utorak, 31.03.2009.

tell me...

Ovo će vjerojatno biti najkraći post koji sam ikada napisala.

Samo me zanima...
kakvu spodobu zamišljate s ove strane ekrana dok čitate moje postove?

pusim vas u čelo

vaša fizičarka

| 13:59 | Komentiraj (12) | Print this! | #

subota, 28.03.2009.

Would you know my name if I saw you in heaven?

Puno je vremena prošlo otkad smo se zadnji put vidli. Zapravo, kad sam ja tebe vidjela. Nisi imao pojma da sam tamo. Ne zamjeram ti to. Nisi ti kriv.
Deset godina, možeš li vjerovati?
Nisam više preplašena djevojčica koju si poznavao. Mislim da si zapravo bio jedini kojem sam dopuštala prići, moj najčvršći oslonac u životu.
Shvatila sam da je strah bezveze. Propustiš hrpu dobrih stvari jer se ne usuđuješ riskirati. Naučila sam to raditi, lupati glavom u zid dok ne pukne. Glava ili zid. Uglavnom zid puca.
Nisam se prestala bojati, samo sam počela ignorirati strah.
Nemaš pojma koliko me boli svaka glupost koju sam izrekla, napravila, a što je tebe povrijedilo. A svake se živo sjećam. I te rane nikad neće zarasti.
Mislim da bi ti trebala reći još i to da sam pronašla ljubav. Volim svim srcem i sretna sam.

Ništa, tolko od mene zasad. Nadam se da si ti dobro, buraz. I da je Onaj Tamo Gore dobar prema tebi.

| 23:16 | Komentiraj (18) | Print this! | #

četvrtak, 26.03.2009.

In the dark of night, those small hours I wish you were so close to me...

Ispirem sve muke proteklog dana s kože.
Noćas smo samo mi bitni.
Noćas ću te izluditi.

Znam što voliš.
Oblačim tange.
Ljubičaste.
One koje si mi pružio sa značajnim pogledom.
One koje obožavaš.
Mrežaste čarape.
Crvena haljina.
Malo crvenog ruža.
Tvoja femme fatale.

Osjećam poglede.
Nisu bitni.
Samo ti.

Ulazim u tvoj stan.
Ne skidaš pogleda s mene.
Uspjela sam u svojoj namjeri, već sad.

Ne okolišaš previše.
Nemaš snage oduprijeti mi se.
Znaš to.

Skidaš me.
Ljubiš mi vrat.
Ruke ti klize mojim tijelom.

Ulaziš u mene.
Postajemo jedno.
Fizički.
Duhovno, to smo već odavno.

Tijelo mi gori.
Ispunjavaš me cijelu.
Dovodiš me do nezamislivih vrhunaca.

Samo ti.


A onda se probudim.
Četvrti tjedan dragi miruje, po liječničkom naputku još dva tjedna.
Četvrti tjedan odlazim u kućne posjete, svaki se put nadajući kojoj minuti privatnosti.
Četvrti tjedan ko i prvi.
Kriza.

| 23:58 | Komentiraj (14) | Print this! | #

utorak, 24.03.2009.

Tup.

Znam da vam fali moje kmečanje i jamranje, da vam život jednostavno nije potpun bez toga, pa sam odlučila danas vas razveseliti novom dozom fizičarkinog oplakivanja vlastita života.
Dakle, fizičarska tužaljka...sad!
Prehlađena sam, i s kapom na glavi sjedim pred računalom i tipkam ovaj post. Ono veliko crveno krumpiroliko što se jedino nazire ispod kape nekad je bio fizičarkin preslatki nosić. Peče. Curi. Fuj.
Glava boli i plače mi se jer tablete ne pomažu. Ne plačem samo iz razloga što znam da bi boljelo još gore. Fuj.
Za dva dana je praktikum. Na praktikumu je novi asistent. Novi asistent je strog. Novi asistent nije sklon pomaganju. Novi asistent je skloniji pomaganju nakon što mu se stave sise pod nos. Vaša fizičarka nikad nije bila od onih koje su kroz studij prolazile guranjem dijelova vlastite anatomije pod asistentske i profesorske nosove. Vaša fizičarka ne namjerava takva postati. Vaša fizičarka je sklonija ideji kastriranja asistenta. Fuj.
U petak je na rasporedu praktikum s računalima. Vaša fizičarka je tutlek za Linux, Latex i slična sranja. Vaša fizičarka također ne voli kad nastavni materijali nisu dostavljeni na vrijeme. Blago premlaćivanje asistenta čini se kao zgodna ideja, no možda je ipak bolje pričekati da ocjena bude u indeksu. Fuj.
Ne volim očajnike. No o njima imam i previše materijala. Previše za sad. I za moje trenutne mentalne i motoričke sposobnosti.
Čitamo se. Kad budem sposobna.
Bok.


update: nova epizoda na Priče s tragičnih usana. ne budite pregrubi s kritikama! pliz!

| 22:55 | Komentiraj (15) | Print this! | #

nedjelja, 22.03.2009.

Molim dežurne filozofe da se jave. Aj, prihvaćam i obične smrtnike.

Malo po malo, davno započeta priča dobiva svoj nastavak. Da ne mislite kako je vaša fizičarka postala tajnovita ili štogod slično, govorim o priči čiji sam prvi dio napisala prije skoro mjesec dana. Da budem precizna, napisala sam ja to i prije, samo nisam bila ziher, objaviti ili ne, pa je na kraju prevagnulo to da objavim. Samo da obavjestim zainteresirane, nastavak neće slijediti ovdje, već na alternativnom blogu Priče..., čiji link vam je tam lijevo, iznad čubaste sličice. No dosta samoreklame, koja ionako nije najmudriji potez. Sad samo čekam virtualne trule paradajze da počnu letjeti. No, da...

Malo o meni, opet (mislim da sam si osigurala te paradajze).
Barem jednom u 2 tjedna odvojim malo vremena za sebe. Čisto da se oslobodim nakupljenog smeća. Onog u svojoj glavi. Strpam, dakle, svoje zbrčkane misli u torbu, i bježim nad vodu. Gdje bih ja išla nego na most? Savski, jer je obično prazan i s njega puca divan pogled na lijepi željeznički, i moj najdraži, Most slobode.
Tako bijah ja na mostu prije dva tjedna, potajno bacajući u Savu nakupljeno mi mentalno smeće. Oslobođena svega lošeg što sam donijela sa sobom, sjela sam na tramvaj i polako krenula doma. Negdje na pola puta, kraj mene je stao neki stariji čovjek. Nije mi palo na pamet ustati jer je bilo još slobodnih mjesta. Odlučila sam ignorirati njegovo postojanje, te se okrenula prema prozoru i zapiljila van. No, čini se da je gospodin svim silama odlučio dati mi do znanja da je ovdje. Cijelo se vrijeme naslanjao na mene, a nije da ga je netko gurao dok je prolazio. Otprilike, kao da ima nekih očitih problema s održavanjem ravnoteže. Par minuta sam trpjela, no dopizdilo mi, i okrenem se prema njemu. Nažalost. Donji dio trenirke stršao je prema meni. Šokirana i zgađena, samo sam izletila van čim je tramvaj došao na stanicu. Sad mi je žao što ga nisam odvalila i riješila muke iduću koje se uhvatio. Jer, mislila sam, možda sjedne na to mjesto kad izađem, ma vraga, otišao je na drugi kraj tramvaja i stao kraj druge cure. Jadna. Dok sam ulazila u drugi tramvaj, samo sam čekala ukazanje cipelića. Blaženi tramvajski frikovi.

Sjećam se prvog kurca kojeg sam vidjela u životu. Bila sam u Maksimiru na sanjkanju sa svojom starijom sekom. Na odlasku, dok smo prolazile kroz šumu, neki lik koji je šetao dvadesetak metara dalje od nas po šumi, okrenuo se i spustio hlače. Bio je dlakav i velik. I vrlo fuj. Mislim da ne trebam posebno napominjati da smo nestale u roku sekunde.

Pa sam si razmišljala, kaj se mota u glavi jedne takve spodobe?

Nisam došla ni do kakvog mudrog zaključka.

Imate li vi kakvu teoriju o tome? Ne mora biti pretjerano mudra. I nadam se, ne iz prve ruke!

Pusa od vaše fizičarke!

| 00:31 | Komentiraj (21) | Print this! | #

četvrtak, 19.03.2009.

!"#$%&/()=?*

Zabrinjava me činjenica da u ovo nebulozno doba sjedim pred kompjuterom i pišem novu hrpu gluposti koju ću nazvati postom i isipati pred vaše oči. Ne sjećam se kad sam zadnji put bila budna u ovo doba, a da nije uključivalo učenje, cuganje ili ševu. A možda je samo stvar u memoriji koja me sve slabije služi. Vjerojatno. Da nije, sad bih znala s kim sam večeras/sinoć pričala na stanici, koja je birtija u koju sam zalazila zatvorena, i tko je, pobogu, Kristina.

Došla sam do zaključka da sam ovisna o tipkanju. Volim onaj osjećaj kad se tipka pokorava pod mojim dodirom poput kakve submisivne kujice, a slova se stanu nizati na ekranu.

Perverznjača.

Još ko derište sam obožavala pisaće mašine, i zvuk lupkanja po slovcima. Svaki put kad bi se moja majka zaputila u banku, morala me voditi sa sobom, jer sam znala da je tam hrpa teta s pisaćim mašinama. Imala sam neke planove da se ušuljam među njih i drkam po toj krami, ali ti su planovi imali manjkavosti. U prvom redu čuvara s pištoljem na ulazu. Propade mi i karijera tipkačice. Jebiga.

Dragi je sjebo koljeno prije dva tjedna. Gotovo svaki dan bdijem nad njegovom bolesničkom posteljom. Ovak zvuči ko da je na samrti. Nije. Ne brinite se.

Patim od kronične nejebice.

Razmišljala sam može li se napisati post o ničemu i zaključila da može. Ko klinka sam znala razmišljati o apsolutnom ništavilu. Prilično deprimirajuće misli od kojih bi me vrlo brzo počela boljet glava.

Drugo je pak pitanje može li se napisati post ni o čemu. Ja sam picajzla kaj se tiče tih sranja (očita je nejednakost između pisanja o ničemu i pisanja ni o čemu).

Jesam li uspjela?

Laku noć. Dobro jutro.

| 05:06 | Komentiraj (25) | Print this! | #

utorak, 17.03.2009.

Depres i ja

U zadnje vrijeme sve češće čujem/čitam rogoborenje protiv reklama. S razlogom. Reklame kojima nas bombardiraju uglavnom su sranje nad sranjima (doslovno, ako uzmemo u obzir kakanje kod Karla koje je toliko popularno da je dobilo i svoju grupu na fejsbuku). Ja ću danas hrabro istupiti i riskirati glumljenje mete za gađanje trulim paradajzima i reći da sam naišla na reklamu koja mi se stvarno sviđa. Nova reklama za vip. Ako imalo gledate televiziju, vidjeli ste tu reklamu. Hrpa frikova koja pjeva po cesti. Jebiga, ja previše volim tu pjesmu da bih bila ravnodušna na tu reklamu (iako je pomisao na curu koja šeće po dućanu i pjeva malo spuki, mislim da bih se udaljila od nje vrlo brzo i velikim koracima). Drugim riječima, jebeš reklamu, volim pjesmu i grupu koja ju izvodi.

Počeli smo neslavno, ja sam bila mlada i neiskusna i nisam razumjela neke stvari. Za početak, zašto moja sestra mora slušati tako čudnu glazbu i tako glasno? Inače, imala sam traume od glasne glazbe otkad mi je buraz priredio eksplozivno buđenje (zvučnici na ušima, okretanje kotačića za glasnoću oštro udesno i puštanje nirvane). S vremenom sam ih prestala mrziti, ali nisam to htjela priznati seki. Ajme užasa, da volim isto što i starija mi sestra! U školi su se slušale Spajsgrls, Bekstritbojsi i Tejkdet, a samo moja beskrajno čudna frendica i ja nismo jer nam se nisu sviđali. Zato sam znala praktički cijelu diskografiju nekih čudaka za koje nitko nije čuo. To i nije jako veliki plus kad se pokušavate uklopiti. Danas si mislim da sam bila baš super. Mala alternativka, hehe.
Išla sam tek na drugi njihov koncert ovdje (u vrijeme prvog sam ipak bila još mala), i shvatila da je moguće doživjeti orgazam bez ikakvog fizičkog dodira. Veri najs. Na drugom sam završila pukom slučajnošću (u Ljubljani, odlučeno par dana prije) i za to mogu reći da je bio čisti nepotrebni luksuz. U čijoj sam svakoj sekundi uživala!
Sad me mili dragi pili da sam fensi pičkica jer sam dala 390 kuna za koncert grupe na čija sam već dva koncerta bila. I što se nadam da ću dobiti dvije karte za njihov koncert u Luksemburgu s kojim započinju turneju. Prijeti da će se prijaviti na tu nagradnu igru i prodat karte. Mislim da bih ga kastrirala da to napravi. Enivej. Naslov posta. Moj ih dragi uporno naziva Depres moud jer zna da mi diže tlak (iako, ako se za koncert idete pripremati tako da slušate cijeli dan album za albumom, i nije daleko od istine). Pa eto. Za neupućene, grupa se zove Depeche Mode i 21. svibnja ove godine nastupa u zagrebačkoj Areni. Ono visoko crvenokoso što će skakati negdje u prvim redovima bila bi vaša fizičarka.
Ovo je sa zadnje turneje, čini mi se, live izvedba pjesme koja je inspirirala vašu fizičarku za ovaj nadimak:

| 22:38 | Komentiraj (9) | Print this! | #

nedjelja, 15.03.2009.

anđeo s greškom

Što je to ljubav?

Sad znam da je ljubav kada puna vode
Oprani zubi
I tvoje bose noge
Znam da je ljubav išarala tapete
Zagorila ručak dok je buljila u tv

Sad znam što je ljubav...

Sad znam da je ljubav provalila kroz prozor
Pljuvala s balkona ljudima u kosu
Slušala Pivo
Gutala tablete
Slomila krevet kad je legla na mene

Sad znam što je ljubav...

Vatra.
Pa si mislim, koja budala, pa kolko mu je dugo trebalo da shvati što je to ljubav. A onda sam si malo bolje razmislila i skužila da sam zapravo ja budala. Iskreno, ja ne znam što je to ljubav. Ne u smislu da ne znam voljeti, već u smislu da ne bih znala nekome dati smislen odgovor na to pitanje (puno je smisla ovdje u igrisretan). Pitam se postoji li uopće jedna univerzalna definicija? Naravno, znanost ima neke svoje teorije po tom pitanju. Ukoliko vas zanima to gledište, opet vam reklamiram gugl. Za prvu ruku, a u slučaju da želite vjerodostojne informacije, možda da ipak posjetite najbližu knjižnicu, po mogućnosti, s dobro opremljenim odjelom psihologije (još malo reklama: nova knjižnica na filozofskom).
Ja sam, pak, sklonija vjerovanju da ljubav nije podložna seciranju i temeljitom proučavanju, već da je posve individualna. Nešto ugrađeno u našu bit, nesklono pokazivanju svog lica. Samo obrisi koje vidimo u prolazu. Zapravo primjećujemo simptome, kao kod bolesti. Kad si bolje razmislim, ta mi se definicija čini i najbližom. Kronični gastritis mi se čini najbližim srodnikom. A vi si mislite zakaj.

Ja idem u krpe. Pusa od fizičarke!

| 00:34 | Komentiraj (22) | Print this! | #

petak, 13.03.2009.

Man eater

Sjetih se da dugo od mene niste dobili niti jedan onak baš gnjusno ljigavo buci buci post.
Nebute ni danas.

Neki sam dan na jednom blogu prozvana ženom-kujom (da bar žena mačka) zbog poradi priznanja da sam varala bivšeg. Moram priznati da me to istodobno užasno razbijesnilo i pogodilo, i da sam se osjećala bespomoćno. Možda i jesam kuja, ali nemreš suditi o nekome na temelju jedne rečenice, dakle, praktički ne znaš niti 1 % cijele priče. No, da, dobro, o tom sam pisala već masu puta, pa vas neću opet tlačiti s tim. Al sam počela razmišljati o svojoj burnoj prošlosti lomiteljice muških srdaca. Baš.

Prvi sam se put zatelebala u jednog klinca iz vrtića. Bio je moj imenjak, nije bio zločest ko drugi dečki (a opet dovoljno da bude frajer), i bio mi je baš lijep. Sjećam se da sam bila izvan sebe od sreće kad me izabrao kao partnericu za ples u vrtićkoj priredbi na kraju. Oduševljenje je splasnulo kad se pičkica rasplakala i kad je teta rekla da ne moramo plesati. Tako je propala sigurno sjajna plesačka budućnost koja je bila preda mnom, a i danas boli svaki put kad čujem „Ja posijah repu, žena veli mak“. Otada više nije bio moja ljubav, previše me povrijedio. A išli smo skupa u osnovnu. Kako je Natali Dizdar otpjevala „Zamijenit ću te gorim“, tako sam ja i učinila. Pa se dogodila cijela spika s čokoladicom Letećih medvjedića i zajebavanje cijelog razreda do kraja osnovnjaka. I dalje mi nije jasno zakaj me nitko nije upozorio da činim pogrešku? Oh, oh, no prekasno je sada za kajanje.
Onda sam se zatelebala u lika koji je bio uvjerljivo prestar i prekurvičast za mene, pa me i to držalo neko vrijeme. Fala bogu, onda sam odrasla i shvatila kak sam bila glupa, te da nije sve u lijepom licu. Može bit i ružan, samo nek je dobar u krevetu. SEREM! Ok. Pukla me faza nezaljubljivanja i ugađanja samoj sebi. Nije ta faza bila loša, dapače, meni je bilo super. Samo, kad sad pogledam na sve to, bila je užasno djetinjasta.
Sve dođe na svoje, pa sam se i ja smirila. Zauvijek, nadam se.

Zakaj mi se na početku posta činilo da ima smisla? Jebiga. Sad ne brišem.
Noć'ca!wave

| 22:39 | Komentiraj (16) | Print this! | #

utorak, 10.03.2009.

Jun(a)ci

Prije par godina domaće su televizije otkrile divan format rijaliti šovova, ali neću sad o tome, jer ta je tema obrađena već puno puta. A i nemrem pisati o nečemu što me apsolutno ne zanima. A rijalitiji definitivno spadaju u moju not interested listu. No jedan me rijaliti šou naveo na razmišljanje o ovome kaj hoću podijeliti s vama. Da preciziram, u pitanju je „Farma“ (samo nisam ziher tko se treba brinuti za svu tu stoku).

Daklem, u „Farmi“ se ne natječu obični smrtnici kao vi ili ja,ne, ne, nego jel... „krema“ hrvatskog društva, a i ponešto susjeda. I tako, odjednom nas sa svih strana krenu bombardirati najavama, i fotografijama sudionika. Gledam, i shvatim da ih znam jedva pola, ako i tolko. Dobro, nije baš da pretjerano pratim hrvatsku glazbenu i glumačku scenu, a ni po modnim revijama me se baš ne viđa. No, ajmo o ovima koje znam. Pa gledam, kak su Gotofčevi postali „selebritiji“? Ja sam za njih prvi put čula kad su se tukli, svađali, razvodili i svašta nešto, i to zato kaj su ispadali „bombastični“ naslovi po hrvatskim dnevnim novinama. I da vam pravo kažem, ni dan danas nije mi jasno kak su oni postali poznati. Pogotovo Antiša poduzetnik. Kog vraga poduzima da je poduzetnik?
A takva je situacija i sa masom drugih „selebritija“ (od kojih je također nekih 70% poduzima nešto). Hoće li mi tko objasniti kako je poznata postala Super Silva, osim po ogromnim sisama? Ili Modna Mačketina i Cigo? Kako se postaje stilist? ŠTO je to stilist?

Ali, budimo otvoreni prema svijetu!
Žan Klod Van Dam
Photobucket

Majkl Dudikof
Photobucket

Stiven Segal
Photobucket

Kristofer Lamber
Photobucket

I moja dva osobna favorita:
Dolf Lundgren!
Photobucket
ČAK NORIS!!!
Photobucket
Kako su ove spodobe dosegle svjetsku slavu?

Tolko od mene.
Nisam pametna danas.
Čitamo se.
Pusa od fizičarke.

| 23:45 | Komentiraj (20) | Print this! | #

nedjelja, 08.03.2009.

frikiš

Ja sam frik. Zapravo, mislim da je više fora u tome da to želim biti.

Ko klinka sam se vječno trudila uklopiti u kalupe u kakvima su se „ispekli“ moji školski kolege i kolegice, ali nikad mi to nije polazilo za rukom. Mislim da sam si sudbinu zapečatila već u prvom razredu kad sam na Valentinovo poklonila dečku koji mi se sviđao čokoladicu „Leteći medvjedići“ i nekakav blesavi crtež. Jedina koja je izvela takvo što, nevino derište koje je mislilo da to tak ide. E zajeb, mala... A sad uz to dodajte paničan strah od pasa (kojeg se ni dan danas nisam riješila), i druženje s uvjerljivo najvećom čudakinjom na školi, promiješajte, dodajte jednu žlicu vegete i provjerite što ispadne. Frik. Autsajder. Interesa ko u priči, ali nijedan prihvatljiv ostalima. Bila sam uvjerena da sa mnom nešto ne valja. I šutjela na sve.

Srednja i faks pokazali su se kao sušta suprotnost, barem u smislu lupanja glavom u zid jer nisam proizvod skinut s tvorničke trake. Pogotovo faks koji je oaza za sve vrste neprilagođenih.

No, ono kaj sam htjela reći je da sam oduvijek imala neobične zanimacije. Dok neki briju na odjeću, aute i slična sranja, ja brijem na mostove, tunele i željeznice. Željeznicama me najvećim dijelom zarazio Z. , iako se sjećam da sam još kao mala ludila na miris dizela, zvuk lokomotive koja kreće (nešto iznimno moćno) i romantiku prastarih vagona sa smeđim kožnim sjedalima (naravno, u zagorskom cugu). Za mostove i tunele nemam krivca. Niti objašnjenja zašto ih volim.

Samo mi nije jasno odbijam li nesvjesno voljeti uobičajene stvari jer se bojim običnosti ili to stvarno jesam ja? Zapravo, kad si razmislim, u svakom slučaju, to jesam ja, ali je li to slučajno tako, određeno bogtepitaj čime, ili nesvjesna težnja drugačijem?

Prosvijetlite me!

| 19:17 | Komentiraj (24) | Print this! | #

subota, 07.03.2009.

Znate li onaj filmski klišej kada ljudi ne znaju kako započeti razgovor, ili nemaju apsolutno što reći jedno drugome, pa pričaju o vremenu? Ma ispitujem gluposti, naravno da znate.

Nije da nemam što reći, ali nekako mi se vlastite misli čine nedohvatljivima. Sve je to tu, negdje, ali ja kao slijepac tapkam u mraku, ali i dalje hvatam samo zrak. Najlakše je okriviti drugoga za svoju muku, pa ću i ja tako. Ne, nije more krivo. Vrijeme me ubija.

Oduvijek je moje raspoloženje bilo povezano s vremenom. Sunčan dan savršen je motivator, jedini je problem u tome što on uvijek traje prekratko. Jer toliko toga ima za vidjeti, za učiniti, za doživjeti... A kada je tmurno (kao danas), sve mi je to tlaka. Tijelo kao da je od olova, a misli crne.

A ipak, jesen kao najtužnije godišnje doba volim. Jer tužno i tmurno ne izjednačavam. Tužno je na neki morbidan način lijepo. Meni. Ja sam čudakinja.

| 17:03 | Komentiraj (5) | Print this! | #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Copyright © The devil inside - Design touch by: Tri mudraca





Komentari On/Off

< ožujak, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (2)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Travanj 2013 (2)
Studeni 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (2)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (4)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (8)
Kolovoz 2009 (4)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (8)
Ožujak 2009 (12)
Veljača 2009 (9)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (4)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (4)
Rujan 2008 (3)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga
Bla. Žlabr. Žvrlj. Tup.
Kaj mi se po mozgiću vrti.


usta, ops, prsti moji, hvalite me







the other: Moj kreativni

Photobucket


in case of emergency...pichzzz@gmail.com








Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se