..like a rose on the grave of love..

Mogla bih pisati o nečem pametnom, donekle zanimljivom i recimo vrijednom nečijeg vremena. Ali nikad nisam tako znala započeti, pa ću nastaviti o onome što je u meni, kao i uvijek. O glazbi koju volim, nečemu što nas pokreće i što je dovoljno veliko da uđe u nas. Nečemu zbog čeg danas patim od kroničnog mamurluka i zbog čeg sam ostala bez glasa. Na kraju krajeva, možda je zaista sve samo u osjećajima, povremenim podražajima koje pokupimo kao usput,a zatim živimo za njih danima.
„Dosta sam dugo šarao svijetom, samoću liječio kvantiteom, na putu sreo ljude, ranjene i lude, i više put` opečene“
Razmišljala sam dugo o tome. Mogla bih pisati, uvijek, ali tko zna da li bi bila dobra. Recimo o svojoj prvoj ljubavi. Ili drugoj, trećoj, samo nekoj usputnoj. Ili onoj velikoj, možda trenutnoj. Ne znam zašto ih uvijek pronalazim u glazbi. Svakome sam ih barem deset poklonila. Nekima još uvijek poklanjam..
„Nisu bile glupe, vjeruj mi svaka je znala, kad nema velike ljubavi dovoljna je i mala“
Glazba je manipulator. Ritam te tjera da pokrećeš svoje tijelo, stavljaš ruke na ljude koje možda i ne poznaješ. Ili cijelu večer grliš one koje i predobro poznaješ, pa se ujutro zapitaš, jesam li pretjerao? Što je ono točno bilo?
„ Ne volim te, nit sam te ikad volio, na tvoje omiljeno pitanje evo ti odgovor: bio sam mlad..“
Ali to je naša vlastita mreža, zar ne? Jer napravili smo upravo ono što smo htjeli, ono što u tišini, sami, ne bi nikada mogli. Iskoristili smo tuđe poklonjeno vrijeme da uplovimo u snove za koje nemamo dovoljno hrabrosti ostvariti ih. Uvijek je lijepo dok traje. Ne znam tko je izmislio to jutro.
„Kako smo to postali usamljeni u gomili? Pomozi mi vjerovati da ovdje nisam jedini.“
Kako smo samo veliki bili. Čak su nam i u zatvorenoj dvorani glave bile u nebesima. Svaki potpuno sam, no okružen stotinama. Tijela su nam letjela, dodirivala nepoznata lica, ljubila ona poznata. Možda malo previše ljubila.
„Kad ti život udahnem, kad se stvoriš pokraj mene, primaš me u naručje poput prave žene ... sretna si, to osjećam, dobar sam ljubavnik zar ne?“
Sve mi se češće čini da su ljudi tamo ljepši, veči, uvijek slobodni. Čak i zgodne konobarice koje su jedva jedvice zadovoljavale uvijek prisutnu gomilu. Najrađe bi skočio preko i sve ih oslobodio!
„Zašto sam ja uvijek ta jebena stranka, zašto ti nisi bas s one strane šanka?“
I prije nego shvatiš prošli su sati. Svjestan si da je čarolija pri kraju, moraš maknuti ruke s onih pored tebe jer vani je drugi svijet. A Mile ide dalje, diže te toliko visoko da bi najrađe zaplakao što ne znaš letjeti.
„Es ist vorbei und es war doch schön, wir blieben gern hier, doch wir müssen nun gehen.“
A najljepše je kad se probudiš drugi dan, ne shvačajući što se dogodilo. Bio si tamo, ali previše tog si doživio,osjetio, pokupio,dobio, pa cijeli dan imaš flešbekove zbog kojih boli glava. No ima i nekih trenutaka koji zauvijek promjene pjesmu, koje znaš da nećeš zaboraviti..
„Pitala si me zašto tvoje ime nikad ne provlačim kroz rime, zašto ga nikad ne ukrasim metaforama krasnim pa da se time hvališ kolegicama s posla? Ma nema šanse, nema tih para da mi ikad budeš dio repertoara pa da tvoje ime pjevuši tko stigne, da si svatko, tek tako, na brzinu, puni tišinu.. Mislim da bih razbio gitaru da čujem da te fućkaju na pisoaru, da me jednog dana gledaš poniženo iz kuta dućana gdje je sve u pola sniženo.. Ova pjesma o tebi koja si mi sve na svijetu, ovaj pokušaj da kažem neizrecivo..“
Na kraju uvijek dođeš do pravog zaključka. Nije uopće važno. Jer bilo je savršeno.

dah, zvonik, dah ili lijepi, mali, slatki, zeleni izvanzemaljčići? pitanje je sad, tralalala

Trilogija – dah, zvonik, izvanzemaljci

presavijam se poput stonoge, mekanog, elasticnog vrata koji bulji u oci grane ne bi li nestao zarobljen u čelijama dima u kojem se kupao. lagano, lagano izdišem ga iz sebe i hvatam se za noge pobjegle misli. kraljice, kraljice, kamo ces bez mene?
dodji ljubavi moja, ajmo u kratku šetnjicu po venama ovog drveta gdje si se rodila
miluje me njezno po leđima, stvara tunele kojima ce kasnije provuci svoje prste. mislim si kako bi mi mogla biti majka koja ce me konacno nauciti kako najlakše ući u nju. zaroniti nogama u taj uski otvor i napraviti pobađaj ljubavi. oh, kako predivno. idem kraljice, dolazim dolazim!!!
ja sam tako sretan što me više nema. osjecam joj korake ispod svoje kože, tabane kojima hladi moja osjetila. škaklja me iznutra. zna ona o cem sam ja sanjala. sto sam napisala. sve su one zarobljene u tim mojim rupama koje tako rijetko otvaram i prozracim, no desi se jednom na 1000 godina kao danas, kada joj konacno mogu izdahnuti u lice.
divlje nježno. uhvati me za struk, posjedni na stol i jebi me.
gore je netko ubio susjedu. vjerojatno su samo bacili petardu, ali cula sam ja taj zvuk! sad ce usmjeriti pusku prema prozoru nase kuhinje i ubiti cimericu koja si radi sendvic. i to svjetlo koje je malo prije PREnaglo upalila, za to ce mi isto platiti. ujutro. ako se sjetim tog.
tako, dakle, stoga. rodiše se izvanzemaljci, moji najbolji prijatelji. ne bi ih htjela spominjat da me zaista ne iznenade tokom noci. doviđenja. bilo mi je drago.
spuštamo se niz mjesec. (cujem kako se plastika laptopa negdje malo kuha, nije mi jasno)
dobra sam. smirena sam. previše usporena da bi napravila korak u svjetlost.
necu razmisljati kada cu se buditi, sklopit cu oci i uspavljati bajku u trbuhu.
igrat cemo igru. kako pronaci zvonik u svemu ovome?