Dnevnik ulice

Ožujak 2010 (1)
Listopad 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Listopad 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (1)
Svibanj 2007 (1)
Svibanj 2006 (1)
Veljača 2006 (1)
Prosinac 2005 (1)
Studeni 2005 (1)
Svibanj 2005 (1)
Travanj 2005 (1)
Veljača 2005 (2)
Siječanj 2005 (1)
Prosinac 2004 (1)
Studeni 2004 (6)
Listopad 2004 (3)
Kolovoz 2004 (1)

Komentari On/Off

Copyright ©
Nijedan dio ovog bloga ne smije se umnožavati, fotokopirati, niti na bilo koji način reproducirati bez autorovog odobrenja.

Zovni turu:
crvenokozac@gmail.com

Svidjelo mi se

03.03.2010., srijeda

Panta rhei

We have all, the time in the world,
Time enough for life...
To unfold,
All the prescious things,
Love has in store...





Mi imamo sve vrijeme svijeta - mislio bih, da sam tada išta mislio. Vrijeme dovoljno za život. Za sve dragocjene stvari koje ćemo u njemu, usput, pronaći... Mi imamo svu ljubav svijeta – znao bih, da sam tada išta znao…
A tada je bilo ljeto, onakvo kakva su već mostarska ljeta – prevruća, paklena i sparna…
– Kako su mi ostale noge? – pitao sam, izlazeći iz rijeke, dokonog klipana na kraju dvadesetih, koji je nakratko prekinuo partiju tavle da pogleda moj skok. Pohvalio me ne dižući pogled, držeći kockice između palca i kažiprsta, spremne da ih baci o drvenu igru i opsuje već sljedeće sekunde.
To ljeto smo, moji vršnjaci i trinaestogodišnji ja, provodili uglavnom na obalama Neretve, uživajući u prevrućem zraku i prehladnoj vodi. Pokušavali biti što bliže starijoj raji, povećavali visinu skokova i nestrpljivo čekali dan kada ćemo mi biti – oni.
Nismo tada znali, a i kako smo mogli, da će svi ti mostarski klipani kojima smo se divili, svoju mladost, već sljedećeg ljeta, utopiti u vrelom olovu i da će, kad godinama kasnije na obalama Neretve budu tražili spas od ljeta, možda nehotice i možda nesvjesno, s vremena na vrijeme, ka onoj drugoj obali bacati pogled koji samo oni razumiju…
Nismo tada znali, a i kako smo mogli, da mi nikada nećemo biti – oni…
Imali smo sve vrijeme svijeta – sjećao bih nas se danas, da sam se ičega više sjećao… Sjećao bih se, kako bosonogi jurimo uzvodno po napola istopljenom asfaltu tražeći i najmanju sjenku, najmanji hlad da ublaži vrelinu pod stopalima… Sjećao bih se nadimaka i spajao ih s licima, umrljanim od sladoleda i modrim od hladnoće rijeke…
Kako smo se, onda, dovraga, ti isti mi, pretvorili u nas, ovako lažne i kako to da mi nemamo prava biti idoli ovoj djeci? A nemamo…
Gledao sam golobrade dječake kako skaču s oštre stijene, danas, dvadeset godina kasnije. Vrijeme dovoljno za život. Ništa više… I ništa manje…
Stajao bih, valjda satima, tu u sjenci smokve čiji se hlad, u nekom drugom životu činio mnogo veći, da me nije prekinuo mokar dječak u prolazu do najveće stijene…
– Kako su mi ostale noge? – pitao me…


- 23:59 - Komentari (15) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se