Dnevnik ulice

Prosinac 2017 (1)
Ožujak 2010 (1)
Listopad 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Listopad 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (1)
Svibanj 2007 (1)
Svibanj 2006 (1)
Veljača 2006 (1)
Prosinac 2005 (1)
Studeni 2005 (1)
Svibanj 2005 (1)
Travanj 2005 (1)
Veljača 2005 (2)
Siječanj 2005 (1)
Prosinac 2004 (1)
Studeni 2004 (6)
Listopad 2004 (3)
Kolovoz 2004 (1)

Komentari On/Off

Copyright ©
Nijedan dio ovog bloga ne smije se umnožavati, fotokopirati, niti na bilo koji način reproducirati bez autorovog odobrenja.

Zovni turu:
crvenokozac@gmail.com

Svidjelo mi se

03.10.2008., petak

Lagala si










Lagala si, kad si rekla da me voliš. A ja sam ti vjerovao, kako se već vjeruje u ljubav. Vjerovao sam u tvoj zarazni smijeh i tvoj san na mojim prsima. Vjerovao sam u još neke stvari, koje su, tog ljeta, nestajale jedna za drugom, trenutak po trenutak. U jedan takav trenutak stao je i naš rastanak, iako si uvijek govorila kako nas ni vječnost ne može razdvojiti.
Lagala si, kad si rekla da nisam kukavica. A ja sam ti vjerovao, kako već ljudi u gorućem gradu vjeruju jedni drugima. Da nas je netko na trenutak pogledao, zagrljene u lipanjskom sutonu, ispred posljednjeg kontrolnog punkta na izlasku iz grada, možda bi vidio samo još jedan od bezbroj ratnih oproštaja. Djevojku u maskirnim hlačama i onom plavom prsluku i dečka u starkama i ispranoj majici s naslikanim A u O. Možda bi mu promaknuo i detalj da je djevojka naoružana, a tip bezopasni civil na odlasku.
Pisao sam ti neka pisma, misleći da su sve te riječi i besane noći u ritmu neonskih reklama, značile nešto, neko opravdanje tebi, našem rastanku, a najviše samom sebi. Zvao sam te iz nekih govornica, na jedan od dva satelitska telefona u gradu, čekajući cijelu vječnost da sve dolare koje sam imao pretvorim u nekoliko sekundi tvog glasa.
Lutao sam, svaki dan, čikaškim kvartom kojem nisam mogao zapamtiti ime, i mislio kako bi sigurno bilo bolje da sam i ja naložen na taj ratno-obrambeni film sa soundtrackom domoljubnih pjesama, umjesto da sa sigurne daljine iz čikaških noćnih klubova saželjevam sebe, tebe, naš grad i generaciju i sve naše sudbine zajedno.
Prestao sam pisati i zvati ili si se ti prestala javljati, više nije ni važno, još prije nego što sam od nekog od raje dobio paket fotografija i poneku našvrljanu rečenicu. Udaljeno neonsko svjetlo je, u mraku moje sobe, naš razoreni grad na fotografijama činilo još sablasnijim. S tih komada papira su se smiješili naši živi i mrtvi prijatelji, sa svih kontinenata. Smiješila si se i ti u zagrljaju naoružanog tipa u adidas tenama i spitfire jakni.
Lagala si kad si rekla da se sjećaš. A ja sam ti vjerovao, kako se već vjeruje prijatelju kojeg godinama nisi vidio. Mjesta na koja smo išli i stvari koje smo radili. Tvoj san na mojim prsima. Bili smo to neki drugi mi i neka druga prošlost, čak i za mene koji u njoj još uvijek živim.
Lagala si kad si rekla da ti je žao. A ja sam ti vjerovao, onako kako sam već ja vjerovao tebi. Sve ove godine. I tko bi ikad rekao da ćemo se, kad se vidimo praviti da se ne vidimo, a kad se ne vidimo utvarati si da smo se vidjeli.
Lagala si kad si rekla da me voliš. Ali ništa zato. I ja sam lagao kad sam rekao da te ne volim.

I ja sam, ionako, sve ove godine lagao sebe.

- 23:27 - Komentari (39) - Isprintaj - #