Dnevnik ulice

Ožujak 2010 (1)
Listopad 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Listopad 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (1)
Svibanj 2007 (1)
Svibanj 2006 (1)
Veljača 2006 (1)
Prosinac 2005 (1)
Studeni 2005 (1)
Svibanj 2005 (1)
Travanj 2005 (1)
Veljača 2005 (2)
Siječanj 2005 (1)
Prosinac 2004 (1)
Studeni 2004 (6)
Listopad 2004 (3)
Kolovoz 2004 (1)

Komentari On/Off

Copyright ©
Nijedan dio ovog bloga ne smije se umnožavati, fotokopirati, niti na bilo koji način reproducirati bez autorovog odobrenja.

Zovni turu:
crvenokozac@gmail.com

Svidjelo mi se

13.12.2005., utorak

S druge strane sna…











Moje ime je… U stvari, moje ime nije važno, ono je samo jedno tisuća njih uklesanih u memorijalne spomenike, samo jedno od nebrojeno njih izrečenih, prozvanih, okaljanih, pozlaćenih, izgubljenih ili nađenih u ovoj zemlji. Imam četrdeset šest godina, otac sam troje djece. Vozim polovni njemački automobil. Dizel. Povremeno zaposlen, uglavnom razočaran, hodam kroz svoj trodimenzionalni horor film, polako i oprezno. Oprez troši moje živce, melje ih kao žrvnjevi stare vodenice… Grubo ali ipak besprijekorno sitno… Hodam gradom, plašim se pogleda, koje bih mogao sresti, i strepim od noćiju u kojima me proganjaju anđeli i demoni moje i vaše prošlosti. Kad čitam dnevni tisak, zastanem na stranici medicine. Jesu li već pronašli pilulu za zaborav?
U logoru sam proveo četrnaest mjeseci. Četrnaest mjeseci kao četrnaest godina. Četrnaest dana… Sekundi… Vrijeme postane tako nebitan faktor, na mjestu kao što je koncentracijski logor. Ponekad se sjećam svakog detalja, ponekad samo isječaka iz tog pažljivo izrežiranog pakla. Bljutave vode, oštrih žica, teških batina, mršavih tijela i očiju… Tih pogleda… Te oči su govorile više od svih knjiga, svih novinskih reportaža, više od svih stravičnih slika po stranim i domaćim televizijama. Jedne me takve oči i danas bude iz sna. Bilo je tu mnogo zatvorenika. Mnogo užasnutih pogleda i mnogo tijela po kojima su pljuštali udarci. Ali vlasnika tih očiju tukao sam, tako bespoštedno, tih četrnaest mjeseci. Vrijeđao. Za ručkom sam smišljao nove načine da ga ponizim. Neke bih vidio od svojih domišljatijih kolega, pa bih s nestrpljenjem čekao svoju smjenu da ih isprobam. Bio je tako slab. Neuhranjen. Bolestan. I takav je trpio moje teške udarce. Moje čizme. Kundake. Često bih naredio da mu se izvadi dvostruka ili trostruka doza krvi od one ''uobičajene'' koja se vadila zarobljenicima u našem kampu. Sve je na njemu bilo mrtvo i slabašno, mišića više nije ni imao. Koža se njihala na slabašnim kostima. Disao je teško i polako, svaki udisaj kao da mu je posljednji… Samo su njegove oči bile žive. To me tako ljutilo i radovalo u isto vrijeme, da nisam mogao razlučiti osjećaje. Različite emocije smjenjivale su se tako brzo, da sam bio siguran da ludim. Ludim… Nisam to smatrao lošom stvari. ''U ovom ludilu i ne preostaje ništa drugo do biti lud.'' – tražio sam opravdanja za svoju okrutnost. Tražio sam način da objasnim kako se to lako transformiram. Level 1 – Poljubi ženu i sina, pomozi uraditi domaću zadaću. Popravi začepljeni odvod u sudoperu. Pročitaj ''Ružno pače'' prije sna. Nježno voli ženu do dugo u noć. Level 2 – Dođi na svoju smjenu. Zapali cigaru. Slomij nekome vilicu. Smišljaj nove načine mučenja jadnog ljudskog stvora. Udari nekoga žestoko, tek tako. Jer možeš.
Bar jednom tjedno određivao sam ga za strijeljanje. Njega bih, u stvari, dodao grupi određenoj za strijeljanje. Kad bih puške odjeknule i beživotna tjelesa pala na okrvavljenu zemlju, on bih ostao na nogama tresući se i plačući… Mislio sam da je to najgori psihički šok koji se uopće može podnijeti. Na brzinu kovati nepravilne drvene sanduke. Vlastite. Iščekivati svoju smrt. Neizvjesnu smrt. Grupni ruski rulet.
Vozio sam te večeri, sam. Išao sam negdje, ili sam se vraćao, nije ni važno. Petnaest kilometara od grada i petnaest godina od logora. Začuo sam stran zvuk. Skoro sam stigao pomisliti da se radi o puknutoj gumi. Skoro sam pomislio da ću promašiti golemi kamion iz suprotnog pravca.. Skoro. Netko me izvukao iz zapaljenog automobila. Uz zvuke sirene hitne pomoći tonuo sam u utrobu predgrađa… Banka krvi u gradskoj bolnici bila je alarmantno osiromašena. Mala ceduljica zavezana za moju ruku. B Rh+. Stvarno sam trebao kapljicu, dvije, te tečnosti koje sam se nagledao u prošlosti, da mi potjera nadu kroz vene… Prijatelji, obitelj, poznanici… Jedva par vrećica… Bez krvi ću umrijeti. Jednostavno. Umrijet ću.
Otvorio sam oči, čak i mutno bolničko svjetlo bilo je prejako za moje zjenice. Živ sam. Sigurno sam živ, jer ovakva bol ne postoji ni u paklu. Polako okrenuh glavu prema prozoru. Je li dan? Noć? Na drugoj strani nešto se pomjeri. Teško sam okrenuo glavu. Čovjek je koračao prema vratima. Leđima okrenut. Glas nije htio iz mene. Na vratima se okrenuo. Kratko, ali dovoljno da sretnem taj pogled. Taj pogled. Onaj isti pogled. Logor mi se vrtio pred očima. Tijelo je malo ostarilo, ali oči su još uvijek žive. Moj užas je bio prevelik. Moj strah. Moj sram. Poželio sam da se taj pogled vrati, skupa s vlasnikom i zarije mi nož u srce. Pomislio sam kako ionako umirem, pa je valjda pravda zadovoljena.
S istim mislima, strahovima, osjećajima probudio sam se ujutro. Sestra reče, onako veselo, da je dobro. Da sam se izvukao. Reče da mi je jedan gospodin praktično spasio život. Darovao krv. U zadnji tren. Zahtijevao da mu se izvadi dvostruka količina. Bio sam preslab da mislim. Samo je srce lupalo luđački i tjeralo svu tu krv po meni. Istu onu koju sam bespoštedno prolijevao po blatu logora. Istu onu koja je ostajala na mojim šakama, pri strašnim udarcima. Ista ta krv, dala mi je život.



Uspomeni na S.


- 11:33 - Komentari (47) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se