Dnevnik ulice

Ožujak 2010 (1)
Listopad 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Listopad 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (1)
Svibanj 2007 (1)
Svibanj 2006 (1)
Veljača 2006 (1)
Prosinac 2005 (1)
Studeni 2005 (1)
Svibanj 2005 (1)
Travanj 2005 (1)
Veljača 2005 (2)
Siječanj 2005 (1)
Prosinac 2004 (1)
Studeni 2004 (6)
Listopad 2004 (3)
Kolovoz 2004 (1)

Komentari On/Off

Copyright ©
Nijedan dio ovog bloga ne smije se umnožavati, fotokopirati, niti na bilo koji način reproducirati bez autorovog odobrenja.

Zovni turu:
crvenokozac@gmail.com

Svidjelo mi se

23.11.2004., utorak

Moje noći, moje rakije, moj grad...

...hej noći,
ne štedi me ni ti
uzmi zadnji dio mene
uzmi sjaj
iz oka moga
udari me jako
pusti krv iz ugla usana
tamo je nekad
stajao
osmijeh...
...hej kurvo, sa ulice
ti i ja smo noćas
isti
ti znaš kako je kad
prodaš sebe
za vrele suze i cigare...



Iz košmara me probudila kiša, koja je u luđačkom ritmu lupala po prozorskom staklu. Još par sekundi su mi pred očima treperili likovi iz noćnih mora, a onda sam shvatio da sam budan. Loša noć. Loši snovi. Osvrnuo sam se, tražeći njene oči. Njen pogled. Dodir. Prevalio sam se, razočarano, na drugu stanu kreveta. Ona nije tu. Osjetio sam leptira u trbuhu. Već mi je nedostajala. A nije prošao ni dan. Čak ni jutro. Otpio sam gutljaj ustajale vode iz velike krigle, koja je stajala na noćnom ormariću, po navici iz nekih drugih, alkoholom začinjenih, dana. Vani je kiša padala gotovo neovozemaljski. Nebo je bilo bolesno žuto. Sklopio sam oči pokušavajući se sjetiti šta bi ona sad mogla raditi... Možda još uvijek spava. Zadrhtao sam od te pomisli. Mogao sam ju satima promatrati kako spava. Kako diše. Zračila je nekim čudesnim mirom dok spava. Tako sam jako poželio da je tu i da spava na mojim grudima. Ustao sam iz postelje znajući da je gotovo sa snom. Velika kazaljka na zidnom satu je upravo stizala malu na broju 4, kad sam se obukao. Napolju je studeni je dokazivao da opravdano nosi svoje ime i natjerao me da zakopčam jaknu do kraja. Kvragu i nesanica. Dok je fordov motor ubijao tišinu, kojoj je moj kvart prirodno stanište, razmišljao sam kamo otići. Kamo otići u pola pet ujutro? Po oluji? Kamo pobjeći od samoga sebe? Trebala mi je prijateljska riječ, zato sam noćas odlučio zaobići zadimljenu stražnju sobu podruma koji je glasio kao disko klub u našem gradu. U spomenutoj prostoriji se igrao poker dvadeset četiri sata dnevno, a u nju su me, skorojevići i tatini sinovi, ionako puštali samo radi mog prijateljstva s Medom. Ja sam tu privilegiju redovno koristio, oduzimajući podjednako besramno novce, i gradskim tajkunčićima i ruralnim tipčinama sa više automobila u dvorištu nego završenih razreda osnovne škole. Naravno da smo Medo i ja bili u talu i varali kao posljednji cigani-šibicari na seoskom vašaru. Kasnije bi svratili u neku drugu kafanu, pa u treću, pa onda, čini mi se u svaku prokletu kafanu u ovome gradu... Na kraju bi podjelili preostali novac jer čak ni Medo nije mogao popiti i razbucati količine novca koje smo im, nema ispravnije riječi, otimali.
Dao sam gas i ponadao se da B. radi noćnu na obližnjoj benziskoj pumpi. Obradovao sam se B.-ovom starom dizelašu koji je kisnuo na parkingu kraj pumpe i u isto vrijeme zakolutao očima vidjevši golemog sivog džipa, odvratno simetričnih registracijskih oznaka, koje sam itekako poznavao. Kao i vlasnika, uostalom. Ne znam što da kažem o čovjeku koji se iz svoje pećine u jednom od okolnih brda koje okružuju moj grad, spuštao samo da započne neku kavgu ili da se potuče s nekim. To što je u svakoj toj tuči izvlačio deblji kraj i odlazio kući trkeljajući riječi osvete kroz krvave razbijene zube, nije ga nimalo smetalo da nešto slično ponovi u prvoj sljedećoj prilici. Otvoreno sam pokazivao svoju antipatiju prema njemu, što je njemu sasvim dovoljan razlog za tuču, ali do sada ga nisam prebio samo iz razloga što bi netko mogao pomisliti da imamo nešto zajedničko oko čega smo se posvađali. Nisam htio imati ništa s tom vrstom ljudi. Ni zajedničko, ni ne-zajedničko. Ništa. Zato sam ga pustio da mirno sikće, prolazeći kraj mene, na samom ulazu u unutrašnjost benzinske pumpe. B. me dočekao na vratima, raširenih ruku. Znao je da glupim danom, po ovakvom vremenu, u ova dobi noći, mogu doći samo ako me nešto pomakne, ako me poklopi onaj konačni talas onoga nečega radi čega već ljudi plaču, piju, i puše, gledajući u plafon svoje dnevne ili spavaće sobe. Znao je da je dolazim bez osmijeha, zato je on namontirao svoj vječiti osmijeh koji je nekako odudarao od također vječitog, plavog kombinezona u kojem je radio. Ali, noćas ionako sve odudara, i ništa nije kako treba, pa mi stoga ne treba vjerovati ako kažem da me B. nije razveselio tim osmijehom. ''Imam odličan lijek za nesanicu'', rekao je kasnije vadeći osrednju bocu rakije. Od svih mogućih pića koje sam svih ovih godina hedonistički sipao u želudac, rakija, loza, bila je jedina boginja kojoj se nisam niti molio, niti pomolio. Mrzio sam to tradicionalno piće, ne zato što je tradicionalno, naše i domaće, nego zato što je užasno ružno i okusom i mirisom. Ali kad je B. izvadio i dva mala čokalja (čašica za rakiju specifičnog izgleda) koji se mogu naći još samo po sjećanjima djedova hercegovačkih, lice mi se razvuklo u osmijeh i da mi je tog časa nasuo pun čokalj otrova, popio bih ga kao da je nektar s Olimpa, pa kako onda ne bih domaćicu lozu majstor-Vence. ''Dobra'', govorio sam pri svakom novom čokalju, iako je rakijetina bila jednako gadnog okusa. B. se veselio što konačno on i ja pijemo skupa i pokušavajući me razveseliti prebrali smo mnoge teme ali sva ta prošlost mogla me je samo dublje gurnuti u ponor. Nakon svakog glasnog smijeha tišina je bivala sve jača. Kad smo nakon par sati ugledali dno boci i na pumpu se dovezla prva mušterija, skužili smo da je kiša prestala. Malo kasnije sam skužio i to da ford neće upaliti. Nema veze. Pozdravio sam se s B.-om i zatrandao mokrom ulicom... Spavalo mi se, i to je bilo jedino dobro te noći...
Kad, u gluho doba noći opusti grad, i kad se pripiti vraćate kući Avenijom ili Radićevom, kad su ulice mokre i kad su ugašene peći iz kojih se vije dim pečenih kestena i kad zaustavite dah, možete u krošnjama platana čuti kako Mostar diše. Možete čuti žubor Neretve, pa i Radobolje, a odmah u sljedećem trenu možete čuti huk sa stadiona i step pliktih tenisica na obližnjem terenu za mali nogomet. Ovih, posljednjih godina, u Mostaru možete pronaći odsjaj mnogih gradova, ali i ugaziti u blato donešeno iz mnogih provincija i zaselaka čijim smo se imenima kao djeca smijali tražeći ih po zemljopisnim kartama. U Mostaru možete pronaći Zagreb, Sarajevo, Konjic, Beč, Kokorinu, Nevesinje, Gacko, Beograd, Uzariće, Dolac... Možete pronaći i još neke... Ali, ne čini li se i vama da provincije nekako pretežu na toj vagi mulitikulturalnosti... Ali ipak... Kad u gluho doba noći opusti grad i kad se pripiti vraćate kući Avenijom ili Radićevom, kad su ulice mokre i kad su ugašene peći iz kojih se vije dim pečenih kestena i kad zaustavite dah, u Mostaru možete pronaći i Mostar...

- 22:59 - Komentari (20) - Isprintaj - #

17.11.2004., srijeda

Medo prijatelju...

Sam đavo ti je dao
Brzinu eskivaže i razoran udarac desnom
Sam đavo te je spas'o
Kad te Prco s burazerima
Ček'o u mraku kod pivare

I onda kad te agent 071
Pedagoški treh'o o stanični zid sivi
I uspio je da ubije boga u tebi
Al` đavo u tebi je
Ostao da živi

I sad čekaš sabah sa šejtanom...
I sad čekaš sabah sa šejtanom...






Kada bi sa vrha Avenije pošli prema Starom Igralištu, produžili do Balinovca, pa se onda ulicom Matije Gupca dokotrljali do Bulevara, prebacili se nekako do Tekije, pa Titovom ulicom do Luke, spustili se u Stari grad, nastavili Bulevarom, do Titovog mosta, izbili na Musalu, ponovno Glavnom produžili do Carine, pregazili još jedan most, pa se Šantićevom dovukli do Centra II, nema te birtije u kojoj Medu bi znali. Po imenu, po prezimenu, po nadimku, po osmjehu, dobroti, gnjevu, smislu za humor, po njegovim teškim šakama, po količini malih čašica J&B viskija koje je mogao strusiti u želudac... U svakoj ste kafani, od Zalika do Tekije i od Bijelog Brijega do Opina, ako ste u društvu s Medom mogli očekivati poneko besplatno piće. Od gazde za Medu. Od konobara. Od cimera iz vojske. Od raje. Od profesionalke sa šanka. Od...
Prijatelja?
Kada bi ujutro krenuo na kavu i svojim krmeljavim očima škiljio niz Strelčevinu, morao bih se braniti od ruka koje su mu pružali na rukovanje. Dileri. Policajci. Mostarska raja. Domar osnovne škole. Šiparice koje žure na nastavu... Svi oni, i još poneki bi se pobratimili s Medom i okrunili ga krunama i titulama trenutno modernim u gradskom žargonu. Medo brate. Medo care. Kralju. Šahu. Idolu. Gospodaru...
Medo prijatelju?
Pogledom sam potražio dva imena urezana džepnim nožićem drhtavim rukopisom nesigurnih osnovnoškolaca, u prizemlju zgrade u ulici nazivane po jednome Komunisti a zatim po jednome Kralju. Komunista se prezivao Đikić, a kralj se zvao Tomislav. Na prvim vratima, lijevo, stajalo je, na mesinganoj pločici, jedno od tih urezanih imena. Dobro znam to ime jer ga je moja baka bezbroj puta ponovila skačući za mnom i za vlasnikom tog imena pokušavajući nam utrapiti sendvič od parizera. Dobro znam to ime jer je sjedilo sa mnom u školskoj klupi 8 godina. I još koju godinu na nekim drugim klupama. Dobro znam to ime jer je napisano odmah ispod mog, u Rješenju Županijskog Suda, za remećenje javnog reda i mira, kad smo se na maturi potukli sa Bosancima. Da, dobro znam ime Goran Medvjedarac. Zvani Medo.
Zašto sam onda oklijevao cijelu sekundu da pozvonim na vrata kroz koja sam nebrojeno puta ušao bez kucanja. Zašto sam oklijevao da izabrem jedan ključ, sa svog privjeska i lako srušim tu prepreku? Zato, jer je lakše podnijeti deset udaraca Bobe drota, pendrekom po leđima, nego okrenuti drugu stranu medalje nazvane 'Život Gorana Medvjedarca.'
Sjedio je u potkošulji, za malenim stolom u dnevnoj sobi, sa pola boce J&B-ja i nekoliko načetih kutija Lucky Strikea. Nekoliko amajlija okačenih po vratu i desnoj mišnici. Miris kolumbijskog hašiša. Ispričali smo pogledom u tih par sekundi, ono što je bilo od kad se nismo vidjeli zadnji put. Jer, Medo i ja se ne viđamo često. Bili smo, doduše kao sijamski blizanci spojeni nevidljivom pupčanom vrpcom, bili smo... Ali nekako smo, od života uzimali različite stvari, tako da je druženje, intezivno druženje, vremenom atrofiralo i pretvorilo se u povremene susrete, u kojima bih Medo uviđao da je zapravo sam na svijetu. Obišao bi cijeli grad, upio tko zna koliko osmjeha u prolazu, dobio tko zna koliko tapšanja po leđima, primio bog zna koliko komplimenata od napaljenih raspuštenica u najboljim godinama, ali nigdje nije mogao naći samo jednu kap Iskrenosti. Onda bi okretao moj broj i zvao me na rakiju. Uglavnom je svaki poziv zvučao ležerno, ali ponekad bih u glasu osjetio Dno koje je Medo dotakao. Spomenutu bi kapljicu Iskrenosti, Medo obično prepoznao mrtav pijan, u mom oku, a ja sam ga onda puštao da je s merakom razlije po sebi, rastopljenu u još jednoj čašici J&B viskija. Jer Medo i ja smo se predobro znali. Nismo držali predavanja jedan drugom. Ni o načinu života, ni o bilo čemu drugom. Razumjeli smo se na svoj način. Postavljali pleća jedan za drugog. Bili smo vojnici koji su borbe vodili na različitim bojištima ali su krvarili skupa. Približio se velikom prozoru, dnevnog boravka i gledajući van, sipao novi viski. ''Gdje si Medo brate'', netko ga je uspio pobratimiti čak i kroz debelu čipkastu zavjesu. Pogledao me, bez riječi i iskapio čašu...

- 19:43 - Komentari (21) - Isprintaj - #

11.11.2004., četvrtak

Još jedan komad djetinjstva

E, moj Plavi, bio si malo sirov, al' ipak pravi
Nikad u dilu sa bagrom, nikom u stranu, nikome duzan
Bio si, sve u svemu, dobrom cukom naoruzan.

Sta da pricam, ja danas ne znam nikog ko ti je slican
Spremnog da bez racuna, tacno u podne
Razgrne slabe i kao Geri Kuper sam izadje pred barabe.

Da, tu i tamo, setim se devojke po kojoj se znamo
Cudljivo kisno leto sedamdes' koja, godina Raka
Kad me je skolska ljubav ostavila zbog murjaka.

Davno bilo, otad se sedam mora Dunavom slilo
Dok jedro mog kaputa burnim su morem terali vetri
Na tvoje epolete sletele su zvezde dve - tri.



U grad pod Marjanom stigli smo drndavim, busom a ljudi su se isčuđavali kako smo živi. Meni nije jasno zašto ne bi bili živi, a tek kasnije kad sam naučio ponešto o ratu, mogao sam se zakleti da je svaka ona rupa na busu, kojim tada nisam pridavao važnosti, bila promjera 7,62 mm, omiljenog automatskog oružja svih naroda i narodnosti bivše nam republike, koja se eto raspadala u trenucima kad sam ja tonuo u prvu izbjegličku noć, na strunjači sportskog centra ''Gripe'' u Splitu...
Kad imate 12, i izbjeglica ste u tuđem gradu, jer vas je iz vašeg istjerao rat, ne razbacujete se baš previše samopouzdanjem. Štedite ga i čuvate, pažljivo razmislite koliko ćete ga danas potrošiti, dva puta razmislite, baš kao što majka za malim kuhinjskim stolom, u jednom od splitskih kvartova, prevrće novonastale hrvatske dinare i bonove za ručak hotela ''Lav''... Prvi dan škole nije prošao sasvim najbolje, jer sam se, objašnjavajući jednome domicilnom kolegi regionalnu razliku između Bosne i između Hercegovine, malo zanio i umalo ga utopio u lokvi vode ispred škole. Ni drugi dan škole nije prošao najbolje, jer je spomenuti domicilni kolega, prilično našminkanog lica na kojem su se isticale modra i zelena, doveo svog tatu. Ali je zato zadnji dan škole prošao sasvim u redu. Kad su, na dodjeli svjedodžbi pročitali moje ime, ustao sam i primio pohvalnicu, svjedodžbu, drugu pohvalnicu te održao prvi govor u svom životu. Sastojao se od jedne rečenice. Ali i od te jedne stara je tamo negdje iz posljenjeg reda bacala suze radosnice u gomilu, kao mlada bombone u svatovima. Trijumf nije uspjela pokvariti ni famozna riječ ''Izbjeglica'' koja se, siguran sam, i tada šaptom razlila školskim holom... Sve između prvog i zadnjeg školskog dana, koji je ujedno i moj zadnji dan izbjeglištva, obilježio je jedan čovjek. Sada čovjek, tada klinac. Stariji tri godine od mene. Stanovao je par ulaza od moga. U njegovim sam očima prepoznao iskrenost i suosjećanje, kada su mi lokalni dripci oteli bakin stari bijeli ceker, i iz njega po rivi prosuli ručak po koji sam svaki dan išao u hotel ''Lav''... Od tada smo bili nerazdvojni. Baš nerazdvojni. U tih devet mjeseci upoznali smo jedan drugoga i bili bliži od braće. On bi spavao kod mene a ja kod njega, išli smo brodovima na Brač, bježali iz škole, povjeravali tajne jedan drugome... On je htio postat policajac a ja pilot. Bili smo pravi... On nije imao starog. Odnosno imao ga je ali bog zna gdje je bio. Jedne noći, kad sam ukrao litar crnog vina koji je stara sakrila kad dođu gosti, rekao mi je da mu je stari navijač Hajduka i da je dolazio na tekme u Split i tako sreo njegovu staru, i eto... Rodila se ljubav, a rodio se i najbolji splićanin kojeg sam sreo. Stari mu je poslije prve tekme digao sidro i razgulio u pripizdinu iz koje je i došao a njega i staru ostavio da se snalaze i da životare u malom stanu na Pujankama... Bio je jedini splićo koji ne navija za Hajduk i mrzio je sve moguće navijače iz dna duše. Jedan smo drugome na rastanku obećali vjernost i odanost, baš kao Old Shatterhand i Winnettou. ''Vidjet ćemo se za 3 zime, kad sjena masline bude sedam puta viša od mog bijelog brata. Howg!!!'' Od njega je i potekla moja ljubav za crvenokošcima i njemu dugujem današnji nadimak. Nismo se vidjeli za tri zime. Nismo se vidjeli ni za četiri ni za pet zima. Životi su nas prevarili i raštrkali brže nego što smo mogli stizati razmjenjivati nove adrese i telefone. Zadnja adresa mu je bila internat policijske akademije u Zagrebu. Debeli sloj prašine prekri to prijateljstvo, ali ga ipak sve ove godine sačuvah u srcu kao nešto nejvrijednije što udahnuh tamo uz more...
Jednoga jesenskog dana, prije dvije godine, sasvim se slučajno nađoh na sjeveru poljudske ljepotice, u pratnji svog prijatelja D.-a koji je fanatični navijač Hajduka. Derbi je bio dobar, Dinamo je gubio, sjever se veselio. Sve je bilo savršeno. Tko je stvorio nered i od kuda su se pojavili specijalci s onim svojim produženim pendrecima čini mi se da nikad neću saznati. Tko je D.-a pogodio šipkom u glavu ni to nije razjašnjeno do danas. Vratio sam se da spasim D.-a od stampeda koji se stvorio kad su specijalci ušli na tribinu, nageo se nad njega da vidim je li pri svijesti i to je bilo zadnje što sam učinio, jer me je gromada od specijalca udarila pendrekom po glavi, učinivši tribinu savršeno tihom i mirnom. Stajao sam tako sekundu, a onda zagrlio beton Sjevera. Probudio sam se na odjelu KBC ''Firule'' u 11 sati narednog dana. Gromada od policajca sjedila je kraj kreveta. Opsovah, a on skoči na noge. Kvragu, te su mi oči bile poznate. Pa naravno, ova me budala raspalila pendrečinom po glavi. Ne, ne... Čekaj... Poznate su mi još od nekud... Ovaj sam pogled već sreo. U glavi sam odvrtio scenu sa otetim i prosutim ručkom... Nema šanse... Ili...
Trebalo je deset godina da sretnem svog najboljeg prijatelja i kad smo se sreli, raspalio me pendrekom po glavi. Morao sam mu priznati bar originalnost... Ali to sam uradio tek kasnije... Poslije bog zna koje pive...Smijeh i suze smjenjivali su se te noći mnogo puta, a gazda pivnice ''Klara'' zaključao kafanu tek kad se prvi trajekt već otisnuo prema Braču, a osnovnoškolci žurili na prvi sat. Baš kao mi nekad... Baš kao mi...

- 19:58 - Komentari (24) - Isprintaj - #

05.11.2004., petak

Djeca su, brate, vojska najjača...

Voljeti se u sjeni mitraljeza,
Roditi dijete pod privremenim statutom,
Učiti ga plivati u protektoratu,
Odrastati u tranziciji.

Voljeti se pokraj skladišta granata,
Mijenjati pelene novom topovskom mesu,
Bdjeti nad njim i voditi ga na vakcine,
Podizati mladog viteza.

Gledati ga dok se igra u parku,
I, čekajući vrijeme njegovih Bulevara,
Znati da laže izdajica koji kaže
da je sva ta krv prolivena uzalud.

Iz krvi naših dječaka, poput najljepših cvjetova,
Nikli su poslovni centri i benzinske pumpe.
Jesu li tako zamišljali oltare domovine
U hladnim rovovima?



Ne, ovo iznad nije pjesma... To su riječi koje sinoć po tko zna koji put izgovori Crni, pijan za šankom. Ja samo rečenice poredah jednu ispod druge. Ne, to nije pjesma... Niti je Crni pjesnik... Crni je stalni gost kafane u koju navratim ponekad. Radi, kao i vecina njegovih vršnjaka u privatnika, na crno, bez osiguranja. Više para, jebiga – kaže Crni. Kad mu je bilo dvije godine roditelji su mu odlučili napustiti Mađarsku, i novi život početi negdje u zapadnoj Europi. Međutim, splet okolnosti je obitelj Nagy doveo u Grad Na Zelenoj Rijeci. Crni je uglavnom blagoslivljao taj odlazak iz svoje domovine, a samo rijetko kad bi se uz bocu pelina i probleme koji su se u tom trenu učinili neriješivim, otvorilo srce tog veseljaka, uz pokoju suzu, proklinjao bi i žalio što nije ostao daleko, daleko u svojoj Mađarskoj. Proćelav, sa jebačkom bradom i tamnim cvikama, podočnjacima i ostalom šminkom koja ide uz alkohol i neprospavane noći u kožnoj jakni sjedio je sinoć cijelu noć u spomenutom baru. Kad sam ušao, šanker je načeo drugu bocu pelina. Kad Crni pije dupli pelin, svi znamo je dosao na jos jedan obračun s Tugom. ''Čekaj me i ja ću doći'' – odrecitirao je Rade Šerbedžija, a crni ponavljao, naglašavajući kako je to jedino što zna iz književnosti i to iz neke prastare čitanke. ''Čekaj me i ja ću sigurno doći...'' I dolazio je. I borio se. Uglavnom, je gubio, jer je Tuga imala saveznika u bocama pelina koje je ispijao provodeći noć na visećoj stolici na svom mjestu za šankom... Valove tuge koji su Crnog potapali svakog četvrtka, zatalasala je žena. i ne bilo kakva žena nego Žena. Žena nad ženama, jedina kojoj je poklonio srce. Svim drugim ženama Crni je poklanjao jedan drugi dio tijela, da sad ne ulazim previše u anatomiju... Crni i žene... Crni nije mogao bez žena. S lakoćom ih je osvajao, šarmirao, mijenjao, i na kraju krajeva, uglavnom i ostavljao. Sve dok nije upoznao Ženu. I baš je toj Ženi, na čije su se ime svi mrštili kad bi ga čuli, jer su u toj, jednoj od neparnih devedesetih godina, imena bila strašno važna, Crni okovao prstenjak zlatnim okovom. Kad je Žena zatrudnila, častio je kafanu prvi put. Kad su na ultrazvuku rekli da je muško, častio je drugi put, ponavljajući ponosno ''Mužjak, sunce ti jebem, mužjak'' pri svakoj novoj rundi... Kad je u sedmom mjesecu trudnoće, geler veličine biberovog zrna, našao put do sredine srca Žene, Crni je zaustavio pamet i sišao s nje. Kako se osjećao, to neću opisivati jer bi bio bezobrazan, pošto nikako nemogu znati kako se osjećao. Ne želim pokušati zamisliti kako mu je bilo, misleći da ću time oskvrnuti njegovu Tugu. Znam samo da je počeo u bijeli prah mrviti svoje dane i sve češće presjedediti noć za šankom u kafani u koju sam povremeno navraćao...
'' Ono je bilo moje srce, znaš, ono u koje se zabio geler... Njeno je u mojim grudima... U mojim... A moje u njenim... '' rekao mi je sinoć zagrlivši me... Šutio sam. Možda sam bio i postiđen. A ne znam zašto. Htio bih ga razumjeti. A ne mogu... Nisam ga pokušavao odgovoriti od sljedeće runde pelina. Pij brate. Popih i ja s njim. ''Hajde i ti jednu'' - rekao je. ''Na dvije si noge došo'', - ponovio je kasnije... Da sam stonoga, čini mi se da bih manje popio nego sinoć što sam ulio u sebe. Ali eto... Bar sam bio slamčica za koju se Crni sinoć uhvatio prije nego ga Tuga sasvim potopi. Odnio sam ga i legao u krevet. ''Djeca su, brate, vojska najjača... Ali, jebiga, Bože, jebiga... Moj brate...''- rekao je šapatom iz kreveta... ''Spavaj...'' – rekao sam... '' Spavaj, vidjet će mo se''. Vidjet ćemo se sigurno... Jer Crni je bio redoviti gost kafane u koju sam ponekad svraćao... Ponekad... Uglavnom četrvrtkom, danom kada Crni i Tuga igraju ruski rulet, na šanku kafane... Uglavnom četvrtkom...

- 14:30 - Komentari (26) - Isprintaj - #

02.11.2004., utorak

U smrti se sniva...

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.


Uvijek izaberem pogrešno vrijeme da prestanem misliti o Smrti. Smrt... Već rekoh, jedino je Ona ostala čista. Potpuno čista. Za razliku od Života kojeg sam prečesto navikao vidjeti ukaljanog i oskvrnavnjenog, pa čak i onda kada taj Život nije ni počeo. Trudna mama narkomanka. Trudna mama na metadonima. Trudna mama HIV pozitivna. Trudna mama alkoholičarka... I još poneke trudne mame, koje dar života uzimaju zdravo za gotovo...
Ujutro, dok je još prerano i dok sam siguran da neću naići ni na jednog novopečenog Vjernika - Katolika, Pravoslavca ili Muslimana, kojima je važnije pokazati svima svog novog Audija ili kompletić iz Benettona nego razlog zbog kojeg su tu sa rukama punim cvijeća, obišao sam nekoliko Grobova. Katoličke i pravoslavne parcele gradskog groblja šarenile su se od cvijeća i svijeća. Uredno sam posložio par svojih krizantema na grobove ljudi koje sam volio ili poštivao ili za koje smatram da iz bilo kojeg razloga zaslužuju da se kraj njihove posljednje postelje prisjetim već odavno zaboravljenih molitvi. Sa preostale dvije krizanteme i bolom u leđima, uputio sam se na drugi kraj grada. Glavna vrata harema bila su zatvorena, pa sam psujući leđa preskočio prastaru kapiju. U labirintu mezara, pronađoh ime i prezime, koje i dan danas stoji na bilježnici iz matematike, koju sam uzeo da prepišem zadaću prije 10 godina. Umjesto molitve promrmljah par Balaševićevih stihova. ''Ako umrem mlad...'' - pisalo je na koricama te iste bilježnice iz matematike. Položih one dvije krizanteme na mezar, a neka stara bakica, misleći da sam željan lekcija iz vjeronauka, objasni mi ''da se kod NAS ne stavlja cvijeće na grobove''... U tamnim raybankama, izlizanim farmericama, spitfire jaknom, krijući podočnjake i s trodnevnom bradom na rogatom listopadskom suncu i nisam bio neko oličenje đaka vjeronauka, te se, obzirom na mjesto radnje, suzdržah od grubljih objašnjenja i samo joj tiho rekoh da gleda svoja posla. Jer, gospođo, ja ne znam da li se kod VAS stavlja cvijeće na mezar, ali obzirom na to šta smo ja i ovaj tu pokojni šesnaestogodišnjak u životu prošli, kod NAS dvojice se stavlja cvijeće. Gore spomenuti Život, odlučio je da ja budem taj koji pazi na godišnjice i preskače kapije da bi prošaputao poveći repertoar Balaševića, ali siguran sam da bi i na mom grobu bile dvije krizanteme rano ujutro, prije svih ostalih, da su kojim slučajem uloge obrnute...
Po drugi put, sam preskočio kapiju najstarijeg harema u gradu i osvrćući se da vidim hoće li duboko religiozna gospođa skloniti one dvije krizanteme s groba mog prijatelja, kresnuo Forda. Treba promijeniti filter, pomislio sam dok sam se spremao otići u najtužniji dio grada...
Ako, od kružnog toka na Rondou pođete prema Bulevaru, kroz Liska ulicu, u aleji platana, primjetiti ćete park koji nije park i groblje koje nije groblje. Tik uz cestu, u nekadašnjem Liska Parku, za vrijeme rata, kad se nije moglo prići grobljima od granata i snajpera, sahranjivani su mladići ne gledajući koje je tko vjere ili nacije. I dan danas, leže tu pod križevima, krstovima i bašlucima svi ti momci koji svoje živote utkaše u ovaj grad. Među njima nekoliko poznatih imena i bezbroj magičnih brojki... 1972 – 1992. Od sve te mladosti sahranjene uz kuće bogataša koji tom istom ratu postadoše još bogatiji, prođe me jeza iz dubine kostiju. Gledajući svu tu mladost dođe mi da plačem kao razmaženi šmrkavac, da urlam od bijesa, da zavapim svim Bogovima da vrate te tek načete Živote. Upalio sam tu nekoliko svijeća raji koju sam osobno poznavao i jednu zajedničku svijeću pod najdebljim platanom u aleji...
Odlučan da moram prestati misliti o Smrti, izašao sam iz parka i zapalio cigaru. Na parkingu gdje sam parkirao, vidjeh skupinu navijača kraj spomen obilježja momka, također navijača, kojeg je upucao gradski kauboj na istom tom parkingu ispred diska, na točno istom mjestu gdje mu je spomen ploča. Zapalili su u tišini jednu baklju i oklupljeni oko spomenika čekali da izgori. Smrt... Tako to valjda ide... Nekom sreća, nekom geleri u stakla – ne može se pobjeći od svog komada pakla... Smrt... Ostaje mi samo jedno... U smrti se, valjda, sniva... U smrti se sniva...

- 23:36 - Komentari (16) - Isprintaj - #

01.11.2004., ponedjeljak

Kad sam bio mlad...

The rooms were so much colder then
My father was a soldier then
And times were very hard
When I was young
When I was young

I smoked my first cigarette at ten
And for girls I had a that yen
And I had quite a ball
When I was young

When I was young it was more important
Pain more painful and laughter much louder, yeah
When I was young
When I was young

I met my first love at thirteen
She was brown, and I was pretty green
And I learned quite a lot
When I was young
When I was young

When I was young it was more important
Pain more painful and laughter much louder, yeah
When I was young
When I was young

My faith was so much stronger then
I believed in fellow men
And I was so much older then
When I was young
When I was young
When I was young...

Ramones


Tih sam dana nekako zakrpio svoje srce, nevješto, kao neiskusni udovac zakrpu na svom tamnoplavom radničkom kombinezonu. Sunce je još bilo nisko na istoku kad je drndavi autobus ostavio Mostar iza leđa. U istom takvom su me prije nekoliko godina iz Mostara ispratili rafali... Bila su to jedina dva Teška Putovanja mog života. Vozač je, još dok je zagrijavao autobus na kolodvoru, zapalio cigatertu, i od tada je nije gasio, što nije smetalo ni meni, ni nekom nizozemskom punkeru, australskog pasoša. Jedino nekoj bakici, koja je bila i jedini preostali putnik. Na starom kasetašu vrtila se neka narodna pjesma, ne bih se baš mogao zakleti kako ide, ali čuo sam je negdje u svatovima... Uglavnom, ona je otišla, kao u svakom narodnjaku... I... Vratit će se... Hoće li?
Ja sam sebi u toj kafansko-putničkoj atmosferi pokušao objasniti kamo to idem, i... Zašto to idem? Nisam uspio... Jedino mi je srce donekle dalo odgovor, zakucavši malo brže svaki put kad bi prošli kraj table ''Dubrovnik 91 km'', ''Dubrovnik 75 km'', ''Dubrovnik 39 km''... Kod table ''Dubrovnik'', htjelo je iskočiti iz grudiju, već sam rekao da je bilo nevješto zakrpano... Par kilometara prije Grada, poslao sam Joj poruku da dolazim. Nije ništa odgovorila... Još prije nego je vozač zaustavio bus, stajao sam nestpljivo, na vratima. Kad su se otvorila, zastao sam na trenutak nesigurno, pokušavajući udahnuti dušu i ovog Grada. Umjesto toga, želudac mi se nekako čudno okrenuo i kao da sam dobio šamar... Lično od Grada... Za dobrodošlicu... Neumorni Putnik u meni već je zavolio duše mnogih gradova, i uvijek bi se našla poneka kriška mog srca za svakog od njih... Servus dragi Zagreb moj... Splite moj... Sarajevo ti si česma...
U Grad sam dolazio prvi put, ali bio sam siguran da ga, poslije ovog šamara, od spomenute torte mog srca, neće zapasti ni mrvica. Ali nisam bio raspoložen za nadmudrivanja... Prihvatio sam taj šamar muški, i sišao još stepenicu niže... Ponosno sam okrenuo i drugi obraz... U taj me ona poljubila. Nekako previše službeno... Tako da je i taj poljubac, kao da dobivam Nagradu Za Najbolju Skladbu na nekom lokalnom, kičastom, festivalu, bio shvaćen kao udarac... Drugi po redu... Ali bolniji od prvog, u svakom slučaju... Ma daj mala... Imala si ti i boljih poljubaca... Mnogo boljih...
Nismo rekli ništa. Stajao sam, držeći je za obje ruke, pokušavajući se naći u njenim očima... Ta, uvijek sam bio tu, u dubini njenih lijepih ljubičastih... Kod trećeg udarca, morao sam uzdahnuti. Ne... Nije me bilo u njenim očima... Suze su se rasule kolodvorom kao rafal pijanog Starog Svata, na vjenčanju svog najboljeg prijatelja. Bučno i sporo... I kunem se da je svaka odjekivala kad bi s obraza kliznula na tlo... Zašto bi me inače, svi ti ljudi onako čudno gledali...
Nije rekla ništa. Zagrlila me, samo. Srce je, ovaj put, prepoznalo Iskrenost. Možda bi bilo bolje da nije. Taj zagrljaj je skinuo onu traljavu zakrpu s njega... Utopio sam se u njenom mirisu... Uzela me za ruku i povela me nekim stranim ulicama, a ja sam zaželio da sam dijete i da trčim Avenijom, Bulevarom ili Lenjinovim...
Par sati kasnije ogromni bijeli brod, sa zastavicom neke banana državice, zatulio je prodorno, označivši kraj prvog poluvremena najduže ispijane kave mog života. Gubio sam već na poluvremenu... I to sa više Razloga i Zaključaka razlike... Kraj imena mog tima, još uvijek je stajala nula. Svaki put kad bi krenuo u napad ledeni sudac Realnosti i Objektivnosti spremno mi dizao zastavicu, signalizirajući Patetičnu Igru...
Zato nisam ni htio odigrati drugo poluvrijeme. Pokupio sam se sa terena, ispraćen Zvižducima konobara i njenim Pogledom. Tužnim? Sjetnim? Ipak, više onako, preplašenim... Sa kapljicom Svejednosti...
Stigla me, brzo... U nekom malom parkiću kraj rive. Tu smo se i pozdravili... Ja sam na leđa, prebacio mali ruksak u kojem su bile dvoje bokserice, četkica za zube i aftershave koji je najviše voljela, bilo je jasno da mi njena kosa noćas neće biti postelja.
Rekla je da se čuvam... Rekao sam i ja njoj par Riječi, koje se razlikuju od Ostalih Riječi po tome što ih je samo Ona čula, pa... Neka tako ostane i dalje...
Moja povratna karta bila je pocijepana još jednom u istom danu... Kad se bus već uključivao na glavnu cestu osvrnuo sam se još jednom... Ma lažem... Nisam ni prestao gledati za Njom... Zakleo bih se da je obrisala Suzu...
Više ne susrećem one table ''Dubrovnik 39 km'' i ''Dubrovnik 75 km''... Tek, negdje na ušću Najvoljenije Rijeke, kod table ''Dubrovnik 91 km'' sa velikom crnom strelicom prema lijevo, malo zadrhtim, ubacim u veću brzinu, i skrenem desno...

- 20:31 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se