The devil inside

Dobio je stipendiju za Istanbul.

Ostvaruje mu se životni san.

I sretna sam zbog njega, stvarno jesam.

Samo ne mogu prestati plakati.

Ja neću moći čuti njegov glas kad mi bude teško.

Neću u najljepšim očima vidjeti da je sve u redu.

I neću moći privinuti svoje najveće blago uz sebe, a to će biti jedino što mi treba.

Stvarno sam imala najbolju namjeru danas napisati malo dubokoumniji post. Btw, je li dubokoumnije uopće riječ?
Enivej, da, htjedoh učiniti navedeno, no nekaj me uhvatilo, i odjednom sam se našla s gomilom ideja u glavi za svašta, s malo vremena, i u nedoumici s čime započeti.
Pa vam neću danas napisati dubokouman post. Obzirom da me se nakon višetjedne suše napokon sjetila i moja nakitilička inspiracija, idem raditi nakit, a vama dajem na uvid ono napravljeno dosad.

Bubamarac je kod Schmutzi


Ove su u Belgiji


Ove u Frankfurtu

(i zapravo su simetrične, ne znam kak je fotka tak šugavo ispala)

A ova je i dalje kod mene


Ako nekog zanima još, imate ne jedan, nego čak dva moja mejla tu sastrane.

I, gotovo zaboravih, nakon 6 mjeseci pauze, novi nadriknjiževni izbljuvci na ovoj adresi.

Pusu vam šalje vaša Lipsy!

Ko derište sam redovito provodila ljeta kod bake i dede u Zagorju. Baka je već tada bila relativno teško pokretna, pa se držala kuće, ali deda je stalno plajzal okolo, a ja sam ko mali pesek trčala za njim i uvijek morala sve vidjeti. A pretpostavljam da je njemu bilo iznimno zabavno paziti na mene, i paziti da mi se koja od životinja ne bi previše približila. Pogotovo ne Đoni, njemački ovčar kojeg im je poklonio moj tata.

No neću sad otkrivati previše detalja, bolje da to zadržim za sebe dok ne postanem slavna po tome što sam usavršila teleportaciju, i do pisanja knjige o mom životu. Nda.


Ipak, baka je držala sva 4 ćoška te „hiže“. A posla je u kući uvijek bilo.

Klopa.

Baka je svako jutro ustajala par sati prije ostalih, da spremi doručak za sve. Mjesila je kruh, radila pogače, donosila svježe povrće s vrta. I svježe mlijeko, i to ne mislim ono iz tetrapaka ili plastične flaše, nego ono koje dobijete kad pomuzete kravu. E to.

Ručkovi su bili malo drukčiji. Prvo juhica s domaćom kašicom (iliti taranom), onda gomila mesine, krumpira, riže il čega već i hrpa povrća. A ko da to nije bilo dovoljno, nakon kaj bi svi očistili tanjure, na stol bi stavila tanjur s vrućom bučnicom. Sama je mijesila tjesto, razvlačila ga, i svaki štrukl posebno zrezala i slagala u pleh da se peče.

Ovo je loše, postajem gladna...

Večere su bile manje posebne od prva dva obroka. Pečeno meso, narezani špek i šunkica, luk, paprika, paradajzek, krastavci... I onda ti spavaj poslije tolko klope! (a fascinantno, to je bilo doba kad se niš nije primalo za mene)

Danas baš ne odlazim često u Zagorje. Uvijek nekam trčim, uvijek nekaj moram vidjeti, nekog posjetiti.
A i situacija je danas drukčija. Al i to isto nekom drugom prilikom.

Kad ste zadnji put jeli domaći kruh?

Dobro, iskreno, ni ja se ne sjećam. Ali redovito dobivam domaću štrudlu, ili juhicu s domaćim rezancima. Prilično sam razmažena kaj se hrane tiče. Jednom, još prije neg je otišla u penziju, mama nam je pripremila bučnicu s kupovnim tijestom.

„bolje da ju ne radiš, neg da ju radiš s tim tijestom“

A nije bilo tolko loše. Samo nije imalo pravi okus.



Rastužuje me što takva priprema hrane izumire. Budimo realni, nema baš puno domaćica koje znaju same napraviti tijesto za štrudlu ili kruh, rezance, ili već neki njihov derivat.
Današnji je tempo ubitačan, i gledajući sve kako jurcaju okolo, čudim se ako znaju i skuhat juhu, a da nije ona instant iz vrećice.

Prilično sam se nabrijala na to da naučim sve te perverzije. Želim jednoga dana biti u mogućnosti naučiti to svoju djecu i unuke.

Još ne znam napraviti rezance i tijesto za štrudlu. Tj, znam teoretski, ali nikad to nisam prenijela u praksu.
Ali se mogu pohvaliti da sam apsolutna majstorica u pravljenju peciva, kolača, pizze, njoka, noklica...a vjerojatno još nečega, al se nemrem sad sjetiti. (ma nije sad da sam umišljena) E da, ne moram se sramiti ni svojom interpretacijom viške pogače.

Iskreno se nadam da ste barem malo ogladnili čitajući ovo.
p.s. Danas sam majci pomagala raditi pekmez od šljiva. Božanstveno.
Majka je neki dan napravila ajvar (u mojoj odsutnosti). Prekrasan.

Pusu vam šalje vaša Lipsy!

Jedna od boljih izjava mi je ona:

"očekivati od svijeta da bude pošten prema tebi zato što si ti pošten, jest kao očekivati od bika da te ne napadne zato jer si vegetarijanac"

Sjetih je se neki dan, u razgovoru s nekim tko mi se jadao.

Nemam pojma o kome je riječ. Godine me pritisle.

Jebenih dvajstri i godinu dana.

Po tko zna koji put u ovih godinu, sedam mjeseci i trideset dana, otkrila sam toplu vodu. Ili proljev, ops, prolijevanje iste, kao u slučaju s Arhimedom i kadom. Nda.

Najnovija, još nepobijena teorija o tome zašto se stalno svađamo dok je on tam, a ja tu glasi:
„Uslijed međudjelovanja obostranog nedostajanja i nesigurnosti, uz obavezno zadovoljeni uvjet kroničnog nedostatka seksa, dolazi do prijenosa negativne energije između dva tijela različitih naboja“

Opet malo kenjuckam.

Prijevod.

Činjenica jest da smo oboje beskrajno emocionalne budaletine, u mnogo pogleda neshvaćeni od okoline, no međusobno slični. Ponekad čak i shvaćeni. No, kad je udaljenost među nama više od 200 km, kad srce boli od toga kolko si nedostajemo, i kad suze naviru na oči od pomisli na vrijeme razdvojenosti koje je još pred nama...mi mučimo jedno drugo glupostima. Svaka šala, svaki komentar, svaka wannabe-konstruktivna kritika izgledaju kao napad.

Priznajem da sam sklona pogledu na svijet kroz najcrnje moguće naočale (one za varenje), te da svaku izjavu upućenu sebi analiziram. Jebiga, godine izdvojenosti iz gomile naprave sranje.

Ono što pokušavam reći, kad smo daleko jedno od drugoga, kao da postajemo jedno drugom stranci. Odnosimo se jedno prema drugome prema pravilima za ostale. I oboje mrzimo što to činimo (ali nikad to ne vidimo baš u tim trenucima).

Mobiteli su korisne stvarce, ali ne mogu prenijeti pravi pogled, dodir ni pozitivnu energiju (bez potrebe za riječima). A baš ta bespotrebnost riječi mi je najdraža značajka naše veze.

Došao je za vikend. Sve gluposti otpuhnute su jednim jedinim zagrljajem.

A ni prekid apstinencije nije odmogao...no danas neću o tome

Do sljedećeg javljanja, pusu vam šalje vaša fizičarka!

Ne, ovo nije još jedan muškomrzački post.
Barem ću se potruditi da ne bude.

Čisto...o preuzimanju odgovornosti za svoje odluke i postupke.
Mislim da je u ljudskoj prirodi traženje objašnjenja za vlastite postupke, u obliku raznoraznih pojava.
Primjerice, kad kasnimo na dogovor, nekako su uvijek krivi tramvaji, i onda „...im mater zetovsku, vozi pod kočnicom, staje bezveze, stigla bi na vrijeme inače, kad ti kažem!!!“.

Zapravo je činjenica da smo mogli krenuti i malo ranije, a ne u zadnji čas, zapravo, često i nakon vremena dogovora.
Ja sam patološko kasnilo, i ovim postom priznajem da je krivnja samo moja, a jadni zetovac kojem spominjem majku...pa...ma kriv je, samo zato što je zetovac!

Dakle, o preuzimanju odgovornosti. Kad se radi o nečem dobrom, o poslovnom ili inom uspjehu, sviđa nam se kad nas netko spomene pri pohvali, i rado preuzimamo ulogu muze, pomoćnika ili neke sasvim desete jedinke koja ima veze s onim koga se hvali.

Kad krenu sranja, nekako smo skloniji okriviti cijeli svijet, živ il neživ, nebitno, samo da speremo krivnju sa svojih ruku.
A činjenica jest da smo za naš život odgovorni isključivo mi, odluke koje mi donosimo, možda uz nečiju sugestiju, ali u konačnici mi (ne pale izlike da nismo mogli utjecati na nešto;ponekad su sve opcije neprivlačne, ali nekim putem moramo krenuti).

Za našu vezu, samo nas dvoje.
(nije kriva ni tvoja šefica, ni tvoja arheologija, ni moja fizika, ni moj bivši dečko. ni more nije krivo)

Pusa vam od fizičarke.

I ne, nisu ispiti krivi kad ne pišem često, već samo moja malenkost. Oprostit ćete mi

Zašto nikad ne dijelimo s drugima ono što je lijepo, već samo kad nam je loše, kad se imamo na što žaliti, onda naričemo preko telefona ili na kavi?

Evo, upravo završih razgovor sa svojom najmilijom ženicom. Sat vremena i nešto sitno minuta. S tim da sam sjedila s njom na kavici do prije 3 sata. Okej, pivici, al to nije sada bitno.

Poanta jest u tome da smo većinu vremena potrošile pričajući o tome kak je ovaj moj ovakav, ovaj moj onakav, kak me živcira ovo, kak me živcira ono...
Naravno, telefonski je razgovor nastavio u istom tonu, s tim da iste stvari pretresamo valjda već stoti put (još sam malo rekla).

Sretno sam zauzeta (ona isto, al ne bih se sad htjela miješati gdje mi nije mjesto). Ali, umjesto da uživam u tome, trudit ću se uhvatiti jednu riječ, jedan pogled, jednu kretnju, koja bi mi pokazala da nije dobro.
Da se to stvarno dogodi, srušio bi mi se cijeli svijet. Ako se pak ne dogodi...pa nastavit ću tražiti.
Koji je jebeni problem u meni (a i u većini ljudi) da ne mogu uživati u savršenstvu trenutka, već ga uništavam onim što je bilo, ili stvaranjem različitih scenarija u glavi što će se tek zbiti, u idućem trenutku, ili već nekom kasnije.
Je li problem u tome što na dobro nisam navikla, pa tražim dlaku u jajetu, tražim probleme...ili je pak problem u mojoj nezasitnosti, i umjesto uživanja u sreći ovdje i sad, umanjujem vrijednost sadašnjeg trenutka, jer od idućeg očekujem da bude bolji od tog...i od onog poslije isto...i upadam u začarani krug?

Da povežem s ovim s početka, koliko su onda realni problemi o kojima mi pričamo?

Pusa od vaše fizičarke

Kronični umor izazvan višetjednim pripremama za svadbu i ušmrkavanjem enormnih količina šećera ovotjedni je dežurni krivac za manjak inspiracije pri pisanju posta. A piše mi se žešće, i piše mi se svašta, jedini je problem što imam gomilu sredina, a nijednu glavu ni rep.

Udala sam sestru, popila previše i raspizdila se na rodbinu koja nikad nije čula da ak nemaš kaj pametnog ili barem lijepog za reć, da je bolje da šutiš. I tetak i sestrična naprosto su mi morali reći da sam se zdebljala, ko da sam kreten i ne vidim to sama. Mišljenja sam da je moja krmačolikost samo moja stvar i da nema kog boljet kurac zbog toga. Okej, možda mog malog ak sjednem na njega, al ionak sam više tip za misionarski. Dosadno, znam.

Još jedna misao vezana za svadbu – čula sam svašta o slavonskim svadbama...e pa, iluzija je razbijena. Slavonci, pokrijte se ušima, nema do zagorske svadbe! :)

Zadnje, o čemu dosta često raspravljam sa svojim djetetom iliti Z-om. On pizdi kad čuje, ili pročita negdje da se mlađa butra bari sa starijim likom. Pogotovo mu tlak dižu izjave tipa „baš je ona ta koju sam čekao cijeli život, moja srodna duša“.
Budimo realni, većina javnih takvih ispada je smeće, plod krize srednjih godina i ljigavih sponzorušica koje bi i crnom vragu dale pičke za 5 sekundi slave. Čak niti 5 minuta. Kod anonimusa je slična situacija, osim kaj nije poanta u slavi, nego u tome što velikom broju cura godi kad im se nabacuje stariji lik.
Naglašavam, riječ je samo o većini slučajeva, jer ne bih htjela tvrditi da je tako sa svima. Romantičan sam tip koji smatra da ljubav ne poznaje granice, pa tako ni one vremenske, i da stvarno postoji mogućnost da srodne duše dijeli velik broj godina. Malo je pretjerano očekivati od svijeta da postoje srodne duše iste generacije, na istom dijelu Zemljine kugle, iste boje i različitog spola. Ovo zadnje stavljam izričito kao svoje mišljenje. Zapravo, kao i sve dosad. Nda, zanemarite.
No giga ljiga spike o srodnim dušama ostavit ću za drugi put, ako se sjetim još nekaj pametnoga kaj bi mogla dodati (u što čisto sumnjam).
Čak i kad to nije to, ne osuđujem takav spoj različitih generacija (dok god se nalazi unutar zdravih granica). Smatram da je dobro istražiti svašta i steći određeno iskustvo, jer kako bi inače bili sigurni da smo za sebe odabrali baš ono najbolje?
Prije Z-a i ja sam isprobavala starije. Zakaj? Jednostavno su mi bili „napeti“. Nisu to bili dečkići koji se nisu stigli ni pravo snaći na izlasku iz puberteta, već pravi, punokrvni muškarci. Hehe, barem sam vjerovala da je tako (sad iskreno vjerujem da godine nemaju nikakve veze s tim). Istina, najstariji kojeg sam ja probala bio je samo 15 godina stariji od mene, i imao je kćer koja je bila mlađa od mene 14. Nije mi žao zbog toga. Žao mi je što sam saznala da je oženjen kad je sve bilo gotovo. Ne volim se petljati gdje ne pripadam.

Ovaj moj jadan pokušaj pisanja posta neće ništa promijeniti. Doli Lambaša i dalje će bolovati od salmonele zbog starih jaja, Z će i dalje pizditi na svaku vezu u kojoj je razlika u godinama veća od dvije, a ja ću ga i dalje izazivati svojim izjavama kako nema ničeg lošeg u tome, i da Pjer Žardin stvarno je komad. Kad je!

Bolje da se odem spat neg da pišem ovakve bedastoće, kaj ne?

Pusa od vaše fizičarke!