srijeda, 25.02.2009.

beznaslovni

Malo sam smirenija sad, glava se ohladila i čak na situaciju mogu gledati pozitivno. Da, istina, s jedne je strane razdvojenost prilično težak udarac za nas dvoje, a s druge strane...pa, možemo na to gledati kao na novu u nizu naših zajedničkih pustolovina. Ili test izdržljivosti za našu vezu. Ako se održimo, u što svim srcem vjerujem, znat ćemo da je to to, a ako ne opstane...onda nije bilo ni vrijedno spomena. No da...hajdmo na vedrije teme!
Mozgić smišlja zločeste pričice, a prvi dio jedne dobivate danas! Nadam se da ćete uživati!

Pola 5 je, još barem dva sata do svitanja, a ja palim svoju prvu jutarnju cigaretu. Ili posljednju noćašnju, kak se okrene. Kao da je i bitno. Iza mene je još jedna neprospavana noć, suludi izlazak i razmazana šminka. Izbjegavam ogledala u ovakvom stanju. Ne želim se vidjeti sada.
Cigareta mi savršeno sjeda. Uvijek je tako kad sam živčana. Ljudi kažu da su to gluposti, da je stvar autosugestije, u što i vjerujem, ali baš me briga. Uvlačim dim za dimom, guštam u oporom okusu duhana i svih kemikalija s kojima je pomiješan, a ruke mi se smrzavaju od hladnoće. U sebi proklinjem prokleti taksi koji sam pozvala prije 10 minuta, a kojeg i dalje nema na vidiku. Zapravo i ne znam zašto se čudim, obzirom da se nalazim u nekoj selendri usred grada, u labirintu uličica u kojima se ni sam bog ne bi snašao. Ne sjećam se točno kako sam dospjela ovdje. Znam s kim. Iako bih radije da je obrnuto. Sad kad je razina alkohola u mom krvotoku dosegla razinu pri kojoj sam savršeno svjesna svijeta oko sebe, najradije bih se upucala.
Moj je problem u tome što su mi svi, kad sam pijana, jako lijepi, simpatični i super. A onda se otrijeznim. I zaključim da je moje pijano poimanje svijeta prilično točno, ali ne zbog toga kaj su stvarno svi super i prekrasni, nego zato kaj sam ja pijani idiot, koji u tom stanju izgleda kao jeftina ukrajinska kurva.
Po tko zna koji put se pitam što mi je ovo trebalo. Umjesto da me pusti da sama čekam taksi, na čemu sam inzistirala, on me ne pušta na miru. On je lik kojeg sam noćas vidjela prvi put u životu. A obzirom na spiku, definitivno i zadnji put. – zašuti, zašuti, zašuti... – govorim u sebi, ali ne pomaže. Najradije bih ga poslala u 3 rodna mjesta, ali suzdržavam se. Ionak ga moram pretrpjeti još samo par minuta. Za slučaj da se taksi odluči pojaviti u skorije vrijeme. Pokušala sam komunicirati s njim, ali mi previše ide na živce. Filozofira previše, a ja nikad nisam pretjerano voljela filozofe. Ne volim kada ljudi kompliciraju ono što je jednostavno.
– Zašto ti pušiš? – pita me.
–Eto, baš mi paše tako.
– Kak ti nije odvratan okus cigarete? – stvarno mi ide na živce...
– Eto, nije. Uživam u cigareti, inače ne bih pušila.
– Pa većina ljudi počne pušiti zbog društva. Obično im se cigarete gade.
– Većina ne znači svi. Meni se ne gade.
– Ali sigurno si počela jer si to vidjela od nekog drugog.
– Ok, probala sam cigaretu iz čiste znatiželje, svidjela mi se, i nastavila sam pušiti, u čemu je problem?
– Mislim da zavaravaš samu sebe. Pušenje šteti organizmu, organizam slabi... Kako ti se to može sviđati? Zašto ne prestaneš? Ti si ovisnik.
- Dobro, jesam. A ne prestajem zato što ne želim prestati. Jer mi je gušt. Kad ne bude, onda ću prestati. – ne mogu vjerovati da stvarno vodim ovakav razgovor. Još bi tolerirala takvu spiku da ga noćas nisam vidjela kako šmrče. I završila kod njega doma. Ana, glupačo! Želim da se taj prokleti taksi već jednom pojavi...
Napokon! Neki auto s lijepim svjetlećim znakićem na krovu zaustavlja se ispred nas.
– Vi ste zvali taksi? – pita nas. Jok, tvoja mama.
– Da, ja sam ga zvala. – i taksist me živcira. Ali pošto me spašava od idiotske spike, ponašam se pristojno, kao prava dama. Okrećem se prema filozofu.
– Idem ja.
– Ajde...pa čujemo se...
– Da, može... Bok!
– Bok! – napokon ulazim u auto i bježim s mjesta ove tragične nesreće. Smijem se njegovom komentaru. „Čujemo se...“ Baš. Mogao se bar sjetiti neke druge šablone, koja bi zvučala barem mrvicu uvjerljivije. Obzirom da nismo razmijenili brojeve (da me i tražio, ne bih mu ga dala), ovako je ispalo samo blesavo. Ma nije ni bitno. Važno je da je gotovo, da sam sad na toplom, i da polako, ali sigurno idem prema doma.
– Gospodična! Jel to vaša ulica, pitam vas?
– Jebemu! – zaspala sam u taksiju. – Da, to je to! Tu izlazim! Kolko sam vam dužna? – čovjek mi kaže cifru od koje sam skoro pala u nesvjest, ali si mislim da drugo nisam ni mogla očekivati. Naravno, nemrem naći novčanik u torbi. Kopam ko zadnja budala, ruke mi više smetaju no što pomažu, a taksist pizdi. Napokon nalazim novčanik, vadim pare i ostavljam mu par kuna viška. Mogao bi pokazati barem malo zahvalnosti za to, no samo me se pokušava što prije riješiti iz auta.
– Doviđenja! – rekoh i napokon se izvlačim van. Taksist kreće odmah, valjda u strahu da se ne odlučim vratiti u auto. Proklinjem muški rod i krećem prema svojoj zgradi. Ostavio me nekih stotinjak metara dalje od kuće, ali nije mi se dalo prigovarati, pa sad polako šećem. Vučem se ko puž, i nakon nekih 5 minuta napokon se dokopam svog ulaza. Nekako otključavam vrata i ulazim. Hvala bogu pa živim na prvom katu. Da nije tako, vjerojatno bi legla pod stepenice i spavala. Ovako, učinilo mi se da je ipak vrijedno tog napora. Jebeš zgradu bez lifta... Dolazim pred svoja vrata, guram ključ u bravu, vrata se ne žele otvoriti. Lupam, tresem, pizdim. Ne pomaže. Ja sam idiot. Možda da probam s drugim ključem? Vidi, pa uspijeva! Napokon sam u svom stanu. Zaboravljam na politiku s ogledalima i pogledam se. Izgledam ko da sam ispala iz horora. Mrzim cugu. Skidam kaput, bacam ga preko nekog stolca. Pada na pod, al baš me briga. Cipele ostavljam po putu. Sutra ću se pobrinuti za njih. Napokon stižem do sobe. Bacam se na krevet. Odjeća i šminka pričekat će jutro. Zadnja misao prije sna: VIŠE NE PIJEM!

pozdrav od fizičarke!

| 23:11 | Komentiraj (16) | Print this! | #

anketa

Može li funkcionirati veza na daljinu?

osobno,nisam sklona tom vjerovanju...a čini se da je to jedina sudbina moje veze.

| 15:24 | Komentiraj (4) | Print this! | #

nedjelja, 22.02.2009.

zarobljena

Ne znam gdje se nalazim. Znam da nisam ovdje svojevoljno. Ne znam tko me doveo, kako, niti kada. Ali ovdje sam, zarobljena. Soba je pretrpana namještajem, zapravo, sobnim lampama. Nema nijednog stolca. Sve me boli. Nemam gdje sjesti. Sjedam na pod. Nisam sama ovdje. Čovjeka pored sebe ne poznajem, ali znam da smo u istoj gabuli. Vidim mu strah u očima kakav i sama osjećam. Htjela bih ga smiriti, ali ni sama smirena nisam. Prešutno se dogovaramo da ćemo pomoći jedno drugome koliko je u našoj moći.
Buka na hodniku. Netko dolazi! Koraci su sve bliže. Želim se skloniti, no ne mogu se ni pomaknuti. Ne znam kakva me to sila sputava... Vrata se otključavaju. Još samo sekundu, i vidjet ću onog koji me zarobio. Polako se otvaraju...i...pred vratima nije onaj kog sam očekivala. Dolazi nam pomoć... skromna, no ipak pomoć... Kad si očajan, svaka kap nade znači puno. Pokazuje nam prozor. Tek ga sad primjećujem. Ustajem i krećem prema njemu. Ponovo buka na hodniku, no ovaj put nema sumnje. Onaj tko dolazi ne dolazi s dobrim namjerama. Naš prijatelj u nevolji izlazi, zaključava vrata. Primjećen je.
Stojim uz prozor. Spremam se otvoriti ga. Vrata padaju pod udarcem nekog teškog predmeta. Žalim što sam se okrenula. Nije predmet...beživotno tijelo jedine dobrote u ovoj ukletoj kući leži na podu. Glava mu je sva u krvi. Mučno mi je. Osjetim žareću bol u svakom djeliću svog tijela od onog što slijedi. Tako užasan, hladan glas...pogled koji je moguće opisati samo kao neopisivo zlo... Nema više izlaza... To je to...
Odjednom, eksplozija...prozora nestade, samo ogromna rupa... toplina mi se vraća u tijelo. Vani su ljudi. Na prvom sam katu zgrade od crvene opeke...na željezničkom sam kolodvoru. Vlak stoji na stanici, uskoro će krenuti... Crna lokomotiva jedva se vidi od dima. Ovo je prvi put da vidim parnjaču u svom životu. Vuče dva ulaštena crvena vagona. Vučem svog supatnika do ruba, idemo, skočit ćemo, druge nam nema. Ovo nam je jedini spas...
Naš nas okupator ne namjerava pustiti iz svojih kanđa... Još ga samo korak dijeli od nas.
U vlaku smo, spašeni. Nismo skočili, neka nas je sila izmakla u zadnji čas...vidim našeg spasioca...to lice prepoznala bih uvijek...samo smiješak...on će se snaći...odlazimo.

Moja vam je priča nebulozna? Sad zamislite imati posla s tim čitavu noć. Dok vas u zatočeništvu drži Skeletor, pokušava pomoći kućni vilenjak (Dobby), a na kraju vas spasi He-man u liku Dolpha Lundgrena...

@ objašnjenje: Dobby je bio kućni vilenjak obitelji Malfoy kojeg je Harry oslobodio njegovog ropstva. Želite li saznati pobliže o tome, preporučam vam odlazak u najbližu knjižnicu i posudbu knjiga iz serije o Harry Potteru. Ja sam blago rečeno ovisnica o istima. Što je očito. Da...

Pozdrav od fizičarke!

| 22:21 | Komentiraj (9) | Print this! | #

četvrtak, 19.02.2009.

Dobrodošli u kokošinjac

Ja sam kokoš. Činjenica.
Nastojim uvijek biti najbolja u svemu, što je u principu dobro, jer uvijek valja težiti najboljem. Opet, nitko nije talentiran baš za sve. Al ja se trudim biti i to. Ma serem, od sporta sam odustala kad sam imala cca 14 godina, imala sam savršenu razgibanost i apsolutnu nespretnost. Drugim riječima, mogla sam samo tresnuti u zanimljivijoj pozi.
Uglavnom, moram priznati da ne volim spoznati da nisam najbolja u nečemu. I užasno sam ljubomorna na one koji su bolji od mene. Između ostalog, i kaj se pisanja tiče (ajme,što me teško nadmašiti). Dakle, svi vi koji pišete bolje od mene, pokrijte se ušima! Sram vas i stid bilo! (aj dobro, ipak ima još vas koji me čitate, pa mi ostaje nada da ste vi u pravu, tj vaš ukus <– primjetite posljednje trzaje). No dobro, to malo kakim, al oprostit ćete mi. Valjda.

Daklem, neki dan, švrljajući blogovima, naišla sam na neke s nakitom. Tj, s fotkama koje blogerice-dizajnerice stavljaju na net. Dosad sam uživala u zabludi da radim stvarno prekrasan nakit (tj, da sam ga radila, obzirom da sam prije skoro dvije godine nekako zapostavila tu praksu), ali onda sam naišla na njih... Majko mila, stvarno su majstorice! (neću sad nikoga reklamirati, gugl je vaš najbolji prijatelj, pa pitajte njega) Naravno, u meni se rodila strahovita ljutnja (ljubomora, svejedno) zbog spoznaje da je ostalo još puka boljeg od mene. Drugim riječima, vratila sam se izradi nakita. Opet radim po svom, isprobavam nove ideje i zabavljam se. Fala bogu, napokon sam se pokrenula.

Da, još nekaj. Moram priznati da stalna težnja za savršenstvom može jako frustrirati čovjeka. Trudim se biti najbolja cura, prema Njegovim riječima, ide mi, ali meni crv sumnje nikak pa nikak ne da mira. Uhodim njegove bivše po internetskim prostranstvima, što je u najmanju ruku poremećeno. Dobro je bilo dok su one u mojoj glavi bile zli gnomi ili apsolutno praznoglave glupače s lošim navikama. Samo kaj sam ja kopajući došla do užasavajućeg zaključka. One su ljudska bića! Ajme majko...! Još gore, ja se u nekim stvarima s tim bićima mogu poistovjetiti. I sad se trudim biti sve što one nisu bile i promijeniti kod sebe one stvari koje me čine njima sličnima. A takvih je puno. I to je užasno glupo. Jer se zapravo trudim prestati biti ja, pokušavam postati netko drugi. To je besmisleno. Ma jebeš ti bivše, odustajem od toga.
Mislim da sam izgubila nit...a-a, sigurna sam da jesam.

Osjećajte se pozdravljeno!wave

+ za jednog divnog čovjeka koji je prerano napustio moj život...danas bi navršio 37 godina... :(

| 16:59 | Komentiraj (6) | Print this! | #

nedjelja, 15.02.2009.

atipični valentinovski. ili postvalentinovski. kako vam drago.

Čisto prateći moj blog mogli ste zaključiti da sam osoba kojoj su emocije nit vodilja u većini stvari koje radi. Ljubav mi je prilično bitan faktor u životu, i svaki put kad se moja veza nađe u krizi, prilično teško prolazim kroz to. Dajem maksimum od sebe, ali očekujem isto za uzvrat.
Dakle, Valentinovo iliti Dan zaljubljenih. Meni je dan kao i svaki drugi, ali op!...izađem na cestu i nađem se u nekom uvrnutom paralelnom svemiru. Otprilike svako treće muško fura u rukama cvijeće (istina, pokušavajući ga sakriti iza sebe). Dolazim na tramvajsku stanicu, a kad tamo stoji zetovac s buketom ruža. Iznad moje glave izvija se upitnik. U tramvaju gužva, cvijeće je i ovdje nezaobilazno. Iz tramvaja promatram svjetinu. Ima mnogo parova, lako prepoznatljivih. Držanje za ručice ili zagrljaj,kako im drago. Čovjek bi pomislio da je u zrak pušten kakav otrovni plin koji tjera ljude na neobično ponašanje. Nalazim se s dragim na Frankopanskoj.
„ajmo se ne držat za ruke, može?“
„zašto, pobogu?“ – pitam ga začuđeno.
„pa daj ih pogledaj, svi ljigave, ljudi će mislit da i mi slavimo valentinovo!“
„zar ćemo odustati od onog što i inače prakticiramo samo zato što i svi ostali to čine zbog jednog blesavog kvaziblagdana?“
„ma imaš pravo.“
I spojenih ruku krenusmo put SC-a, na ručak. Slijedi šetnjica uz prugu. Obaveze zovu, opraštamo se, pusa i rastanak. To je bilo naše Valentinovo.
Ali Valentinovo za nas nije Dan zaljubljenih. Za nas je to svaki dan u godini.
Pomalo mi je blesava pomisao da ljude taj jedan „zadani“ dan natjera na iskazivanje svoje naklonosti ili ljubavi nekome, a čim prođe, sve se vraća na staro, čarolija se rasprsne. What's the point?
Pa ljudi moji, zar vam netko treba reći da se volite?
bang

| 19:56 | Komentiraj (19) | Print this! | #

petak, 13.02.2009.

hepiend

Znam da niste navikli, ali moram i ja vas koji put iznenaditi. Uslijed krize, ukazala sam se nekoliko puta u vrlo kratkom roku, a sad bi bilo vrijeme da vam dovršim sapunicu.
Nismo prekinuli.
Nazovite me idiotom, što god, ali ja nemam snage odbaciti ga. Koliko god me zna rastužiti,on je jedino biće na kugli zemaljskoj koje me može učiniti i savršeno sretnom. Oboje preburno reagiramo na neke potpuno banalne stvari. Prijateljica mi kaže- vi ste oboje pun kurac zagrizli u to. I sad skačete na sve.
Mislim da je vrijeme da nađemo neku sredinu, jer nas ovo stvarno zna iscrpiti...
Eto...to bi bilo to...
Citiram zajedničku prijateljicu: Ok, svijet se opet vratio u normalu.
pusa od fizičarke!sretan

| 20:00 | Komentiraj (3) | Print this! | #

četvrtak, 12.02.2009.

Ušao si u moj život u vrlo čudnom trenutku. Ne mislim na dan kad smo se upoznali. Ti znaš na što mislim. Nisam ja bila tužna. Moj je ego bio povrijeđen. Mogla bih sad raspredati o tome, ali neću. Danas...samo ti.
Od samog početka uz tebe sam se osjećala sigurno. Svi moji problemi nestajali su dok sam bila kraj tebe. Zračio si nekom pozitivom. Bio si jedini koji me slušao, stvarno slušao. Znala sam da je naša situacija beskrajno komplicirana, ali morala sam probati. Bez obzira na komentare „tipično!“. Ono što ljudi govore, pametni uče na tuđim greškama, a budale na svojima, nikad nisam prihvaćala. Mnogo si puta bio nečija greška. Bila sam spremna na to da budeš i moja. Samo sam se nadala da nećeš biti...
Obožavam žar u tvojim očima dok pričaš o nečemu što voliš, dok planiraš totalne ludosti, ili dok smišljaš neki novi mudri patent. Obožavam dok se smiješ kao malo dijete. Ni sama ne znam koliko sam puta zastala gledajući te i misleći...pa on je moj...ovo divno biće je moje...
Znam da nisam savršena, daleko od toga. Samo sam se trudila biti ti najbolja moguća. Znam da sam puno puta pretjerala s ljutnjom, ljubomorom i sličnim užasima, ali nadala sam se da ćemo sve moći prebroditi. Ja ne znam što se dogodilo one noći. Ne znam zašto nakon toga više nisi isti. Ne znam zašto nakon toga samo čekaš priliku da me napadneš. Ne znam i ne želim znati.
Sramim se ovog što ću sada reći...ali oprostila bih ti i nevjeru, samo da ostaneš tu kraj mene... Pa makar te morala i dijeliti s nekim. To je jadno...prejadno.
Najgora mi je pomisao da mi je jedinu priliku za sreću uništio kreten prema kojem nikada nisam ništa osjećala. Zašto ga nisi mogao prestati spominjati? Vjeruj mi, da si u životu osjetio barem desetinu boli koju bi mi prouzročio svakim spomenom tog prokletog imena, ne bi to nikada više napravio. Ja taj užas ne mogu više podnositi. Da mi nije toliko stalo do najbližih mi, nestala bih sa lica zemlje. Ne mogu im to učiniti.
I samo još nešto. Unatoč svemu...ti si me činio najsretnijom ikada. Unatoč svemu...znaj da će jedno srce uvijek kucati za tebe...bubice malena...

| 12:41 | Komentiraj (1) | Print this! | #

srijeda, 11.02.2009.

jebemti prokletog ivana

IVAN, IVAN, IVAN!!!!
Svaki put kad nema argumentirani odgovor u nekoj raspravi, ili svađi, moj dečko mi spominje bivšeg. Sorry kaj nisam ivan, on bi ovo...sorry kaj nisam ivan, on bi ono.... u pičku materinu s jebenim ivanom, ne volim njega, nisam ga voljela, varala sam ga. ne želim da budeš jebeni ivan. ali ako ti toliko žudiš biti on, onda budi. moj bivši.

jebački me boli i očajna sam, ali ne ide više. ne mogu dalje to trpiti. znam da će mi trebati dugo, vjerojatno nikad niti neću prežaliti ovo, ali ne mogu. ne mogu. ne mogu. znate li kako je kad vas ubija netko kog volite više od ičega na svijetu?

| 22:13 | Komentiraj (3) | Print this! | #

niste me se riješili =)

Čuda se događaju-ukazala sam se! Obzirom na činjenicu da jedva držim oči otvorene, i da žudim za svojim krevetom, danas ću ukratko spomenuti što me iživciralo u zadnjih par tjedana. Znam, znam, opet samo kmečim... Ma preživjet ćete još ovaj put! Daklem...

Fucks. Zadnji tjedan predavanja imali smo kolokvij. Obzirom da me to gradivo stvarno zanima, nisam imala frke s učenjem, pa sam čak i neuobičajeno mirna došla na faks. Inače se užasno gužvamo u uvjerljivo premaloj predavaoni, pa da bi se izbjeglo masovno prepisivanje i slični mutni poslovi, pisanje kolokvija organizirano je u dvije grupe. Ja u drugoj, fala bogu, pa sam mogla spavati barem tih sat vremena duže. Malkice sam uranila, pa me zaskočio neki lik koji je pisao kolokvij u prvoj grupi, s pitanjem kužim li ja zadatke vezane uz gradivo. Pošto sam zmajski naučila, rekoh da da. Odjednom čovjek izvadi neke lijeve papire, ja gledam zbunjeno i ne kužim o čemu je riječ. Ispostavi se da je u pitanju zadaća koju treba predati u uredovnicu u roku od neka 2 sata. Čovjeku se žurilo, pa nisam stigla pošteno se raspitati. Pošto mi se nije dalo solo čekati ispred predavaone, izašla sam prošetati se malo oko faksa. Vratila sam se par minuta prije dogovorenog termina, a moja grupa je već pisala kolokvij (čisti bezobrazluk, jer nisu svi mogli pisati jednako dugo). Napisala sam kaj sam trebala vrlo brzo, pa sam izašla van čekati dok netko drugi izađe da ga zaskočim za zadaću. Prvi je izašao jedan kolega s godine. Rekao je da su oni tu zadaću predali još prošli puta. Spomenula sam da ja nemam pojma o tome, pošto me na zadnja 2 predavanja nije bilo zbog bolesti (tj. na jednom sam bila 15 minuta, ali me uhvatio užasan napadaj kašlja, pa sam izletila van). Odgovor? „Pa često ste, vi kolegice, u zadnje vrijeme bolesni“. Moram priznati da me prilično zasmetao njegov komentar, obzirom da stvarno i jesam bila bolesna. Uglavnom, nisam dobila nikakav prihvatljiv odgovor na pitanja o zadaći. Poslije sam pitala još jednu kolegicu koja mi nije znala pomoći, nego mi je rekla da potražim profesoricu. Ali, cijenjena je profesorica već otišla, pa je ta opcija propala. Par dana kasnije, dolaze rezultati kolokvija. Prema očekivanju, rasturila sam. Eh, ali pošto nešto mora poći po zlu, dobila sam odmah udarac ravno u facu. Profesorica mi prokomentira da moram ponovno upisati kolegij, jer nisam predala zadaću. Zašto? Cijenjeni kolega dupelizac se pojavio pred profesoricom sa izjavom da je on mene upozorio na zadaću, a da sam se ja oglušila na ta njegova dobronamjerna upozorenja. Prema njegovoj priči, ispalo je da sam bila pravovremeno obavještena o zadaći, ali da sam iz čiste obijesti ili tko zna čega, odlučila ne predati je. Čisti idiotizam! Zašto bih, pobogu, radila samoj sebi na štetu? Obzirom da je moja riječ protiv njegove, popravka nema, ali ako ništa drugo, barem ću iduće godine imati jednake uvjete kao i ostali. Tješi me da je moja savjest čista. Ovu peticu u indeksu sam stvarno zaslužila. Jebiga.

T-com, ili, kako bi ih moje najdraže nazvalo, peder kom. Kao i većina ostalih, imam internet preko peder koma. Naravno, korisnicima sve najgore, pa je adapter za modem relativno brzo otišo u tri rodna mjesta. Misleći, adapter ko adapter, krenula sam u potragu po gradu. Prošla sam više od 10 dućana s tehničkom opremom, nigdje takvog adaptera kakvog ja tražim. U nekom među zadnjim dućanima prodavač me upozorio da ću vjerojatno jako teško naći to što tražim, a u zadnjem u koji sam ušla, čovjek je isti čas prepoznao o čemu se radi, i rekao da im dosta često dolaze ljudi s istim problemom. Rekao je da takvih adaptera nema u prodaji koliko on zna, te da bi se trebala obratiti t-comu koji ih daje u svojim paketima, te valjda imaju opciju kupnje novog adaptera. Naivci... brat se odšetao do najbližeg centra, gdje mu je gospodična rekla sljedeće- adapter dolazi isključivo s modemom, pa bi trebalo uzeti novi modem ako želimo na net. A najbolje tek dolazi... Cijena modema- 700 i kusur kuna, obzirom da im se nismo obratili odmah pri produženju ugovora (prilikom čega smo od njih dobili, tj „kupili“ i žnj fotoaparat), ili opcija uzimanja maxtevea, gdje bi nas novi modem došao „samo“ 200 kuna. Brat, naravno,nije htio ni čuti za takvo što, ispitivao ju je isključivo za adapter, kome da se obrati i slično, dok se gospodična i dalje nije micala s maxtevea. Strašno! Fala bogu, na kraju smo adapter nabavili od frenda koji je imao viška, ali pao je dogovor da odmah po isteku ugovora odjebavamo peder kom za vjeke vjekova...

Kronični umor. Muči me već mjesecima i ide mi na živce. Točkica.
To je to za danas, do skorog tipkanja, pozdravlja vas vaša mala fizičarka!
wave

| 00:40 | Komentiraj (1) | Print this! | #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Copyright © The devil inside - Design touch by: Tri mudraca





Komentari On/Off

< veljača, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (2)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Travanj 2013 (2)
Studeni 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (2)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (4)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (8)
Kolovoz 2009 (4)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (8)
Ožujak 2009 (12)
Veljača 2009 (9)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (4)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (4)
Rujan 2008 (3)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga
Bla. Žlabr. Žvrlj. Tup.
Kaj mi se po mozgiću vrti.


usta, ops, prsti moji, hvalite me







the other: Moj kreativni

Photobucket


in case of emergency...pichzzz@gmail.com








Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se