Dnevnik ulice

Ožujak 2010 (1)
Listopad 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Listopad 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (1)
Svibanj 2007 (1)
Svibanj 2006 (1)
Veljača 2006 (1)
Prosinac 2005 (1)
Studeni 2005 (1)
Svibanj 2005 (1)
Travanj 2005 (1)
Veljača 2005 (2)
Siječanj 2005 (1)
Prosinac 2004 (1)
Studeni 2004 (6)
Listopad 2004 (3)
Kolovoz 2004 (1)

Komentari On/Off

Copyright ©
Nijedan dio ovog bloga ne smije se umnožavati, fotokopirati, niti na bilo koji način reproducirati bez autorovog odobrenja.

Zovni turu:
crvenokozac@gmail.com

Svidjelo mi se

10.02.2005., četvrtak

Pola stoljeća ljubavi...

Ja znam da vreme uvek uzme svoje... I ne znam što bi nas poštedelo?
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije vredelo...




Uz kraj ceste, ne pretjerano raspoložen, korake je prosipao mladić u ribarskim čizmama i mlatom u ruci. Nije volio kada se s rijeke vrati praznih ruku. Nikada nije mogao razumjeti priče o ribolovu i opuštanju, i razmišljanje o tome ga je činilo još nervoznijim. Bio je duboko u mislima, ne primjećujući djevojku koja mu je na biciklu dolazila u susret, sve dok nije bilo sasvim jasno da će djevojka, a samim tim i bicikl udariti u njega. Djevojka je vrisnula, on je uspio ublažiti sudar i nekoliko sekundi kasnije, oboje su se pokušavali iskobeljati iz kupina, koje su baš tog ljeta rodile kao nikad. Hektor je bio zbunjen ali je odmah skočio i pomogao djevojci. Ona se crveneći od srama ispričavala i promrmljala nešto o neispravnim kočnicama. Hektor je bio očaran. Po prvi put on, brbljivac, Hektor, nije znao što reći. Piljio je u ljepuškastu djevojku kojoj je to stvaralo još veću nelagodu. Na kraju je rekao ono što najviše mrzi. Svoje ime.
- Hektor. Ja sam Hektor. Mislim... Ime mi je Hektor. – bio je njegov red na zbunjenost. Hektor je jako mrzio svoje ime. Mrzio je i Homera i Ilijadu i sve Grke na svijetu radi svog imena.
- Imaš lijepo ime. – rekla je stidljivo i ponovno spustila pogled.
Tog lipanjskog jutra, život je Ružicu i Hektora prestrojio na isti kolosijek. Medicinsku sestru koja je voljela slikarstvo i studenta povijesti koji je u tajnosti njegovao svoju ljubav prema glazbi. Dok su na Badnjak te 1955. godine, hodali Starim gradom držeći se za ruke, nisu mogli znati da će ona najljepše pejzaže vidjeti u njegovim očima, a on najljepše simfonije odslušati u njenom smijehu.
Da, Hektor i Ružica su se veoma voljeli. Čak je i njen otac, koji nije pretjerano poštovao Hektora, dao blagoslov da se njihova sreća ozakoni i Ružicu i Hektora više ništa nije moglo zaustaviti. Mali stančić, državni doduše, ali takve su godine bile. Na balkonu plava bolnička uniforma i tamno odijelo. Čitave generacije zaluđene radom, oslikavale su se u Hektoru i Ružici. Radi marljivo i dugo. Digni kredit. Rodi djecu. Nemoj da ti nešto fali. Tu sivu mašinu koja se zahuktala punom parom njih dvoje bojali su nekim svojim bojama, ne trudeći se previše da ih ostali svijet shvati. Hektor i Ružica živjeli su san svake zaljubljene tinejdžerke. Živjeli su ga, međutim, sami. Njih dvoje. Hektora su kao ratno siroče odgojili i školovali franjevci, a Ružičin otac umro je nedugo nakon njihovog vjenčanja. Mnogo je puta ljubavni plamen lizao zidove njihove spavaće sobe, ali Hektor i Ružica su i četrdesetu prevalili sami, u istom stanu ali i s jednakom srećom u srcima. Katkad su ih smatrali djetinjastim, jer su se i u pedesetim ponašali kao onog ljeta kad je ga je Ružica udarila biciklom, a Hektor je još uvijek znao pripit uskočiti u nečiji vrt i s ukradenom ružom i besprijekornom arijom kojoj je samo on znao kompozitora, po milijuniti put osvojiti nježno srce svoje dobre žene. Pa čak i na pragu svojih šezdesetih, kada je rat poskidao osmijehe i sa lica najvećih veseljaka, Hektor i Ružica su imali jedno drugo na onaj svoj način, koji im ni strah ni mržnja ni sva bol ovog grada i svijeta ne mogu uzeti. Izdržali i rat. Gledali kako komšijske sinove pokapaju jednoga po jednoga. Uspjeli čak i ostariti. Hektor je prvi dotaknuo sedamdesetu. Ružica se srušila tog dana slikajući dar za njegov rođendan. Moždani udar.
Hektorov se svijet srušio. Ni svi ratove, ni sve smrti, ni sve tuge ovoga svijeta ne bi jače slomile tog malog čovjeka u tamnom odijelu. Klečao je kraj kreveta svoje žene svaki dan, ne znajući je li mu teže kada je tu i kada je gleda tako mirnu i tako bespomoćnu ili kada je daleko u njihovom stanu ili crkvi gdje se tišina poput najvećih lavina odbija od zidova i pritišće njegovo srce. Nakon mjesec dana, shvatio je što se događa. Udar je bio težak, koma je trajala mjesec dana. Doktor je rekao da su svakim danom sve teže šanse. Proklinjao je i molio u isto vrijeme i doktore i bogove i ljude... Volio je i mrzio tu sobu u koju je dolazio nekoliko puta dnevno. Volio je njeno lice, mirno i blago kao uvijek. Pola stoljeća budio se prije svoje žene samo da ju vidi dok spava. Bila je najljepša dok spava – govorio je. Sad je spavala, tu, već mjesec dana i poželio je njen glas, njenu riječ, njen pogled...
Hektor nije mogao bez Ružice. Nije znao. Pola stoljeća zajedničkog života, radio je sve stvari u dvoje. S njom. Dvije karte za Narodno pozorište, dva mjesta na igrankama u Abraševiću, dva tanjura na nedjeljnom ručku, odjek dva para cipela po Starom gradu, dvije porcije pečenih kestena... Dva srca u istom ritmu. Pola stoljeća. Hektor je nosio svoj križ i na kraju, nije više znao ni kuda ni kako. Treći mjesec Ružičine kome je istekao. Uzalud je Hektor plakao i kroz suze joj prepričavao svaki dan zajedničkog života kojeg se mogao sjetiti. Uzalud je se molio bogu, išao u svetišta, davao zavjete. Hektor je vjerovao u njihovu ljubav. Nije znao da će ovako završiti. Bez riječi. ''Samo pet minuta'' – molio je u napadima očaja Hektor – ''samo pet minuta da se oprostimo...'' Hektoru je bilo jasno da tako ne može živjeti. Ne može živjeti bez nje, a jedino što ga je držalo da potpuno ne klone, jest nada da će se Ružica probuditi. Ne znam da li nada umire zadnja, ali u Hektoru nije postojalo ni najmanje nečega što je ličilo na nju, kada se navršilo pola godine od kada je Ružica u komi.
Taj lipanjski dan Hektora je podsjetio na dan kad su se upoznali. Uzeo je kožnatu futrolu i krenuo prema bolnici. Prazan. Tako prazan. U maloj bolničkoj sobi iz kožne futrole je izvadio svoju flautu i odsvirao ariju koju joj je uvijek pjevao. Poljubio ju je, zadržavši svoje usne dugo, dugo na njenim...
Onda je otišao kući zagrlio provaliju smrti popivši prekomjernu dozu tableta za spavanje. To nije bio niti čin hrabrosti, niti čin kukavičluka. Hektor i Ružica su se toliko voljeli, da nisu mogli funkcionirati jedno bez drugoga. Sve te godine. Nije to bila navika. Ni blizu. Uvijek me impresioniralo kako se stari ljudi mogu voljeti kao zaljubljeni klinci. A svaki sam viđao Hektora i Ružicu, sa sedamdeset zima na leđima, kako se drže ruke i polako odmiču ulicom. Bili smo prvi susjedi, vidio sam često puta kako Ružica Hektora škaklja na stubištu dok se penju u svoje gnijezdo. Da je tridesetak godina mlađi možda bi se i utrkivao s njom. Nikada nisam vidio nikoga tko je sa više pažnje i obzira postupao prema voljenoj osobi. Sve te godine.
Nije prošlo ni dvanaest sati od Hektorove smrti, kada se aparat na odjelu intenzivne njege oglasio. Isprva kratko, a onda ubrzavajući sve do jednoličnog dugog tona. Nakon šest mjeseci Ružica je otvorila oči da vidi mutni svijet oko sebe. na odjelu je nastala strka, jer nikad do sada nisu imali živog pacijenta koji se probudio iz tog stadija kome. Pregledi, pitanja, refleksi, psihičko stanje... Činilo se da je Ružica izbjegla ruku smrti koja ju je eto, držala dosta dugo. Stalno je pitala za Hektora, ali doktori bi već našli neki način da je umire. Kad je premještena na odjel u kojem su posjete dozvoljene, varka više nije prolazila.
-Gdje je Hektor? – htjela mu je reći koliko ga je samo sanjala.
Zamislite koliko snova stane u šest mjeseci sna...
Koliko se god mladi doktor trudio da tu istinu što obazrivije kaže, da što više ublaži gubitak i smrt supružnika prikaže, što normalnijom, toliko je to bilo uzalud kada je Ružica shvatila što to ljepuškasti doktor govori... Soba se po drugi put na isti način sklopila nad njom... Koma je ovaj put bila doživotna...
Možda je u Hektorovom oku ostao posljednji portret Ružičin. Ne znam, možda. Volim vjerovati da je tako. Nisam imao hrabrosti pogledati kad sam mu, našavši ga na krevetu, sklopio oči...



Posvećeno
Rosane i Ettore Benvegnu

- 15:40 - Komentari (35) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se