adekvatno vodstvo s nekom vizijom.

Uglavnom - pozlatile se Čačičeve riječi o školstvu. Time will tell.