The devil inside

Mjesec i pol dana izolacije, sjedenja doma i motanja žice. Sve pet, meni je tako dobro, čujem se navečer sa svojim najmilijim i onda dokle mogu gledat motam žicu. Nula izlazaka tijekom cijelog perioda. Jedino ak računamo pijuckanje Lowenbraua (besplatna reklama) na Glavnom kolodvoru kao izlazak. Sa mojom ženom, Schmutzi, afkors.
Danas, tj. jučer, odvažismo se i odosmo na obilježavanje 50. obljetnice Dramske grupe Studentskog esperantskog kluba (da ne zabrljam s velkim i malim slovom, kopipejstala sam s ovog meni dragog bloga).
Bilo nam je super, predstava je bila odlična, jedino bi nam vjerojatno bilo i bolje da razumijemo esperanto, jer bi skužile i poantu nekih govorancija prije, ali i ovako nam je bilo super! N.Z., hvala!
Nakon mjesec dana sjedila sam na GK, pila Lowenbrau i slušala prepucavanja jednog para. Ah, naviranje sjećanja.
Nemam vam što pametno za reć. Moram preživjeti još dvije noći sama u krevetu, a onda 10 njih spavati najmirnijim snom u zagrljaju svog najdražeg. Ponavljam, tako me žešće zaboli kurac ako nekome smeta moje ljigavljenje!

Dobro večer noćnim pticama, laku noć onima što posustaju i dobro jutro onima koji sada ustaju (vjerojatno čitate ovo uz jutarnju kavu)!

Voli vas Lipsy!

Jupi, još jedni izbori su pred nama. Pred puk je stavljen širok izbor. Samo ne znam tko mi od kandidata izgleda ljigavije i neiskrenije. Ne brinite se, izaći ću na izbore, zaokružit ću već neki broj, barem ću se kasnije moći buniti na divnog nam predsjednika, jer mogu se kladiti, da ono zlo koje ocijenim kao najmanje, neće proći niti prvi krug izbora. Samo još nisam uspjela ocijeniti koje je to najmanje zlo iz tog širokog spektra.

Sklona sam vjerovanju da svi koji se kandidiraju na izborima, bilo kakvim, u početku i imaju neke dobre namjere, ali jednom, kad dobiju određenu moć, svi se prvo pobrinu za isto - svoj vlastiti šupak.

Navodno u ovoj zemlji postoje sposobni ljudi, ali njihov se glas ionako ne čuje - ako i uspiju privući neku malu pozornost, masa kretena kojom su okruženi vrlo brzo će ih nadglasati.

Malo o ministarstvu obrazovanja. Ne znam koji je puni naziv, nije ni bitno.
Raspisuju kojekakve stipendije za studiranje ili postdiplomski studij u stranim zemljama, za one najnadarenije studente. Mogućnosti su savršene.
Primjerice, stipendija kakvu je dobio moj dragi.

Stipendiste financira djelomično vlada republike Turske, a djelomično naše domaće ministarstvo obrazovanja.
I sad, dobijete stipendiju, i zanimaju vas uvjeti. Prvo morate naučiti i položiti ispit iz turskog jezika.
Kada počinje tečaj, koliko traje, gdje ste smješteni. Ne znamo, ne znamo, ne znamo. Raspitajte se tu, tu i tu. A ni tamo, tamo ni tamo nitko ništa ne zna.
Pa dođete u divno kaotičnu Tursku, gdje nigdje, pa čak ni po tako uvaženim institucijama kao što su ministarstva, nitko ne priča ništa osim turskog. Zajebite sve one godine učenja engleskog ili njemačkog. U najboljem bi vam slučaju kod svakog 50 turčina moglo pomoći znanje ruskog, al jebiga, ni ruski ne znate. Imate ruke i noge.

I nakon tjedana mahanja i očajavanja zbog toga što ste kao malo dijete u svijetu odraslih gdje vas nitko ne razumije, napokon sve krene.
Počinjete s tečajem, smjestite se u domu, koji plaćate, jer su uvjeti u domu u koji su vas smjestili prvotno neprihvatljivi (prljavština, bez struje u sobi koju dijelite s 5 likova koji vas isto tako ne razumiju, skupa i satima ograničena internetska veza koja stalno puca), i jedva čekate Božić da dođete doma, vidite svoju obitelj, prijatelje i osobu koju volite. Jadni jer možete ostati tako kratko, al jebiga, preživjet ćete, vidjet ćete ih opet za Uskrs, a onda je cijelo ljeto pred vama.
I onda, tjedan dana prije Božića saznate da nemate niti dana ljetnih praznika, da je tečaj turskog za koji su vam govorili da traje 8 mjeseci, tj jednu školsku godinu, zapravo jednogodišnji, dvanaestomjesečni tečaj. Naprosto savršeno.

A ministarstvo, koje već godinama raspisuje tu stipendiju, i dalje nema pojma ni o čemu.
Sjedi se, drka se kurac, pije kavica po cijele dane. Ali neke osnovne stvari se ne znaju. Prosto divno.

Zašto onda ja ne mogu sjediti, drkati kurac (dobro, to bih stvarno teško izvela), piti kavicu i zarađivati masne pare kojima ću si najnormalnije moći platiti kartu do Izmira barem jednom mjesečno. Jednako sam sposobna kao i oni. Usudila bih se reći, i sposobnija. Al jebiga, kad nemaš žnjoru, osuđen si na cjelodnevno maltretiranje ljudi i moljakanju za telefonske ankete, za što ćeš biti plaćen crkavicom, i usputnom pravljenju nakita koji je većini preskup, jer ne vrijedi dati ni lipe za unikatni komad ručno rađenog nakita.

Jebemti takav život.

Zaključak.

Serem ti ja na takvu državu i njene institucije, serem ti ja na izbore, serem ti ja na jebeni Balkan na kojem sam rođena. Ma serem ti na ovakav život.

P.S. Kakav izbor imam? Ostati u ovoj vezi i biti jadna, ili izaći iz ove veze i biti još jadnija? Zašto mi nitko ne može odati završetak priče, postoji li negdje daleko na kraju neki jebeni hepi end ili ću se i ja utopiti negdje u tom oceanu jada i jadnika?

EDIT: Kurvo jedna, živote, i opet si mislio da si me porazio. Možeš mi popušiti, onako žešće! Zar stvarno nikada nećeš naučiti da koliko god me puta rušio, svaki ću put ustati jača? Budalo...


voli vas Lipsy!

Danas sam na faksu, za vrijeme predavanja iz metodike, počela malo razmišljati o svom nakitu. Posebna kakva jesam (ja volim brojeve, koliko god vam to perverzno zvučalo) počela sam s nekim računicama u vezi mog najdražeg hobija. Da nisam sjedila, vjerojatno bi opala na rit.

Najomiljeniji komad nakita za izradu mi je narukvica. Iako, kad smo kod toga, mislim da čak i što se nošenja tiče sustiže naušnice. Sad se više ne osjećam golo samo bez klatarećeg para na ušima, već i bez okova na ruci u paru s istim. Iliti klatarećim parom na ušima.

Ovisno o želji naručiteljice (ili naručitelja, ako baš želite, iako se takav još nije pojavio), izrađujem u traženim dimenzijama, ali standardne dimenzije jedne prepoznatljive narukvice a la Lipsy su 16 puta 5 centimetara.

I sad...Deblju žicu koju koristim kao osnovu, omatam tanjom, posrebrenom (0.3 mm) ili bakrenom (0.25 mm) žicom.

Za napraviti okvir narukvice, potrebno je cca 1400 namotaja posrebrene ili 1680 namotaja bakrene žice.
Kada bi uvjeti bili idealni, vrijeme potrebno za jedan namotaj žice bio bi otprilike 5 sekundi.

Dakle, 7000 sekundi (iliti 116 i kusur minuta) za posrebrenu, tj. 8400 sekundi (140 minuta) za bakrenu.

Obzirom da je žica tvrdoglava arogantna kuja, nije sklona slušanju svog gospodara iliti motaoca/motalicu, pa se idealni uvjeti ne ostvaruju nikad. Ali stvarno nikad.
Ajmo biti optimisti i reći da je realno vrijeme potrebno za jedan namotaj 15 sekundi, iako se kreće negdje između 10 s i minute. Kako kad, ovisno koliko se odlučila zaintatiti.

To je 350 minuta za posrebrenu, odnosno 420 za bakrenu žicu. Dakle, ajmo izjednačiti ova dva materijala, vrijeme potrebno samo za izradu okvira kreće se između 6 i 7 sati.

Već mi je od ovih brojki bilo zlo, pa sam od računanja za onaj kompliciraniji, središnji dio narukvice, odustala.

(Al samo za sliku, broj namotaja se i više nego udvostručava, a još se dodaju i perle)

Za izradu jedne prosječne narukvice potrebno mi je oko 3 dana rada. S tim da me doma ne nalazite bez nekog novonastajućeg komada nakita u rukama.

A ipak će se naći netko i reći mi da sam preskupa, da se za takav komad nakita ne isplati dati onoliko para koliko sam ja ocijenila da vrijedi. No, za komad nakita iz masovne proizvodnje, običnu nanizušu ili pak ringove, bez imalo mašte ili posebnosti, neće biti problem dati 200 i više kuna.

Većina nimalo ne cijeni ručni rad. Jer jel, ako on/ona to može, onda mogu i ja.

(ja se ne petljam s fimom ili s perličarenjem, iako uskoro namjeravam početi učiti rad s perlama)

Tko je ovdje lud?

(svi kažiprsti upereni u Lipsy - na kog vraga ti gubiš vrijeme?!)

Moji zadnji radovi :) već na putu k svojim vlasnicama, za koje se nadam da će biti zadovoljne!







A ove se već klatare po tuđim ušima :)



Da vas podsjetim, ovo je moja stranica na fejsbuku, gdje slobodno navratite, a ove dvije mail adrese u boxu su vam uvijek na raspolaganju.

Puno vam pusa do idućeg susreta šalje vaša Lipsy!

P.S. 11 dana do Božića, 10 do mog bubija! :)

Većina ljudi koja me zna, zna da sam apsolutni frik za Božić.



Djedomrazolika crvena kapica s bijelim coflekom (i zlatnim zvjezdicama), sobovski rogovi s praporcima i lampicama ili samo ultrakičasta girlanda oko vrata moj su omiljeni modni dodatak u zadnja dva mjeseca u godini. Naravno, i atmosfera u mom domu mora biti božićna, pa se puše prašina s cedeja s božićnim pjesmama (iako sam ih jedne godine slušala u srpnju jer mi je baš tak nekak došlo), navečer se obavezno pije čaj od naranče i cimeta s rumom (naglasak na cimet i rum) ili kuhano vino, za koje je općepoznato da ga najbolje radi moja majka.

Bogtepitaj kaj se meni u glavi dogodilo kad ove godine nisam:

a) Napisala tradicionalni božićni post u studenom
b) Nijednom stavila na sebe bilo koji od božićnih modnih dodataka
c) Počela slušati božićne pjesme u neko normalno vrijeme, tj početkom studenog, već prije nekih desetak dana! (iznimno zabrinjavajuće)

No primjetih da je ove godine baš sve nekak naopačke, pa su i izlozi nekak kasno okićeni (prije 2 godine sam naišla na božićne ukrase u listopadu). Al bitno da nam se raznorazni Bore, Primorčeki, Nadančeki i slični cere s plakata. Joj kak volim izbore!

Enivej, obzirom na izvanrednu situaciju s mojim bubijem, iliti s njegovim bivanjem u Izmiru istovremeno s mojim u Zagrebu, iliti na našu razdvojenost, ove godine sam još više nabrijana na Božić, te sam ove godine počela s ljigavim fejzbučkim odbrojavanjem umjesto tjedan dana prije, mjesec dana prije Božića.

I naravno, netko s (pre)širokog popisa mojih frendova morao se naći i srati po tome što činim.
Jer je odbrojavanje totalni ljigavi lejm klišej. (sudbo gorka, ni sama ne znam kaj sam tu napisala)

I zato jer odbrojavam do Božića. Koji je iskomercijaliziran. Koji je kičast. Koji je ljigav i odvratan. Koji je katolički blagdan, a katolička crkva je fuj, sim tam i slično.

I to mi jako, jako, jako ide na kurac.

Ja volim tu ljigu, kič, klišej.
Volim onaj božićni duh.
Volim milijun puta odslušane i izlizane božićne pjesme.
Volim božićne lampice.
Volim miris kolača (ne i okus).
Volim gledati one koje volim sretne.
Volim svog bubija.

Zar je toliko teško suzdržati se od ružnih riječi o nečemu što nekome toliko znači?
(ili sam samo ja toliko glupa pa ne želim povrijediti nekoga sranjem po onome što voli?)

Al evo slobode, vama dopuštam da me popljujete koliko god želite.
I bit ću lejm, bit ću jadna, bit ću ljigava, i iskreno me zaboli kita što će tko reći o tome.
20 dana do Božića (19 do mog bubija)!

Eh, da, umalo zaboravih!
Napravila sam na fejsbuku stranicu sa svojim radovima, pa me možete škicnuti ovdje.
Radim i po narudžbi! (kontakte imate sastrane u boxu)

Predblagdanski euforično pozdravlja vas vaša Lipsy!