utorak, 20.11.2012.

Turska (8/8) - Istanbul, Istanbul u mojim očima

Ljudi moji, pa jel to moguće? Završetak turske sage?
Pa, očito jest. Lagala bih kad bih rekla da me nije baš nimalo sram zbog dugog izbivanja s bloga, no s druge strane, da je grižnja savjesti bila baš neizdrživa, davnih bi dana već napisala nešto. A ima još jedna sramota, činjenica da dvije godine nakon putovanja ja završavam svoju priču o Turskoj, koja je još davno izgubila svaki smisao, koliko je dugo već pišem (u međuvremenu sam s dragim uspjela proputovati pola Balkana i većinu centralne Europe, između ostalog, i ponovno posjetiti Tursku). No, kako mi je dosta nedovršenih poslova, odlučila sam napisati i zadnji dio ovog putopisa.



Nakon 2 tjedna i nešto sitno glupiranja po Turskoj, stigli smo na završnu točku našeg puta. Zapravo, predzadnju, no čemu cjepidlačiti?
Napokon mi se ispunio san, koračala sam gradom kojeg sam godinama sanjala. Doduše, u mojim se snovima kroz taj grad širio miomiris začina pomiješan s mirisom mora, ulice su bile široke, a ljudi su se smiješili jedni drugima u prolazu, šećući se između prelijepih džamija i starih zgrada.
Realnost je bila ponešto drukčija, zapravo, i vjerojatnija, obzirom da govorimo o gradu površine veće od 5000 kvadratnih kilometara (za usporedbu, šire područje Zagreba zauzima površinu od 641 kvadratnog kilometra), i populacijom većom od 13 milijuna ljudi. Ljudi su u stalnom trku, gužva u javnom prijevozu je jedva podnošljiva, a ulice su sve samo ne lijepe i mirisne. Slijedili smo našeg domaćina do stana kroz ulicu prekrivenu smećem, gdje ljudi bacaju štošta preko balkona, i gdje hrpa sumnjivih muškaraca skupljenih u čopore bulje u svaku pridošlicu. Osjećaj je bio jeziv, a ja sam se pitala kako izgleda istanbulski geto ako fini kvart izgleda ovako?
Nisam imala potrebu ovjekovječiti te prizore. Zapravo, jedina fotka koju sam okinula te večeri bila je fotka ulaza u metro, jednostavno mi je izgledalo lijepo, i uspjela sam uloviti onaj nemogući trenutak kada na stepenicama nema ni žive duše.

Photobucket

Nisam ni shvatila koliko sam umorna dok nismo došli do našeg domaćina. Uspjeli smo večerati (fini pilav), popričati s Canerom, popričati sa svojima doma i oči su se sklapale.

Sutradan smo obilazak započeli na Taksimu:
Photobucket

Vjerojatno najpoznatiji istanbulski trg, po kojem je prozvan i čitav kvart, a poznat je kao središte istanbulskog noćnog života, s hrpom skupih klubova u koje ulazite bez frke ako ste žena, a malo teže ako ste muško bez ženske pratnje. Navodno nije baš najsigurnije mjesto za bit usred noći. Ne bih znala, nisam isprobavala, turski noćni život sa sveprisutnim cajkama nije me nešto pretjerano privlačio.

Na najpoznatijem trgu počinje i najpoznatija ulica - Istiklal caddesi
Photobucket

Većinu vremena je jedva prohodna zbog neopisive gužve (no like, a-a), ali ima neki šarm, čak unatoč hrpi dućana i birtija. Ako jako jako povećate sliku, ili jednostavno imate super vid, negdje tamo u daljini možete primjetiti crveni tramvaj, "nostalgični tramvaj", koji vozi po sredini ove ulice, zbog čega su i ove tračnice tu. Još jedna od mogućnosti je guglati nostalgic tram i pogledati fotke.

Negdje oko sredine ove ulice nalazi se i jedna od svega nekoliko katoličkih crkvi u Istanbulu (jedna pravoslavna se nalazi na samom Taksimu iza Burger Kinga), crkva svetog Antuna Padovanskog
Photobucket
Jako je lijepa iznutra.

Istanbul je uglavnom na brdima, pa je tako i sam Taksim na jednom od istih. U potrazi za daljnjim znamenitostima morali smo se spustiti s brda kad smo došli do kraja Istiklala. Jedna od mogućnosti je spustiti se do mosta Galata podzemnom uspinjačom Tünel, drugom najstarijom podzemnom željeznicom na svijetu
Photobucket

Nažalost, čini se da su kabine iz 1875. povučene iz upotrebe.

Ovaj smo put preskočili vožnju Tünelom kako bismo vidjeli kulu Galata.
Photobucket
Photobucket
Photobucket

Danas više manje služi kao vidikovac.

Daljnim spuštanjem kroz opskurne uličice dolazimo do mosta Galata
Photobucket

Galata premošćuje dugačak uski zaljev u Mramornom moru, Haliç (arapski - zaljev), popularno znan kao Zlatni rog. S druge strane čekaju nas Aja Sofia, Plava džamija, Topkapi i još štošta. Ja sam si sretna zbog mosta :)
Photobucket
Photobucket

Nevjerojatno, ali istinito - u 2 tjedna u Turskoj, obišla sam masu muzeja, ali prva džamija u koju sam ušla bila je baš ova
Photobucket

Yeni cami, iliti Nova džamija. Iz nekog je razloga jako popularna među golubovima, koji meni ne kotiraju baš visoko na listi omiljenih životinja, čisto iz razloga što svaki put mislim da će se neki od njih zabiti u mene, a jednom me jedan i oplahnuo krilima. Nisam bila baš presretna.

Strop Nove džamije
Photobucket

Pri ulasku sam se, normalno, morala izuti, i pokriti glavu nekakvim šalom koji su mi uvalili. Fotkala sam se s njim, al sam ispala tolko prekrasno da sam procijenila da je bolje zaštititi vas od tog prizora.

Dalje nam se na putu našao željeznički kolodvor Sirkeci, koji nismo mogli preskočiti, obzirom da Z-ovu opsjednutost željeznicom. U prijevodu bi Sirkeci značilo nešto kao octar. To je glavni istanbulski kolodvor za europski dio, a bio je i krajnje odredište Orijent expresa :)
Photobucket
(nisam vam stavljala fotke vlakova i prodavaonice karata, pa evo fotka kolodvorskog restorana)

Sljedeće u našem itineraru bio je posjet palači Topkapi, pa smo krenuli prema njoj prateći tramvajsku prugu koja je vodila nekud uzbrdo.
Photobucket
(park unutar zidina palače)

Naš se plan izjalovio kad smo naišli na istanbulski arheološki muzej
Photobucket
Moj arheolog jednostavno nije mogao preskočiti ovo mjesto, a moram priznati da sam i ja bila zainteresirana.

Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket

To je samo malecki dio onog što možete očekivati u muzeju. Mi smo unutra proveli nekoliko sati. Bilo je mrvicu iscrpljujuće, ali jako lijepo.
Meni najljepši dio bio je Muzej islamske umjetnosti, u zgradi Kiosk, preko puta glavne zgrade. Raspametim se na ovakve mozaike.
Photobucket
Photobucket

Kad smo završili s arheološkim, krenuli smo prema palači, no dočekao nas je znak da je palača zatvorena - bio je ponedjeljak. Kod njih očito ne vrijedi to za svaki muzej, khm.

A onda smo stigli do nje
Photobucket

Aya Sofia, Hagia Sofia, Sveta mudrost, kako već želite. Uvijek pretrpana turistima. Pa kud svi turci, ovaj, turisti, tud i mali mujice.
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Crkva (jer u originalu je to i bila, bizantska crkva) je prelijepa, divne freske, balkoni, ma više manje sve, a onda u sve skupa ubačeni islamski detalji. Ma dobro, samo je čine još posebnijom. Inače, još je čiča Ataturk od nje napravio umjesto džamije muzej, što je i danas, unatoč inicijativi da ponovno postane bogomolja.

Pogled na Plavu džamiju
Photobucket
Photobucket

Otvorena je samo do 6 sati, a nama se odužio posjet arheološkom, pa smo ostavili posjet njoj za drugi dan, dok smo taj dan samo malo prošetali dvorištem.

Pravo ime Plave džamije jest Sultanahmet cami, iliti džamija sultana Ahmeta. Logično, jel? Trg sultana Ahmeta nekadašnji je carigradski hipodrom
Photobucket

Na njemu su dva egipatska obeliska oko kojih su svojedobno zakretale kočije, te Zmijski stup
Photobucket
Dno ove rupe u kojoj se nalazi zapravo je nivo starog Istanbula/Konstantinopola/Carigrada.

Morali smo se vratiti našem domaćinu i malo se pristojno družiti s njim.
Večernji pogled s mosta Galata na palaču Topkapi
Photobucket

Drugi smo dan napokon došli vidjeti i tu divotu
Photobucket
Inače, već sam vam pričala o blagu zvanom muzejska kartica koja nam je omogućila da besplatno pogledamo više manje što god želimo u Turskoj. To je uz izuzetak Bazilike svetog Ivana u Selčuku super funkcioniralo, sve do zadnjeg muzeja kojeg smo željeli posjetiti na ovom putovanju, tj, palače Topkapi. Unatoč užasavajućoj gužvi, na ulazu su budno promatrali kako nitko slučajno ne bi ušao unutra ne plativši kartu, tj, oni s kartama su normalno prolazili, a muzejske kartice su se pregledavale. Čudna li čuda, skužili su da nisam KyeongAh, napravili čitavu frku i deračinu na ulazu, te mi oduzeli tu karticu. Nije mi preostalo drugo nego da kupim kartu pošto sam zbilja htjela vidjeti .
Inače bih se jako grizla zbog oduzete kartice, no grižnja savjesti izostala je zbog niza sranja par dana prije.
Pa, krenimo od početka. Prije nego sam uopće krenula put Turske, pričala sam s jednim Z-ovim kolegom s tečaja turskog, Anjasom iz Indonezije. Opisala sam mu plan putovanja i spomenula, dakako, da posjet Istanbulu ostavljamo za kraj. Nakon završenog tečaja više manje su se svi selili u Istanbul, pa tako i Anjas, koji je već bio unajmio stan tamo, pa nas je pozvao da budemo njegovi gosti u Istanbulu. Znam da ljudi iz čiste pristojnosti govore takve stvari, pa to nisam ponovno spominjala, no kad smo se vidjeli u Izmiru, ponovno je rekao da bi trebali odsjesti kod njega, te smo pričali kako ćemo se zabavljati, i kako ćemo piti hrvatsku rakiju (koja je spremno čekala u mom koferu). Sve je bilo ok do Ankare, dan prije nego bi trebali stići u Istanbul, kad je Z htio u zadnji čas provjeriti vrijedi li dogovor. Čovjek prvo satima nije odgovarao, a na kraju je samo napisao "my house is under construction, dude...", što bi također bilo ok, da nismo dobili nakon toga i poruku od druge indonežanke, njegove cimerice, koja je pak napisala da su im stigli prijatelji iz Indonezije i da je KyenongAh također tamo dok ne nađe svoj stan, te da je stan prepun i mi ne možemo doći. Ok, super, dakle, em nam se prvo kukavički ne javlja, em nam se laže. Al i to se da pregrmiti. No večer kad smo stigli u Istanbul, KyeongAh nam se odlučila javiti, i praviti se ko da ništa ne zna, te nas pitati u kojem smo hotelu i jel nam lijepo. Wtf?! Zbilja? Odgovorila sam joj da smo našli smještaj preko CS, začudo, obzirom da smo tražili u zadnji čas, al da je lijepo da ima dobrih ljudi koji te neće jebat u mozak. Na što me ona pita zašto sam takva, da oni nisu ništa krivi, jer njima Anjas nije baš ništa rekao - fascinantno kako ljudi dobiju amneziju, i kako se ne sjećaju razgovora i planova koje su slagali samo tjedan dana prije. A u Izmiru je bila vrlo aktivna u tom razgovoru i planiranju. Eto.
Ispričavam se na ovom eseju, no imala sam potrebu to ispričati, iz jednostavnog razloga - od početka mi se nije sviđala, i na kraju se ispostavilo da smo imali posla s podlom kujom. Čak ni Z nije mogao tome proturiječiti.
Tako da mi je zbog oduzete kartice gotovo i drago. :)

Anyway. Palača. Lijepa, no nisam baš sigurna vrijedi li za razgled iste platiti ulaznicu od 10 eura, pogotovo što ne možete vidjeti cijelu palaču, jer želite li vidjeti harem (za koji sam čula da i nije nešto posebno, no očito je dovoljno intrigantna sama pomisao), morate platiti dodatnih 15 lira, što je cca 7 eura. Osim toga, prilično me iživcirala činjenica da u svakoj prostoriji gdje se nalaze izlošci stoji zaštitar čija je funkcija da tjera ljude da ne zastajkuju i ne stvaraju pretjeranu gužvu. Drugim riječima, šeći, pa što vidiš, vidiš. Ma da ne bi, i inače ne trčim kroz muzeje, već se trudim dobro proučiti izloške, a za cijenu od 10 eura, e pa gledat ću u jedan satima, ako treba.
A da, fotke!


Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket

Pogled iz palače na Mramorno more
Photobucket
Kiz kulesi - djevojčina kula
Photobucket

Nakon Topkapija napokon je došao red i na Plavu džamiju, no fotke nisu baš najbolje uspjele, te vam iznutra predstavljam samo jednu. Kažu da ju zovu Plavom džamijom zbog plave boje pločica unutra. Nisam primjetila da se baš pretjerano plavi, al evo, procijenite...
Photobucket

A kako smo ipak u jedinom gradu koji se prostire na dva kontinenta, odlučili smo posljednji put na ovom putovanju posjetiti Aziju. I naravno, posjetiti najbitniju znamenitost na azijskoj strani - kolodvor Haydarpaša
Photobucket

Čak je i meni prelijep, što izvana, što iznutra.
Malo šetnjice Azijom, šok kad smo shvatili da kao "nostalgični tramvaj" na azijskoj strani vozi tramvaj koji je kod nas vozio do prije koju godinu (ako se ne varam, ti su tramvaji poslani u Osijek, no 2007, kad sam zadnji put bila tamo, mislim da sam vidjela ukupno 2 takva da voze).

I više manje...to je to. Probala sam tursku baklavu od pistacija, oduševila se (a ja i ne volim slatko), probala manti - nekakve knedlice koje su očito svuda tradicija, apsolutno se zaljubila u ajran i osudila Z-a na to da mi svaki put kad ide u Tursku dofura barem litru istoga...i zaradila probavne smetnje zadnji dan u Turskoj. Koje su se otegnule na idućih 10ak dana. Tek tolko da mi Turska ostane u sjećanju, valjda.
Naime, ujutro prije polaska na aerodrom odlučismo Z i ja sjesti na kavu i doručak na Taksimu. Pošto tijekom tih 2 tjedna što sam bila tamo nisam probala pide, kad smo ugledali da jedan od restorana (i to fini i ne baš jeftin restoran) nudi pide, sjeli smo tamo. I bilo je jako fino. I očito kobno. Zapravo je sve bilo ok do Zagreba, dok nismo napokon bili doma. Bogu hvala, ne bi bilo zgodno da nas je mučnina ulovila u avionu.

Tijekom tih 2 tjedna isprobali smo zbilja štošta, od ultrajeftinih sumnjivih kebaba (takve smo nazivali golubljim kebabima) do finih konkretnih jela u finim restoranima - da bi nas na kraju glave došao baš fensi restoran. Pouka priče - s turcima nikad nisi na čistom.

I tak. Zbilja sam došla do kraja.
Zadnja fotka na turskom tlu
Photobucket

A sad vam mašem, od doma. Do idućeg pisanja, nadam se skorog, sad kad sam i teret dovršavanja ove priče zbacila s leđa.

Puno vas voli Lipsy! kiss

| 23:42 | Komentiraj (7) | Print this! | #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Copyright © The devil inside - Design touch by: Tri mudraca





Komentari On/Off

< studeni, 2012 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (2)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Travanj 2013 (2)
Studeni 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (2)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (4)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (8)
Kolovoz 2009 (4)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (8)
Ožujak 2009 (12)
Veljača 2009 (9)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (4)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (4)
Rujan 2008 (3)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga
Bla. Žlabr. Žvrlj. Tup.
Kaj mi se po mozgiću vrti.


usta, ops, prsti moji, hvalite me







the other: Moj kreativni

Photobucket


in case of emergency...pichzzz@gmail.com








Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se