Dnevnik ulice

Ožujak 2010 (1)
Listopad 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Listopad 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (1)
Svibanj 2007 (1)
Svibanj 2006 (1)
Veljača 2006 (1)
Prosinac 2005 (1)
Studeni 2005 (1)
Svibanj 2005 (1)
Travanj 2005 (1)
Veljača 2005 (2)
Siječanj 2005 (1)
Prosinac 2004 (1)
Studeni 2004 (6)
Listopad 2004 (3)
Kolovoz 2004 (1)

Komentari On/Off

Copyright ©
Nijedan dio ovog bloga ne smije se umnožavati, fotokopirati, niti na bilo koji način reproducirati bez autorovog odobrenja.

Zovni turu:
crvenokozac@gmail.com

Svidjelo mi se

05.12.2004., nedjelja

Domac nije imao sreće

...ti znaš da lažem,
da se promijenit neću nikada,
život je jedan, živi ga Fikreta...



Prvi sam ga put vidio vireći između dvije vreće s pijeskom, kroz rešetku prozora podruma u kojem smo se krili od iste one vojske koju smo prije par mjeseci oduševljeno crtali na satima likovnog. Pojavio se, u predugačkom mantilu, na vrhu Omladinske, sam, baš kao Gary Cooper u najboljim danima. Sam protiv svih. Ulica je bila pusta, potpuno pusta, a podrumi su bili puni, potpuno puni, i svi su samo čekali da li će General i danas biti točan i održati riječ. Naime, General je prije svakog granatiranja, preko radio postaje objavio kada će urnebes početi i koliko će trajati... Pomislio bi čovjek, da to i nije bio bogznakakav rat.
Dječak u predugačkom mantilu sa vrha ulice je potrčao sekundu ili dvije, prije prve ispaljene haubice. Bio je to očiti pogrešan start, ali strogog nastavnika tjelesnog ionako nije bilo. Trčao je Omladinskom onako kako trči osmogodišnjak prestrašen detonacijama, sve dok ga prestravljene žene iz naše zgrade nisu dozvale u podrum... Zbunjeni, neugledni, neuhranjeni dječarac uskoro je plačnim glasom odgovarao na bujicu pitanja brižnih žena, baka i mama koje su svako malo kukale i lelekale plašeći klinca još više. Kroz suze je objasnio da živi u Domu za nezbrinutu djecu i da je od tamo pobjegao, da nema roditelja i da je trebao ići u Italiju sa ostalom djecom. Ali nije imao sreće...
''Ne'am sreće, braco'' – bila je njegova prva rečenica upućena meni. Nisam ga ništa pitao, možda sam ga samo malo manje radoznalije a malo više priljateljski gledao, pa mi je, šapnuo tu rečenicu koju sam urezao duboko u sebe. Kao da mi se pravda što nema mame, što nema doma, i što je rat i što je on u našem podrumu i što nosi predugačak mantil. Nemam sreće.
''Nemam sreće'' – ponovio je par dana kroz smijeh kad sam ga pobijedio u pole-cijele i osvojio mu i zadnju sliku ninja kornjača, koje smo ukrali u trafici na vrhu ulice. Zvali smo ga Domac, iz prostog razloga jer je bio iz doma. Njega to nije smetalo. Nije on kriv, rekao je, samo nema sreće...
Godine su se prosule našom ulicom kao rasuti klikeri, i svaka je bila priča za sebe, a opet tako su nalikovale jedna drugoj. Mi smo, uglavnom gonjali školu, a Domac je uglavnom gonjao nas. Bio je pravi mali poduzetnik. Farmerice, kava, šibicarenje... Poslijeratno vrijeme je ionako bilo stvoreno za šverca i mutnih poslova. A kad vas sa četrnaest godina u guzici, ulica uzme pod svoje, samo dobar degenek može popraviti stvar. Domcu ga, nažalost, nije imao tko dati. Uvijek je bio najjači, uvijek je bio muškarčina, prvi se počeo brijati. Surov i opak. Starci nam nisu dali družiti se s njim. Pokušavali smo mu pronaći bilo kakav pošteni posao. Skupljaj papir, željezo, prodaji povrće na tržnici, budi šegrt kod čika-Tome, automehaničara. Domac se samo smješkao, kao Gary Cooper prije no što izađe pred barabe, i radio po svome. Kad sam ja iza sebe imao dvije godine gimnazije, Domac je imao tri godine zatvora. Uvjetno. Pljačka benzinske pumpe. Oružana pljačka piljare. Kleo se da on nije opljačkao tu piljaru.
''Nisam, care majke mi, pa reko bih tebi da jesam'' – molećivo je gledao u mene svaki put kad bi se kajao ili pravdao za nešto. Vjerovao sam mu jer je Domac bio sve, samo ne glup. A samo bi glupan opljačkao piljaru, na ćošku Omladinske i Dubrovačke. Samo glupan. I onaj tko ne zna da u njoj nema ni prebijene pare.
''Vjerujem ti, brate... Ali prišili su ti, jebi ga sad...''
''Jebi ga, ne'am sreće...'' – rekao je stišćući mi ruku na kapiji pritvora u Šantićevoj. Kada smo mi s vrata skinuli gimnaziju a Domac robiju, mislili smo da smo zagospodarili svijetom i čudili se kako drugi ne kuže koliko smo mi u stvari važni. Svoju beneficiju odraslosti prvi je ponovno iskoristio Domac. Loše društvo i dobra droga. Puno para i puno zavisti. Prodali ga jarani. Jebi ga, Domac, nemaš sreće... Još jedna godina zatvora. Ovaj put, ne maloljetničkog. Pravi pravcati zatvor. Nema više posjeta kao prije. Nema kolača bake Ane, nema Kolumbo čokolade, nema JOY kurtona, da ne drkaš po postelji, jer se ista mijenja svako sedam dana. Nema droge, Domac... Nema droge?
Svakog utorka, kupovao sam 2 voćna jogurta, išao kući, pažljivo otvarao jogurte, stavljao male paketiće smrti u njih, sekundarnim ljepilom pažljivo lijepio poklopce jogurta i nasmiješen zvonio na vrata kazneno popravne institucije poznatije kao Ćelovina, dolazeći mu u posjet. Radi droge su mu produžili boravak u zatvoru za tri mjeseca, tako da se njegov izlazak iz zatvora poklopio s mojim zadnjim položenim ispitom. Na dodjeli diploma, između svih Odijela i svih Kravata, stajao je Domac u ispranim starkama i kožnjaku, pljeskao, čini mi se, najjače. Nikad nismo vršili pritisak na njega. Nikad se nismo igrali roditelja s njim. Nemoj to Domac, ne valja ti to. Ne može to tako, daj uradi nešto kako treba. Nikada nije čuo bilo kakvo popovanje od mene niti bilo koga iz društva. Jednog je dana, naprosto, sam preokreno ploču. Prestao s drogom, iznenada kako je i počeo, položio maturu, i za pravo čudo našao pošten posao. Radio je kao kurir na relaciji Mostar – Sarajevo, za veliku firmu i osrednje novce. Djevojka, garsonjera, posao, službeni auto...
''Jebote, počeo sam živjeti u dva'es'trećoj'' – nije sakrivao zadovoljstvo.
Domac je predao svoju karticu službenici na šalteru upravo u trenutku kad su u banku ušla dva tipa u dugim kaputima.
''Sve'' – rekao je ponosno Domac, jedva čekajući da uzme u ruke svoju prvu plaću. Prvu legalnu i poštenu plaću. Kada je blagajnica izbrojala novce i izvršila svečanu primopredaju u Domčeve ruke, nitko na svijetu nije bio ponosniji od njega. A ni meni nije bilo svejedno. A nikome u banci nije bilo svejedno kad je jedan od spomenutih likova u dugim kaputima izvadio automatsku pušku i bosanskim naglaskom, zatražio sve novce iz banke. Nastala je panika, koju pljačkaši nisu mogli kontrolirati, netko je upalio alarm, svi su vrištali, golobradi zaštitar je izvadio svoj Glock, iz kojeg u životu nije ispalio ni metka. Ni metka. Sve do tog dana. Jedan jedini metak kojeg je golobradi zaštitar ispalio iz svog službenog Glocka, jedan jedini metak kojeg je golobradi zaštitar uopće ispalio u životu, bio je u stvari metak upozorenja. Kako je onda završio u Domčevoj jetri, ne bi znali objasniti ni svi balističari ovoga nesretnog svijeta. Na podu Zagrebačke banke umirao je čovjek kojeg sam vidio na vrhu Omladinske kroz prozor podruma, u predugom mantilu, prije četrnaest godina. Tamna krv je natopila novu košulju koju je Domac mrzio ali nosio radi reda i radi posla. U ruci je stiskao prvi i jedini pošteno zarađeni novac. Lopovi su pobjegli, zaštitar se onesvijestio, a mnoštvo se okupilo oko Domca. Iznenađenje je nestalo s njegovog lica. Imao je onaj gerikuperovski osmijeh, i kao da je htio reći ''Ma, hajde, nije to ništa, samo nisam imao sreće...'' I nisi, Domac... Nisi...

- 20:06 - Komentari (30) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se