utorak, 14.07.2009.
|
Tesko, pretesko me je uhvatiti za rep.
Struže i grmi i dere mi kožu i pocinjem panicariti. I bijesna sam, luda, treba mi kosuljom uhvatiti glavu i zarobiti misli u celiju. Boli, oci me peku, ne mogu disati ali sve je tako jasno, sve je tako lijepo, sve je iznad neba, sve je nigdje. Zatim sklopim oci i udahnem te u sebe i opet smo anđeli, opet smo gola djeca ugurana u lonac za jednoga. Sudaramo se. Mi vodimo rat. Mi smo bogovi bez povlastica. I jadni smo. Tako jadni da mi se povraca. Prividno je ono sto volim, prividno je mozda moja boja. A ja se volim hvatati za nokte i pustati se namjerno. Oduvijek mi je besmisleno bilo savršeno, iako sam nekako kontradiktorno, trazila jasnocu. Mislim da sam konacno pronasla usporedbu. To je poput sviranja klavira, duboko, mirno, brzo, mahnito. Samo da ne pobjegne jer to je jedini trenutak. Ne, nema vise gusenja. Steta samo sto mir stvara prazninu. Volim te gledati kad okreces glavu od mene. Htjela bih te dirati bas zato sto mi ne dajes da te diram. Pusti me da te imam. Ne srami se. Ne srami se. Ne sramim se. Ne sramim se vise. A ti si pazljiva, i luda, i spora, i brza. Uguras mi se ispod noktiju samo da budemo jedna u drugoj. Velicina nije bitna. Nokti su trenutno u modi. U mojim mislima. A mi se gusimo u kozi dok se zaluđeno probijamo kroz zrak. Ne stajemo, jer put je dug, tijelo je veliko, vremena je dovoljno. Ne stajemo. Ulazimo. Izlazimo. Izgrebana koza je tu samo da podsjeca. Tekucina se razlijeva po sobi. Sijeno. Znas da se zelim valjati na sijenu. Jednom cemo se valjati na sijenu. Mislim da cu se ponovno roditi. |
