..like a rose on the grave of love..

Ja sam jebeno tako jebeno jako pateticna, gnjusna, izvorna i otvaram sve to
A tako jako svrbi gledati i tako dobro prija ne razmisljati
Ne, ne, ne ima da se boris!!!! Ne ce tebe nitko, da li me cujes
Mimozasta, uplasena, pospana ciganko
Kako bi to bilo provesti noc sa tobom, bas se pitam i bas me vuce
Da te potrazim, mozda i otmem i stavim na bicikl i ajmo u svijet
Ali ko bi se pobogu mogao boriti protiv svih onih tvojih
Oceva, brace, striceva, djedova
Znam ja da ih barem 100 imas, bog bi ga znao kako su nastali
Ali kamo srece da ce svi za tobom trcat i meni polomit
Ono malo sto me drzi da izgledam kao izvanzemaljac
a nerazvijene noge mi ne dozvoljavaju da ( nekaj tamo, prekasno je da se sjetim sto tocno zelim reci)
umakajuci prste od 15 cm u blato uranjamo cijelim tijelom ispod povrsine
umisljamo da plivamo kroz mocvaru, travu, sikaru – do spasa
a zapravo su to samo svjetla sto nas gone, cijelo selo rekli bi neki
okrenem se i shvatim da sam sama, sjetim se da sigurno nije znala plivati
zakljucim da je sve u redu dokle imam svoj super spešl bicikl
namamit cu njime jednu drugu
jer mozda ce ta imati manje rodbine

Jebote kako sam iskrena bila
Gadi mi se uopce to vidjeti ( kako sam mogla biti tako slijepa????)
ONA nije dobivala nista
I samo zato znam da ce jednom dobiti SVE


Vi ih ne osjecate? Ne vidite ih?
- ne, zasto bi? Zar se nisi zastitila?
Proklete zivotinje, jednom ce me stvarno zivu pojesti!!!

I tako sam bio prisiljen skinuti to pojeđeno tijelo sa mjestimice vec osušenim gnojem. Susjedi su se poceli tuziti zbog smrada. Nisam mogao nista.
Jeste li znali da je koža škakljiva sa unutarnje strane? Stavio sam ju na vješalicu i dirao ju kad kog bi mi se smijalo. Moj lijek protiv tuge, sta da vam kazem..

Igram se bezveze, jer sam shvatila da postoji tisucu atoma granica i svaka je razlicita, svaka te dovodi do drugacije ekstaze, a ja sam preznatizeljna i naravno da ih moram sve osjetiti!

Knjige cekaju, nabacila sam ih na desetine na svoj radni stol, izmjenjuju se kako bi utazile moju žeđ, moju dosadu, moju nestrpljivost, moju gladnu utrobu, moje pokošene usne, godinama žedne jer su previse i nista dobivale..

- da me stavis na jedno mjesto imala bi jednu svoju pricu – nista me vec dugo nije tako razalostilo kao sad da spoznaja.. (a trebala bi se radovati zbog tebe, nije to sebicnost, samo trenutno prolazna ljutnja)

1. zalosna djevojcica, djevojka, sada vec skoro pa i zena. Mislila da je uvijek neshvacena i samim time sebe proglasila individuum – a upravo to je iz dana u dan hranilo njezin ego – njezina egoisticnost, bahatost, naduvanost. A tko bi si mislio – jer imala je kozu iskrenosti, njeznosti, kozu zeljnu dodiru. Moram povracati pri toj pomisli jer to je bila koza koju sam ljubila. Lazna koza – no vrlo dobra imitacija moram vam reci. Ipak je uvijek uspijevala biti vrlo lijepa u toj pateticnosti i ranjenosti. (svi vele da je covjek ljepsi kad se smije, a ja kazem da je bol ta koja ga poljepsa – ljudi zele ranjivost, to je oduvijek bilo tako)

2. ljepotica/zvijer koja ne mogu se odluciti – ili se rodila prekasno ili prerano, nikako tada nije bilo dobro. Imala je oci vode, govor brzine (u slucaju da je govorila). Ja sam uzivala u njoj i vukla se za njezinim stvaranjem, no nikad joj se ne bi pokazala i tako nitko od tog nije nista dobio. Tako je kao trebalo biti, danas barem to znam, a onda cak ni nisam razmisljala. (dodje mi da se vriskajuci ispricavam, ali hvala bogu sto ona to ne trazi od mene jer nisam sigurna da bi to mogla dati) Ispijam ju kao vodu, gladna poput vampira, no ne zelim ju pojesti/ubiti/imati, samo da znam da je nekako nakon svega još uvijek tu. Postala je racionalno pismena (drugi puta upotrijebljen pojma, osmisljen samo za nju) i ja je ne volim zbog tog. Svim silama se trudim probuditi ju!

Mislim da sam uspjela.

(Samo da još netko poubija sve te jebene komarce! Mozda bi onda netko opet i spavao na otvorenome!)

Ponavljam se samo zato sto jos nisam otkrila pravu sebe. Ti si tu samo da mi u tome pomognes!!
Citam Nju toliko udubljeno i zeljno da pocinjem misliti da je Ona ja i obrnuto. Prsti mi odjednom dobivaju krila i ja pocinjem pisati njezinom rukom, njezinim rukopisom i njezinim mislima. Svjesna tog da kopiram, nastavljam ispisivati redke smijuci se i igrajuci se. Ne, nisam dosljedna, svjesna sam tog. I u tome je moje zadovoljstvo.
Tesko Ju hvatam. Ogromna je i osjecam trenutak kad me preplavljuje. Misli mi zbog tog postaju kaoticne i nesređene. No u meni je, na meni je i svuda oko mene je i skoro da Ju vidim kako mi se smijesi i plese nasred moje sobe u svojoj crnoj cipkastoj haljini, zavodeci me i pozivajuci me da Joj se pridruzim. No ne napusta me sramezljivost i samo ju hipnotizirano promatram bojeci se dodaknuti jer znam koliko je sveta u mojim ocima. Također i ne zelim tako unistiti caroliju.
Ne znam Ju opisati. Osuđujem Ju zbog nemogucnosti da bude iskrena, zbog njezine mozebitne povrsnosti u ljudskim stvarima. No da, mozda sam u pravu i mozda ona ni nije bila covjek. Samo fikcija koju su Veliki izmislili u svojoj masti kako bi iz Nje crpili inspiraciju potrebnu za njihovo stvaranje. Da, sebicni gadovi. Vjerujem da je bilo tako jer Ju nisam upoznala i ni nemam vise prilike za to, a osjecam kao da mi je to duzna i kako cu bez Nje potonuti. Vjerojatno sam se vec navukla poput njih i opsjednuta sam Njome. No to nije nista drugo osim Njezinog uma koji govori kroz mene, a ja ga upijam jer znam da ce mi otkriti sebe. Dati meni novu sebe. Onakvu kakva sam oduvijek samo sto to jos ne znam jer vjerojatno ne prihvacam i jer bi me vjerojatno proglasili ludom, a ja uzivam u svojim komplementima normalnosti i dobrote.
Ovog puta ne citam unatrag i upravo to je ono sto me tjera da gledam naprijed. Danas sam shvatila koliko je zapravo bila jednostavna i koliko je jednostavno pisala. Nema tu posebnih rijeci, nije to nista drugo osim Njezinih osjecaja, zanosa, ljubavi i gađenja, nepokretnosti i poletnosti. Vjerojatno zato pronalazim sebe u Njoj i ne mogu se oduprijeti zelji da barem na tren budem Ona i ozivim je na trenutak u svojoj glavi, u svojoj sobi.

....

Zapravo si ih sve imala, ljubila i odbacila samo zato da imas o cemu i iz neceg stvarati. I to je jedina stvar koju nisi napisala. A mozda i jesi. Nebitno je trenutno.
Nisi izrekla istinu jer ti se sviđalo odugovlacenje. Obozavala si stvarnost i normalnost koliko i izopacenost tvojih odnosa, boli i povređivanja. I sve to zato jer si bila žena koja je znala Tajnu. Zato su ti i svi oni opraštali. Bojali su se tog. Bila si Bog.
(Ne, ja se nikad ne ispravljam. Upravo zato sto volim osjecati svoj vlastiti proces i cuditi se kad shvatim da sam napisala nesto novo. To je moj mali, kratki trenutak vlastitog ponosa.)
Putovati bez povratne karte. To je moj san broj 3.
„Lažem i zato da sprijecim da Henry otkrije kako Hugh nije ovdje (naprimjer, Henry sretne gđu Nixon, a ona zna da je Hugh u Londonu). Ne mogu dopustiti da se susretnemo s bilo kojim od mojih prijatelja zbog toga što Maynardovi znaju da Hugh nije ovdje; Frances Schiff zna da viđam Ranka dok se pretpostavlja da sam s Hughom. Henry misli da sam u Forest Hillsu kada nisam s njim, a Hoffman me želi posjetiti u Forest Hillsu sa svojim automobilom, a ja ne mogu nikome dopustiti da dođe u Foresr Hills zbog toga što sam Guillersovima rekla da idem u Philadelphiju kako ih ne bih morala posjetiti. Huck misli da nemam spolne odnose s Henryjem, a ipak zatrudnjela sam u vrijeme dok je on bio na jugu, a budući da nemam novca za abortus, morat ću posuditi od Hucka; liječnik bi pak slučajno mogeo spomenuti datum kad sam zanijela. Lorranie (Mainard), koja zna da Hugh nije ovdje, poziva me na Seaburyjevo predavanje; budući da ja nisam mogla otići, malo je nedostajalo da Henry ode, a tamo bi sjedio pokraj Lorraine – iznenadna ga je zgoda u posljednji trenutak spriječila da ne ode. Bilo gdje na ulici mogli bismo naletjeti na Guilierove i oni bi lako mogli bezazleno lanuti pred Henryjem: Ali, zapravo, kad se vraća Hugh?““
Ovo je valjda neka cudna vrsta izvrsnosti, istancanosti i preciznosti zenskog uma. Valjda. Nisam sigurna. Opet me tjera da te osuđujem, a naveliko se protivim tome.
Ne znam zasto sam dobila potrebu analizirat te, povraca mi se od analiziranja, to je nenormalno gubljenje vremena kojeg sam vec dovoljno zbog tog potrosila.

...

I tako me nakon uzburkanosti stisavas, drzis u narucju i milujes, kao da smo malo prije vodile ljubav. A ja te gledam puna zahvalnosti za mali trenutak koji si mi dopustila da se uvucem u tebe, da budem ti i da odem kao Ja, opet pronađena.
Sve samo da ne pisem žalopojke tužne djevojcice. (smijem se)

Tesko, pretesko me je uhvatiti za rep.
Struže i grmi i dere mi kožu i pocinjem panicariti. I bijesna sam, luda, treba mi kosuljom uhvatiti glavu i zarobiti misli u celiju. Boli, oci me peku, ne mogu disati ali sve je tako jasno, sve je tako lijepo, sve je iznad neba, sve je nigdje.
Zatim sklopim oci i udahnem te u sebe i opet smo anđeli, opet smo gola djeca ugurana u lonac za jednoga.
Sudaramo se.
Mi vodimo rat. Mi smo bogovi bez povlastica. I jadni smo. Tako jadni da mi se povraca.
Prividno je ono sto volim, prividno je mozda moja boja. A ja se volim hvatati za nokte i pustati se namjerno.
Oduvijek mi je besmisleno bilo savršeno, iako sam nekako kontradiktorno, trazila jasnocu.
Mislim da sam konacno pronasla usporedbu. To je poput sviranja klavira, duboko, mirno, brzo, mahnito. Samo da ne pobjegne jer to je jedini trenutak.
Ne, nema vise gusenja. Steta samo sto mir stvara prazninu.

Volim te gledati kad okreces glavu od mene. Htjela bih te dirati bas zato sto mi ne dajes da te diram. Pusti me da te imam. Ne srami se.
Ne srami se. Ne sramim se. Ne sramim se vise.
A ti si pazljiva, i luda, i spora, i brza. Uguras mi se ispod noktiju samo da budemo jedna u drugoj. Velicina nije bitna.
Nokti su trenutno u modi. U mojim mislima.
A mi se gusimo u kozi dok se zaluđeno probijamo kroz zrak. Ne stajemo, jer put je dug, tijelo je veliko, vremena je dovoljno. Ne stajemo. Ulazimo. Izlazimo. Izgrebana koza je tu samo da podsjeca. Tekucina se razlijeva po sobi.
Sijeno. Znas da se zelim valjati na sijenu. Jednom cemo se valjati na sijenu. Mislim da cu se ponovno roditi.

Za jutarnje sunce sto nas budi
Za toplinu na dlanu

Za kosaru punu malih, premalih macica
Za tek novorođeno dijete koje ce me zvati teta

Jer je ona predivna, meka i otvorena
Podsjeca na gumene bonbone
Jer je ona gladnija od mene
I uvijek hranu dijeli sa mnom
Jer je ona blizu daleko, daleko blizu
Jer je tu

Elasticnim me prstima skakljas po kraljeznici
Tamo bi trebale biti oci ( tamo ce biti oci! )
Vrijeme je za ljubavnu aferu
Treba pisati ispod zvijezda
Prohodati ispod duge da ne nestanemo

Okružena s djecom i sama je postala dijete.
Petar Pan je isto sa njima.
Kaoticnost rijeci me tjera da napravim savrsenstvo.

Voli me kao da nestajemo, kao da se gusimo i iznova rađamo!
Približi se
Šapnut cu ti kako se to radi
Ili ti pojesti sve sto cu smatrati da ti vise ne treba
(Što bi to moglo biti?
Ne brini, srce cu ostaviti da kuca.)

Treba sanjati o zivotu.
Inace ce nas komarci isisati
I svijet pretvoriti u trulu jabuku.

Ono najljepse u zivotu se izgleda svodi na 2 stvari:
1. osjecati ljubav
2. oci tek rođene bebe