The devil inside

Toliko sam često razočarana ljudskim rodom da si sve mislim kako bi umjesto što dan za danom vodim borbe s vjetrenjačama i naričem nad ljudskom sebičnošću i otuđenošću, bilo mudrije i isplativije (barem u smislu očekivanog vremenskog suficita), dijeliti svoje oduševljenje kad me netko pozitivno iznenadi.

Dan za danom se čudim ko pura dreku ponašanju ljudi oko sebe, umjesto da jednom za sva vremena prihvatim stanje stvari kakvo je i prilagodim se. Ti si bahato smeće? Ja mogu biti još bahatije smeće.

Sjećam se da sam još u osnovnoj školi bila totalni autsajder, jer mi nikad nije bilo jasno zašto bih nekoga omalovažavala, maltretirala ili tukla samo zato kaj mi je, eto, dosadno, i mogu. Sve si mislim da su me doma zajebali. Umjesto pravoj stvari, oni su me učili nekoj usranoj pristojnosti.

A da su me učili pravim životnim vrijednostima, danas ne bih bila razočarana masom stvari.

Ne bi me razočaravalo kad mi kolege ne žele pomoći u smislu posudbe skripte na 10 minuta da si iskopiram predavanje koje sam propustila, pod izlikom da nisu niš zapisali, ili da je sve krivo, ili već nekom drugom. Ne bi me razočaravalo kad bih potrošila pol sata kopajući po gmail inboxu tražeći gdje je primjerak prošlogodišnjeg kolokvija kojeg profesorica uporno ponavlja, da bih ga poslala curi s kojom sam progovorila 5 riječi sveukupno, bez da se ona udostoji uopće zahvaliti. Ne bi me razočaravalo što studiram s nekim isfrustriranim kučkama koje vlastite komplekse liječe vrijeđajući druge, i zapravo, ne bih se smijala i mislila, neću se spuštati na razinu te jadnice, već bi joj vratila istom mjerom, po mogućnosti je psihički satrla da izgubi želju za mizernim životom i odluči skončati. Bejbe, život je kurva, samo najjači opstaju.
I vjerojatno me ne bi razočaravalo što ljudi ne osjećaju obvezu javiti da su promijenili planove kad imaju dogovor s tobom. Ili kad se jednostavno ne pojave na dogovoru, a nikako, baš nikako ti nisu mogli javiti.

Nabijem ih sve na krasan kurac.