Vijesti brzo putuju u virtuali, dobre još brže, te se čini da će i neke postavke teorije relativnosti morati biti revidirane. Uglavnom, iz dalekog Beograda najbržom poštom na svijetu našoj je maloj blogerskoj sekti stigla i prva poslanica! Piše Dušan Gojkov, mnogima u virtuali poznat kao urednik Balkanskog književnog glasnika. Tekst objavljujemo u cijelosti. Pozdrav Dušane, i vidimo se u blogosferi!
U Beogradu, petak, 13. april 2007. godine
Žao mi je što ne mogu da vas večeras sve pozdravim lično. Naime, trenutno sam od vas udaljen šest stotina kilometara, manje-više.
Evo, gledajte: mašem vam iz Beograda.
Tema o kojoj se večeras razgovara je interesantna iz nekoliko razloga. O Zagrebu, Rijeci, Puli, Splitu, Sarajevu, Skopju, Ljubljani, Sofiji ili Tirani večeras baš i ne mogu da govorim: ipak nekih petnaestak godina živim najčešće i najfrekventnije u Beogradu. Dakle, dobićete – hteli to ili ne – jedno beogradsko viđenje čitavog blogerskog fenomena.
Beograd je jedna čudna čaršija: ako ste željni informacija, ne kupujete novine (osim ako ne želite da vam vire, presavijene iz džepa sakoa – i to je neka vrsta stava, zar ne?), već odlazite na jutarnju kafu i konjak u omiljeni lokal sa prijateljima. Dobro, konjak može biti viski, loza, vinjak, šljiva – ali nikad gemišt ili pivo. Tek da se zna.
Naravno, zna se čiji prijatelji gde piju jutarnju kafu: ko sedi u Mažestiku, ko u Maderi, ko u Znaku pitanja, Obiliću, u jednom od kafića u Njegoševoj ili ulici Strahinjića bana, ko sedi u restoranima na Trgu Republike – Kod konja, Gradskoj kafani, Beoizlogu, ko je u Ekscelzioru, a ko u Malom Ekscelzioru preko puta. Naročito su interesantni gosti buffeta Brioni (do skoro je i pisalo ćirilicom, ali sad su i oni, na žalost renovirani, i prilično fensi, ipak, navika je navika: ostali su kockasti stolnjaci, besplatna friško barena jaja na svakom stolu, slađa kafa koja stiže čim ste seli, čak i ako je niste naručili...), koji je preko puta nekad poslednje beogradske krčme – Boke, sada srušene. Nema više ni čuvenog beogradskog bermudskog trougla – Šumatovca, Grmeča i kafane Pod lipom između Radio Beograda, Politike i nekadašnje zgrade Radija B92; ne postoji Orač, Prešernova klet kod nekadašnje Borbine zgrade, u kojoj su dane i dane ostavili Branko Miljković i Slobodan Marković – Libero Markoni je postala italijanski kafe... Ostala je Srpska kafana, pored Ateljea 212, ali i tu se društvo promenilo. Pomrlo, ili se kalcifikovalo, kao beli prsluci iz Zlatnog teleta Iljfa i Petrova.
Posebna fela su Beograđani koji od ranog jutra sede u Skadarliji. O njima, i živima i mrtvima, valja pisati čitav, ozbiljan esej (trebalo bih da to znam, jer sam bukvalno odrastao u toj ulici).
Moj lični izbor je kafe restoran hotela Moskva na Terazijama, treći astal od klavira, uz prozor. Sasvim slučajno – ili ne – to je sto za kojim su sedeli saradnici redakcije Pandurovićeve Misli, Tin Ujević, Stanislav Vinaver, Crnjanski sa članovima redakcije Dana, bili su tu još i Sibe Miličić, Todor Manojlović, Branko Popović – (Bogdan Popović se tad još uvek krio u Parizu)... docnije Vlado Dedijer, Oskar Davičo, Ribnikar i Branko Ćopić; Andrić je, kažu, dolazio samo četvrtkom popodne, oko pola pet. Vele mi da je i pokojna Desanka dolazila tu, povremeno, na kafu sa šlagom. Pa onda svi, glupavo, poustaju, i stojeći gledaju kako velika pesnikinja pije svoju kaficu. To je sto za koji su beogradski nadrealisti dovodili francuske, kad su u gostima, to je sto na koji se, pripit, popeo Apis 1903. godine i vikao Živeo kralj Petar I – iako je kralj Milan još uvek bio zdrav i čitav, u Dvoru.
Do desetak izjutra, kad se pojavim u Moskvi, već imam osnovne informacije, zahvaljujući računaru i kablovskom internetu. Redovno ustajem rano, oko pet (metabolizam naviknut na rad u jutarnjem programu Radio Beograda, šta ćete), prvo proveravam privatnu poštu (službenu, za Glasnik, rešavam malo docnije, oko jedanaest), i potom čitam kulturne stranice u dnevnim i nedeljnim novinama, i to sledećim redosledom: Politika, Danas, Bllic, Glas javnosti, Večernje novosti, Borba, Vjesnik, Večernji list, Jutarnji list, Slobodna dalmacija, Novi list, Delo, Oslobođenje (obe verzije), Dnevni avaz, Vijesti, Pobjeda, Nova Makedonija, 24 časa, NIN, Vreme, Nacional, Start, Mladina, itd, itd...
Jasno, protrčim i kroz agencijske vesti: Tanjug, Beta, Hina, Srna, i ostale skraćenice.
I – svi pišu isto. Identično. Čak ni red reči u rečenici ne promene. Iskreno, nema više onog istraživačkog i komentatorskog novinarstva kojem su mene učili krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog veka. Danas svi prežvakavaju iste, već odavno dosadne stvari. U kulturne rubrike ulaze i bizarne vesti tipa koliko koja manekenka ima kilograma više ili manje, koji je pevač kupio koliko dugi ploveći falusni simbol sa bilijarskom kabinom...
Skoro niko ne piše o knjigama. Dobrim knjigama, ne o onim koje je objavio kao sopstveno kiosk izdanje. O koncertima. O izložbama. O operskim i baletskim premijerama. A o pozorištu i filmu se piše samo kad je neko drpio lovu i pobegao. Ili javno lupio šamar primadoni, ili izveo belog konja, ružičastog slona ili džip na pozornicu.
Naše jutarnje ispijanje kafe u Moskvi danas se svodi na gledanje kroz izlog, ćutanje, povremeni uzdah: svi već znaju sve. I vesti, i tračeve, čak i ono što će tek sutra biti tračevi.
Pričao mi je pokojni Žika Živulović – Serafim, nekadašnji najbolji reporter Borbe, a docnije i Politike kako ga je privodilo u OZNU. Naime, vozio se sa prijateljem, takođe jednom perjanicom jugoslovenskog novinarstva gradskim prevozom po Novom Beogradu, pored tadašnjeg gradilišta Saveznog izvršnog veća. Kako je u trolejbusu (tad su još uvek Novim Beogrdom vozili trolejbusi) bila gužva, on preko svih onih putnika upita svog prijatelja: Znaš li šta se ovde gradi? Ovaj, jasno, odgovori da ne zna – iako su svi putnici u troli bili svesni da će to biti vlada i najznačajnija ekonomska institucija u zemlji.
– Škola učenika u privredi.
Sutra, Serafima privedu kod Tri kostura. To je zgrada pokraj današnjeg Tanjuga, u kojoj je danas studentska menza, a nekad je bila OZNA, za vreme rata ABWER, pre rata bordelj. Tu je svojevremeno, na četvrtom spratu, ležao i Bora Pekić. Čeka Serafim u hodniku. Satima. Nigde stolice. Na kraju, pozovu ga kod istražitelja. Potporučnik sa plavim epoletama. Opet nigde stolice, osim one na kojoj sedi odgovorno lice. Pred golobradim junakom oslobodilačkog rata čipendejl astal, na njemu gomila fascikli, dobar dosije od nekih tridesetak kilograma. Pita on Serafima: znaš li ti šta je ovo, bando izdajnička?
- Ne znam.
- To je tvoj dosije. Sve znamo o tebi. I gde ideš, i sa kim se družiš i nalaziš, šta sa njima pričaš, sve, bre znamo. Sa kime piješ, sa kime ne. Čiju ženu mrčiš, čiju ne. Znamo i kad ti se diže, i kad ti se ne diže. Sve znamo. Znamo i da pričaš viceve o budućoj zgradi Vlade na Novom Beogradu.
Izgrdi potporučnik Serafima, i – pusti ga. Uz ukor. Ozbiljan ukor.
Serafim krene stepeništem ka izlazu, i sretne prijatelja iz Prve proleterske brigade (obojica su rat proveli u toj vojnoj jedinici). Prijatelj ga pozove podrum, u internu menzu, na piće, dugo se nisu videli. Pa jedan vinjak, drugi vinjak, treći vinjak... I, Serafim zaboravi gde je.
I počne da priča viceve. Ali, ne onako bezazlene. Ovaj put ozbiljne. Pola OZNE što je tad bilo u menzi okupilo se oko njihovog stola da sluša fazone i da se smeje.
Na kraju tog druženja, kaže Serafimu prijatelj: Slušaj, dragi moj, ovo je sve lepo i krasno. Ali, ako ponovo osetiš želju da pričaš političke viceve, dođi ovde. Ovo je jedino sigurno mesto u gradu gde to možeš činiti.
Danas se više ni vic ne može čuti, a kamoli ispričati. O kome? O čemu? Sve je već postalo beskrajno dosadno i tužno.
Tako, sedimo i gledamo kroz izlog Moskve u Terazijski plato, hotele Balkan i Kasina preko puta, Palatu Albanija, prolećnu kišu kako rominja, i lepe Beograđanke kako nabadaju štiklama uz i niz ulicu.
Ćutimo.
E, zato postoje blogovi – kao alternativni izvor informacija. Pouzdanih, polupouzdanih, nepouzdanih – to vam je kao i sve drugo na ovom svetu.
I tu imam redosled čitanja (koji mi ne pada na pamet da vam otkrijem: polovina večerašnje publike bi se uvredila). Taj redosled se skoro nikad ne menja, osim ako se iznenadno ne pojavi novi, veoma interesantan bloger, koji dodaje malo boje ovom sivkastom životu.
Priznajmo, većina blogova je čisto smeće. U prevodu na beogradski srpskohrvatski idiom – đubre.
Tinejdžersko, domaćičko, frustrirano gubljenje vremena u stilu doma me nitko ne sluša, hajde, bar će se netko nevidljiv naći da me trpi.
Za to postoje neuropsihijatri, ali, oni koštaju. I novčano i emotivno.
A blog je džabe. Naročito ako se piše u toku radnog vremena, dok gazda ne gleda.
Bilo bi mnogo mandatnih kazni i mnogo hapšenja da se naši novi (prepisani evropski) zakoni o zaštiti autorskih prava na mreži sprovode. Ovako, prinuđeni smo da trpimo sve i svašta. Za sad.
Ipak – zbog čega sve ovo pišem: Balkanski književni glasnik ne bi bio ono što jeste da, evo, priznajem, glavni i odgovorni urednik ne juri fanatično talentovane blogere po netu. Oh, da, većina tekstova koje objavljujemo u BKG uredništvo naručuje od već afirmisanih pisaca, ili od onih koji će po proceni redakcije Glasnika to uskoro biti.
Dobar deo, pedesetak priloga dnevno (brojka nije ni malo preterana) – nam pošalju čitaoci – diletanti koji bi sve dali da svoje ime i prezime vide na ekranu kompjutera ili na štampanoj hartiji, pod već čuvenim papirnatim brodićem – zaštitnim znakom BKG. U većini slučajeva to su, u najboljem smislu te reči, koncepti za pismene zadatke iz maternjeg jezika za, maksimum, peti razred osnovne škole. Znam o čemu govorim: imam stariju ćerku u šestom osnovne. Piše bolje. Dakle, proza je još tako – tako; podnošljiva. Naravno, sve uz osnovno nepoznavanje jezika, gramatike, pravopisa... Na to se čovek, verovatno navikne, vremenom, i uz velike količine Jack Daniel'sa. Ali poezija, poezija koja stiže sa ove, diletantske strane zaista izaziva digestivne tegobe.
Neću da grešim dušu. Ima i tu dobrog štofa. Momenata kad mi se čini da će od nekog nešto biti, pa autora pažljivo posavetujem – idite u ovom, ili onom smeru – i, na kraju, dobijem sasvim prihvatljiv tekst. Istina, to je veoma retko.
Ljudi ne vole savete, naročito kad se radi o savetima koje dajete književnim veličinama. A većina tih koji se nama javljaju su već sad, unapred, književne veličine. Književna veličina je i svako ko je član bilo kakvog književničkog udruženja – a takvih ima, u ovoj zemlji (čitaj: u ovim zemljama) mnogo. Veoma mnogo.
Ili kažem, jednostavno: čitajte poeziju, bar ovu koju objavljuje BKG. Izaberite jednu jedinu pesmu (sve su dobre, garantujem). Posle prvog čitanja, prošetajte pet minuta, i pokušajte nakon toga da se setite jedne reči, jedne fraze ili čitavog stiha koji vam je ostao u pamćenju. Ponovno pročitajte pesmu. Ponovo prošetajte. Nakon pet minuta, pokušajte da imenujete sliku koju pročitana pesma u vama stvara. Posle trećeg čitanja i šetnje, probajte da reagujete na pročitanu pesmu u celini: definišite je, u jednoj, dve, tri, trideset rečenica.
Potom, uzmite jednu svoju pesmu i ponovite čitav postupak.
Ali, budite iskreni, i prema pesmi, i prema sebi.
Rezultati će biti više nego zanimljivi.
Jednom u dve nedelje naletim na blogera koji me zainteresuje. Onda pratim svakodnevno šta postavlja na blog. Ako kvalitet ne opada – javim mu se, predložim saradnju sa BKG. Neko pristane na to, neko ne. Oni koji ne pristaju da pišu za Balkanski književni glasnik obavezno pitaju koliki će im biti honorar. A toga kod nas, kao što znate, nema.
Dobar deo stalnih saradnika, i to onih najboljih saradnika BKG koje redovno čitate u našem časopisu su blogeri, ali ih poznajete pod drugim imenima.
Neću ih otkrivati. Nije red.
U poslednje vreme blogeri štampaju i knjige.
I to je dobro. Izuzetno dobro.
Ne morate ići u Frankfurt, Pariz, Lajpcig, na Beogradski sajam knjiga ili Interliber da bi videli koliko toga se godišnje štampa, a koliko je tona i tona tog papirnatog materijala dobro i korisno samo za reciklažu.
Možda će blogerske knjige (ne sve, priznajem), smanjiti kvotu hartije unapred predviđene za reciklažu, a povećati onaj procenat štampanih stvari koje valja pročitati, čuvati u kući, posuđivati prijateljima.
Idalje pišite blogove, te idalje čitajte Balkanski književni glasnik na www.glasnik.org.
Želim vam prijatno veče.
Dušan Gojkov
Balkanski književni glasnik, Beograd.
P.S.
Da podsetim: u subotu, 21. 04 u zagrebačkom SC-u je promocija Balkanskog književnog glasnika. Dođite ako budete mogli.
|