The devil inside

Wow, više od dvije godine.

Nije da nisam imala o čemu pisati, al tako je teško otvoriti editor i početi, a još teže dobiti neku bar donekle smislenu cjelinu. Možda sam samo postavila previsoke kriterije, kome je do smisla?

Rado bih rekla kako mi je život u zadnje dvije godine bio neopisivo uzbudljiv, al u tom bih slučaju lagala, a lagati nije lijepo. Mi nastavnici bi, jel, trebali biti moralne vertikale ovog izopačenog društva, pa bih se trebala i ponašati u skladu s tim. Pa, barem dok imam oči uprte u sebe. Ipak, i dalje odbijam odrasti, al imam osjećaj da me ulovilo i protiv moje volje.

I tako, u zadnje sam dvije godine promijenila 5 škola. Trenutno radim u dvije (jednopredmetni studij fizike bio je mudar izbor), pri čemu u jednoj imam ugovor za stalno, dok se u drugoj vodim kao zamjena, ali je 99% isto siguran posao. Ne žalim se pretjerano. Barem ne više. Nakon sotonskih ravnatelja u prve dvije škole, sada ove dobre cijenim još više. I napokon na posao dolazim sretna, bez grča u želucu. Ah, divote, raditi posao koji voliš. I dobivati plaću za isti! Iako su me već nekoliko puta pitali zašto uzimam plaću ako volim to što radim. Čitala sam u zadnje vrijeme dosta zakona i pravilnika, al moram priznati da još nisam naišla na stavku u kojoj piše da se radom dostojnim plaće smatra samo onaj koji mrzimo.

Mislim da ću vas u idućih par dana/tjedana, al vjerojatnije mjeseci/godina pilati s insajderskim informacijama o radu u školi. Preživjet ćete. Čitanje bloga je ionako tek opcija.

Toliko od mene zasad. Znajte da sam još uvijek živa.

Sretan vam Uskrs!

Pusa od Fizičarke!