ReForum

18.04.2007., srijeda

Književnost s bloga više se ne može zaobilaziti

evo jednog oglednog primjera sukoba interesa :) novinar piše komentar na događaj koji je organizirao. mislim, stvarno... dakle, tekst je evo danas objavljen u novom listu. na webu je i fotka, ali nju mogu pogledati samo sretnici pretplaćeni na online izdanje riječkog dnevnika. a baš smo lepi: dominiraju dvije biljarske kugle bookalete i mene, kao i dariov pametni potiljak. dario, a di je bilandžić?

UZ PETI ReForum UDRUGE ZA UMJETNOST I KULTURU MLADIH »parNas« POSVEĆEN BLOGERSKOJ KNJIŽEVNOSTI

Blogerskom festivalskom feštom u internet caffeu »Cont«, u kojoj nije bilo pobjednika i gubitnika, proteklog tjedna završio je peti ReForum, manifestacija koja se održava dvaput godišnje, a osamostaljeno je književno-kulturno-umjetničko događanje u organizaciji Udruge »parNas« koja izdaje i časopis »Re«. U nešto boljim produkcijskim uvjetima no proteklih godina, a zahvaljujući uvrštavanju u Program javnih potreba u kulturi Grada Rijeke, ovogodišnji je forum bio dvodnevno okupljanje aktera blogerske scene u Hrvatskoj, potaknuto svojevrsnim tematom blogerske poezije u posljednjem, 11. broju časopisa »Re«.
Prvi dan, u petak, u lounge baru »Indigo« održan je okrugli stol na temu blogerske književnosti, a sudionici su u nešto više od sat i pol programa prisutnima predstavili blogersku književnu scenu – od njenih pjesničkih početaka pa do recentnih ukoričenja i sve sadržajnije afirmacije u tiskanim medijima.

»Filtriranje« blogera

Gosti poput proslavljenog i nagrađivanog blogera Vlade Bulića, zatim Krune Lokotara, urednika i FAK-ovog gurua svjesnog mogućnosti bloga kao još jednoga alata za književno emancipiranje, ili prvoga ukoričenog blogera Darija Rukavine, moderatora tribine, kao i ostali znani i manje znani blogeri, redom su priče, a redom poetsko-proznih oprimjerenja rekreirali dio atmosfere s bloga kao demokratičnog i otvorenog medija dostupnog svima. No i takvoga na kojemu u punom smislu riječi ima svega, kakvosno i količinski, što opet dovodi do goruće potrebe za kakvim-takvim usustavljivanjem ili filtracijom sadržaja za korisnike koji nemaju vremena probijati se kroz šumu novih i starih blogova.
»Filtrirani« blogeri predstavili su se zato u subotu u »Contu« u bogatom interaktivnom programu koji je uključivao čitanja, komentiranja, bloganje, nagrade... Voditelj je opet bio Dario Rukavina – Porto, a svojim su se pjesmama i prozom predstavili: Sandra Obradović – Echoe, Tihomir – Wall, Sonja Miličević – Misericordia, Vlado Bulić (»pokojni« Denis Lalić), Maja Hrgović – Manistra, Deniver Vukelić – Korvin, Vlado Gašperov – Miško, Dario Rukavina – Porto te riječka gošća »izvan protokola« j-zlo.
Pokušaj da se rekreira interaktivnost i otvorenost što karakteriziraju blog kao medij naznačila je još medijska najava pokretanja bloga na adresi: reforum.blog.hr na kojemu će i online posjetitelji moći komentirati pročitano. Tijekom večeri tako je na kompjutorima u »Contu« bio otvoren upravo navedeni blog na koji su online i »offline« posjetitelji ostavljani svoje komentare na tekstove koji su bili upisivani na blog u trenucima čitanja. Nakon pauze koja je uslijedila poslije čitanja, literati su s bloga dobili priliku komentirati brojne komentare, što je ujedno označilo i vrhunac te kraj ovoga, za riječke prilike, unikatnog književnog događanja.

Brojač posjeta

Dva događanja u kojima se riječkoj, ali i online javnosti predstavio dio blogerske populacije što se bavi književnošću, s teorijskog je i praktičnog aspekta pokazalo da je književnost na blogu mlada, živa, te da u mnogim svojim oprimjerenjima ne zaostaje za »papirnatom«. Također, književnost je to koja se ni strukturno ne razlikuje mnogo (ili uopće) od svoje Gutenbergove inačice, što ponekad može i začuditi s obzirom na (neiskorišteni) potencijal elektroničkog medija. No činjenica da brojač posjeta koji se vrti na svakom blogu sve više parira broju prodanih primjeraka knjiga dala je misliti i samim nakladnicima i urednicima, koji svoje nove pulene sve češće traže upravo među blogerskom populacijom.
Blogerska književnost, odnosno književnost na blogu kao njeno točnije određenje, postaje tako faktor koji se više ne može zaobilaziti želi li se steći potpuni uvid u književnu produkciju nekoga prostora. Uz sve ograde pritom postavljene.

Davor MANDIĆ

- 11:41 - Komentari (5) - Isprintaj - #

14.04.2007., subota

Dario rukavina - Porto

TRAMBULIN ZA SNOVE
objavljeno u zbirci Priče s bloga, 2006.

Trambulin je bio moja ideja. Već treću godinu za redom promatram ga dok idemo na plažu, zatim uvečer dok izlazimo u grad i dok se onako umorni vračamo u apartman. Činimo to pješice. Da se mene pita išli bi autom, no ona želi da smršavim, istopim poput sladoleda na štapiću, zategnem dupe i svedem škembu do mjere kad smo se upoznali. Zato radimo veliki krug, uz more pa sve do grada. Usput prolazimo i pokraj gradskog parka. U parku, između borova, smjestio se lunapark, nasred lunaparka - trambulin i mala Ciganka. Mi je zovemo Razija. Iz godine u godinu u prolazu pratimo njeno odrastanje, donosimo sladoled i izmjenjujemo šale.
Ove godine u Razije je nastupila promjena. Narasla je, zaokružila u bokovima, ispod majice naziru se čvrste, propupale grudi. Više ne govori mnogo. Njeno tijelo progovorilo je umjesto nje. Protiv njene volje ono koketira sa svijetom kao s ogledalom. A to ogledalo je čarobno i odgovara na svako pitanje.
Ove godine, njeno veselo kikotanje koje je odjekivalo šumom nadglasavajući snažne zvučnike s kojih trešte domaće plesne poskočice, zamijenio je tajanstveni smiješak i pogled koji para sve zavjese. Ove godine ona me njime potpuno zaobilazi. Možda zato jer je zna da moj pogled sada zalazi negdje drugdje. Ove godine ona promatra moju ženu. I to je jasno kao dan. Vidi u njoj nešto što ja ne primjećujem, što mi ostaje sakriveno. Njen pogled propituje kako je moguće da tip poput mene uspijeva to nešto u nekome zatomiti, sakriti od nje same i od svijeta. Moja žena kao da sluti, ubrzava korak dok prolazimo, kao da se boji da bude razotkrivena, svaki puta nešto važno petlja po torbi ili mi odvlači pažnju kakvom primjedbom o oblacima, vremenu i o tome što još moramo kupiti u dućanu.
A meni već danima iz glave ne izlazi trambulin, dobivam snažan poriv skakati po njemu, okretati se u zraku, izvoditi figure, salta i akrobacije. Znam da će moja draga odbiti ako joj to i ponudim. Pokušavam je nagovoriti zaobilaznim putem.
„Hajde“, kažem, „idemo se voziti autićima.“
Ne odgovara
„Dobro, a da vidiš kako udaram bika u čelo? Znaš, imam snažan udarac.“
„Ne...“
„Vožnja na ringišpilu, šećerna vuna?“
„Ne dolazi u obzir.“
„Jesi li onda barem za skakanje po trambulinu?“
„Ma nema šanse!“
Bože, kao da stoji iza neke nevidljive crte, granice koju se ne usuđuje prijeći. Odmahnula je ljutito glavom i okrenula mi s prijezirom leđa. Ta ipak je ona bivša balerina i gimnastičarka. Zna sve te fore s balansiranjem i ravnotežom. Trambulini su bili sastavni dio njenog svijeta, ne fasciniraju je kao mene. Kad je bila klinka, pobjegla je sa cirkusom. Na livadi ispred njene zgrade jednog je dana samo osvanuo šareni šator. Sprijateljila se s malom cirkusantkinjom i uronila u tajne cirkuskog svijeta. A onda je jednoga dana livadica ostala prazna. S cirkusom je, skrivena u majušnom, oslikanom vagonetu, otišla i ona. Našli su je tek nakon par dana i vratili natrag. Nastala je poprilična frka oko svega toga. Mislim da je potisnula sve to s cirkusima i trambulinima, pa sada ne obraća pažnju na djevojčice po lunaparkovima. Možda se boji da se neka ponovo ne probudi u njoj, pa da opet ne pobjegne... ovog puta s vlasnikom kakva cirkusa? Tako bi jednim udarcem dobila i cirkus i sve djevojčice u njemu. Razmišljao sam o tome kako je nikad nisam vidio kako izvodi piruetu ili akrobacije… jednom se samo iznenada spustila u špagu, a zatim je, češkajući se po guzici, otišla do frižidera po narančin sok. I to je bila sva predstava.
I tako smo svakog dana šutke prolazili pokraj Razije i njenog trambolina. Sve do onog podneva kada sam pri povratku s plaže, onako natovaren torbom i svim onim stvarima koje je moja draga smatrala neophodnima za preživljavanje, liptao sav uznojen kroz spasonosni hlad borove šume. Spazih Raziju kako stoji nasred puta i ne uzmiče. Ne propušta nas pogledom kao mnogo puta do sad.
„No kaje?“, pitam je pomalo grubo, „Dosadno ti, a ? Oš' sladoled?“
„Jeli, a kad ćeš ti već jednom da skočiš?“, odgovara protupitanjem.
„Da skočim, kako to misliš?“
„Hajde vidi kaku ženu imaš. Kako te nije sramota? Skači, skači po trambulini, da malo skineš te kile. Što si taki?“
„He, he, ma skočio bih ja, ali bojim se da trambulin ne pukne.“
„Hihihi ne može da pukne. Prije ćeš ti prije da pukneš.“
„Jeli? Manemoj… a koliko je to skakanje?“
„Tebi dam đabe! Samo ako oćeš...“
Sada je šansa. Ostavljam torbu za plažu, luftić i novine i penjem se na trambulin. Skidam sunčane naočale i pružam ih ženi. Koristim priliku i hvatam je za ruku. Gleda me u čudu. Ukopala se na mjestu. Ne bi je pomakla niti dizalica.
„Hajde jebemu, popni se gore. Hop, no? Skoči ti luda vjeverice!
To je istina. Nekad je bila Zagijeva vjeverica. Izvodila je vratolomije na otvaranju Univerzijade, držala špalir dok se Dražen uspinjao s bakljom. A sada… sada stoji ovdje kao ukopana. Ne usuđuje se niti pogledom prijeći zamišljenu crtu. Gleda nekud u stranu. To li je znači njen odgovor? Ta može barem učiniti taj mali napor i gledati mene dok skačem.
„Gledaj me!“, vičem dok lamatam rukama spremajući se na odraz.
Prvi skok činim poput Armstronga dok stupa na mjesečevo tlo. Dijete sam ovog planeta, pomalo nesigurno na svojim nogama. Dok fiksiram pogledom vrhove nožnih prstiju, bojim se da ću se prejako odraziti i napraviti kaos u zračnom prometu, proletjeti kroz sve slojeve Zemljine atmosfere i tamo negdje daleko od oka postati hladno nebesko tijelo. Drugi skok dolazi sam od sebe. Odbijam se od trambulina i ponovno sam u zraku.
Vidim travu, vidim krošnje. Vidim plavetnilo koje kroz njih probija. Pokraj mene promiču majke s bebama u kolicima, preplanuli Bosanci na skeli obližnje građevine. Zatvaram oči. Mračno je. Za trenutak se bojim da ću uskočiti u neki dio sebe koji do sada nisam poznavao, dio s kojim ću se tek morati suočiti. Ta pomisao me u isto vrijeme uzbuđuje i užasava. Pred očima mi bljeska kao na filmskom platnu. Matineja u polupraznoj dvorani kina Partizan. Sjedim tamo negdje u prvome redu. Ulazi Mali Zmaj. Bruce Lee skida bluzu i ostaje u potkošulji. Vidim platane i Zrinjevac… vidim tulum i na njemu svoju ženu. Vidim je s leđa, izgleda kao srednjoškolka dok pleše sentiš s nekim klincem. Vidim Vukovar u plamenu. Gledam ga iz perspektive granata dok udaraju o pročelja kuća, prže kumulativnim mlazom sve što se nalazi iza njih. Breaking news CNN-a, njuške koje daju izjave. Komisiju s diplomskog, avion kako udara o Twinse. Slike lastavica i galebova. Glavu preklanog pijetla. I onda malu Ciganku. Njezine oči, oči su moje žene. Njezine divlje, veličanstvene oči.

- 20:50 - Komentari (18) - Isprintaj - #

Vlado Gašperov - Miško

Buđenje zvijeri

Nešto me snažno vuče, udara po ramenu, a meni je baš potamane i htio bih da to i dalje bude i svom se snagom borim protiv tog uznemiravanja. Konačno se predajem i otvaram oči: iznad mene ozareno Inesino lice, crna joj kosa kratko, gotovo dječački ošišana, a na sredini čela pada joj žuti čuperak za koji znam da ga je obojila meni za inat! Takva je Ines, voli mi prkositi, inatiti se bez veze, samo zbog toga jer me voli ljutiti, pokazivati da je ona glavna u našoj vezi. Pa me tako i sad bez veze budi: sigurno ne može spavati, ljubomorna je što ja mogu i jednostavno je odlučila probuditi me! Tko sam ja da smijem spavati, dok je ona budna?

- Odjebi, mala! - kažem joj zijevajući, ali se ona i dalje smije: fućka ona na moje riječi. Po običaju!

- Moram ti nešto reći - reče ona, a velika, požudna usta, razvuku joj se u kez. - Unaprijed se radujem tvojoj reakciji!

Digao sam ruke! Kao i uvijek, znao sam da će istjerati svoje. Nedostaje mi upornosti! Koje Ines ima napretek!

- Reci! Što je to tako važnog, da ne može pričekati moje buđenje?

- Trudna sam! - ispali ona kao iz topa.

Mora da mi je njuška krasno izgledala! Zinuo sam ko morski pas u napadu! Ona, klečeći na krevetu ispred mene, obučena samo u kratku bijelu košulju, pruži prst pokazujući na mene i prasne u ludi smijeh.

- Da si samo vidiš glupu facu! - smijala se i dalje. - To će biti krasna fotka!

Škljocala je svojim mobitelom, želeći trenutak zadržati u vječnosti. A u meni raste panika! Sve više i sve jače! Čitav se Univerzum drma!

Trudna? Pa njoj je tek osamnaest, a meni dvadeset! Roditelji? Kako je to moguće? Odjednom se osjećam nemoćno poput malog djeteta: nikako moćno i samouvjereno poput tatice! Budućeg, doduše! Je li popizdila? Čemu se raduje? Oboje smo još školarci! Što ona misli? Ako misli? Da je život bajka? Da će se njezin tatica za sve i dalje brinuti? Kupovati joj skupocjene igračke? Poput ovog mobitela sa kojim neprestano škljoca prema meni i smije se, smije...Moram to prekinuti! Ne smijem dozvoliti da se situacija otme kontroli! Ako to dozvolim...Ne, neću ni misliti na to! Dijete ne dolazi u obzir! Nikako! Brak još manje! Moram prekinuti sa tim njenim sranjem! Moram!

- Čekaj malo - rekoh ustajući iz kreveta i navlačeći traperice: ne možeš gol raspravljati o tome. - Pa valjda se i ja nešto pitam!?

- Što? - Obrve joj polete u vis. Nije navikla na odbijanje. - Što hoćeš reći? Da me ne voliš?

- Ostavi to sranje voliš-ne voliš po strani! - obrecnem se na nju: preneraženo me gleda, ne poznaje me ovakvog. - Druge su stvari u pitanju!

- Koje druge stvari?

- Dvoje smo, ne zaboravi! Ne možeš ti odlučivati o svemu! Razgovarajmo!

- To znači da ne želiš dijete! - bijesno gledajući optuži me ona i dalje klečeći na krevetu: košulja joj se podigla i otkrila golo međunožje. Primijeti to i vrisne: - A ovo želiš! Nikada ti NJE nije dosta!

- Oh, vidi jebene čistunke! Hvataš me bilo kad i bilo gdje, kujo jedna raspaljena, a mene okrivljuješ za ono što si sama uvijek tražila! I dobila!

- Gad! - vrisne ona, skačući sa kreveta i unoseći mi se u lice: - Ti si jebeni gad!

- Odjebi! - odbrusim joj: mrzim kad se tako ponaša. - Ne mora sve u životu uvijek biti po tvome! Nisam ti ja tatica, pa da je svaka tvoja želja za mene zapovijed!

- Huljo! - vrisne ona i zaleti se prema meni: oči joj luđački i ledeno sjaje. Plavi čelik! - Jebena huljo!

Njezin me dlan udara svom snagom: vidio sam udarac kako dolazi, mogao sam ga izbjeći, ali bilo mi ispod časti pomaknuti se! Zviznula me stisnutom šakom u lijevi obraz, a njen prsten me udari odnese komadić mesa i kože sa mog lica. Krv brizne, potok se mali slijevao niz moj vrat. I tada učinim grešku: jezikom poližem malo krvi sa usana i baš u tom trenutku dobijem drugi udarac u zube! Komadić jezika izleti iz mojih usana, padne pred moje noge: krv poče liti, teče, stvara se mala rijeka, a u meni bijes, zajedno sa divljom žarećom boli, raste, raste, raste i poprima neslućene razmjere i krenem prema Ines, pun mržnje, pun bijesa! Samo jedna misao u meni plamti: dosta! Prekoračila je svaku mjeru i otvorila u meni ono nepoznato, o čemu ni ja nisam imao pojma da spava u meni. Spava i čeka buđenje! Ines je probudila zvijer!

Grabim je za vrat i tresem njenim tijelom i vičem u sebi: prokleta bila, prokleta bila...Nijemi krik mi se otkida iz ustiju zajedno sa krvlju i bijesom: stežem je sve jače i jače! Njeno tijelo zadrhta, oči me njene gledaju sa nerazumijevanjem, naglo se prestaje opirati, postaje stvar, beživotna stvar. Naglo je puštam: ovo što sada stežem rukama, nikako ne poznajem. Nije to Ines! To je ništa!

Njeno tijelo pada, polako, usporeno, kao da je splasnula, ispuhala se u ludom ritmu života. Gledam tijelo i strah u meni uzima maha: što sad? Kako se riješiti tijela? Kako...

...Sa mukom dolazim k sebi, budim se, omamljeno gledam oko sebe, ne razumijem, ne razumijem, u glavi tuče, bubnja, svi bubnjevi prašume nalaze se u njoj, a usta suha, suha, ne mogu govoriti, ne mogu misliti, ne mogu… Iznad mene ozareno Inesino lice, crna joj kosa kratko, gotovo dječački ošišana, a na sredini čela pada joj žuti čuperak za koji znam da ga je obojila meni za inat!

- Probudi se već jednom! - zapovjednički mi kaže. - Cviliš u snu ko preklano prase! Moram ti nešto reći i unaprijed se radujem tvojoj ...

- Ni riječi više! - panično vrištim i iskačem iz kreveta, navlačim traperice: nemam vremena potražiti bokserice, moram van, na zrak, na zrak...

- 20:48 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Deniver Vukelić - Korvin

PIJANA POSTMODERNA
(ili nešto tome slično)

spušta se noć
kao carver
ubijam se jednostavnošću
i chinaski mi
viri preko ramena
kaže samo:
obuci se
idemo popiti nešto
razmisliti o svemu
malo chopina
i mađarskih cigana
malo albanskog konjaka
iz osamdeset i koje
plastična slova
uporno kuckaju
u mojoj glavi
kao ritam vlaka
negdje prema istoku
i čekam prvi snijeg
da mi zamete tragove
kad se zapijem
onako usput
i bez razloga
možda zbog nove pjesme
ili samo da osjetim kako klizi
nešto hladno niz moje grlo
i onda pali
možda puknem
kao smrznuta čaša
u kipućem loncu
i rasturim svoje snove
jer ionako vrijede samo
pet kuna i dvadeset lipa
koliko imam u džepu
i tako je svejedno što ću dalje
gutljaj ili dva
pa da podignem revere kaputa
i zaželim laku noć onima što ostaju
jer: frankly my darling I don't give a damn

NE MAIOR POENA QUAM CULPA SIT

Igramo se… svi se igraju
guramo prste gdje ne smijemo
kopamo sve dublje, konci se povlače
zapliću i mrse, zemlja nas guta, lanci zveče
a u sjenama caruje mir…
Otvorit ću kišobran kao Marry Poppins,
razviti svoj kaput
kao crna gavranova krila
i odletjeti u nebo…
Dozrijet će mirisi Arabije,
i kišna popodneva ispred zamka u Osaki,
zveket mačeva i blato na koljenima,
krv i vino izmiješani na usnama –
priča za tisuću i jednu noć…
A mi pijani i uz dim nargile
leći ćemo pored kamina
i ugrijati se tišinom…
Prekrit ću strop ružama
da dosanjam svoj raj
pa makar me ne čekalo ništa jednom
osim blijedih Ciceronovih riječi
od vremena bez milosti,
ja sam previše dio ovoga svijeta
da bih kao Buda otišao…
Zrak ima okus tamjana,
a tragovi svile vuku na jasmin i mirhu,
preko noći prstima dodirujem jutro
mazeći ga kao kosu usnule princeze,
na jastuku šapućem molitve duhovima
da me ostave živim u prvim redovima…
Ne bojim se gledati u oči
ovo je igra ideja i moći
kao šah u šest dimenzija
strpljivo i polako prelazim ploču,
bez žurbe, upijajući je svakim dahom…
Heroji ne umiru lako
i rukopisi ne gore rekao je Woland
a moj jedini grijeh je što volim
i bivam voljen,
što poput arhanđela nemam mira
kad plamen zasja
i horizont se rastoči u vatreni vrt
nebeskog vrtlara…
Utirem put krijesnicama,
urezujem simbol svog plemena
na ruke zaboravljenih bogova
i smijem se, smijem se…
Ovo je samo igra, ponavljam,
i igram je dostojanstveno,
ovaj je svijet moj dom
i pravila dobro znam…
Putevi se razilaze,
putevi se opet spajaju
i svi k jednome vode,
a ja se samo molim
da kazna ne bude
veća od krivnje…

- 20:32 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Maja Hrgović - Manistra

JOPA DOPA

1

Jopa Dopa je taj jedan frajer s kojim sam se spanđala na koncertu Rambo Amadeusa u Tvornici prije jedno pet godina. Bilo je to vrijeme kad se još uvijek činilo smislenim vjerovati da će sutra biti bolje nego danas i da bi se preksutra možda moglo dogoditi i kakvo čudo. Čuda su se - začudo - zaista i događala; sami smo ih stvarali, trebalo nam je samo nešto cuge i brdašce droge, ljubav je bila katalizator reakcije, svih smo sirovina imali dovoljno.

Dakle, Rambov koncert. Došli smo u Tvornicu nabrijani, moj dečko Nixon i ja, Franja i Dejo, i svi ti ljudi koje sam zvala mojima, a kojima se danas jedva sjećam imena. S Nixonom sam živjela dvije godine u dinamičnom skladu koji se baš tih tjedana počeo raspadati: sve je više droge trebalo da proizvedemo čuda, a kad bismo i uspjeli, ništa se bitno ne bi mijenjalo jer su učinci bili kratkoročni. Pa smo odlučili poslati sve u pičku materinu - prestati grčevito inzistirati na idili i vidjeti kamo ćemo dospjeti ako se sasvim opustimo.

Nixonu se te večeri nije dogodilo ništa značajno - osim što se, šokiran događajima kojima sam bila protagonisticom a koje ću vam sad ispričati, predozirao i skoro umro na hitnoj. Meni se pak dogodio Jopa Dopa.

Ovako je to bilo.
S tadašnjim Rambovim bubnjarom Yugom Hondom, onim zgodnim dečkom egzotične vanjštine, što su mu je kopulacijom priskrbili otac Japanac i majka Beograđanka, neko sam vrijeme razmjenjivala mejlove. Upoznali smo se bili godinu dana ranije na krstarenju Jadranom - financirali su mi ga roditelji, htijući se time riješiti grižnje savjesti zbog traljavog odgoja kojemu sam zbog njihove prezaposlenosti bila izložena. Na brodu napučenom bogatim penzionerima taj je Yugo, mladi beogradski snob, bio jedini lik s kojim si mogao normalno popričati; brzo smo se skompali, do kasne noći šmrkali bijelo na palubi, i dobijali modrice po tijelu od seksa na šljunčanim plažama.

Uglavnom, prošla je godina dana od krstarenja, pa smo se Yugo i ja dogovorili da se te večeri nakon Rambova koncerta nastavimo družiti kod mene.

Koncert je bio sjajan. Stajala sam high-as-a-kite u drugom redu ispred stejdža, i nakon svake pjesme rukom po zraku kao leptire hvatala poljupce koje mi je Yugo odašiljao nakon što bi odbubnjao svoj session. Nixon pak, koji nije podnosio gužvu, stajao je na balkonu i odozgo me motrio kao sokol, pasje ljubomoran na sve ljude s kojima bih razgovarala.

Nakon svirke, vrebala sam trenutak da Nixon ode do šanka, onda sam brzo kliznula u bekstejdž. (Je, slobodno me zovite Grupi.) U bekstejdžu je bilo zadimljeno i bučno, sve su stolice bile zauzete, a Yuga nije bilo. Neki tip mi je dodao džoint i ponudio da mu sjednem u krilo. Sjela sam. Frajer je bio razgovorljiv.
- Nemam sidu, nemam hepatitis, danas sam dobio rezulatate testiranja, večeras slavim, a ti si super, hajde da se drogiramo, nek se oči sjaje, otklafra mi u uho u jednom rafalu.
- Ma stari, sve pet, samo ti slavi, al ja ti imam dogovoren dejt večeras i jebiga, otpovrnem.
- Ti se dogovorila...a ja mislio onaj američki film da pogledamo...
- Khe khe.

Već pogađate, tip se zvao Jopa. Zbog čega su ga zvali Dopa, nije potrebno pojašnjavati.
...Ali Jopa je meni bio diivan. Ono, visok negdje kao ja, i mršav, kosa plava, oči sive, pogled djeteta koje traži udomitelja - dušu dao za nekog tko se, poput mene, u vezama fura na majku Tereziju. Patologija. Uglavnom , nas smo se dvoje baš fino zapričali u tom bekstejdžu, i kad je odnekud uskrsnuo Yugo, skužila sam da mi je volja za druženjem s njim posve ugasla. Rekoh Jopi:
- Znaš šta, ne idem ja ipak na Jahorinu večeras. Koji si ono film mislio da pogledamo?
I tad se zažvalismo strasno.

Za minutu smo već pokupili stvari i izjurili van. Usput sam stigla zbunjenom Yugu dobaciti da moram otići, čujemo se sutra, pusa, bokić, lool. Na svog sam pak Nixona skroz zaboravila. -- Ali on nije zaboravio mene: baš u trenutku kad smo se Jopa i ja bespoštedno drpali dok smo zavaljeni na pult garderobe čekali da nam riba dofura jakne, Nixon se pojavio u kadru i sve je otišlo ukurac. Podivljao je. Bio je neugodan. Htio se tući. Rekao mi je da sam nas izdala. Mahao je rukama.
Bilo mi ge je žao.
- Žao mi je, Nix. Stvarno. Ajde nemoj sad radit sranja. Riješit ćemo to mirno, govorila sam polako kao pregovarač koji nastoji urazumiti pobješnjelog pljačkaša banke i spriječiti ga da ne pobije taoce.
- Riješit ćemo to mirno?, rekao je nemoćno, pun sarkazma. Gledao me u oči, zjenice su mi plivale svuda uokolo, i njegove su isto.
- Ma idi s kim hoćeš, samo se okrenuo i otišao.

- Skoro sam popušio batine, odahnuo je Jopa Dopa.
- Je, a ja sam popušila dvogodišnju vezu, slegnula sam ramenima i također odahnula.
Uzeli smo jakne i izišli vani. Noć je mogla postati samo naša.

2

U noćnom tramvaju koji vozi kroz Novi Zagreb, Jopa i ja smo se držali za ruke. Gledala sam ga, bio mi je lijep. Neki nas je smrdljivi beskućnik zainteresirano proučavao. Sigurno izgledamo ludo, mislila sam; ja sa svojom crvenom grivom koja izgleda kao perika, a on..sav...takav.

Živio je na osmom katu, u malom stanu sa spuštenim roletama. Na vratima je neka Sanja napisala ljubičastim lakom za nokte «Jopa, ti si moj san. Sanja.»
- Jo-pa i Saaa-nja, za-lju-blje-ni paar, kad se bu-du že-ni-li ku-pit ću im daaaar, ku-pit ću im beee-bu da se bo-lje jeee-buuu, pjevušila sam Jopi u uho dok je zveckao ključevima oko brave.
(Jopa, dakle, slama srca devojkama, pomislila sam i to mi je bilo baš okej. Ko ih jebe, sve njih.)

Skinuli smo se goli i potegnuli crtu, uvukli se u krevet, na plejstejšnu igrali Silent Hill, a u pauzama između levela bili bezrezervno usmjereni na razjebavanje jedne po jedne opruge madraca. Onda se već i zora stala probijati kroz rupice u roletama, ugasili smo je još jednim džointom i ušuškali se jedno u drugo pod plahtom.

U stan smo naslagali dane kao jaja, sve jedan do drugog, a svi isti: trenirali smo obožavanje i ljubili se dok nam usne nisu postale izranjavane (u!, kako nam je dobro bilo u krevetu), ono, droga i cuga, dizalice i spuštalice. Plejstejšn, dušo. Oko pet dana smo tako živjeli odsječeni od svega, telefon smo uključivali samo kad bismo naručivali pizzu. Dostavljač je bio jedina osoba koju smo tih dana viđali, nikom nisam javila gdje sam.

Padao je snijeg tog dana kad sam nazvala Nixona.

Od bijesa se povampirio. Razbacivala bih se eufemizmima kad bih rekla da nije bilo lako razgovarati s njim: glas mu je smežurano treperio, htio me pojesti. Te gdje si, te zašto-baš-meni spika, te čime sam ja ovo zaslužio, te izdala si nas – To si već rekao – te ubit ću te, te aaaargh! Poklopila sam mu slušalicu. Bio je primireniji kad sam ga sutra opet nazvala. Našli smo se na mostu da porazgovaramo o Velikom Životu samome i o nama kao takvima. I da, o Našoj Vezi.

- Oovaj... Sori, Nixon. Nekako...čini mi se da je gotovo s nama, i to. - rekla sam trudeći se da izgledam i zvučim plaho. Pomagao mi je vjetar: kosa mi je vijorila, raščupana, a oči bile suhe i crvene. Pokajnica. Stajala sam oslonjena na hrđavu ogradu mosta i gledala dolje, rijeka je šumila, prljava i namreškana.
- Nemoj me. Jel to zbog onog tipa s Ramba, onog Jope?, uhvatio me Nixon za zglob i nesigurno me protresao, kao da misli da će me time dozvati k zdravom razumu. Izmakla sam ruku, dodir mi nije odgovarao.
- Štajaznam. Super mi je s njim, ono, družimo se, i ludo je. Otprilike nam je onako kako je nama bilo na početku.
- A šta, šta ti je dobro na njemu?
Opa, evo jedno teško, pomislila sam. Bilo je glupo prodavati laži tog popodneva, znajući istodobno da je to zadnje popodne koje ćemo provesti zajedno. Nisam htjela izmišljati razloge za prekid, Nixon je inteligentan frajer, ionako je vjerojatno sve već bio shvatio, kod njega je iskrenost uvijek nosila najviše bodova, odlučila sam zato reći sve bez cenzure.
- Ima veći kurac.
- Ha?
- Ima veći kurac. Bolje se ševi, ono. Svršavam ko luda, slegnula sam ramenima suosjećajno.
Izobličio se u nevjerici. Shvatila sam, ovakva mi iskrenost ipak neće donijeti 12 poena kod Nixona. Vidjela sam, odnio vrag šalu; htjela sam reći "ma nije mu veći, šalila sam se", al bilo je kasno.
- U kurac krasni. Mogao sam misliti, njegove su velike sjajne oči bile ljepše i sjajnije nego ikad. Privila sam mu se uz rame, odgurnuo me. Onda smo malo šutili, hladnoća mi je prodirala kroz jaknu, obgrlila sam samu sebe, spas je u duugim rukamaaa, u glavi su mi svirali Jarboli. A on...rekao je nešto o životu ukurcu, nešto o samoubojstvu i nešto o slomljenom srcu - (furao se na patetiku i kazališne emocije taj moj Nixon) - i samo otišao.

Dok sam se uspinjala liftom na osmi kat, vidjela sam na ogledalu markerom napisano "Majo, jebat ću te dok ti je muž na poslu". Smijala sam se glasno.

Gore u stanu, rolete su bile podignute. Jopa me čekao na balkonu, raširenih ruku, s licem složenim u upitnik.
- Šta, zanima te jesam li sad stvarno tvoja? Daj mi brzo razjunfaj vene pa ću ti reći.
Tako i bješe: te mi je noći Jopa razjunfao vene, a ja sam rekla "Jesam".

- 20:29 - Komentari (16) - Isprintaj - #

Vlado Bulić

04_Putovanje u srce hrvatskog sna

Epilog

Kad god čujem Thompsona, sjetim se tog putovanja. Sjetim se Vesne i rečenice: «Ae budi normalan baren dok si sa mnom, molin te». A nekad pomislim da bi cijela ta priča mogla i upaliti. Mogao bih jedne od ovih subota, možda čak i ove, dobiti mail:

Bez obzira na sve, za godinu dana sam gore. Nemoj do tada puknuti od svih tih tvojih sranja. Trebat ćeš mi.

Vesna

PS Pirsala sam jezik.

Mogao bih jedne subote, možda čak i ove, kad me Joke bude pitao «Koliko ću ti botuna naručit za večeras?», reći «Nijednog». Da, moglo bi se sve to ostvariti. Na prvi pogled, ne čini se uopće da bi netko mogao poginuti zbog toga.

Otvaram vrata. U stan ulazi Joke. Sjeda na fotelju, vadi dim i rola. Joke to radi pažljivo. Doživljava rolanje kao Japanci spremanje čaja. Rola duge i tanke. Nikad kraće od petnaest centimetara i nikad deblje od malog prsta pri vrhu. Gledam kako ga završava i pali.

Šta ti je s očima? – pita. – Nisi valjda čvaknija onog od sinoć? Pa tek je tri popodne, jebote.

Dodao mi je džoint.

I, koliko ćeš botuna za večeras?

Sjedio je na fotelji i čekao odgovor.

I.

Konobar! Imaš li Ivana od Thompsona?! – viknuo je tip krvavih očiju i ispucalih kapilara s druge strane šanka.

Čitanje novina i čekanje kraja jutarnje smjene prekinu ti samo tipovi friknuli od rata. Ovaj mi je bio prvi. Radio sam jedva tjedan dana. Pogledao sam drugog konobara. Ovaj je samo kimnuo glavom. Mate konobari već devet godina i zna što treba raditi u takvim situacijama – napraviti sve što ti kažu. Inače će napraviti neko sranje, a policija će, ako i dođe, biti na njihovoj strani. Thompson je počeo.

Čija li je livada?
Čija li je trava?
Čija li je divojka
rumena i plava?

Tip se zagledao u nigdje. Onda prošao rukom kroz kosu, nalaktio se na šank i objema rukama se uhvatio za glavu. Mate je nezainteresirano čitao novine.
Thompson je došao do refrena.

Moj Ivane, pobratime mio,
jesi l` skoro na Kupresu bio?
Je l` Kupreško polje uzorano,
je l` na njemu žito posijano?

Tip je podigao glavu.

Daj devet konjaka!

Mate je podigao pogled s novina, odmjerio tipa i opet mi kimnuo. Uzeo sam čašu, stavio u nju dvije kocke leda i počeo je vrtiti. To je bila procedura. U konjak ne stavljaš led nego samo rashladiš čašu. Mate me učio poslu, a kad je konobarenje u pitanju, čovjek je bio perfekcionist.
Tip me pogledao jebački opasno.

Koji kurac radiš?!
Pa... rashlađujem čašu.
Ma šta me zajebavaš! Daj, boga ti, devet čaša i natoči konjak!

Stavio sam na šank devet čaša i natočio.

Pij! – okrenuo se prema Mati, – I ti isto! I pusti mi Ivana još jedan put!

Ispijali smo konjake. Tip je počeo.

I ja se zovem Ivan. Ja sam iz Posušja.

Nije se obraćao ni meni ni Mati. Govorio je, valjda, samo zato da ga se čuje. Mate se trznuo.

Brat mi se tako zva – rekao je.

Ovaj nije reagirao.

Devet prijatelja mi je poginilo na Kupresu. Svaki ovi konjak je za jednoga.

Strusio je konjak. Mate ga je gledao u oči.

I moj brat.

Tip se trznuo.

Di?
U južnoj Hercegovini, ali mu se piše Dubrovnik – gledao je tipu u oči i složio facu od koje bi se svatko normalan usrao.

Tip se zbunio, prošao opet rukom kroz kosu i samo rekao: «Naplati!»

Zajeba san ga samo za dvadeset kuna. – rekao je Mate kad se tip izgubio. – Da je poginija s njima, to bi bilo knap. Ovako nan je platija duvan – nasmijao se.
Nisi mi reka da ti je brat poginija.
Nije u Hercegovini nego u Oluji, ali pun mi kurac ovakvi tipova, a moš i` sjebat samo kad in opizdiš kontru. Onda ne znaju šta bi rekli, a neće ti radit sranje jer ste, ka, u istin govnin. Tako ti se to radi, moj Novinar.

Mate je bio OK tip. Nismo imali skoro ništa zajedničko, ali smo se nekako odmah skopčali. Radi već devet godina kao konobar i nitko mu ne može prodat priču niti se on trudi da je kome proda. Jednostavno pije s tobom, ne postavlja puno pitanja i brije na seks. Tako mi se, barem, činilo nakon ovih sedam dana. Zvao me Novinar. Zbog Pušione. Od nje nisam odustao. Sve ostalo, ugasilo se nekako samo od sebe. Život u metropoli mi je lagano odlazio u kurac. Od petka do ponedjeljka bio sam na bombonima i spidu, a ostatak tjedna se spuštao apaurinima i travom i pisao. Konobarenje je bilo pokušaj da se vratim u normalu. Desetsatno radno vrijeme ili žena kojoj je stalo najbolji su antinarkotici. Nedostatak iskustva nije bio problem. Ništa nije problem kad ti je rođak vlasnik lokala.

Mate je jedini ovdje znao za sve to. Samo je rekao: «OK, samo nemoj zajebat dok si na poslu!» i nastavio kao da ništa nisam ni rekao.

Krenuo sam promijeniti CD.

Pusti da se vrti – rekao je i nastavio čitati Slobodnu.

Thompson je nastavio.

Vratit će se Ivan s tisuću momaka
pjevat će se pjesme hrvatskog junaka.

Oće kurac – pomislio sam i završio s konjakom devetog mrtvog tipa.

II.

Apaurini, štok-kola i trava genijalan su, nekad mi se čini i jedini, način preživljavanja vikenda u dalmatinskom gradiću koji je, po turističkoj ponudi, na listi drugi odozdo. Jedini način da preživiš Thompsona koji te napada sa svih strana. Da se ogradiš. Da razviješ privatno ludilo jače od općeg i oboliš od najčešće spolne bolesti u Hrvata koju povjeriš samo najboljima kad im kažeš: «Ma boli me kurac!»

Apaurine gutaš da ne popizdiš od stocka i općenito i da sjebeš paranoju od trave i tipa za šankom koji nosi gan, stock da ne zaspeš od apaurina i dosade, kolu da ti ublaži okus stocka, a travu da ti mozak prebaci na frekvenciju na kojoj će sve to oko tebe pretvoriti u nešto jako smiješno. I histeričan smijeh je smijeh.

Thompson me opet napao.

Prijatelji, kako ste mi danas?
Nije ovo vrijeme dobro za nas.

Mate, popizdit ću od ovog Thompsona. Ima li iti jedan kafić u gradu u kojem, dok popiješ tri pića, neće pustit niti jednu njegovu stvar?
Nema.

Izvadio je novčanik i krenuo platiti.

Pogledaj ovo, u pizdu materinu. Jutros san ima pesto kuna u novčaniku, sad iman samo dvista, a neman pojma di san i` potrošija.

Izvadio sam svog.

Evo i ja. Jutros san ima trideset, sad iman samo deset. Da popizdiš.

Počeo se smijati.

Ma ko ga jebe? Kad je beg bija cicija?
Jučer – odgovorio sam.

Počeli smo se smijati kao luđaci. Rulji oko nas ništa nije bilo bistro. Čudno im da se netko smije vikendom navečer u kafiću. Meni, opet, čudno što je njima to čudno. Tko je tu normalan? Ne znam, njih ima više.

Jeben ti mater – nastavio je. – Zato ja volin pit s tobon. Pričaš totalna sranja, pričaš totalno debilne stvari koje nikomu normalnomu ne bi pale na pamet. I znaš, pizdo, da su to sranja, ali te boli kurac.
Nisu sranja.
Evo vidiš. Opet. Dikod mi se učini da si glup ka kurac.
I meni. Amo ća.
Di ćemo?
Amo do videoteke. Ionako će sve zatvorit za dvi ure. Jebote, grad je u srid lita prazan u ponoć. Policijski sat usrid sezone. Pa zavarit ću. Jebote, jučer su klapu istirali iz kale jer je, ka, narušavala javni red i mir.
Ajde opet budi nenormalan. Kad si normalan, samo sereš po svemu. Jebiga, znan i ja da je to u kurcu, ali nije do mene.

Thompson nas je ispratio.

Daleko, daleko, iza devet sela,
daleko sam ja.

Pa koji kurac radiš tamo? – promrmljao sam.

* * *

Čuješ li me kako dozivam te, rode,
priko devet šuma i velike vode?

Treštalo je iz kafića nesuprot videoteke. Valjda. Ili mi se stvar samo primila za mozak. Ne znam, jebiga, znam samo da je čujem. Vrzmali smo se po videoteci. Izbor filmova i nije bio nešto. Ratni, akcijski, hrpa pornića i pokoja komedija. A onda sam je skužio. «Strah i prijezir u Las Vegasu». Opet Thompson. Ne ovaj, nego Hunter Thompson. Ali ipak Thompson. Imalo je nekog smisla. Valjda zbog trave. Došao sam do pulta. Mate se pojavio s «Behind Enemy Lines».

Pogledaj dobroga filma – rekao je. – Srbi u Bosni sore američki F18 i sad ovi pilot cili film biži od nji.

Pogledao je prema mojoj kazeti.

Šta ti je to?
O dva tipa šta se pucaju svim i svačim i kreću na putovanje u Las Vegas. I onda ih počnu pucat halucinacije pa im se svi ti ljudi oko njih čine ka zviri.
Moga san i mislit – zaključio je.

* * *

Sjeli smo u Matinog golfa. Gledao sam u omot. Podnaslov filma – Putovanje u srce američkog sna. Las Vegas. Hm, kako izgleda srce hrvatskog? Gdje je? Nemam pojma. Ali u džepu imam dovoljno dima i cijelu noć da skužim. Upalio sam radio.

Daleko, daleko, iza devet sela,
daleko sam ja.
Di su vuci, vile i hajduci,
tamo tebe čekam ja.

Ma odjebi! – promrmljao sam i ugasio ga.

* * *

Matini starci vikendom su bili na selu tako da je stan bio prazan. Iznad TV-a visio je hrvatski grb, grb bratove mu brigade i bratova slika s crnom trakom.

Šta gledaš? – pitao je.
Ništa, jebiga.

Doteturao je do vitrine, izvadio bocu konjaka i stavio je na stol. Počeo sam rolati. Pogledao je prema slici.

To starci neće da skinu. Mislin, jebiga, poginija je, šta `š sad?
A jebiga.
Ma ne jebe ti to mene puno. Mislin, ne jebe,... jebe, ali ono...
Kužin.

Otišao je do druge vitrine.

Meni su svi s kojima mogu pit i zajebavat se OK – otvorio je vitrinu – ali bi mi stari sasuja dva metka u čelo kad bi mi cura, amo reć, bila Srpkinja.

Okrenuo se držeći gan od starog. Počeo se smijati. Lagano histerično. «Ne boj se, prazan je», rekao je. Onda smo se obojica počeli smijati. Čvaknuo sam još jedan apaurin, popio čašu konjaka i zapalio. Gledao sam pištolj. Ovaj ga je vrtio po rukama, proučavao, repetirao na prazno. Igrao se kao malo dijete. Nešto se nije uklapalo. Ili pištolj ili Mate? Nisam se mogao odlučiti. Pustio sam film. Gledao sam ga već dva puta, jednom normalan, jednom napušen. Nikad još pod utjecajem Thompsona. Mate je trusio konjak i ništa mu u tom filmu nije bilo bistro.

THC mi je izvršavao desante na mozak. Kako izgleda srce hrvatskog sna? Gdje je? Ova dvojica putuju u Las Vegas. Kud bi mi mogli krenuti? Imao sam osjećaj da sam blizu rješenja, ali neki detalj je falio. Nešto što bi razjasnilo cijelu stvar. Povukao sam još dim. A onda se pojavio. Pištolj u ruci Doktora Gonza. To je to. Sve mi je postalo jasno. Naglo sam ustao i ugasio TV. Mate se presto igrati pištoljem.

Koji ti je sad kurac?!
Diži se, idemo!
Di, Isusa ti?
Idemo tražit Thompsona.
Jes ti poludija, koji ti je kurac?
Sve ću ti objasnit. Imaš li doma CD od Thompsona?
Iman.
Gledaj. Čovik koji je napisa knjigu po kojoj su snimili ovi film ti se zva Thompson i napisa je kako doć do srca američkog sna. Ovi naš Thompson ima stvar u kojoj piva kako u Hrvatskoj doć do tamo. Ova dva u filmu piju i drogiraju se ka i mi. Jedan je novinar, a drugi odvjetnik. Ja san novinar, a ti konobar, šta znači da kopčaš kako se stvari ovde događaju pa me kuliraš. Isti kurac ka odvjetnik. A sad uzmi CD i idemo.

Gledao me s čuđenjem.

Di, Isusa ti?
Ma uzmi jebeni CD i idemo!

Pogledao me, uzeo CD i samo rekao: «Jeba me bog ako san ja normalan!» Gledao sam u pištolj. O njemu je sve ovisilo. Stvari su se trebale poklopiti. Gledao sam Matu. Obuo je cipele i krenuo prema vratima. Onda zastao. Čekao sam. «Ajde, uzmi ga», govorio sam u sebi. Vratio se do vitrine, uzeo metke, uzeo gan, napunio ga i spremio u hlače. «Za svaki slučaj», rekao je. Nisam mogao vjerovati, počelo se odvijati. Stić ćemo tamo. Jebote, stvarno ćemo stić tamo! U samo srce hrvatskog sna.

* * *

Opet smo bili u golfu. Bilo je oko jedanaest i ceste su već bile poluprazne. Unatoč sredini ljeta i unatoč vikendu.

Di sad? – pitao je.
Do benzinske po pive, pa ćemo onda dalje.

Pustio sam CD. Thompson je počeo.

Čuješ li me kako dozivam te, rode,
priko devet šuma i velike vode?

Čujem, pizda ti materina – mrmljao sam.

Po prašnjavom putu ti uz rijeku kreni.
Kad zapiva sokol, sve si bliže meni.

Vratio se sa šest velikih Tuborga. Krenuli smo. Na put u srce hrvatskog sna.

Di ću sad?
Ovako, priđi priko mosta pa vozi uz riku.
Ma nemoj me jebat, znaš kakva je cesta tamo?!
Bit će da je užasna.
Makadam, Gospe ti.
Pa to je to, kako ne kužiš? Evo, slušaj!

Po prašnjavom putu ti uz rijeku kreni.
Kad zapiva sokol, sve si bliže meni.

Počeo se smijati. «Jeba me bog ako smo mi normalni!», mrmljao je. Nakon deset minuta, golf dizel je pičio 120 na sat po prašnjavom putu uz rijeku.
Pili smo Tuborge. Koncentrirao sam se na pjesmu, Mate na cestu. Išli smo prema tamo, prema samom srcu domovine, prema hrvatskom snu, 120 na sat.
Thompson je došao do refrena.

Daleko, daleko, iza devet sela,
daleko sam ja.
Di su vuci, vile i hajduci,
tamo tebe čekam ja.

Mate, tribamo brojit devet sela i doć negdi di ima vukova i hajduka. Znaš li di je to?
Ne znan za vukove i hajduke, ali prošli smo već tri sela.
Daj misli malo. Vukovi. Je li bilo vukova ovde?
Čekaj... Znan, čita san u Slobodnu nikidan da je nekomu čoviku zaklalo ovce. Bilo je prije vukova, ali su i` poubijali pa i` sad uvoze. A uvoze neke iz Sibira. To ludo nešto pa napada sve šta se kreće.
Zakon! A hajduka?
E, toga ti nema.
Ma mora bit, nemoj me zajebavat! Ajde misli!
Nema, Isusa ti. Koji hajduci, jesi popizdija? Znaš otkad toga nema.
Ma mora bit, pizda mu materina.

Muk. Mora biti nekakvih hajduka u blizini. Barem nešto slično. Mora se stvar poklopiti. Inače ništa od cijelog puta. Mislim, što ako ih nema? Je li cijela ova večer sranje? Mora biti hajduka. Onda se dosjetio.

Ima, jebote, ima! Mali jedan. Igra za juniore Hajduka. Prije je ovde igra.
Jesan ti reka da ima?! Piči tamo!!

Golf dizel je nastavio gutati cestu 120 na sat. Na putu prema hrvatskom snu. Prema Thompsonu koji nas tamo čeka. A što onda?, promislio sam. Kad nađeš to mjesto, kad dođeš do srca hrvatskog sna. Što onda? Što ako se razočaraš? Ako to nije ono što misliš da ćeš naći? Ne znam, ali zasad ionako ništa nema smisla. Ne može biti gore od ovih sranja što te okružuju. Mislim, možda i može, ali neke će mi se stvari valjda razbistriti. Nešto ću shvatiti. Ako ništa, barem ću moći reći da sam bio tamo. Da sam došao najbliže što sam mogao. Došli smo do raskršća. Golf je stao.

Di sad? – okrenuo se prema meni s pogledom djeteta koje očekuje od tebe da znaš odgovore na sva pitanja.
Ne gledaj mene. Pusti CD.

Pustili smo stvar još jednom i čekali.

Nemoj ići lijevo na križanju staze.

Evo ga! Slušaj dalje!

Tu ne ide nitko, svi se zvijeri paze.
Nego hajde desno do velike stijene,
gorske će te vile dovesti do mene.

Vozi desno!

Nastavio je voziti. Gledao je u cestu, nakon štoka, konjaka i pive. Nisam znao o čemu razmišlja. Da li brije samo na brzinu jer nikog nema na cesti, da li se pita je li poludio, možda misli na brata, na pištolj. Možda se i on nada da će tamo naći nešto. Nešto užasno bitno. Sumnjam, nije taj tip. Što ću ja naći tamo? Možda je taj san neka sasvim subjektivna stvar, jebiga. Nešto što nije hrvatsko, nego samo tvoje. Zašto bi se onda zvalo hrvatski san? Zašto se onda američki zove tako? Ne znam. Znam samo da što prije želim stići tamo. Želim to vidjeti! Nastavio je voziti kao luđak. Ulazili smo u šesto selo po redu. Totalni mrak. Samo se reklama lokalne birtije nazirala u daljini, a ispred nje par automobila i stoperka.

Jebote, evo vila! Stoj! – viknuo sam.
Šta je sad?
Ala šta si glup! Pa gorska vila. Kopčaš? Odvest ćeš je di ti kaže i kad dođemo tu, to je to. Sve se poklopilo, ne mogu virovat!
Zgodna je, jebote.
Ma jebe mi se. Samo je skupi.

Ušla je u auto.

Dobra večer, momci. Dokle idete?

Pogledali smo se.

Još tri sela – Mate se otrijezni kad skuži žensku.
Super. I ja. Sestra mi slavi rođendan tamo, a nisam mogla otić prije jer radin onde di ste me skupili.
I mi smo konobari – nasmijao joj se u retrovizor.

Bio sam oduševljen situacijom. Sve se poklopilo. Moramo doći do tog tuluma. To je to. Tamo će se nešto dogoditi. Nešto užasno bitno. Nešto ću vidjeti. Neki kurac od kojeg će mi sve postati jasno.

A vi? Šta ćete tamo?
Tamo nas čeka Thompson – odgovorio sam.

Mate me pogledao kao da me želi ubiti.

Molim?
Gledaj, srećo, slušamo onu stvar «Daleko, daleko iza devet sela» od Thompsona pa brojimo sela da vidimo di ćemo doć. To ti je, ono, središte hrvatskog sna.

Mate je popizdio.

Pa moje selo? – počela se smijati.
Da, a ti si gorska vila koja će nas dovest do tamo. Evo, slušaj.

Nego hajde desno do velike stijene,
gorske će te vile poslati do mene.

A Isusa ti, šta si lud! – rekla je i počela se smijati. – Nema frke, idete sa mnom na tulum? Oćete?
Jasna stvar. Kužiš, jednostavno nas moraš odvest tamo, inače nam je cili put bija za kurac. Ja tamo moram nešto nać, nešto vidit. Neman pojma koji je to kurac, ali znan da je tamo.
Ti stvarno nisi normalan. Lud si ka kupus – opet se smijala.

Okrenula se prema Mati. «Boga mi, i ti.» Ovaj se samo nasmijao.

Je li ti živiš tamo ili...
Nisan, živin doli u gradu, samo su mi starci otamo pa su dali sestri ključ za tulum.

Mate je nastavio pričati s njom. Gledao sam cestu. Još malo, još samo malo i tamo smo. Još samo jedno selo. Još pet minuta i tu smo. U samom srcu hrvatskog sna, u mjestu u kojem ću naći odgovore na sva pitanja, u mjestu koje cijeli život tražim, a bilo mi je pred nosom.

Više ništa nije postojalo. Ni gorska vila, ni Mate, ni golf. Samo cesta. I uzbuđenje. Uzbuđenje koje je ispunjavalo cijelu utrobu. Došlo mi je da povratim.

* * *

Evo nas u selu. Još samo da dođemo do kuće – rekla je gorska vila.

Usporili smo. Bili smo nadomak samom srcu hrvatskog sna. Uzbuđenje je raslo. Ili strah? Ili mučnina? Ne znam točno šta, znam da je nešto veliko raslo u meni dok smo se vozili sablasnim devetim selom. U potpunom mraku. Okruženi borovom šumom i planinom - velikom stijenom. Između kamenih kuća koje su izgledale kao da nitko već godinama ne živi tu. Izvadio sam mobitel da vidim koliko je sati. Bilo je oko ponoći. I nije bilo signala. Bili smo odsječeni od svake civilizacije, sami, prepušteni sebi i Matinom pištolju. U samom srcu hrvatskog sna. U mraku i potpunoj izolaciji. Onda opet, negdje u daljini:

Čuješ li me kako dozivam te, rode,
priko devet šuma i velike vode?

Postajalo je sve glasnije. Približavali smo se. Ugledao sam par automobila parkiranih ispred jedne od kuća i nešto što je trebalo biti lightshow na jednom od prozora.

Evo nas – rekla je gorska vila i izišla iz auta.

Puhao je ljetni povjetarac i mrsio joj kosu. Izgledala je stvarno kao vila. Mahala je rukom i govorila: «Idemo, gori su!» Jedva sam hodao. Sve oko mene bilo je nestvarno i ništa se nije micalo. Sve kao da je stajalo na mjestu i do mozga mi dolazilo poput slika. Poput fleševa iz nekog horora. I mučnina, pomiješana sa strahom. I uzbuđenjem. Raslo je. Nešto veliko je raslo u meni i čekalo pravi moment da iziđe vani. Penjali smo se na gornji kat kao u nekom Hitchckokovom filmu, u nekoj pripizdini, u nekom oronulom dvorcu s hrpom vrata, u potpunom mraku. Iza jednih je bio Thompson. Čuo sam ga.

Oj Zagoro, lijepa li si.
Slavonijo, ravna ti si.
Herceg Bosno, srce ponosno.

Dalmacijo, more moje.
Jedna duša, a nas dvoje.
Pozdrav Liko, Velebita diko.

I još hrpu glasova koji su se stapali u nekakav ogroman zvučni val koji će, imao sam osjećaj, potopiti cijeli ovaj hodnik i odnijeti nas tko zna gdje čim se vrata otvore. Uhvatila je kvaku. Čekao sam što će se dogoditi. Otvorila je vrata iza kojih se nalazilo samo srce hrvatskog sna. Mjesto koje sam tražio. Bilo je tu. Bilo je samo metar od mene. A onda - šok.
Zapljusnuo me smrad znoja i alkohola i uvukao mi se u svaku stanicu. Smrad se miješao s Thompsonovim glasom i znojnim tijelima petnaestak pijanih tipova koji su, goli do struka, skakali po sobi izvan svakog ritma i grlili se kad bi se dovoljno približili jedan drugom. U samom srcu hrvatskog sna.
Začuo sam Matin glas.

Bog te jeba, ni jedne ženske.

Onda sam vidio gorsku vilu kako trči do jednog od tipova i ljubi ga. Onda opet čuo Matu kako kaže: «E, stvarno ga jebi» i vidio ga kako odlazi do stola s pićem. Ostao sam na vratima. Ono što je cijelo vrijeme raslo u meni doseglo je svoj vrhunac. Mučnina. Razočarenje. Strah. Ne znam što je sve tu bilo, ali miješalo se sa zvukom i slikom u koktel koji je tjerao na povraćanje. Bauljao sam mračnim hodnicima i tražio vrata. Vrata prema vani. Prema nekom mirnom, prozračnom mjestu na kojem ću se moći u miru isprazniti. Dovoljno udaljenom od srca hrvatskog sna, mjesta koje je tjeralo na povraćanje.

Uspio sam izići. Sjeo sam na nekakav zid i čekao. Čekao da počne izlaziti iz mene. Sve. Sve što se cijelim ovim putovanjem kupilo unutra i doseglo vrhunac u momentu prosvjetljenja. Thompsonovi stihovi ponovno su se počeli odbijati mozgom. Ali, nakon otkrića, dobili su sasvim novo značenje, a one stvari koje se nisu urlale nego se skrivale negdje izvan refrena narasle su u mom, THC-om obogaćenom, mozgu i cijela priča dobila je sasvim novi smisao. Zašto Ivanu tepa «Moj Ivane, pobratime mio!»? Zašto pjeva «Nisu cure što su bile.»? Zašto pjeva «Pukni puško poludit ću, nemam drage, ostarit ću!» Zašto želi da se «sjete na ponosne dane, kada jedan uz drugoga stane»? Zašto doziva prijatelja iza devet sela gdje će ih «budit sunce velikoga sjaja»? Zašto koristi pozadinu od Abbe? Zašto se ovi polugoli tipovi unutra grle? Zašto nema žena na tulumu?

U srcu hrvatskog sna odvijala se orgija latentnih pedera. Počeo sam povraćati.

III.

Kad sam se probudio, sve oko mene bilo je bijelo. Bijela školjka, bijele pločice, bijela kada. Bio sam mokar od glave do struka. Zadnje čega sam se sjećao bio je nekakav ženski glas i predivno lice s velikim očima. Pogledao sam koliko je sati. Ležao sam ovdje skoro sat vremena. Izišao sam na hodnik. Iza jednih vrata, Thompson nije odustajao. Sve mi se pomalo vraćalo. Cijelo putovanje. Tulum. «Jebote, stvarno nisam normalan», pomislio sam. Matu sam našao iza onih vrata. Sjedio je na prozoru i trusio votku iz boce. Nije se micao, samo je promatrao cijelu situaciju. «Dobro mu je», pomislio sam, «ima dovoljno cuge i muzičku pozadinu koja mu odgovara.» Glava me užasno bolila i vrtilo mi se. Triježnjenje je zajebana stvar. Pogotovo triježnjenje riganjem. Izišao sam vani da dođem sebi.

Na onom istom zidiću sjedila je cura koju smo pokupili putem i pričala s još jednom. Predivnog lica i velikih očiju. Ona me, valjda, odvukla do zahoda.

Jesi naša Thompsona? – pitala je stoperka i nasmijala se.
Moš mislit – sjeo sam do njih.
Ovo mi je sestra. Upoznajte se. Ispričala san joj kako ste došli do ovde. Umirala je od smija.

Zvala se Vesna.

Jesi me ti možda odvela do zahoda?
Aha. – gledala me onim velikim očima kao da očekuje nešto od mene.
Sori, jebiga, pretjera san malo.
Ma nije bed.
Jesan napravija još kakvo sranje?
Nisi, samo si priča neke stvari koje nisam baš kužila i popizdija na mene kad sam ti rekla da je ovo moj rođendan.
A šta sam to priča?

Stoperka se izgubila. Sjela je s tipom u auto i otišla.

Pa, priča si o nekakvom hrvatskom snu, spominja neke pedere i napa me da kakvi je to tulum ženske od osamnest godina na kojem su samo tipovi i govorija da niko ovde nije normalan i da je ovde sve u kurcu. Uglavnom, to.
E, stvarno sori. Mislin, ne znan koliko ima smisla da ti se izvinjavan, ali, ono, bila si OK prema meni, a ne znaš me. Osjećan se ko govno.
I tako mislin da si dobro sve to reka.

Ovo nisam očekivao. Pogledao sam je. Oči su i dalje imale onaj pogled s upitnikom.

Dobro onda, jebiga, di su žene?

Nasmijala se.

Bilo ih je nešto malo, ali su otišle. Ovo mi je od momka ekipa, s njima se ionako najčešće družin. Neman baš ženskih prijateljica.
Čudno.
Ma ovde ti je sve čudno. Nego, ne znan te. Odakle si?
Tu, iz jednog sela blizu grada, ali već pet godina živim u Zagrebu.
Blago ti se.
Kako to misliš?
Ma duga priča. Nego... – i dalje me gledala s upitnikom.
Reci.

Napravila je malo dužu stanku, zagledala se u pod pa vratila pogled na mene.

Jesi se stvarno pokuša ubit na svoj osamnesti rođendan?

Ne opet. Opet sam pričao sranja. To radim uvijek kad pretjeram. Ni dalje nije skidala pogled. Ni upitnik.

Da, jebiga.
I zašto nisi?
A zašto to tebe zanima?
Reć ću ti, ako mi kažeš zašto nisi.
Pa, kad san pribacija noge priko ograde nadvožnjaka, došla mi je u glavu slika stare kako mi mlađoj sestri objašnjava da se nikad više neću vratit.

Izgledala je začuđeno. Ili oduševljeno? Nisam mogao baš razabrati.

Zašto te to zanima?
Zato šta san i ja to probala prije par godina i odustala, manje-više, iz istog razloga.

Gledao sam je i želio joj postaviti milijun i jedno pitanje. Za početak, što radi na ovom mjestu. A onda se s parkirališta pred kućom čuo pucanj, pa drugi, pa treći. «Sranje!», viknuo sam. Zaboravio sam na Matin gan. Okrenuo sam se prema njoj. Nije djelovala previše uplašeno.

Slušaj, ovo mi je frend. Ja ću to sredit. Pamti broj pa me nazovi.
Molim?
Broj mobitela! Pamti! – viknuo sam.

Izdiktirao sam joj broj na brzinu i potrčao prema parkiralištu. Nekoliko svjetala se upalilo na okolnim kućama, a svi s tuluma su se skupili u dvorištu. Dotrčao sam do Mate.

Moj Ivane, pobratime mio,
jesi l` skoro na Kupresu bio?
Je l` Kupreško polje uzorano,
je l` na njemu žito posijano?

Treštalo je iz golfa. Mate je sjedio unutra i ciljao neko stablo.

Mate, koji ti je kurac? – viknuo sam.

Naglo je otvorio vrata i izletio vani. Uperio mi je pištolj u čelo. «Sranje!», pomislio sam.

Šta koji mi je kurac!? Ti mene pitaš koji mi je kurac?! Pa pogledaj na što ovo liči, bog te jeba! Skuži di živin, pička mu materina! Subota navečer je, jebemu Isusa, a ja san u nekom jebenom selu u pički materinoj. Pa je li mi brat za ovo poginija?!
Dobro, jebiga, nisan ja kriv šta je sve u kurcu?
Umukni! Ubit ću te! Sve ću vas poubijat, majku van jeben! Sve!

Okrenuo je pištolj prema ekipi s tuluma. Ovi su se razbježali. Vidio sam Vesnu kako čuči kraj nekog tipa iza jednog stojadina. Opet se okrenuo prema meni.

A tebi je sve to smišno, govno nadrogirano! Jesan ti i ja smišan, a?
Nisi, jebote, pa prijatelj si mi.

Trudio sam se ostati miran, gledajući gan s krive strane.

Ja tebi? Ma boli tebe kurac za mene! Za misec dana ćeš ić ća, drkat kurac gori po Zagrebu, a ja ću ostat ovde, usrid ovoga sranja. A je li znaš kako zima ovde izgleda? Nemaš pojma! Jebena komunjaro zagrebačka! Novinari, komunjare. Svi ste vi stoka!
Jesmo, jebiga, ali ja san ti frend. Volin te, pička mu materina, a ti me oćeš ubit.
Ne seri! Nemoj meni tu priču prodavat! Ubit ću te ka zeca, oću majke mi!

Stavio mi je cijev na čelo i gledao me pogledom luđaka. Usrao sam se kao nikad u životu.

Znaš, prije pet minuti san tu nekoj ženskoj priča kako si mi jedan od bolji prijatelja, a znan te samo sedan dana – rekao sam.

Glas mi se tresao. Cijeli sam se tresao. Opet mi je došlo da povratim, ali više nisam imao šta. Samo mi se neka kiselina skupljala u grlu.

Lažeš, pizdo! Lažeš!
Vesna! – zaurlao sam. – O čemu san ti priča maloprije?

Došetala je do nas. Gledala ga je ravno u oči.

Reka mi je da ima miljun prijatelja, ali da se niti jedan ne bi s njin vozija do iza devet sela tražit Thompsona. Da bi mu svi rekli da je lud, a ti si, eto, bez prigovora iša.

Spustio je pištolj. Bio je zbunjen. Ja sam nastavio.

Oćemo pivat?

Šutio je. Nakon Vesnine rečenice, izgubio je onaj pogled. Trebalo ga je natjerati da ispuca sve metke. Da se vrati u normalu. Da se rasplače. Što je najžalosnije, on mi je pričao kako je to radio tipu kad mu je s ganom ušetao u kafić. Bio sam koncetriran na sve detalje kao da sam na spidu.

Oćemo «Čavoglave»?

Gledao me. Još uvijek je držao pištolj. Zbunjen. Počeo sam.

U Zagori, na izvoru rijeke Čikole!

Ajde sad ti!

«Stala braća da obrane naše domove!», zaurlao je.

Pucaj, Mate!

Sprašio je još tri u zrak. Ostala su još tri. Gledao me. «Jeben ti mater ludu!», rekao je, zagrlio me i počeo plakati. Jedva je stajao na nogama.

Oprosti, stari, ali pun mi je kurac! – plakao je kao malo dijete.
Daj, ne budi pičkica! Neš plakat ovde isprid ovi debila. Amo zapivat još jedan put. Čoviće, ima da probudimo cilo jebeno selo! – trebalo ga je natjerati da ispuca i preostala tri.

Nasmijao se. «Jebat ćemo in majku svima!», zaurlao je.

Ja sam opet počeo.

Čujte srpski dobrovoljci,
bando četnici!

Zagrlio me. «Stići će vas naša ruka i u Srbiji!» Ispucao je zadnje metke. Odgurnuo sam ga i svom ga snagom probio šakom u glavu. Pao je. Rulja okolo je samo gledala. Nitko se nije miješao. Šutili su. Okrenuo sam se prema Vesni. Stajala je na istom mjestu. «Hvala», rekao sam. Nije reagirala. Ugurao sam ga na zadnji sic, upalio golfa i krenuo. Što dalje od srca hrvatskog sna.

Bilo je oko četiri ujutro kad sam mu parkirao ispred stana. Uzeo sam mu ključeve i pištolj i ostavio ga da spava u autu. Bauljao sam mu po stanu. Nisam imao snage ni da se otuširam. Samo sam legao na kauč i zaspao.

IV.

Probudilo me lupanje. Mate je urlao s druge strane vrata. Cijeli stan mi se vrtio. Pištolj na stoliću, TV, boca konjaka, slika iznad TV-a. Vraćala mi se cijela predhodna večer. Onaj luđak me htio ubiti. Otvorio sam.

Koji je tebi kurac? – počeo je.
Meni? Ti mene pitaš koji mi je kurac?! Pa zamalo si me ubija sinoć, majmune! Još najbolje da ću te nakon toga pustit u istu prostoriju.

Pogledao je prema stoliću. Vidio gan i zašutio.

Radimo za dvi ure. Spremi se – rekao je.
Čekaj malo. I to je sve šta imaš reć? Pa ti si totalni luđak, jebote!
Ja luđak? A ko je tražija Thompsona?
Dobro, jebote, ali nisan puca okolo!
Jebiga, puka san. Jesi živ? Jesi. Ako ćeš zvat muriju, telefon ti je tamo.
Ma goni se u pičku materinu! – rekao sam i krenuo se tuširati.

Čekao sam skoro sat vremena dok se sredio. Sve na njemu moralo je biti precizno namješteno kao da konobari u Švicarskoj. Uredno ispeglana košulja, cipele očišćene tri puta, na kosi šaka gela, a lice glatko tako da ruka ne zapinje ni u jednom smjeru. Na kraju bi izgledao kao da se ide primati u pionire. Ili primiti prvu pričest.

* * *

Sve smo mogli, sve smo smjeli.
I pili smo što smo htjeli.
Ej, prijatelji, kako ste mi danas?

Sviralo je u kafiću u kojem smo prije svake popodnevne smjene odrađivali zadnju fazu triježnjenja.

Daj, Mare, boga ti, promini muziku – rekao sam konobarici prije nego smo sjeli.
Šta ćete? – pitala je.
Daj one dvi za buđenje.

Ugasila je CD i upalila radio. Otamo se javio Zečić.

I kad zbrojimo što nam život da,
ostanemo uvijek lišo bez punta.

«Nije ni čudo što ovdje svi pucaju», promislio sam.

Šutili smo. Gledao sam Maru kako nam kuha kave. U duplu kavu stavljala je tri šećera, hrpu šlaga, a onda kroz šlag nalijevala konjak. To je vraćalo u život bolje od spida.

Šta je to bilo sinoć? – pitao je.
A ništa, jebiga, drža si mi pištol na čelu. Usra san se ka nikad.
Sori, jebiga. Uvik puknen kad pijen sam. Samo obično neman pištol kraj sebe. Jebote, moga san te ubit.
Ma sereš.
I šta je onda bilo? Ja se kurca ne sićan.
Sra si mi da san komunjara, da ćeš me ubit i to. Spasila me neka ženska šta te uvjeravala da san joj priča da si mi najbolji frend. Onda san te nekako natira da pivaš sa mnom «Čavoglave» i ispucaš metke u zrak.

Počeo se smijati.

I ti si piva «Čavoglave»?
Drža si mi pištolj na čelu, jebote.
A jesi pičkica.
Ma goni se u kurac. Zato san te probija šakon kad si ispuca sve metke. Nemoj se ljutit.
Pička ti materina, zato me vilica boli cilo vrime!

Ispratio nas je Magazin.

Minus i plus, ko Amer i Rus,
u mom svijetu ti si korov, a ja hibiskus.

Ej, ti si novinar, koji je kurac ovo hibiskus? – pitao je dok smo izlazili.
Neman pojma, neka biljka.

* * *

Popodnevna smjena traje od dva popodne do jedan ujutro. A zapravo traje od sedam navečer do jedanaest i po jer su do sedam turisti na plažama, a onda na večeru nahrupe svi odjednom. Tako da do sedam sjediš ispred restorana i gledaš more gdje se tebi diže. Ne toliko na more koliko na sve one uvozne obnažene dijelove tijela koji paradiraju plažom i okolicom. A Oliver uživa negdje

na osami blizu mora
gdje se sunce zemlji smije.

I sluša nekog galeba kako kliče da mu je lipo.

Čitam novine i trusim jedan od koktela koje sam u momentima dosade patentirao sasvim slučajno. Vincenta Vegu, recimo, kojeg je jedan frend patentirao u tarantinovskom zanosu na jednom tulumu dok se vrtila ona stvar na koju Travolta i Uma plešu, a u čašu ulijevao sve što mu je bilo pri ruci – rum, votku, kivi, koko, bitter, pipi i đus. Mate obično ne dijeli to oduševljenje nego briše pepeljare, beštek, broji čačkalice u onim metalnim sranjima što se stavljaju na stol. Provjerava količinu soli i papra u svakoj od posudica, onda ulje i ocat. Onda oko šest ulazi u zahod i ne izlazi nekih pola sata. Sve dok se ne uvjeri da mu svaka dlaka na glavi stoji upravo na mjestu na kojem Nijemac sa ženom i troje klinaca koji će za dva sata doći na večeri želi da stoji. Kako bi taj Nijemac reagirao kad bi znao da je konobar koji mu se tako uljudno smješka, večer prije, zamalo upucao onog drugog koji stoji za šankom i toči mu Kaltemberg? Nije imalo smisla razmišljati o tome.

Zazvonio mi je mobitel. Nepoznat broj. Nepoznat ženski glas.

Vesna je.

Zapamtila je broj. I nazvala. Nakon cijelog onog sranja sinoć i izraza njenog lica kad smo odlazili, to mi se činilo malo vjerojatnim.

Nisan mislija da ćeš zapantit broj. Ni da ćeš nazvat, da buden iskren.
Cili dan se mislin da li da nazoven. I, evo...
Reci.
Di si?
Radin.
Do kad?
Triba bi do jedan, ali moga bi izletit i ranije ako oćeš da se nađemo.

Muk.

Može. Čekan te na rici, kraj oni brodova.
Može negdi bliže?
Ne može.
Zašto?
Objasnit ću ti kad se vidimo. Čekan te tamo.
Dobro, jebiga, vidimo se.

Bilo je oko šest i po kad je Mate sjeo za stol da odradi zadnju fazu pripreme za najezdu gladnih turista. Donio je dvije bitter-travarice i zagledao se prema plaži. Nazivao je to psihičkom pripremom.

Mate, mogu li izgibat ranije večeras?
Zašto?
Triban se nać s jednon ženskon.
Ideš jebat, a? Znaš da za to nema frke. Je li ti triba auto?
Ne triba. Ne iden jebat, iden se samo vidit s njon.
Je, povirovat ću ti. Koja ti je to?
Ona s tuluma.
Bog te jeba, ti stvarno nisi normalan.
Zašto, u pizdu materinu?
Jebote, ti stvarno nikad nećeš skužit.

Ustao je, uzeo jelovnike i otišao do prvih gladnih gostiju.

Raditi za šankom usred sezone možeš samo lagano pijan. U sedam staneš iza šanka i do jedanaest nema mirovanja. Osjećaš se kao DJ, samo što ne miksaš mjuzu nego pića. Transiraš uz muziku, bez obzira koja ona bila i koncentriraš se samo na Matine narudžbe. Četiri sata ti mozak ne procesira ništa osim velikih i malih Kaltemberga, kole, fante, đusa, mineralne, stocka, konjaka, travarice, prirodnih sokova i svega ostalog što te okružuje. Kada nakon toga sjedneš u neki drugi kafić i kad te konobar pita «Šta ćeš?», osjetiš se skroz zbunjeno. Nemaš pojma što bi naručio, sve to što vidiš iza njega ti se nekako gadi. Ali ipak ti val ugode prošeta tijelom kad naručiš i vidiš tog konobara kako ti to donosi jer, eto, nisi na njegovom mjestu. Slična stvar mi se događala i s tekstovima.

Bilo je oko ponoć kad sam oprao zadnje čaše. Vani je sjedilo još nekoliko pijanih Čeha sa ženama i klincima i ozbiljno razmišljalo o tome da li da odu ili naruče šestu turu velikih piva. Mate je brojao lovu, a onda mi dao pedeset kuna.

Evo ti, plati malon piće.
Šta je to?
Manča. Inače je ne dilin sa šankerin, ali šta ću od tebe – valjda se vadio za ono sinoć.
Pedeset kuna? Koliko je onda tebi ostalo, pizdo?
E, to nikad nećeš znat. A ti me opet zajebaji kad buden brojija čačkalice. Da ti radiš s njima, jeba mi pas mater kad bi ti ostavili kune. Nu te na što ličiš, nisi se obrija ima pet dana. I daj, boga ti, neka ti neko ispegla tu pregaču.
Ja san šanker, odjebi.
Ae nazovi kad svršiš – uvalio je smajl velikog jebača - pa ćemo do benze na pivu.

V.

Sjedila je na obali rijeke i... Nije plakala, pušila je duvan.

Je li me dugo čekaš?
Dva duvana – nasmijala se.

Sjeo sam do nje. Ništa se nije čulo. Samo rijeka i šum grada u daljini.

Zašto ovde?
Pa pogledaj kako je super. Nigdi nikoga. Samo kajići, rika, more u daljini, a grad samo čuješ.

Pogledao sam je. Gledala je u pod.

Zašto imam filing da nije samo to?

Podigla je glavu.

Je li ti imaš pojma kako je biti žensko ovde? – rekla je to skoro ljutito.
Dobro, jebiga, u čemu je problem?

Zagledala se u nigdje.

Četri godine sam u vezi i zaručena. I ako me iko vidi sad s tobom, sutra ću bit glavna kurva u cilon gradu.

Ovo je bila šaka u samo središte mozga.

Ali tek ti je osamnest, jebote! Uostalom, samo pričamo.
Znam, ali ajde ti to njima objasni.
Dobro, a taj tvoj tip?
Kad bi zna di san, nacrta bi se ovde za pet minuti i ubija boga u tebi.
A u pičku materinu. Oćeš reć da san samo zato šta san doša ovde upa u sranje?
Pa e, zato me cili dan bilo stra nazvat.

Nisam to shvaćao ozbiljno. Mislio sam da pretjeruje.

Ništa novo. Ionako redovno upadam u sranja, prešlo mi u naviku više. – nasmijao sam se. - A jebiga, onda ćemo se trudit da nas niko ne vidi. A ako me i napadne, jebiga. Mislin, sinoć me onaj luđak zamalo ubija, ne može bit gore od toga.

Opet me pogledala onim velikim očima. I opet su izgledale kao da očekuje nešto od mene.

Je li voliš Gibonnija?
Ej, pričaš s bivšim pankerom. Ne volim baš domaću mjuzu. Jebote, prvi roker nam je bija Kićo Slabinac. Šta više reć o tome?

Smijala se. Početna napetost je nestala. To je bilo OK.

Ja san bila reperica prije par godina. Tila san pirsat jezik, ali mi nisu dali. Rekli mi da san luđakinja – još jedno iznenađenje.
Ma zajebavaš me.
Ozbiljno. Iman doma još cilu garderobu. Po ormara mi zauzimaju široke gaće i majice.
I, koliko vas je bilo u gradu?
Nas tri frendice. One su otišle studirat.
Bolje ste od nas. Nas je bilo samo dvoje.
Ti i ko još?
Beka, znaš njega?
Čekaj. Ti si bija oni tip šta je nosija crni mantil? Cilo vrime ste zujali po gradu i visili gori na onoj ruševini.
Aha.
Jebote, bili ste mi totalne face, ali, ono..., nikad ne bi sila s vama. Čoviče, znaš šta se sve o vama pričalo po gradu. O Beki se još uvik priča.
Znaš da me briga. A nije ni njega. Vidija san ga jučer. Još uvik nosi istu jaketu s Cheom na leđima i s iston flekon od juve naprid.

Smijala se.

Znaš... Ima par godina da mi nije bilo ovako super pričat s nekim – rekla je.

Nisam znao što da joj na to kažem. Potpuno me zbunila. Zavrnuo sam spiku.

Dobro, jebiga, a kako si se nakačila na tog tipa? Iman filing da si baš ne pašete.
Imala san četrnest, bili smo oboje sjebani na neku šemu. Ma duga priča. Praktički smo odgojili jedno drugo. Kasnije se zaručili i... Ovde moraš imat nekoga. Ne mogu sama sa svim ovim luđacima, a on bi ubija svakog ko mi se približi. Zato me ostavljaju na miru.
Zajebano.
Tako to ide. A izlaza baš i nema.
Kako misliš nema?
A šta da napravin?
Ajde studirat negdi, odjebi sve ovo.
Lako je to reć. Ali znaš koliko bi se sranja onda dogodilo. Em starci, em on. I onda još ispadneš kurva jer raskineš zaruke, a on već isplanira cili život. Ubija bi se kad bi ga ostavila, iman osjećaj. Uostalom, cili život živin ovde di me svi znaju. Izgubila bi se u većem gradu.
Pričaš pizdarije. Za deset dana bi našla nekog s kim se kužiš.
A koga to?
Pa mene, recimo, kad bi došla u Zagreb.

Opet onaj pogled.

I ti bi stvarno ima živaca visit okolo s balavicom koja upoznaje grad?
Pa malo za promjenu.
Ma OK je to, ali sve mi to liči na san. Ono, nemoguće.

Umukli smo. Osjećao sam se dobro. Bez trave, bez apaurina, bez bombona.

Skoro će jedan. Moram ić. – rekla je.
Zašto?
Starci me ne puštaju duže.
Šta, boje se da se ne počneš družit s narkomanima?

Nasmijala se.

Jesan balavica, ali nisan glupa. Ne moš normalan tražit Thompsona.
Jebiga. I?
Smišno mi je bilo sve ono, ali draži si mi normalan.
Trudim se.
Ae budi normalan barem dok si sa mnom, molin te.

Ovo još nitko nije tražio od mene. Nitko tko je kužio.

Dobro – ovaj odgovor je iznenadio i mene.
Mislin, još ćemo se vidit? – nastavila je.
A kurva, narkomani, ovo-ono?
Ma ko ih jebe. Nazvat ću te sutra.
OK.

Otpratio sam je do zgrade. Arhitekt se furao na Dioklecijana tako da je zgrada imala oblik rimske palače. S dvorištem u sredini koje je služilo kao odlagalište sitnog smeća koje je dolijetalo s prozora.

Ono ti je moj prozor – uprla je prstom u prozor koji je bio na vrhu jedne od «kula».
Princeza zatvorena na vrhu kule.
Ti si prvi koji je to skužija. Mozak ti stvarno čudno radi. Šta je sve prošlo kroz njega, nije ni čudo.

Smijao sam se. Krenula je prema vratima.

Vesna! – viknuo sam.
Molim?
Šta je Gibonni radija u ciloj ovoj priči?
A to... Ma ne volin ga ni ja baš, ali ima ovu stvar Mirakul na zadnjem CD-u. Sitila san se teksta dok smo pričali. Cilo vrime se vrti po radiju. Poslušaj je.
OK.

Onda je zastala.

I... Zamisli da je piva ženska.

Nasmijala se, pogledala me opet onim pogledom i nestala. Zapalio sam cigaru i ostao tu još neko vrijeme. Imao sam osjećaj da se u njenoj glavi cijelo vrijeme tuku Thompson i Saša iz TBF-a, a Saša je bio na izmaku snaga. To nije bilo dobro. Jer, znam Sašu. Skroz OK tip. Trebalo mu je nekako pomoći.
Trznuo me mobitel. Poruka. Njena. «Jedva cekam da se vidimo sutra», pisalo je. «I ja», odgovorio sam.

Nazvao sam Matu.

A bog te jeba, koliko ti triba. Ja to u deset minuti – rekao je umjesto «Molim».
Ajde ne seri. Di si?
Evo, peren aparat. Gotov san za minut. Di si ti?
Čekan te na benzi.
OK.
I slušaj, ae uzmi oni novi CD od Gibonnija iz kafića.
Šta je, nećemo valjda sad i njega tražit?
Ne jebi zid, samo ga donesi.

Sjeo sam na klupicu iza benze, izvadio iz novčanika dimirizluzasvakislučaj i srolao. Pojavio se nakon pet minuta. Kupili smo Tuborge i krenuli.

Di ćemo?
Neman pojma. Sve je zatvoreno.
Jebeš ovakvi turizam.

Vozili smo se po gradu sa samo jednim ciljem - popiti Tuborge. Zapalio sam.

A Gospe ti, šta smrdi. Otvori prozor, jebi boga i tebi i travurini – Mate nije duvao.
Oš dim? – pitao sam.
Reka san ti sto puta da odjebeš od mene sa tin.

Pustio sam Gibonnija.

Divno je
kad žena ima petlju
da te uzme sebi
onda kad si sam.

Prebacio sam je u ženski rod. «Zabrijala je», pomislio sam.

Divno je
ćutit snagu njenu
koja vadi te
iz tvoga blata van.

Onda sam se sjetio lica. I velikih očiju. I rečenice «Ae budi normalan barem dok si sa mnom, molin te». Onda mi se vilica stegla, zjenice raširile, a iz želuca nešto krenulo prema van i stalo u grlu. Klasičan bombonski fleš. A nisam uzeo bombon skoro dvadeset dana i nije se čula elektronika u blizini. To je moglo značiti samo jedno. A to mi nije trebalo. Ne ovdje i ne sad. A onda je proradio THC i stvari su se opet počele poklapati. U središtu hrvatskog sna pronašao sam princezu zatvorenu u kuli koja čeka da je na nekom oltaru žrtvuju nekom poganskom bogu čiji štovatelji organiziraju thompsonovsko-alkoholno-gay orgije njemu u čast. I već lagano gubi nadu da će se princ na bijelom konju, koji bi je trebao izbaviti iz cijelog tog sranja, nekako pojaviti. A ja sam bio taj princ na bijelom... konju koji je, kako to inače u bajkama ide, naletio sasvim slučajno, u potrazi za nekakvim svetim gralom kojeg naziva hrvatskim snom. I čuo poziv u pomoć dame u nevolji, a u pozadini «Ae budi normalan barem dok si sa mnom, molin te». Možda sam baš nju trebao naći. Ipak je taj san, izgleda, sasvim subjektivna stvar. Morao sam je spasiti.

Vidio sam sebe kako se verem do njenog prozora na kuli dok cijelo kraljevstvo i njen pas čuvar, kojem su je namijenili kao žrtvu, spava. A dolje me čekao ne jedan nego osamdeset i šest vjernih konja skrivenih u motoru BMW-a GS1150, polukrosera za duga putovanja i sve vrste terena. Onda bi sjeli na BMW-a, princeza i ja, i nastavili potragu za hrvatskim snom dok ga ne bi našli na nekom mjestu u kojem bi naoružani luđaci koji okidaju nakon dovoljno alkohola postojali samo u muzejima. U kojem bi postojao porez na glupost za sve one koji pročitaju manje od pet knjiga godišnje. U kojem bi se nasilje nad ženama kažnjavalo smrtnom kaznom (osim ako bi se dokazalo da je ona uživala pritom). U kojem bi bomboni bili ono što djeca jedu, a kraljevi bi imali pirsinge u jeziku i ne bi se puno razlikovali od svojih luda.

Prvi put sam zaspao u golfu.

IV.

Dan poslije bio je sasvim običan. Osim što su mi zjanice cijelo vrijeme bile raširene, a vilica stegnuta i što se svaka jebena stvar nalazila baš na mjestu na kojem se trebala nalaziti. Zadnji put sam se ovako osjećao kad sam u osam ujutro, nakon tri keksa, zujao s «bivšom» po Jarunu. Prestalo je kad smo popili po apaurin. Mate me cijelo vrijeme gledao i svako malo pitao «Koji ti je kurac s očima?», a s radija me zajebavala Severina.

Ti si bio moj princ, ja sam bila dama.

Pa Dražen Zečić.

Ima li nade za nas.

I, naravno, Gibonni u ženskom rodu.

Divno je
kad žena ima petlju
da te uzme sebi
onda kad si sam.

Do te mjere da sam se zaželio Thompsona. Njemu taj žanr jednostavno ne ide.

Bilo je oko devet navečer i ko kreten sam gledao u mobitel i čekao.

Čekaj malo, jes ti debil? – uletio je Mate.
Šta je?
Šta san ti naručija?
Dva velika, kolu, dvi fante i gusti.
A šta je na tacni?

Pogledao sam tacnu. Tri kole, dva gusta, malo pivo i fanta.

Daj, nemoj me jebat! – sad je već bio ljut. – Koji ti je kurac cili dan?
Ma ništa.
Jebote, ispalit ću s tobon. Ae popravljaj ovo i nemoj ništa prolivat nego stavi ispod pa ćeš to uvalit posli.
Sori, malo san zbunjen.
Kurac malo.

Mobitel je zazvonio. Napokon. Javio sam se. Plakala je.

Biži! Makni se ća od tu!
Vesna, smiri se, šta ti je?
Ide prema tebi, makni se ća, zaključaj se u zahod! Bilo šta napravi, samo se makni ća!
Ma ko ide?
Momak mi. Vidija nas je jedan njegov frend sinoć. Uletija je ovde, plesnija me i krenija prema tebi. Biži!
Ma ko mu jebe mater, nek dođe! Ubit ću ga, pička mu materina!
Nemoj sad i ti, molin te. Molin te ka boga, makni se otamo! Ne tribaju mi sranja! Ja ostajen ovde, ti ideš ća. Imat ću samo sranja! Molin te, makni se! Molin te! Ako ti je imalo stalo do mene, makni se ća!

Prekinula je. Mate se vratio. Skidao sam pregaču.

Šta je?!
Ne pitaj ništa. Sranje! Ogromno sranje! Moran bižat!
Jeben te luda! – samo je rekao - trči!

Izletio sam vani. Bašta je bila skoro puna gostiju. Optrčao sam slalom između stolova i uletio u obližnju ulicu. Grad je imao dvije velike i desetak malih ulica. Tipu je trebalo cirka četrdeset sekundi da dođe do kafića, što je značilo da je već tamo. Uletio sam u portun jedne od zgrada, popeo se između katova, uhvatio se rukama za ogradu i čekao za slučaj da se pojavi odozdo. Kao, spucat ću ga nogama u glavu pa dalje što bude. Čekao sam. Petnaestak minuta. Na stepenicama između katova. Bez mobitela, bez novčanika, bez dimairizlezasvakislučaj i BEZ ITI JEDNE JEBENE CIGARETE! Jedina stvar na koju sam mislio bila je njegova glava kako se pojavljuje odozdo i moj džon na njegovim ustima. Želio sam ga izmasakrirati. Želio sam Matin gan u rukama. Želio sam ubiti tipa i popišat mu se na leš. Nije se pojavio.

* * *

Kad me vidio kako ulazim u kafić, Mate se počeo smijati kao luđak.

Vidiš šta se desi kad upireš di ne triba.
Koji je sad tebi kurac? Tip me zamalo ubije, a tebi to smišno.
Normalno da će mi bit smišno. Triba si ga vidit kad je uletija. Jebote, nije zna di je. Samo je pita «Di je on?», prigleda zahode i izletija vanka. Totalno je bija raspižđen.
Jeba mater, ubit ću ga ako ga vidin. Skuži budale, jebote.
Ajde ne seri. I ako ga uspiješ istuć, a nećeš, vratit će se s nji još dvadeset i neće te mater pripoznat posli. Nego, zajebi cilu stvar i očisti aparat.

Čistio sam taj aparat kao da mi je to najvažnija stvar u životu. Pazio na svaki detalj. Onda još šank, pa čaše. Na kraju sam počeo brisati i prašinu. Postalo mi je bistro zašto je Mate takva picajzla. Čovjek je bio nadrkan cijelo vrijeme. Posao ga je smirivao. Smirio sam se nakon nekih pola sata. Nakon što je cijeli šank bio čist, sve čaše oprane i sva prašina pobrisana.

Jebeš mi mater kad sutra neću naručit nekoga bralu da te dođe mlatit. Radiš ka blesav.
Ajde u kurac, glupane.
Di ćemo?
U kurac. Šta pitaš kad moš jedino do benze. Ali neću ić negdi. Iden doma. Pun mi kurac više, iden leć.

* * *

Hotel u kojem sam živio imao je tri ogromna kata i potkrovlje, a s balkona se vidio cijeli grad i okolica. I bio je cijeli moj. Jedini zajeb bio je u tome što nije bio sređen iznutra tako da sam spavao na nekom madracu, a tuširao se na plaži. Opet, bila je to puno bolja varijanta od spavanja kod rodbine.

Bilo je to, zapravo, ono zdanje na kojem smo se Beka i ja svojevremeno skrivali od Sikire. Rođak je opasno širio ugostiteljsku ponudu. Startao je s lokalom, a onda je kupio cijeli ovaj objekt i počeo ga renovirati.

Mate je parkirao ispred.

Sranje, a? – počeo je.
Ma nije, baš mi super šta me tip oće ubit.

Otvorio je pretinac i izvadio gan.

Drži.
Koji ti je kurac? Jesan ti reka da ga ne nosiš okolo?!
Jutros san ga uzeja jer san zna šta će se dogodit. Uzmi ga i donesi ga sutra na posa. Ako te tip vidi di po gradu, najeba si. Zato ga bolje uzmi.
Daj, odjebi! Neću nosit gan okolo. Koji ti je kurac?
Kako oćeš. Bit će u autu pa ako ti zatriba, zovi.
Jebote, ima li iko normalan u ovom gradu? Pa samo san priča sa ženskon.
Meni se čini da si samo ti nenormalan – rekao je i spremio pištolj.
Vidiš, to ti se zove relativnost.
Nemoj mi se sad tu pravit pametan. Da jesi, uzeja bi pištol.
Ma pun mi vas je kurac sviju, iden ća. Vidimo se sutra.
E moj Novinar, stvarno nikad nećeš skužit – rekao je i otišao.

Zaključao sam hotel, ostavio ključ u bravi, provjerio sve prozore i legao na krevet. Nisam mogao spavati. Zazvonio je mobitel.

Vesna je.
Znam, reci.
Ma ništa. Sori.
Ej, ne tribaš mi se ti izvinjavat. On me doša tuć.
Ma, mislin, na svemu. Ono, ne smimo se više viđat. Ni čut.
A je li ti palo na pamet da ga odjebeš, možda? Mislim, s obzirom da ima naviku mlatit ljude okolo. Pa udrija te, bog ga jeba!
Ma ne kužiš ti to. Nećeš nikad skužit.
A šta iman skužit, jebo te bog? Hodaš s luđakom, ja radim s jednim i kad naglas kažem da su luđaci, ja ispadnem luđak. Koji vam je kurac svima?!
Ja to ne mogu napravit. Znaš koja će mi sranja tek onda počet radit. Tebi je lako, ideš ća za dva miseca, a ja ostajen ovde. Jesi razmišlja šta će onda bit?
Pa nać ćeš nekog drugog tipa koji nije luđak.
Ovde? Teško.
Slušaj, Vesna, sjebat ćeš se po temelju. Nemoj to sebi radit.
Ne boj se za mene. Živin ovde, kužin stvari. Samo nemoj i ti počet divljat sad, molin te. I Sikira je s njin u ekipi i nastavimo li ovo, ispast će totalno sranje.
Boli me kurac za Sikiru! Pun mi je kurac tog tipa više!
Dena... zaboravi cilu priču. Nemaš pojma šta govoriš. Molin te. Ionako ništa ne možemo napravit.
Jebi ga u životu – odgovorio sam. Bila je to Krlina omiljena psovka koju sam koristio samo u kriznim momentima.

Prekinula je. Ležao sam na krevetu i gledao u plafon. Imao sam ogromnu potrebu nekom jebat majku, a nisam znao kome. Na tog nekog odnosilo se ono «ga» iz Krline psovke. Popio sam apaurin i sjeo na balkon. Gledao sam grad. Stvarno je bio lijep. Svjetla su se prelijevala u moru, u pozadini brda i rijeka koja je prolazila kroz kanjon. Odavde je stvarno izgledao kao lijep primorski gradić s razglednice. Apaurin nije tjerao na razmišljanje, više na zaključivanje. «Jebiga, opet sranje», zaključio sam i nastavio uživati u pogledu. Ovako s balkona, to je stvarno bio lijep gradić.

V.

Mala mjesta nekad doživljavam kao nepresušne izvore informacija koje nikog normalnog ne bi trebale zanimati. Posljedica kronične dosade, valjda. Tako se vijesti ovdje šire brzinom munje pa nešto što se zove privatnost nikad nije, a kako sad stvari stoje, niti neće pustiti korijenje. Probudila me stara.

Sinko moj, šta je to bilo sinoć?
Ma ništa.
Kako ništa? Čula san da te neki momak tija tuć. Da si mu bija s curon.
Samo smo pričali.
Znan te, nemoj mi lagat.
Ne lažen, pička mu materina.
A ona?
Zaručena je s njin.
Ti si, boga mi, lud! Je li išta u tebe može ić normalno? Ima i pravo da te istuče.
Alo, sin san ti i neko me oće ubit. Pa ne moš bit na njegovoj strani, bog ga jeba.
A kako bi se ti ponaša da ti neko curu otima?

Prekinuo sam. Nije imalo smisla izlaziti iz kuće. Do kafića moram proći dvije glavne ulice i ako je tip negdje u gradu, nema šanse da se mimoiđemo. Izišao sam na balkon i zapalio cigaru. Onda se sjetio Pušione. Nazvao sam šefa.

Kad će tekst? – pitao je bez uvoda.
Neće brzo.
Kak to misliš?
Jedan tip ovde me oće ubit pa se moran sakrivat po gradu, a ne bi virova koliko je mal taj grad. A i nisam baš sposoban da napišen nešto normalno. Kopčaš? Imam važnijih stvari sad. Recimo, ostat živ.
U jebote! Kaj si napravio?
A ništa, jebiga. Pola sata mu priča s curom.
I zato te želi ubiti? Ne vjerujem.
Ni ja, jebiga, ali tako to ovde ide.
Fakat zvuči zanimljivo. Oćeš pisati nešto o tome?
A i ti me jebeš sad. Nemam pojma, javit ću ti se.

Otkačio sam i njega. Što sad? Jedino normalno što sam mogao napraviti bilo je otići iz grada, ali kad bih pomislio na to, sjetio bih se Vesne. Uništit će si život ako ostane ovdje. Opet, apsolutno ništa nisam mogao napraviti. Mogao sam samo sjediti ovdje na balkonu, čekati da se nešto desi i živjeti s paranojom sljedeća dva mjeseca. Nije djelovalo nimalo zabavno. Mobitel je opet zvonio. Rođak, vlasnik ove moje kule i lokala. On je volio, tu i tamo, zaglumiti oca. I nekad bi mu dobro išlo.

Šta je to bilo sinoć?
Ništa.
Nemoj meni ništa. Šta misliš, da san malo dite?
Ne mislin, jebiga.
Jeben ti boga, uvik moraš u govna upast.
A šta san napravija u pizdu materinu, samo san priča s curon.
Slušaj me, ako toj maloj išta loše napraviš, ja ću te ubit, neće te on morat tražit. To mi je od prijatelja ćer.
Alo, samo smo pričali.
Nemoj mene zajebavat! Bit ćeš joj napunija glavu pizdarijan i normalno da te ovi oće tuć. Dobro da te nije naša sinoć, još bi i sranje u lokalu imali.
Kojin pizdarijan?
Ajde, znan ja takve ka ti šta znaju lipo pričat. Mala je zaručena i nemaš se tu šta mišat. Je li ti jasno?
Ajde bog.

«Ima li šanse da danas nekome ne spustim slušalicu?», razmišljao sam. Ako ne zove izvan ove županije, teško. Mobitel je opet zvonio. Beka.

Reci, Beka.
Slušaj, sve san čuja. Znan tog tipa, to je jedan frend od Sikire. Triba mu pičku slomit.
Alo, Beka, mene je pokuša razvalit, nije tebe.
Ma nije bitno. Slušaj, ja mogu skupit pet-šest rulje, nije uopće frka. Ima ovi mulaca šta sad vise po parkiću s lancima, martama, palicama i tim sranjima. Napaljeni su na Sikiru za popizdit. Samo reci i tu smo za pet minuti.
Daj, Beka, koji ti je kurac?
Čoviče, ne budi pičkica, tip te napa, triba mu jebat mater. Pun mi je kurac ti tipova i njihove mjuze. Jebote, u cilon gradu nema kafića di mi možemo sist i slušat nešto šta nije Thompson ili Magazin. Pun nan je kurac.
I šta, sad bi ja triba reć «Amo»?
Pa e! Di je ono «Punk`s not dead», «Bandiera rossa», «Fuck the system» i to? Samo tribaš reć i napravit ćemo dar-mar.
Dobro, OK, javit ću ti se ako bude tribalo.

Ovo je već bio vrhunac perverzije. Postao sam idol svoj petorici pripadnika lokalnog undergrounda. Hrpi sjebanih klinaca s Bekom na čelu. A njemu je apsolutno sve išlo na kurac i jedva je čekao priliku da nekog slomi. I uvijek bi našao neko pokriće. Ako ništa, vadio bi se na ludilo. Kao, ponilo ga. Kao na gitarijadi kad je skočio na Sikiru. Nastavio sam pušiti cigaretu. Cijela situacija postajala je sve zabavnija.

Mobitel je opet zazvonio. Krle. I njemu je vjerojatno pun kurac. Otkako su ga otkačili iz Legije, pun mu je kurac svega. Samo gluvari po selu i pije. Onda se tuče. Svako malo razbije nekog bez razloga. Jer ga krivo gleda, jer je doša u njegov kafić i kurči se... Uvijek bi našao neki razlog.

Krle je. Šta je to bilo sinoć? Cilo selo priča da te neki tip tija mlatit.
Ma luđak neki, jebiga. Jebote, priča san mu s curon po ure i doša me cipat.
Kako misliš priča?
Priča, jebote. Znaš ono, tip i ženska side negdi i nešto govore.
Nisi ništa ono...
Nisan, jebote.
Gledaj, nas je već troje u kafiću. Kad su čuli šta je bilo, svi su popizdili. Za uru možemo skupit tri stojke i spustit se doli. Samo reci.
Čekaj, jebote, ali ja s pola te rulje nisan popriča ima par godina.
Ma nije u tome stvar. Iz istoga smo sela, bog ga jeba. Pun nan kurac te rulje iz grada. Zadnji put su Ivana maloga razbili u disku i tribali smo doć doli sve potaracat, ali je onda don Stipe uletija u kafić i po ure nan sra, pa nismo.
Daj, Krle, nemoj me jebat. Pa ima li iko normalan ovde komu nije do mlaćenja nekoga?
Daj, ne budi pičkica. Tip te napa, jebote.
I šta, ja bi sad triba počet sranje?
Pa e. Samo reci i dolazimo doli.
Ma jebo te Kraljević Marko.
Molin.
Ma ništa. Javit ću ti se. Ae bog.

Nastavio sam pušiti cigaretu i gledati grad. Stvarno je izgledao lijepo ovako s balkona. Ali, problem je bio u stanovnicima. Jedne je bolio kurac, a drugima je bio pun. Tih drugih je bilo više.

* * *

Dan na poslu tekao je uobičajeno. Osim što je Matin pištolj cijelo vrijeme stajao ispod šanka. Tip se nije pojavljivao. Sjedili smo u bašti i čekali goste.

I, šta ima od sinoć? – počeo je sa smješkom.
Ništa, osim šta za po ure mogu skupit dvadeset tipova kojima je pun kurac pa žele nekom slomit pičku.
Nemoj jebat, koji su ti to?
Ovi pankeri doli i ekipa mi sa sela.
U jebote, sve luđaci.
A ti se javi.

Nasmijao se.

A mene ne računaš, a pizdo?
Kako to misliš?
Jebote, ja te čuvan ima dva dana, nosin pištol okolo, a moš ih skupit samo dvadeset.
Dobro, dvadeset i jednoga. Ali, boga ti, reci mi koji je tvoj razlog?

Složio je facu kao Clint Eastwood.

Niko se ne zajebaje s mojim šankerima!
Jes ti peder, jebote?
Puši kurac, govno jedno! Oću ti pomoć, a ti me zajebaješ – stvarno se naljutio.
Dobro, smiri se. Znan da mogu računat na tebe.

* * *

Ni tu večer nisam mogao spavati. Samo sam ležao na krevetu i gdje god bih pogledao, ugledao bih zid. Srolao sam dva ogromna i izišao na balkon. Ovako s balkona, grad je stvarno bio lijep. Sjeo sam na stolicu kao na prijestolje i zapalio. Opet sam bio princ. Sjedio sam u svom prijestolju u svom dvorcu s čijeg se balkona vidjelo cijelo kraljevstvo, razmišljao o svojoj princezi i odanim ljudima koji su čekali da ih povedem u rat. Pobjeda je bila ostvarenje sna. Ostvarenje svih snova. Princezu bih oslobodio iz dvorca i odveo je negdje u ljepšu budućnost. Svoje odane ljude oslobodio bih teškog prokletstva - spolne bolesti kojom ih je zarazio onaj poganski bog, a manifestirala se punim kurcem kojeg bi u tom ratu ispraznili. Oni to nisu znali sami, trebao im je vođa. A mene bi, nakon pobjede, prestao boliti kurac čime bih se oslobodio vlastitog prokletstva.
Imao sam sve. Dva generala, Krlu i Beku i osobnog čuvara, desnu ruku i vojnog savjetnika Matu. Vjerojatno bi, prije samog okršaja, došlo do sukoba Bekinih pankera i Krlinih seljaka, ali bi se oni dvojica onda zagrlili pred njima pa bi došlo do svekolikog pomirenja. Počeo sam razrađivati taktiku napada. Okupio bih vojsku na plaži. Tamo bih, uz pomoć savjetnika Mate, strateški razmjestio Krline seljake s lancima, željeznim palicama napravljenima od cijevi od po cola i ventilima od vodovoda koji su dobro služili kao bokseri. A generala Beku i njegove pankere za specijalne namjene poveo bih u potragu za mrskim neprijateljem. Moja desna ruka, Mate, samo bi me pratio i ne bi ništa govorio držeći ruku na ganu. Obilazili bi gradske kafiće u potrazi za princezinim psom čuvarom i našli ga u jednom kako trusi konjak i sluša Thompsona okružen s tri svoja odana čovjeka. Onda bih ušetao u kafić i zaurlao: «Šta je, pičkice, žensku tučeš?!» Oni bi izletili vani. Pankeri i Mate obrađivali bi njih trojicu dok bi ja njemu martama i bokserom razjebavao svaki dio tijela koji bi bio nezaštićen.
Onda bi ih pustili da pobjegnu i čekali. Dovoljno dugo da on okupi svoje ljude i vrati se. Bježali bismo prema plaži. Oni bi išli za nama dok ne bi naletjeli na Krline seljake. Došlo bi do masakra. Četrdeset luđaka peglalo bi se na mjesečini. Na jednoj strani moji ljudi, a na drugoj pogani štovatelji nevidljivog božanstva koje im se obraćalo preko Thompsonovih pjesama. Svima pun kurac. Razbijene arkade, polomljene lubanje, slomljeni zubi, krv iz nosa i usta, urlanje i zapomaganje, krvava odjeća i kosa napunili bi plažu. Trajalo bi sve dok Mate ne bi popizdio i sasuo nekom metak u prsa. Vidio sam tog tipa kako pada, kako krvari iz rupe od metka, kako se guši i pljuca krv. Kako doziva majku koja negdje doma gleda televiziju uvjerena da će se on vratiti za pola sata jer je izišao samo na piće. Vidio sam šok na licima ostalih kad bi ih otrijeznio pucanj. I čuo tišinu. Grobnu tišinu koja bi zavladala plažom. A onda bi netko zaurlao «Biži!» i za dvije minute, na plaži bi ostali samo tragovi krvi i leš.

Taj leš me trenutno vratio u normalu. Jebote, počeo sam s Hunterom Thompsonom, a završio na krvi, narodnoj epici i počeo se pretvarati u pravog hrvatskog junaka. A trebalo bi biti obrnuto. Ovaj grad je tako djelovao na ljude. Bilo je vrijeme da ga napustim. A onda se opet sjetio Vesne i vidio kako je tom poganom bogu žrtvuju na nekom oltaru, kako onim velikim očima gleda u pod i pomirena sa sudbinom pristaje na sve. Jednostavno se nisam mogao ustati s te stolice i početi pakirati. Sjedio sam tu nadimljen kao pršut i gledao grad. Ovako s balkona, stvarno je bio lijep.

Trebao sam pričati s nekim, ali činilo mi se da mi netko ne može ništa pametno reći. Vrtio sam brojeve po mobitelu... Barba Džoni. Barba Džoni kaže «Ja znan čovika jako dobro. Vidija san ga u svin agregatnim stanjima.»

Bilo je već tri ujutro, ali Barba Džoni ionako spava kad mu dođe. To mu je ostalo od rata.

Ej, mali, di si mi? Nisan te vidija ima dvi sedmice – rekao je kao da se ono sranje pred ulazom u dom nikad nije ni dogodilo. Tako se i ponašao nakon toga. Kao da se radilo o sasvim normalnoj odgojnoj mjeri na koje barbe koje su se za nas borile imaju pravu. Na kraju smo Joke i ja pomirili s tim i počeli se truditi da ga viđamo što manje. Samo bi, tu i tamo, on naletio na džoju kad bi mu nestalo.

Kurac, pička, govno, sisa.
Kurac, pička, govno, sisa.

Džoni je obožavao Ramba.

Konobarin po Dalmaciji. Šta ti radiš?
Evo igran se s ovin programom. Dali su nan radit neki plakat na faksu pa se zajebajen s tin. Za ovu tvornicu začina u Splitu, Nadalinu. Da vidiš šta mi je dobar plakat.
Kakvi je?
Stoji ti slika Splita slikana s mora. Ono, gori nebo, doli more, a Split u sredini. I sad ti gori piše «Droga je u Portorožu...», a doli «...u Splitu je Nadalina.»
Zakon! – počeo sam se smijati.
Nego reci, šta je? Obično me ljudi ne zovu u tri ujutro da me pitaju kako san.

Ispričao sam cijelu priču. Onda je počeo.

Jesan ti ja priča kako san drža sudbinu cile zemlje u rukan?
Nisi, Džoni, ali iman osjećaj da oćeš.
Ne znan sad koja je godina točno bila, druga – treća negdi. I bila ti je zabrana letova iznad Hrvatske. Ali naši helihopteri su svejedno letili. Ono, transport i te šeme. I svaki put kad bi uzletija, za minut bi se pojavila dva harijera s nosača i pratila ih sve dok ne bi sletili. A mi bi ih, dok bi sletali, s poda štitili stindžerima. Pa ako oni okinu helihopter, mi okinemo njih. Srića, do toga nije došlo. Uglavnom, jedan put san drža ti stindžer, a on ti radi tako šta ima onu zraku s kojon uvati avion. Onda ti se upali lampica i gori neko vrime. I dok gori, ako potegneš, ode avion. Ne može ga bog spasit. I, bog te jeba, upali mi se lampica. Znaš koje sranje! Ono, okinija bi ga samo tako. Jebote, bija bi najveća faca u Splitu. Pa ko je drugi u gradu sorija NATO-ov avion? Ali jednostavno ga ne smiš okinit. Jebote, em bi popušili rat, em nas bog ne izvadija iz govana sljedećih sto godina. Kužiš šta ti oću reć? Nema smisla da sad neko pogine zato šta tebi mozak radi na travu, šta je lito i šta ti se diga na krivu žensku.
Kako znaš da je kriva?
A kako ti, u pizdu materinu, znaš da je prava, a priča si dva puta s njon? I to jedan put razjeban do daske. Nemoj me jebat!
Jebiga, znan.
Šta je? Biće ima velike oči – znao je čovjeka jako dobro.
Ima, jebiga.
A nos, bit će ima i ludilo nos.
Ima.
A kakva su joj usta? Pričaj mi o ustima – nisam kužio šta želi postići.
Super. Ono, usne lagano napućene. Genijalna usta.
E pa vidiš, ta usta puše kurac tipu koji te oće ubit. Over and out.

Prekinuo je. Barba Džonija sam nekad mrzio zbog ovakvih stvari. Sad, recimo.

* * *

Spakirao sam torbu i krenuo prema stanici. Nisam imao pojma na koji autobus idem, ali bilo je svejedno. Svako malo bi jedan prošao prema Splitu, a do Zagreba je dalje bilo lako. Opet sam se sjetio Vesne. I počeo se osjećati kao komad govna zato što odlazim. Ali, drugog izlaza nije bilo. Nisam želio pogubiti kontakte, a mobitelom nije išlo. Ni telefonom. Ako nazovem ili pošaljem poruku u krivo vrijeme, tip će joj složit nekakvo sranje, a to mi nije trebalo. Poslao sam joj e-mail adresu. Valjda zna što će s tim. Bus je došao negdje iz Hercegovine i išao prema Splitu. Stao je, a iz njega je izišao Ivan iz Posušja. Nosio je nekakve kese u kojima je bilo salate, mrkve, blitve, kupusa i sličnih stvari. Bazdio je na konjak.

Vratit će se Ivan s tisuću momaka
pjevat će se pjesme hrvatskog junaka.

pjevušio je pijanski nerazgovjetno.

Nađite nekog drugog – promrmljao sam i ušao u autobus. Stavio sam walkman i pustio Krudera und Dorfmeistera. Tu nije bilo teksta, samo muzika.

- 20:18 - Komentari (13) - Isprintaj - #

Sonja Miličević - Misericordia

šutnja je zaleptirila ……………………
muk se razlijepio preko tapeta od svile
zbog zalutalog sunca
ptice umiru na staklu………

čuvaj me …

ja sam porculanska lutkica sa očima od žada ……

zamotaj to uplakano rame
ne daj da se vidi
klikni mi osmijeh
glumice trebaju reflektore
dodaj jedan ……………………………

ja sam porculanska lutkica sa očima od žada……

koljena su zavitlala haljine
plesanje na čavlićima
osluhni……
muzika došuškuje kroz ormare

ja sam porculanska lutkica sa očima od žada………

negdje je probilo lišće
krov se nakrivio
bršljan ga jede
drvo vrišti………

čuješ li………

ja sam porculanska lutkica sa očima od žada ………

one košare pune vina
mirisi krošanja
zalutalo sunce …………
škripi pod nogama …………
utabano u zemlju………

ja sam porculanska lutkica sa očima ………

kiša se migolji
pjeni se bijela
provlači se
kroz šupljine
polica mi drhti……
imaju korake
čuješ li………

doći će …………

čuvaj me ………

ja sam porculanska lutkica ………

zaleptirilo se na stropu
u tapetama
sakrilo je pogled ……
došlo je……
čuješ li …

diše …

ja sam porculanska ………………

zahvatilo je zid ………
sve škripi
a vani
na utabano
gmiže miris
krov se nakrivio
jede ga ……………….

ja sam ………………………

čavlići se ne čuju
koljena ne plešu
razlijepilo se
pojelo ih………

čuješ li……

ja ………………………

glumice je probilo
lišće
uplakano rame
doći će
muzika došuškuje
kišu
osluhni……

muk ……………………….

/ / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / /

- još jedna cigareta -

mutno staklo biva bljeđim
nestvarnim
sanjivim
……što to sve staklo savija
prema pogledu

proviruju malene šipke
iza živica
i ti se pitaš u prolazu
jesu li oštre…………

negdje u zadnjem kutku grada
vlada mrak i tišina

negdje bršljan grli zid
skriva tajnu
skriva starost
i biva lijepim…………ljepljiv……

djetinjstvo u maslinasto zelenim strahovima
i željama
veselo povikuje sa klackalice

- da šipke su oštre –

a ti uzvraćaš slijepljena sa strane

- još samo jedna cigareta –

prođeš šljunkom i postaješ manjom
negdje su ovdje tvoji tragovi
negdje duboko ispod leži
poderana roza mašnica za kečke
i ti se sjetiš – ljuljačka je to učinila –

pređeš preko nje

ni ljuljačke nisu nevine……………

titravi miris plete se pod nosom
poznati miris
možda jednom i voljeni miris…

u vlaku si za natrag
i bivaš sve manjom
ni ruke ni noge više nisu spretne
-sjećaš li se tih ruku i nogu?-
puno su padale
sad ih taj miris zove da se vrate
da se sjete…………

- da šipke su oštre – viču kroz smijeh

odmahuješ glavom
vraćaš vrijeme pred sebe
i prošapućeš

još samo jedna cigareta –

izgubljene papučice
crne sa crnom gumom po sredini
i crvena vrećica samo za njih
negdje još plešu
negdje još savijaju nesigurne zglobove

ni papučice nisu nevine……
ne više……
nikad više………

proviruješ kroz šumarak
na livadu
jednim okom otvorenim
sunce smeta
bode
jednom jedinom zrakom………
bode……

nekad je cijelo sunce bilo tvoje
voljela si šareno
male svilene suknjice
princeza-style………………

danas te sunce bode………
jer shvaćaš da je sunce
zapravo Sunce
ne rijetka zlatna prašina……………
i nema princeza……

opsuješ tu nametljivu blještavu kuglu
stavljaš crne naočale
i procijediš kroz zube

-još samo jedna cigareta -

još samo jedna i sve ovo proći će

pa čvrsto sebi obećaš da nakon svega toga

kupuješ novu kutiju……………

jer znaš da je

put tek počeo

šipke čekaju…………………………

- 20:06 - Komentari (11) - Isprintaj - #

Tihomir - Wall

PALAGRUŽA

Ljeto na pučini umire po malo. Neosjetno. Sunčeva kugla pred sumrak mrvicu brže uranja u horizont. Žuti odbljesak zlatnu boju potapa u mrak od crne tinte. Ovdje, sto dvadeset metara iznad mora, iz svjetionika kao na dlanu vidim pučinu prema Italiji. Zamišljam sredinu Jadrana kao zaoranu brazdu od svijetlećih riba i Posejdonovih trozublji. Palagruža, pelagos, pučina….

Plovili su ovuda stari Heleni, rimski pape, vojnici i pirati. Nitko ne ostaje dugo. Kad se tišina sa pučine spusti na hridine, nema ti spasa. Nešto te u grudima stegne i zasuze ti oči. Misliš na svoje u Splitu, na poznate na Visu i Korčuli, ali nema pomoći. Daleko su svi. Mrtvi, kao i more koje se oko tebe valja. Možda život tamo ide dalje, ali ovdje stoji.

Iz svjetioničarske zgrade promatram dolazak policijskog čamca na jednu od dvije plaže. Moja stopala poznaju svaki oblutak, kojeg more stoljećima valja do savršenih oblika kugle. Pažljivo stajem bosom nogom. Izbjegavam naplavljeno drvo i heroinske igle, što ih more donosi sa jahti i brodova u prolazu. Struje izbacuju naplavine najčudnijih oblika. Ponekad ih skupljam na hrpe i palim. Gledam dim, što se lijeno diže i stapa sa nebom. More guta hridine. Ponekad sjedim na žalu i ne gledam prema daljinama, već u lanternu. To žuto, Kiklopovo oko namiguje i doziva uzalud. Davno je bilo, dok je Odisej plovio ovim vodama.

Najavljena gošća pažljivo s policijskog broda iskorači na tlo. Gazi u plićaku skupim tenisicama. U ruci steže malu, platnenu torbu. Zar je to sve za tjedan dana na pustom otoku? Neobična žena, ta novinarka! Pisat će o najvećoj i najvišoj lanterni Jadrana. O životu svjetioničara. Koga to još zanima? Mogu sama, hvala, kaže i grabi kamenom, vujugavom stazom prema vrhu. Zabacuje tamnu, ravnu kosu iza uha. Vitka joj figura izgleda čvrsto i odlučno. Kao da se zna nositi sa morem i samoćom.

Ne navaljuje s pitanjima. Dok sljedeće jutro bacam mreže, vidim je na iskopinama arheološkog nalazišta. Neolitik, kažu stručnjaci. Meni je svejedno. Od pamtivijeka su ljudi u borbi s prirodom trebali oružje i oruđe. I ovdje ga ima. Godinama prije ovdje su pronašli i rimske mozaike. Uzaludno je traćiti vrijeme da se dokazuje razumljivo samo po sebi. Ljudi otimaju moru hridine stotinu kilometara od obale i misle da su svladali i ukrotili prirodu. Moja novinarka se vraća s obilaska otoka. Nudim je kuhanom ribom. Zahvaljuje i uzvraća cigaretama. Ne govorimo puno. Poslije jela pušimo i gledamo prema pučini. Pokazujem joj lanternu i meteorološke instrumente. Nije ti dosadno, kaže, dok zapisujem očitanja u knjigu. Svaka tri sata treba sve ponoviti i javiti radio stanicom u Split.

U zalazak sunca nudim joj domaću travu, koju uzgajam na zabačenom dijelu otoka. S druge strane, u nepristupačnoj uvali i daleko od očiju policijske patrole. Neizmjernu tišinu Palagruže treba povremeno razbiti na prihvatljive odsječke vremena. Kad uvečer bura silinom nabija u kamen, kuham čaj od maka. Prije sam znao puno čitati. Gutao sam povijest, književnost, liriku... Nekad sam pisao i čitao poeziju. Divio se vlastitoj i tuđoj harmoniji riječi. Sad naramcima knjiga ložim vatru u hladnim večerima. Kidam listove jedan po jedan i pažljivo ih predajem plamenu.

Moja novinarka ulazi mi u sobu usred noći. Ništa ne govori. Samo se priljubi uz mene, potpuno obučena. Ležimo zagrljeni. Diše duboko. Nisam baš siguran, spava li. Pred jutro se izvučem pažljivo, da je ne probudim. Pokrivam je. Odlazim baciti mreže.

Jutarnja kava je probudi. Proteže se. Smiješi. Objašnjenja nisu potrebna. Dan nas zatiče u lijenom kontempliranju. U čemu je smisao svjetioničarskog života? Tehnika je uznapredovala. Lako je zamijeniti žarulje na lanterni, očitati vjetrove i tlak zraka. Izmjeriti, izvagati oluju. Čovjeka ne možeš zamijeniti, kažem. Prirodi se netko mora oduprijeti. Makar je uzaludno. Nakon par godina ovdje poludiš ili se naučiš pokoriti. Žena i djeca su mi na obali. Ovdje je bolje nego u škveru ili na burzi. Jedino, sve manje podnosim grad, ljude i vrevu. Svaki puta jedva čekam pobjeći natrag. Sati plovidbe iz Splita dovedu me pameti, pa na pola puta već sumnjam. Kad stignem, nošenje namirnica i ostalog provijanta odvrati od filozofiranja o besmislu svega. Sa najviše, okomite stijene mahnem Lastovu i Komiži. Udaljenost je relativna stvar, jer tih tridesetak nautičkih milja ionako mi je nedostižno. Ne trebaju mi ljudi. Izgleda, da je i novinarka samotnjak. Puši, zagledana u pučinu. Stalno črčka u bilježnicu, koju nosi sa sobom. Bit će, da joj za razgovor o Palagruži i daljinama ne trebam baš ja. Dovoljni su horizont bez početka i kraja. I more, što stalno udara u podnožje hridine.

Noćas ne spavamo. Pruža mi fino rezani papir za joint. Uzvraćam sitno sjeckanom domaćom travom. Smota i za mene i pruža mi jednu. Ne uvlači duboko. U mraku joj iskre oči kao mački. Žar cigarete jedino je svjetlo na stijeni. Unaokolo mir. I galebovi šute među stijenama. Tek lanterna ritmično, u pravilnim intervalima baca trak svjetla prema daljinama. Dokle se vidi? Tridesetpet milja, govorim. Skoro šezdeset kilometara. Ispod nas Mala Palagruža, Galijula, Kamik od oštra i od tramuntane. Ovdje i hridine imaju imena. Pokazujem prstom u mrak: Gaće, Pupak, Baba, Volići…

Koga ona ima na obali? Muža, djecu, karijeru. Napetosti, dnevne zadatke. Borbu za pozicije, honorare, kredite za stan i auto.

A ti? Nemam nikog, odgovaram i potpuno sam uvjeren da govorim istinu. Žena i djeca, poslodavac, bolesna majka… Cijeli život na obali pripada nekom drugom. To nisam ja. Sve teže mi pada povratak njima, tom drugom svijetu, govorim s olakšanjem u mrak. Kao u nekoj kiklopskoj ispovjedaonici na otvorenom. Sve izgovoreno, bez obzira kako strašno, unaprijed je oprošteno. Bez velikih riječi. Bez obavezne pokore. A ja sam došla provjeriti, koji život sama želim za sebe, kaže jednostavno. Ponekad poželim samoću, pa pobjegnem od svih. Od svega. Nije mi teško pobjeći od djece. Teško je suočiti se s tim, da nemam grižnju savjesti. Ne mislim da sam loša majka. To je život koji sam dobrovoljno izabrala, a opet ima tisuću stvari koje želim, a ne mogu promijeniti, ispovijeda se u mrak.

Od trave mi je glava laka kao pero. Sve jasno vidim. Odbacuje opušak i bez riječi mi zavlači ruku pod majicu. Zaustavim joj ruku nježno. Nemoj, impotentan sam, kažem bez stida. Ne vjeruje mi. Ruka joj na mojim preponama. Osjećam toplinu i trnce po tijelu. Nema erekcije, osim u glavi. Prsti su joj hladni. Ipak, dok istražuju moje tijelo pod odjećom, toplina nailazi u valovima. Prekriva me kosom. Usne su joj gladne, jezik znatiželjan.

Novo nas jutro zatekne u vreći za spavanje, gole i budne. Nevine, kakvi smo bili i prvog dana našeg poznanstva. Brišem joj sitne bore u kutu oka. Briše svoju razmazanu šminku na mojim obrazima. Njezina bilježnica ispisana je. Vadi novu, dok sjedi na obali, sasvim uz more. Izvlačim čamac na obalu, istresam ulov i odlažem mreže. Jesi li dobro, pita zabrinuto, s toplinom u očima. Ljetu je kraj, a po nju dolaze danas oko podneva. Ostalo nam je možda tek sat vremena. Nikad te neću zaboraviti, kaže i ja se smiješim. Upravo sam to ja htio njoj reći.

Patrolni čamac pristaje. Bacaju sidro i spuštaju gumenjak. Standardna posada i danas. Tražit će malo ribe, ponuditi gajbu piva.

– Dolazite na vrijeme po novinarku, vidim - govorim sjetno.

-Pa ti i dalje o njoj! Mora da je bila žestoka u krevetu – ruga se zapovjednik posade. - To je bilo još prošlog ljeta, a ti i dalje buncaš iste budalaštine - smiju se. Mašu na pozdrav.

Očito misle da tu, na sredini Jadrana, čovjek lako izgubi predodžbu o vremenu. Provjeravam kalendar na zidu. Ispravno pokazuje današnji datum, 18.rujna 1955.godine. Za svaki slučaj, provjerim i jednu od njenih zaboravljenih bilježnica. Kratke crtice o otoku, o nas dvoje… Već je imala spreman i naslov članka: "Usamljenost kao nagrada i kazna najudaljenijeg otoka u Jadranu".

Znam da je pisala o sebi. Znam da će se jednom opet nagraditi povratkom na Palagružu. Nemam, ne znam ništa pametnije. Čekam je.

- 19:57 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Sandra Obradović - Echoe

Under the blog

U kolijevci braincrackinga – Austriji, živio jednom “gotovo genijalan, ali nažalost lud mladić“ po imenu Otto Weininger, koji je svoj život tragično okončao u, ako se ne varam, dvadeset i trećoj godini.
Studirao je psihologiju u njezino najgore vrijeme, i svijet zadužio za kontroverzni bestseler SEX AND CARACTER, iliti SPOL I KARAKTER.

Otto nije volio žene, što je opravdavao svojim zaključkom da su nesposobne za logičko razmišljanje, te da nitko, od postanka svijeta nije čuo za žensku psihologiju. On je naime, primjetio da ženska bića iracionalno lelujaju kroz život, potpuno predane prizemnoj tjelesnosti i nošene mračnim porivima svog nesvjesnog i to mu se nimalo nije sviđalo.
Ne znam zašto. Postoje neke spekulacije o tome da je bio derpe.
Takvo stanje svijesti u žena je nazvao henidnim i govorio da je to jako loše za njih same i čovječanstvo kao takvo, iako je meni u tom istom stanju sasvim dobro.

Muškarce, naprotiv, odlikuje svjetlost apolonijskog uma, imaju prirodno implementirani logički kvadrat, te podliježu henidnom stanju isključivo pod utjecajem opijata i u doba dana koje zovemo noć (henidno stanje je, naravno, najjače ako se to dvoje podudari). Tada ne znaju za sebe i skloni su svakakvim glupostima kojih se po danu srame, pa se prave da ih se ne sjećaju.
Po danu se inače bave filozofijom, naukom, umjetnošću i raznim drugim društveno-korisnim stvarima.

Na stranu svi povijesno-socijalni i ini uvjeti koji su muško-ženske razlike svojedobno pooštravali. Osobo nisam nimalo feministički nastrojena, i čini mi se da, generalno gledajući, Otto, iako lud, nije bio daleko od istine.

Uglavnom bolje blogaju. Bar ne pišu o majici koju su vidjeli u izlogu i koliko su novaca spizdili na cipele. Ne ogovaraju prijatelje.
I kuže se u struju. Ako su pravi muškarci.

Kako to izgleda na blogu?

Žene henidne kakve jesu, mogu se svrstati u svega 3-4 kategorije:

Eterična bića

Lektira: Vesna Krmpotić, Halil Džubran, Coelho i slično
Stil: paučinast
Publika: trubaduri i mesije

Potrošačice

Lektira: Cosmo, Erica Jong
Stil: neumjeren
Publika: željna

Domaćice i majke

Lektira: Roda, Moj vrt i 100 najljepših kolača svijeta
Stil: topao
Publika: čitaju se međusobno

Trash heroine

Lektira: svašta
Stil: konfuzno duhovit
Publika: slična

Muškarci kao nosioci gore navedenih kvaliteta zaslužuju širu podjelu tripova:

Lučonoše

Lektira: popularno-znanstvena (National geographic, Bug)
Stil: dokumentarni, esejistički, hakerski
Publika: akademska + oni kojima je to večernja škola ili tečaj

Generali

Lektira: to čita samo blogove
Stil: opak
Publika: ambiciozni blogeri

Urbana gerila

Lektira: popis literature s (nezavršenih) Političkih znanosti
Stil: lijevi felš
Publika: kad nisu na blogu, popikavate se na njih po mračnim klubovima

Birokrati

Lektira: Zakon o radu, RRIF, Narodne novine
Stil: zabrinuto ogorčen
Publika: zabrinuta za sebi i za njih, ogorčena isto tako

Pisci

Lektira: relevantna
Stil: u najmanju ruku na kvadrat
Publika: intelektualna elita

Provokatori

Lektira: anarhistička, Feral, stripovi, ustvari više gledaju satelitski noćni program nego što čitaju
Stil: svakakav
Publika: slični njima, oni koji bi htjeli bit slični njima i mazohisti

Trubaduri

Lektira: Antologije domaće i svjetske poezije
Stil: ljigav
Publika: isključivo eterična bića

Independents

Lektira: svašta
Stil: kako im dođe, tok svijesti
Publika: slični njima i putnici namjernici

Jednostavni ljudi

O njihovom se backgroundu ne nagađa.
To su oni kojima u prvom postu piše: Da vidim ja kako to radi…
Ili: Evo, ovo je moj prvi post!

Zašto je to sve skupa tako, Otto nije znao, kao što ne znam ni ja, koja živim u 21. stoljeću i u permanentno henidnom stanju brljavim po blogu.

- 19:51 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Uvod u interaktivni festival blogerske književnosti

Prenosimo izvještaj iz Novog lista:

TRIBINOM O BLOG KNJIŽEVNOSTI SINOĆ POČEO PETI »REFORUM«

RIJEKA – Blog je možda bio fenomen prije dvije godine, no sada je postao isključivo medij kao i papir – ali s prednošću komentiranja i velikom čitanošću. Sve više pjesnika izlazi iz bloga, bilo u tisak ili nastupajući u javnosti te oni više nisu skriveni iza svoga nicka – kazao je Deniver Vukelić alias Korvin na tribini s temom blog književnosti kojom je sinoć u intimnoj atmosferi lounge bara »Indigo« počeo peti »ReForum«, a Davor Šišović Bookaleta je okrugli stol zaključio s: »Književnost na blogu nije fenomen, ali je fenomenalna!«.
Urednik rubrike poezije časopisa »Re« Davor Mandić na početku je naglasio da je do ideje o organiziranju »ReForuma« s temom blog književnosti došlo tijekom pripreme posljednjeg broja u kojemu je blok poezije u cijelosti posvećen blogerskoj poeziji.
O (pra)povijesti bloga u Hrvata, razlici između »papirnate« i blog poezije, sve većem broju ukoričenih uradaka prethodno objavljenih na blogu te mnogim drugim pitanjima koja se nameću u promišljanju blog književnosti govorili su poznati blogeri poput Vlade Bulića alias Denisa Lalića, koji je za knjigu »Putovanje u srce hrvatskog sna« dobio nagradu »Jutarnjeg lista« za najbolje prozno djelo, Denivera Vukelića Korvina, Davora Šišovića poznatijeg kao Bookaleta te oni nešto manje poznati pripadnici blogosfere Echoe, Manistra, Wall, Misericordia i Miško, predstavnik eventualista Kruno Čudina, guru FAK-a i urednik Kruno Lokotar, dok je moderator tribine bio prvi ukoričeni bloger Dario Rukavina u blogosferi poznat kao Porto, autor zbirke poezije »Tri dana« i zbirke kratkih priča »Buddha u supermarketu«.
Okrugli stol koji zanimljivom temom nije zaslužio lošu posjećenost, bio je uvod u interaktivni festival blogerske književnosti koji će u sklopu petog »ReForuma« s temom blog književnosti biti održan večeras u Internet Clubu Cont s početkom u 19 sati, a svi koji neće moći prisustvovati manifestaciji istoj se mogu priključiti putem bloga na adresi reforum.blog.hr.

A. MAKEK

- 18:16 - Komentari (2) - Isprintaj - #

13.04.2007., petak

O blogovima

Vijesti brzo putuju u virtuali, dobre još brže, te se čini da će i neke postavke teorije relativnosti morati biti revidirane. Uglavnom, iz dalekog Beograda najbržom poštom na svijetu našoj je maloj blogerskoj sekti stigla i prva poslanica! Piše Dušan Gojkov, mnogima u virtuali poznat kao urednik Balkanskog književnog glasnika. Tekst objavljujemo u cijelosti. Pozdrav Dušane, i vidimo se u blogosferi!

U Beogradu, petak, 13. april 2007. godine

Žao mi je što ne mogu da vas večeras sve pozdravim lično. Naime, trenutno sam od vas udaljen šest stotina kilometara, manje-više.

Evo, gledajte: mašem vam iz Beograda.

Tema o kojoj se večeras razgovara je interesantna iz nekoliko razloga. O Zagrebu, Rijeci, Puli, Splitu, Sarajevu, Skopju, Ljubljani, Sofiji ili Tirani večeras baš i ne mogu da govorim: ipak nekih petnaestak godina živim najčešće i najfrekventnije u Beogradu. Dakle, dobićete – hteli to ili ne – jedno beogradsko viđenje čitavog blogerskog fenomena.

Beograd je jedna čudna čaršija: ako ste željni informacija, ne kupujete novine (osim ako ne želite da vam vire, presavijene iz džepa sakoa – i to je neka vrsta stava, zar ne?), već odlazite na jutarnju kafu i konjak u omiljeni lokal sa prijateljima. Dobro, konjak može biti viski, loza, vinjak, šljiva – ali nikad gemišt ili pivo. Tek da se zna.

Naravno, zna se čiji prijatelji gde piju jutarnju kafu: ko sedi u Mažestiku, ko u Maderi, ko u Znaku pitanja, Obiliću, u jednom od kafića u Njegoševoj ili ulici Strahinjića bana, ko sedi u restoranima na Trgu Republike – Kod konja, Gradskoj kafani, Beoizlogu, ko je u Ekscelzioru, a ko u Malom Ekscelzioru preko puta. Naročito su interesantni gosti buffeta Brioni (do skoro je i pisalo ćirilicom, ali sad su i oni, na žalost renovirani, i prilično fensi, ipak, navika je navika: ostali su kockasti stolnjaci, besplatna friško barena jaja na svakom stolu, slađa kafa koja stiže čim ste seli, čak i ako je niste naručili...), koji je preko puta nekad poslednje beogradske krčme – Boke, sada srušene. Nema više ni čuvenog beogradskog bermudskog trougla – Šumatovca, Grmeča i kafane Pod lipom između Radio Beograda, Politike i nekadašnje zgrade Radija B92; ne postoji Orač, Prešernova klet kod nekadašnje Borbine zgrade, u kojoj su dane i dane ostavili Branko Miljković i Slobodan Marković – Libero Markoni je postala italijanski kafe... Ostala je Srpska kafana, pored Ateljea 212, ali i tu se društvo promenilo. Pomrlo, ili se kalcifikovalo, kao beli prsluci iz Zlatnog teleta Iljfa i Petrova.

Posebna fela su Beograđani koji od ranog jutra sede u Skadarliji. O njima, i živima i mrtvima, valja pisati čitav, ozbiljan esej (trebalo bih da to znam, jer sam bukvalno odrastao u toj ulici).

Moj lični izbor je kafe restoran hotela Moskva na Terazijama, treći astal od klavira, uz prozor. Sasvim slučajno – ili ne – to je sto za kojim su sedeli saradnici redakcije Pandurovićeve Misli, Tin Ujević, Stanislav Vinaver, Crnjanski sa članovima redakcije Dana, bili su tu još i Sibe Miličić, Todor Manojlović, Branko Popović – (Bogdan Popović se tad još uvek krio u Parizu)... docnije Vlado Dedijer, Oskar Davičo, Ribnikar i Branko Ćopić; Andrić je, kažu, dolazio samo četvrtkom popodne, oko pola pet. Vele mi da je i pokojna Desanka dolazila tu, povremeno, na kafu sa šlagom. Pa onda svi, glupavo, poustaju, i stojeći gledaju kako velika pesnikinja pije svoju kaficu. To je sto za koji su beogradski nadrealisti dovodili francuske, kad su u gostima, to je sto na koji se, pripit, popeo Apis 1903. godine i vikao Živeo kralj Petar I – iako je kralj Milan još uvek bio zdrav i čitav, u Dvoru.

Do desetak izjutra, kad se pojavim u Moskvi, već imam osnovne informacije, zahvaljujući računaru i kablovskom internetu. Redovno ustajem rano, oko pet (metabolizam naviknut na rad u jutarnjem programu Radio Beograda, šta ćete), prvo proveravam privatnu poštu (službenu, za Glasnik, rešavam malo docnije, oko jedanaest), i potom čitam kulturne stranice u dnevnim i nedeljnim novinama, i to sledećim redosledom: Politika, Danas, Bllic, Glas javnosti, Večernje novosti, Borba, Vjesnik, Večernji list, Jutarnji list, Slobodna dalmacija, Novi list, Delo, Oslobođenje (obe verzije), Dnevni avaz, Vijesti, Pobjeda, Nova Makedonija, 24 časa, NIN, Vreme, Nacional, Start, Mladina, itd, itd...
Jasno, protrčim i kroz agencijske vesti: Tanjug, Beta, Hina, Srna, i ostale skraćenice.

I – svi pišu isto. Identično. Čak ni red reči u rečenici ne promene. Iskreno, nema više onog istraživačkog i komentatorskog novinarstva kojem su mene učili krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog veka. Danas svi prežvakavaju iste, već odavno dosadne stvari. U kulturne rubrike ulaze i bizarne vesti tipa koliko koja manekenka ima kilograma više ili manje, koji je pevač kupio koliko dugi ploveći falusni simbol sa bilijarskom kabinom...
Skoro niko ne piše o knjigama. Dobrim knjigama, ne o onim koje je objavio kao sopstveno kiosk izdanje. O koncertima. O izložbama. O operskim i baletskim premijerama. A o pozorištu i filmu se piše samo kad je neko drpio lovu i pobegao. Ili javno lupio šamar primadoni, ili izveo belog konja, ružičastog slona ili džip na pozornicu.

Naše jutarnje ispijanje kafe u Moskvi danas se svodi na gledanje kroz izlog, ćutanje, povremeni uzdah: svi već znaju sve. I vesti, i tračeve, čak i ono što će tek sutra biti tračevi.

Pričao mi je pokojni Žika Živulović – Serafim, nekadašnji najbolji reporter Borbe, a docnije i Politike kako ga je privodilo u OZNU. Naime, vozio se sa prijateljem, takođe jednom perjanicom jugoslovenskog novinarstva gradskim prevozom po Novom Beogradu, pored tadašnjeg gradilišta Saveznog izvršnog veća. Kako je u trolejbusu (tad su još uvek Novim Beogrdom vozili trolejbusi) bila gužva, on preko svih onih putnika upita svog prijatelja: Znaš li šta se ovde gradi? Ovaj, jasno, odgovori da ne zna – iako su svi putnici u troli bili svesni da će to biti vlada i najznačajnija ekonomska institucija u zemlji.

– Škola učenika u privredi.

Sutra, Serafima privedu kod Tri kostura. To je zgrada pokraj današnjeg Tanjuga, u kojoj je danas studentska menza, a nekad je bila OZNA, za vreme rata ABWER, pre rata bordelj. Tu je svojevremeno, na četvrtom spratu, ležao i Bora Pekić. Čeka Serafim u hodniku. Satima. Nigde stolice. Na kraju, pozovu ga kod istražitelja. Potporučnik sa plavim epoletama. Opet nigde stolice, osim one na kojoj sedi odgovorno lice. Pred golobradim junakom oslobodilačkog rata čipendejl astal, na njemu gomila fascikli, dobar dosije od nekih tridesetak kilograma. Pita on Serafima: znaš li ti šta je ovo, bando izdajnička?
- Ne znam.
- To je tvoj dosije. Sve znamo o tebi. I gde ideš, i sa kim se družiš i nalaziš, šta sa njima pričaš, sve, bre znamo. Sa kime piješ, sa kime ne. Čiju ženu mrčiš, čiju ne. Znamo i kad ti se diže, i kad ti se ne diže. Sve znamo. Znamo i da pričaš viceve o budućoj zgradi Vlade na Novom Beogradu.
Izgrdi potporučnik Serafima, i – pusti ga. Uz ukor. Ozbiljan ukor.
Serafim krene stepeništem ka izlazu, i sretne prijatelja iz Prve proleterske brigade (obojica su rat proveli u toj vojnoj jedinici). Prijatelj ga pozove podrum, u internu menzu, na piće, dugo se nisu videli. Pa jedan vinjak, drugi vinjak, treći vinjak... I, Serafim zaboravi gde je.

I počne da priča viceve. Ali, ne onako bezazlene. Ovaj put ozbiljne. Pola OZNE što je tad bilo u menzi okupilo se oko njihovog stola da sluša fazone i da se smeje.
Na kraju tog druženja, kaže Serafimu prijatelj: Slušaj, dragi moj, ovo je sve lepo i krasno. Ali, ako ponovo osetiš želju da pričaš političke viceve, dođi ovde. Ovo je jedino sigurno mesto u gradu gde to možeš činiti.

Danas se više ni vic ne može čuti, a kamoli ispričati. O kome? O čemu? Sve je već postalo beskrajno dosadno i tužno.
Tako, sedimo i gledamo kroz izlog Moskve u Terazijski plato, hotele Balkan i Kasina preko puta, Palatu Albanija, prolećnu kišu kako rominja, i lepe Beograđanke kako nabadaju štiklama uz i niz ulicu.
Ćutimo.

E, zato postoje blogovi – kao alternativni izvor informacija. Pouzdanih, polupouzdanih, nepouzdanih – to vam je kao i sve drugo na ovom svetu.
I tu imam redosled čitanja (koji mi ne pada na pamet da vam otkrijem: polovina večerašnje publike bi se uvredila). Taj redosled se skoro nikad ne menja, osim ako se iznenadno ne pojavi novi, veoma interesantan bloger, koji dodaje malo boje ovom sivkastom životu.
Priznajmo, većina blogova je čisto smeće. U prevodu na beogradski srpskohrvatski idiom – đubre.
Tinejdžersko, domaćičko, frustrirano gubljenje vremena u stilu doma me nitko ne sluša, hajde, bar će se netko nevidljiv naći da me trpi.
Za to postoje neuropsihijatri, ali, oni koštaju. I novčano i emotivno.
A blog je džabe. Naročito ako se piše u toku radnog vremena, dok gazda ne gleda.
Bilo bi mnogo mandatnih kazni i mnogo hapšenja da se naši novi (prepisani evropski) zakoni o zaštiti autorskih prava na mreži sprovode. Ovako, prinuđeni smo da trpimo sve i svašta. Za sad.

Ipak – zbog čega sve ovo pišem: Balkanski književni glasnik ne bi bio ono što jeste da, evo, priznajem, glavni i odgovorni urednik ne juri fanatično talentovane blogere po netu. Oh, da, većina tekstova koje objavljujemo u BKG uredništvo naručuje od već afirmisanih pisaca, ili od onih koji će po proceni redakcije Glasnika to uskoro biti.

Dobar deo, pedesetak priloga dnevno (brojka nije ni malo preterana) – nam pošalju čitaoci – diletanti koji bi sve dali da svoje ime i prezime vide na ekranu kompjutera ili na štampanoj hartiji, pod već čuvenim papirnatim brodićem – zaštitnim znakom BKG. U većini slučajeva to su, u najboljem smislu te reči, koncepti za pismene zadatke iz maternjeg jezika za, maksimum, peti razred osnovne škole. Znam o čemu govorim: imam stariju ćerku u šestom osnovne. Piše bolje. Dakle, proza je još tako – tako; podnošljiva. Naravno, sve uz osnovno nepoznavanje jezika, gramatike, pravopisa... Na to se čovek, verovatno navikne, vremenom, i uz velike količine Jack Daniel'sa. Ali poezija, poezija koja stiže sa ove, diletantske strane zaista izaziva digestivne tegobe.

Neću da grešim dušu. Ima i tu dobrog štofa. Momenata kad mi se čini da će od nekog nešto biti, pa autora pažljivo posavetujem – idite u ovom, ili onom smeru – i, na kraju, dobijem sasvim prihvatljiv tekst. Istina, to je veoma retko.
Ljudi ne vole savete, naročito kad se radi o savetima koje dajete književnim veličinama. A većina tih koji se nama javljaju su već sad, unapred, književne veličine. Književna veličina je i svako ko je član bilo kakvog književničkog udruženja – a takvih ima, u ovoj zemlji (čitaj: u ovim zemljama) mnogo. Veoma mnogo.

Ili kažem, jednostavno: čitajte poeziju, bar ovu koju objavljuje BKG. Izaberite jednu jedinu pesmu (sve su dobre, garantujem). Posle prvog čitanja, prošetajte pet minuta, i pokušajte nakon toga da se setite jedne reči, jedne fraze ili čitavog stiha koji vam je ostao u pamćenju. Ponovno pročitajte pesmu. Ponovo prošetajte. Nakon pet minuta, pokušajte da imenujete sliku koju pročitana pesma u vama stvara. Posle trećeg čitanja i šetnje, probajte da reagujete na pročitanu pesmu u celini: definišite je, u jednoj, dve, tri, trideset rečenica.
Potom, uzmite jednu svoju pesmu i ponovite čitav postupak.
Ali, budite iskreni, i prema pesmi, i prema sebi.
Rezultati će biti više nego zanimljivi.

Jednom u dve nedelje naletim na blogera koji me zainteresuje. Onda pratim svakodnevno šta postavlja na blog. Ako kvalitet ne opada – javim mu se, predložim saradnju sa BKG. Neko pristane na to, neko ne. Oni koji ne pristaju da pišu za Balkanski književni glasnik obavezno pitaju koliki će im biti honorar. A toga kod nas, kao što znate, nema.

Dobar deo stalnih saradnika, i to onih najboljih saradnika BKG koje redovno čitate u našem časopisu su blogeri, ali ih poznajete pod drugim imenima.
Neću ih otkrivati. Nije red.

U poslednje vreme blogeri štampaju i knjige.
I to je dobro. Izuzetno dobro.
Ne morate ići u Frankfurt, Pariz, Lajpcig, na Beogradski sajam knjiga ili Interliber da bi videli koliko toga se godišnje štampa, a koliko je tona i tona tog papirnatog materijala dobro i korisno samo za reciklažu.
Možda će blogerske knjige (ne sve, priznajem), smanjiti kvotu hartije unapred predviđene za reciklažu, a povećati onaj procenat štampanih stvari koje valja pročitati, čuvati u kući, posuđivati prijateljima.

Idalje pišite blogove, te idalje čitajte Balkanski književni glasnik na www.glasnik.org.

Želim vam prijatno veče.

Dušan Gojkov
Balkanski književni glasnik, Beograd.

P.S.
Da podsetim: u subotu, 21. 04 u zagrebačkom SC-u je promocija Balkanskog književnog glasnika. Dođite ako budete mogli.

- 17:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #

10.04.2007., utorak

ReForum 05

Dragi/e prijatelji(ce) (s) bloga,

riječka ekipa Časopisa Re vas poziva da joj se pridružite u projektu čiji se vrhovi ni ne naziru, a jednostavna je imena - ReForum. Riječ je o dvodnevnoj manifestaciji koja će u svome petom i najraskošnijem izdanju otkad je Rea i vijeka pokušati okupiti respektabilnu blogersku kliku te svekolikoj javnosti predstaviti i neka lica koja se kočopere ispred živopisnih nickova i zanimljivih književnih ostvarenja.

Tema je ovogodišnjeg izdanja ReForuma, pogađate, blogerska književnost i to u svojim proznim i poetskim pojavnostima. Petak, 13. travnja, tako je rezerviran za forum/okrugli stol o blogerskoj književnosti i to u Indigo Lounge Baru s početkom u 20 sati, dok će se u subotu u 19 sati u Internet Clubu Cont u sklopu festivala blogerske književnosti predstaviti neka od najpropulzivnijih imena/nickova blogerske scene u Hrvata. Navest ćemo samo neka od njih: Vlado Bulić, s jednim od najzanimljivijih aliasa - Denis Lalić, Kruno Lokotar, guru FAK-a i, očito, svake nove inicijative koja miriši na novo i zanimljivo književno utjelovljenje/odjelotvorenje, Dario Rukavina, prvi ukoričeni bloger, svestrani pjesnik, prozaist, tragatelj nafte i moderator tribine u petak, Davor Šišović, dobri duh blogesrke scene, Echoe, Korvin, Manistra i mnogi drugi znani i manje znani blogeri.

Kako naći Indigo i Cont?

Indigo Lounge Bar – u samom centru grada, pet metara od Koblerova trga (iza gradske ure).
Internet Club Cont – slijedite smrad mrtvog kanala i onda se zajebete pa prijeđete preko mosta na hrvatski dio Rijeke, pozdravite kip Kamova ležerno naslonjenog na ogradu mosta s pogledom na... hm, dječicu (koju je navodno volio promatrati po parkićima...) i tu ste.

Pozivamo vas, dakle, da u petak i subotu pokusate iz naše blogerske kuhinje i dadete svoj obol u sve sadržajnijoj penetraciji blogerske scene u ostale elektroničke i manje elektroničke medije.

U slast!

- 12:00 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.