ReForum

  travanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

11/2008 (1)
04/2007 (12)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Najave
Zatvaranje nezavisnih knjižara
29. studenog 2008.
u 19.30 sati
Galerija Kortil
Strossmayerova 1, Rijeka
(zgrada HKD-a na Sušaku)

Što je ReForum?
ReForum je serijal okruglih stolova izrastao iz prezentacija časopisa Re, te ga osmišljavaju i organiziraju pojedini članovi uredništva toga časopisa. To je serijal teoretskih i stručnih rasprava koji svoju formu nalazi u okruglim stolovima, a raspravlja se o umjetnosti, kulturi, znanosti i općevažnim društvenim temama, s posebnom usmjerenosti na lokalnu, regionalnu i hrvatsku kulturnu djelatnost. Sudionici ReForuma budu znanstvenici, sveučilišni profesori, priznati kulturni djelatnici, priznati aktivisti i drugi.
ReForumi su se dosad održavali dvaput godišnje, prateći ritam izlaska časopisa. Zbog kapaciteta i resursa organizatora, koji je u međuvremenu na sebe preuzeo organizaciju 1. Riječkog sajma knjiga i festivala časopisa (KIČMA), te pogodnosti za kvalitetnu recepciju kod zainteresirane publike i javnosti, odlučili smo se za jedan forum godišnje.
Dosad održani forumi | Nova duhovna obnova, religijska ne/tolerancija te crkvena i sekularizirana država [20. svibnja 2004. MMC Palach] moderatorica: prof.dr.sc. Snježana Prijić-Samaržija (sveučilišna profesorica filozofije), gosti sudionici: prof.dr.sc. Elvio Baccarini (sveučilišni profesor filozofije), doc.dr.sc. Marijan Jurčević (sveučilišni nastavnik filozofije), Iris Vidmar (studentica filozofije), Igor Babić (student filozofije), Ana Buneta (studentica filozofije i kroatistike) | S kim i kako studenti tiskaju? [3. prosinca 2004. MMC Palach] moderator: Aljoša Pužar (Filozofski fakultet u Rijeci), gosti sudionici: Igor Bezinović (časopis Diskrepancija), Srećko Horvat (časopis Čemu), Mislav Žitko (časopis K), Domagoj Vidović (časopis Ka/Os), Jasmina Skočilić (časopis Pro tempore) | Sablažnjava li nas išta danas? [11. lipnja 2005. Narodna čitaonica] moderator: Nebojša Zelič (riječki glumac i mladi filozof), gosti sudionici: Nataša Petrinjak (novinarka Zareza), Ines Matijević (likovna umjetnica), Marina Perazić (pjevačica), Krešo Kovačiček (voditelj Galerije O.K.), Žak Valenta (teoretičar, pedagog i umjetnik plesa i kazališta) | Mainstream i alternativni film: predstavljačke i uporabne vrijednosti (reprezentacija, identitet, ideologija) [14. travnja 2006. Hrvatski kulturni dom Sušak] moderator: Dražen Ilinčić (novinar HTR-a), gosti sudionici: Sanja Sarnavka (B.a.b.e.), Tin Gazivoda, Andrea Feldman (Institut Vlade Gotovca), Dragan Rubeša (filmski kritičar – Novi list), Oliver Sertić (Revija Amaterskog Filma), Davor Mišković (Udruga Drugo more), Igor Bajok (Liburnia Film Festival). | Blogerska književnost [13. travnja 2007. Indigo lounge bar / 14. travnja 2007. Internet klub Cont] moderator: Dario Rukavina (poznati hrvatski blog-književnik, među prvim tiskanim), gosti sudionici: Kruno Lokotar (urednik u Algoritmu, blogerski nakladnik), Davor Šišović (novinar Glasa Istre i blogerski nakladnik), Deniver Vukelić (kulturni djelatnik i blog‐književnik), Vlado Bulić (književnik), Sandra Obradović (novinarka Bjelovarsko‐bilogorskoga Radija i blog-književnica), Tihomir Horvat (blog‐književnik), Maja Hrgović (novinarka Zareza i blog-književnica), Sonja Miličević (blog‐književnica) i Kruno Čudina (blog‐književnik); sljedeći dan održan je Festival blogerske književnosti na kojem je nastupila većina sudionika ReForuma te Vlado Gašperov i Jelena Tondini.

Što je Re?
Časopis za umjetnost i kulturu Re pokrenut je 2001. godine kao studentski časopis za književnost i jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Rad uredništva na promicanju časopisa, novi, raznovrsni autori i ulazak novih kreativnih osoba u uredništvo časopis je transformiralo u prepoznatljivu periodiku bogate i kvalitetne raznolikosti sadržaja iz umjetnosti i kulture mladih (i/ili neafirmiranih) autora. S vremenom je časopis izašao iz studentskih okvira, pokušavajući svojim specifičnim profilom popuniti prazan prostor na časopisnoj sceni (kako lokalnoj, tako i nacionalnoj), te mu je od 2004. godine nakladnik Udruga za umjetnost i kulturu mladih parNas.
O nastanku – danas časopis uređuje dvanaestero mladih urednika, a u njemu se objavljuju umjetničko-kreativni i stručno-publicistički radovi iz područja umjetnosti i kulture, po sljedećim rubrikama: (S)misao, Kulturologija, Proza, Poezija, Književnost, Likovnost, Kazalište, Film, Glazba, Strip i Filozofija. Časopis izlazi dvaput godišnje – početkom lipnja i prosinca, a nakon izlaska svakog broja organizira se prezentacija, koja uvijek bude povodom za javno kulturno događanje (književne večeri, susreti s poznatim hrvatskim književnicima, teoretske i stručne rasprave te okrugli stolovi o kulturnim i općevažnim temama, s posebnom usmjerenosti na kulturnu djelatnost u Hrvatskoj).
Korisnicima ovoga projekta smatramo ponajprije mlade ljude koji u časopisu, njegovim internetskim stranicama (www.parnas.hr) i događajima koje njegovo uredništvo organizira pronalaze svoj interes, te svu ostalu zainteresiranu javnost. Uredništvo ostvaruje suradnju s časopisima i studentskim organizacijama i izvan riječke makroregije (Pula, Zagreb, Osijek, Split), kao i izvan države (Sarajevo, Beograd, Novi Sad, Podgorica), a izradom internetskih stranica otvorili smo vrata za posve divergentnu publiku.
O imenu – ideja cijelog časopisa, uključujući sve njegove moguće promjene, sadržana je u njegovu imenu – prefiks /re-/ upućuje na činjenicu da se PONOVO događa nešto, što je nažalost već predugo bilo potisnuto u drugi plan.

14.04.2007., subota

Maja Hrgović - Manistra

JOPA DOPA


1

Jopa Dopa je taj jedan frajer s kojim sam se spanđala na koncertu Rambo Amadeusa u Tvornici prije jedno pet godina. Bilo je to vrijeme kad se još uvijek činilo smislenim vjerovati da će sutra biti bolje nego danas i da bi se preksutra možda moglo dogoditi i kakvo čudo. Čuda su se - začudo - zaista i događala; sami smo ih stvarali, trebalo nam je samo nešto cuge i brdašce droge, ljubav je bila katalizator reakcije, svih smo sirovina imali dovoljno.

Dakle, Rambov koncert. Došli smo u Tvornicu nabrijani, moj dečko Nixon i ja, Franja i Dejo, i svi ti ljudi koje sam zvala mojima, a kojima se danas jedva sjećam imena. S Nixonom sam živjela dvije godine u dinamičnom skladu koji se baš tih tjedana počeo raspadati: sve je više droge trebalo da proizvedemo čuda, a kad bismo i uspjeli, ništa se bitno ne bi mijenjalo jer su učinci bili kratkoročni. Pa smo odlučili poslati sve u pičku materinu - prestati grčevito inzistirati na idili i vidjeti kamo ćemo dospjeti ako se sasvim opustimo.

Nixonu se te večeri nije dogodilo ništa značajno - osim što se, šokiran događajima kojima sam bila protagonisticom a koje ću vam sad ispričati, predozirao i skoro umro na hitnoj. Meni se pak dogodio Jopa Dopa.

Ovako je to bilo.
S tadašnjim Rambovim bubnjarom Yugom Hondom, onim zgodnim dečkom egzotične vanjštine, što su mu je kopulacijom priskrbili otac Japanac i majka Beograđanka, neko sam vrijeme razmjenjivala mejlove. Upoznali smo se bili godinu dana ranije na krstarenju Jadranom - financirali su mi ga roditelji, htijući se time riješiti grižnje savjesti zbog traljavog odgoja kojemu sam zbog njihove prezaposlenosti bila izložena. Na brodu napučenom bogatim penzionerima taj je Yugo, mladi beogradski snob, bio jedini lik s kojim si mogao normalno popričati; brzo smo se skompali, do kasne noći šmrkali bijelo na palubi, i dobijali modrice po tijelu od seksa na šljunčanim plažama.

Uglavnom, prošla je godina dana od krstarenja, pa smo se Yugo i ja dogovorili da se te večeri nakon Rambova koncerta nastavimo družiti kod mene.

Koncert je bio sjajan. Stajala sam high-as-a-kite u drugom redu ispred stejdža, i nakon svake pjesme rukom po zraku kao leptire hvatala poljupce koje mi je Yugo odašiljao nakon što bi odbubnjao svoj session. Nixon pak, koji nije podnosio gužvu, stajao je na balkonu i odozgo me motrio kao sokol, pasje ljubomoran na sve ljude s kojima bih razgovarala.

Nakon svirke, vrebala sam trenutak da Nixon ode do šanka, onda sam brzo kliznula u bekstejdž. (Je, slobodno me zovite Grupi.) U bekstejdžu je bilo zadimljeno i bučno, sve su stolice bile zauzete, a Yuga nije bilo. Neki tip mi je dodao džoint i ponudio da mu sjednem u krilo. Sjela sam. Frajer je bio razgovorljiv.
- Nemam sidu, nemam hepatitis, danas sam dobio rezulatate testiranja, večeras slavim, a ti si super, hajde da se drogiramo, nek se oči sjaje, otklafra mi u uho u jednom rafalu.
- Ma stari, sve pet, samo ti slavi, al ja ti imam dogovoren dejt večeras i jebiga, otpovrnem.
- Ti se dogovorila...a ja mislio onaj američki film da pogledamo...
- Khe khe.

Već pogađate, tip se zvao Jopa. Zbog čega su ga zvali Dopa, nije potrebno pojašnjavati.
...Ali Jopa je meni bio diivan. Ono, visok negdje kao ja, i mršav, kosa plava, oči sive, pogled djeteta koje traži udomitelja - dušu dao za nekog tko se, poput mene, u vezama fura na majku Tereziju. Patologija. Uglavnom , nas smo se dvoje baš fino zapričali u tom bekstejdžu, i kad je odnekud uskrsnuo Yugo, skužila sam da mi je volja za druženjem s njim posve ugasla. Rekoh Jopi:
- Znaš šta, ne idem ja ipak na Jahorinu večeras. Koji si ono film mislio da pogledamo?
I tad se zažvalismo strasno.

Za minutu smo već pokupili stvari i izjurili van. Usput sam stigla zbunjenom Yugu dobaciti da moram otići, čujemo se sutra, pusa, bokić, lool. Na svog sam pak Nixona skroz zaboravila. -- Ali on nije zaboravio mene: baš u trenutku kad smo se Jopa i ja bespoštedno drpali dok smo zavaljeni na pult garderobe čekali da nam riba dofura jakne, Nixon se pojavio u kadru i sve je otišlo ukurac. Podivljao je. Bio je neugodan. Htio se tući. Rekao mi je da sam nas izdala. Mahao je rukama.
Bilo mi ge je žao.
- Žao mi je, Nix. Stvarno. Ajde nemoj sad radit sranja. Riješit ćemo to mirno, govorila sam polako kao pregovarač koji nastoji urazumiti pobješnjelog pljačkaša banke i spriječiti ga da ne pobije taoce.
- Riješit ćemo to mirno?, rekao je nemoćno, pun sarkazma. Gledao me u oči, zjenice su mi plivale svuda uokolo, i njegove su isto.
- Ma idi s kim hoćeš, samo se okrenuo i otišao.

- Skoro sam popušio batine, odahnuo je Jopa Dopa.
- Je, a ja sam popušila dvogodišnju vezu, slegnula sam ramenima i također odahnula.
Uzeli smo jakne i izišli vani. Noć je mogla postati samo naša.


2

U noćnom tramvaju koji vozi kroz Novi Zagreb, Jopa i ja smo se držali za ruke. Gledala sam ga, bio mi je lijep. Neki nas je smrdljivi beskućnik zainteresirano proučavao. Sigurno izgledamo ludo, mislila sam; ja sa svojom crvenom grivom koja izgleda kao perika, a on..sav...takav.

Živio je na osmom katu, u malom stanu sa spuštenim roletama. Na vratima je neka Sanja napisala ljubičastim lakom za nokte «Jopa, ti si moj san. Sanja.»
- Jo-pa i Saaa-nja, za-lju-blje-ni paar, kad se bu-du že-ni-li ku-pit ću im daaaar, ku-pit ću im beee-bu da se bo-lje jeee-buuu, pjevušila sam Jopi u uho dok je zveckao ključevima oko brave.
(Jopa, dakle, slama srca devojkama, pomislila sam i to mi je bilo baš okej. Ko ih jebe, sve njih.)

Skinuli smo se goli i potegnuli crtu, uvukli se u krevet, na plejstejšnu igrali Silent Hill, a u pauzama između levela bili bezrezervno usmjereni na razjebavanje jedne po jedne opruge madraca. Onda se već i zora stala probijati kroz rupice u roletama, ugasili smo je još jednim džointom i ušuškali se jedno u drugo pod plahtom.

U stan smo naslagali dane kao jaja, sve jedan do drugog, a svi isti: trenirali smo obožavanje i ljubili se dok nam usne nisu postale izranjavane (u!, kako nam je dobro bilo u krevetu), ono, droga i cuga, dizalice i spuštalice. Plejstejšn, dušo. Oko pet dana smo tako živjeli odsječeni od svega, telefon smo uključivali samo kad bismo naručivali pizzu. Dostavljač je bio jedina osoba koju smo tih dana viđali, nikom nisam javila gdje sam.

Padao je snijeg tog dana kad sam nazvala Nixona.

Od bijesa se povampirio. Razbacivala bih se eufemizmima kad bih rekla da nije bilo lako razgovarati s njim: glas mu je smežurano treperio, htio me pojesti. Te gdje si, te zašto-baš-meni spika, te čime sam ja ovo zaslužio, te izdala si nas – To si već rekao – te ubit ću te, te aaaargh! Poklopila sam mu slušalicu. Bio je primireniji kad sam ga sutra opet nazvala. Našli smo se na mostu da porazgovaramo o Velikom Životu samome i o nama kao takvima. I da, o Našoj Vezi.

- Oovaj... Sori, Nixon. Nekako...čini mi se da je gotovo s nama, i to. - rekla sam trudeći se da izgledam i zvučim plaho. Pomagao mi je vjetar: kosa mi je vijorila, raščupana, a oči bile suhe i crvene. Pokajnica. Stajala sam oslonjena na hrđavu ogradu mosta i gledala dolje, rijeka je šumila, prljava i namreškana.
- Nemoj me. Jel to zbog onog tipa s Ramba, onog Jope?, uhvatio me Nixon za zglob i nesigurno me protresao, kao da misli da će me time dozvati k zdravom razumu. Izmakla sam ruku, dodir mi nije odgovarao.
- Štajaznam. Super mi je s njim, ono, družimo se, i ludo je. Otprilike nam je onako kako je nama bilo na početku.
- A šta, šta ti je dobro na njemu?
Opa, evo jedno teško, pomislila sam. Bilo je glupo prodavati laži tog popodneva, znajući istodobno da je to zadnje popodne koje ćemo provesti zajedno. Nisam htjela izmišljati razloge za prekid, Nixon je inteligentan frajer, ionako je vjerojatno sve već bio shvatio, kod njega je iskrenost uvijek nosila najviše bodova, odlučila sam zato reći sve bez cenzure.
- Ima veći kurac.
- Ha?
- Ima veći kurac. Bolje se ševi, ono. Svršavam ko luda, slegnula sam ramenima suosjećajno.
Izobličio se u nevjerici. Shvatila sam, ovakva mi iskrenost ipak neće donijeti 12 poena kod Nixona. Vidjela sam, odnio vrag šalu; htjela sam reći "ma nije mu veći, šalila sam se", al bilo je kasno.
- U kurac krasni. Mogao sam misliti, njegove su velike sjajne oči bile ljepše i sjajnije nego ikad. Privila sam mu se uz rame, odgurnuo me. Onda smo malo šutili, hladnoća mi je prodirala kroz jaknu, obgrlila sam samu sebe, spas je u duugim rukamaaa, u glavi su mi svirali Jarboli. A on...rekao je nešto o životu ukurcu, nešto o samoubojstvu i nešto o slomljenom srcu - (furao se na patetiku i kazališne emocije taj moj Nixon) - i samo otišao.

Dok sam se uspinjala liftom na osmi kat, vidjela sam na ogledalu markerom napisano "Majo, jebat ću te dok ti je muž na poslu". Smijala sam se glasno.

Gore u stanu, rolete su bile podignute. Jopa me čekao na balkonu, raširenih ruku, s licem složenim u upitnik.
- Šta, zanima te jesam li sad stvarno tvoja? Daj mi brzo razjunfaj vene pa ću ti reći.
Tako i bješe: te mi je noći Jopa razjunfao vene, a ja sam rekla "Jesam".

- 20:29 - Komentari (16) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se