The devil inside

Ne, ovo nije još jedan muškomrzački post.
Barem ću se potruditi da ne bude.

Čisto...o preuzimanju odgovornosti za svoje odluke i postupke.
Mislim da je u ljudskoj prirodi traženje objašnjenja za vlastite postupke, u obliku raznoraznih pojava.
Primjerice, kad kasnimo na dogovor, nekako su uvijek krivi tramvaji, i onda „...im mater zetovsku, vozi pod kočnicom, staje bezveze, stigla bi na vrijeme inače, kad ti kažem!!!“.

Zapravo je činjenica da smo mogli krenuti i malo ranije, a ne u zadnji čas, zapravo, često i nakon vremena dogovora.
Ja sam patološko kasnilo, i ovim postom priznajem da je krivnja samo moja, a jadni zetovac kojem spominjem majku...pa...ma kriv je, samo zato što je zetovac!

Dakle, o preuzimanju odgovornosti. Kad se radi o nečem dobrom, o poslovnom ili inom uspjehu, sviđa nam se kad nas netko spomene pri pohvali, i rado preuzimamo ulogu muze, pomoćnika ili neke sasvim desete jedinke koja ima veze s onim koga se hvali.

Kad krenu sranja, nekako smo skloniji okriviti cijeli svijet, živ il neživ, nebitno, samo da speremo krivnju sa svojih ruku.
A činjenica jest da smo za naš život odgovorni isključivo mi, odluke koje mi donosimo, možda uz nečiju sugestiju, ali u konačnici mi (ne pale izlike da nismo mogli utjecati na nešto;ponekad su sve opcije neprivlačne, ali nekim putem moramo krenuti).

Za našu vezu, samo nas dvoje.
(nije kriva ni tvoja šefica, ni tvoja arheologija, ni moja fizika, ni moj bivši dečko. ni more nije krivo)

Pusa vam od fizičarke.

I ne, nisu ispiti krivi kad ne pišem često, već samo moja malenkost. Oprostit ćete mi