|
Da mi je netko pričao kako je teško preživjeti «tjeranje» najdraže pesice, ne bih mu vjerovala...
Muke po tjeranju počele su prije tri tjedna, krvarenjem. Ok, digla sam sve s poda i mislila da je to najveće zlo...
No, kako je moja Lea veselo svorenjce naviklo na svu slobodu ovog svijeta, tako joj je teško palo zatvaranje u kuću/na balkon. Pretvorila se u pravu razmaženu princezu koja bira koju će hranu jesti, kada i gdje ću ju ćeškati, kada ću je voditi van... Ajde i to sam preživjela, ali psi?! Ljudi moji, oko kuće mi se naselio čopor pasa. Vođa bande je bio jedan mali smeđi hrt, njemu uz bok bijeli veći mješanac, zatim veliki smeđi lovački pas, još jedan bijeli, mali čupavi i za kraj jedan njemački ovčar. Društvance je isprva bilo bojažljivo. Trebalo im je puna dva dana da preuzmu teritorij. Onda su počeli lajati na mene... Šta da vam pričam, bilo me strah izići iz kuće... A tek povratak navečer doma?! Hodala sam po dvorištu s daskama, kišobranima, grabljama... u rukama! Nakon par dana su me odlučili ne protjerivati iz vlastitog dvorišta pa su me veselo ispraćali na posao i dočekivali kad bih se vraćala... Pravi pakao bi nastajao navečer kad bi krenule borbe pasa ispred vrata, uz konstantno lajanje, cviljenje, grebanje... Iznutra bi bilo isto: lajanje, cviljenje, grebanje od strane Lee, a i mjaukanje, od strane Mačka... Ne moram ni spominjati što je tek to siroće preživjelo dok smo se tjerale...
Bilo kako bilo, nakon tri tjedna muka, preživjeli smo tjeranje! I Lea i Mačak i ja! Naše prve, ali i zadnje muke po tjeranju!
Lea je jutros prvi put nakratko «puštena s lanca». Za sekundu se izgubila iz vidokruga, da bi se vratila par minuta poslije, vukući neku kost u zubima, uvaljana do vrata u blato. Po mirisu bih rekla iz nekog svinjca... Ah, i tak i tak sam je danas planirala okupati...
Inaće, na moje brdo je već odavno stiglo proljeće... Visibabe su već prošle, dvorište mi se žuti od jaglaca, potok žubori i život je, baš nekako, lijep u zadnje vrijeme.
Stojte mi dobro!
|
