četvrtak, 20.01.2011.

To trivijalno trenje

Pita me poznanik: "Kaj ima?" (ah, da, naravno, prek smrdljivog FB)

Ne znam koji je to vrag u meni da to pitanje ne preskačem kao što se od mene očekuje, već uredno odgovaram.

"A ništa, pišem pripremu nastavnog sata, statičko, dinamičko trenje."

"Mah, trenje, pljuga."

Nije da se ne slažem s tom konstatacijom. Manje - više svi znamo što je trenje, barem intuitivno. No jednako je tako činjenica da je koncepcija trenja s kojom velika većina osnovnoškolaca i srednjoškolaca izlazi iz škole - pogrešna ili barem nepotpuna. Ono što iz fizike znam, naučila sam isključivo na faksu. Moji me profesori u o.š. i s.š.(a bilo ih je poprilično) nisu uspjeli zainteresirati za taj predmet, na PMF-u sam se našla pukom slučajnošću i otkrila ljepotu fizike. Naravno, stvar je i u pristupu poučavanju, te u samom razumijevanju predmeta.

Dat ću vam neke primjere:

Prvi srednje, profesorica iz fizike piše na ploču formulu za bogtepitajšto. Nešto puta nešto puta kosinus alfa.
"profesorice, mi to još nismo učili"
"ma samo utipkate u digitron pa ćete dobiti rezultat"
lud

...ili...

"profesorice, možete nam pojasniti to što ste napisali?"
nakon dobrih 5 minuta buljenja u ploču i apsolutnog neshvaćanja, okrene se prema nama i kaže "ne postavljajte glupa pitanja"

Možda nije najugodnije pred razredom priznati da ne zna, no mislim da bi joj preko toga lakše prešli nego preko ovakve reakcije.

U svakom slučaju, većina nas se tek na faksu riješila krivih koncepcija, ili ih se još rješavamo.
E sad, pripremu nastavnog sata pišem za metodiku. A na metodici učimo, ne bi vjerovali, o metodama poučavanja fizike u školama. zubo

Način predavanja na kakav je većina nas navikla, ocijenjen je kao neprihvatljiv. Jer to i jest. Ne možeš izreferirati u par minuta nekoliko nerazumljivih rečenica, napisati 2 formule na ploču i zadati zadatke za rješavanje.
I sad, ono na što smo navikli križamo, i učimo predavati na način kakav većina nas nije u životu vidjela, ili je vidjela samo u filmovima. Interaktivno. Komunikacija. Aktivno učenje. I nešto rijetko viđeno - razumijevanje.
No dobro, da ne filozofiram sad o tome.

Za jedan takav interaktivni sat fizike treba napisati pripremu, što nije nimalo trivijalno. Koliko god se to odokativno takvim činilo.

I, pređem ja prek tog pljuga - trenja, velim da ionak nije poanta u tome, da je poanta u tom picajzlastom pristupu pisanju pripreme (vjerojatno kroz dužu praksu to više nije takav problem, no obzirom da je ovo tek prva u nizu, da, prilično sam picajzlasta), na što opet "mah, da ti vidiš kaj sam ja morao radit".

A moj se tlak vinuo nebu pod oblake. Diši, Ivana, diši...

"Ne podcjenjuj nešto s čime se nisi susreo" bila je rečenica koja mi se činila idealnom za skidanje s kurca po brzom postupku, pristojna, jasna, a opet odriješita.

"Ja sam imao Fiziku 1, i Elektroniku 1, i Elektroniku 2, i Elektroniku 3..."

Ma bravo majstore. Trebam pasti na koljena i početi ljubiti tvoja stopala. Jer ti u malom prstu imaš sve što se o fizici i poučavanju iste treba znati, a evo, debili poput mene provode godine na faksu kako bi to naučili. A nikad i ne znaju baš sve.

Mogla bih ja svom dragom reći "ma šta ta tvoja prapovijest, ja sam povijest učila i u osnovnoj i u srednjoj školi..."

Zašto se neke ljude naziva poznanicima, a ne prijateljima? Eto zašto.

Jedino nejasno u cijeloj priči - zašto ja uopće reagiram na takve pizdarije? bang


| 17:08 | Komentiraj (6) | Print this! | #

subota, 08.01.2011.

čini li odijelo čovjeka?

Čovjek tijekom godina lutanja prašnjavim stazama života putem pokupi zaista svašta. Mudrost, iskustvo, suvenire, sifilis.

Uz obavezna usputna zastajkivanja i popikavanja i u mojoj se olinjaloj torbi nakupilo svačega, uglavnom raznolikog sretnog smeća. Sifilis nisam uspjela skupiti.

Među gomilom krame uspjela sam ovih dana pronaći i iščupati davno spremljenu mudrost – odijelo ne čini čovjeka. Uvijek je ona tu pri ruci ako zatreba, a baš sam je neki dan poželjela izvući iz torbe i mlatarati njome, doprijeti do nekih ljudi čije su me riječi rastužile, razbijesnile, zaboljele. Najradije bih bila vrištala...al nisam.

I ostade ta misao u meni, kako bi mi pravila društvo do kasno u noć dok bih ležala u krevetu i bezuspješno tražila ovce da ih prebrojim prije sna.

I uslijed onoga što bih ja nazvala dubokim promišljanjima, a svi ostali vjerojatno pospanim bulažnjenjima, došla sam do zaključka da možda i nije u potpunosti točna konstatacija da odijelo ne čini čovjeka.

O tome da je odjeća ta koja čovjeka čini čovjekom, naravno, nema govora (kolko vidim, danas je popularnije nego ikada pesekima navlačiti raznorazne opravice, pa ih i dalje ne svrstavamo među ljude), no razmišljam,odabiremo i nosimo odjeću kojom se želimo predstaviti ljudima, izaći na veliku životnu pozornicu i reći „ovo sam ja“. Ok, ovo zvuči toliko ljigavo i teatralno da mi se sere, ali to je ono što ja mislim (znači li to da me razmišljanje tjera na obavljanje velike nužde?).

Sad čujem one povike iz publike (koja sjedi u mraku, dok ja klepećem na pozornici i oči mi suze pod svjetlima reflektora) „Nemaš pojma!“. Slažem se, uistinu nemam.

Svjesna sam mase argumenata protiv te moje (nadri)teorije, jer svatko je od nas jedinstven,dok većina odjevnih predmeta to nije; odjeća koju nosimo nije nužno ono što mi volimo, te kao takva i ne može predstavljati nas u pravom svjetlu, ali je moja poanta u tome što je to NAŠ izbor, tj, MOJ izbor hoću li biti svoja pod svaku cijenu ili ću pratiti nepisana pravila kako bih se uklopila u neke zadane okvire? MOJE odijelo je MOJ izbor, a MOJ je izbor dio onoga što jesam, dio MENE. (neka MOJA uvrnuta logika) Dakle, odijelo ne čini čovjeka, već samo jedan njegov malecki komadić.

U svakom slučaju...

Svi smo čuli da odijelo NE čini čovjeka i vjerojatno će se većina bez pogovora i složiti s time, no istovremeno prihvaćamo određena nepisana pravila. Pa ne hodamo okolo u pidžamama, iako nam to nitko ne bi trebao zamjerati, ako se stvarno uzorno držimo te spike o odijelu.

Ne želim biti licemjer. Priznajem da znam trpati ljude u ladice po raznim kriterijima, pa i po odjeći. Tako u načelu ne volim odijela i većina ljudi koji ih nose izgledat će mi ko sitni mafijaši. (ok, na ovaj dio bih i sama sebe popljuvala, al jbg, iskrena sam)

I opet, bilo bi licemjerno od mene zamjerati nekome što sudi ljude prema tome što nose, kad bih im zapravo zamjerala samo to što ih ne sude na isti način kao i ja.

Sram me bilo, ovakvu plitku!

| 01:31 | Komentiraj (25) | Print this! | #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Copyright © The devil inside - Design touch by: Tri mudraca





Komentari On/Off

< siječanj, 2011 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (2)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Travanj 2013 (2)
Studeni 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (2)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (4)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (8)
Kolovoz 2009 (4)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (8)
Ožujak 2009 (12)
Veljača 2009 (9)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (4)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (4)
Rujan 2008 (3)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga
Bla. Žlabr. Žvrlj. Tup.
Kaj mi se po mozgiću vrti.


usta, ops, prsti moji, hvalite me







the other: Moj kreativni

Photobucket


in case of emergency...pichzzz@gmail.com