The devil inside

Pišem malo sa zakašnjenjem, ali oprostit ćete mi. Post je originalno trebao biti objavljen 1. prosinca. Danas...sasvim osobno.



Početak je bio eksplozivan. Ja sam bila usred loše veze, pila sam, a onda sam završila kod njega doma na druženju s ekipicom. Najgori mogući izbor, obzirom da me beskrajno privlačio, i da je napetost rasla mjesecima. Ishod je bio očekivan. Možda smo se i mogli boriti protiv nagona, ali nismo. Sad je ionako prekasno za razmišljanje što bi bilo kad bi bilo. Osim toga, stvari su mogle otići u posve drugom smjeru da ja nisam radila što sam radila, a on ono što je već radio. Varala sam, svjesno, iako najdublje prezirem prevaru. Ali mi nije ni najmanje žao. Mogla sam pustiti najdivnije biće da ode, ali sam ostala. I briga me za osude.



Za naš početak ne uzimam službeni datum jer je to bila samo potvrda onog što se moralo dogoditi. 16. siječnja. U dvanaestici,dok me pratio doma. JA sam bila ta koja je pitala. Znala sam da ga moram izgubiti ili ga dobiti samo za sebe. MOJE.



Nisam mogla ni zamisliti da bi mogla postati toliko ovisna o nekome da mi prosječno 12 sati dnevno s njim bude premalo. Sad ne moram zamišljati.
Njegov teren u Osijeku me ubijao, bio mi je daleko, trebala sam samo njegov zagrljaj, a tako sam ga rijetko mogla dobiti. Sa svakodnevnog viđanja, na jednom tjedno...užas.
Ljeto koje smo proveli zajedno, bilo mi je najljepše u životu. Avantura koju obožavam prepričavati, jer ljudi uglavnom zinu. (a volim kad me gledaju sa divljenjem, jbg...ili samo onim pogledom-ova je pukla... )
Vraćanje u Zagreb je bilo čudno. Stojimo na tramvajskoj stanici i rastajemo se. 3 tjedna, 24 sata dnevno. Napokon sam shvatila poantu stiha :“24 sata dnevno s tobom je bilo premalo...“
U zadnje vrijeme ima dosta trzavica. On je pod stresom zbog diplomskog, jer ga piše već mjesecima, a od mentora nema apsolutno nikakve pomoći, a ja imam hrpu svojih problema. Doma, na faksu... Prilično se često svađamo. Ali, napredak se vidi, čak se i kontroliramo dosta u zadnje vrijeme. Preovisni smo jedno o drugom da bi nas to moglo poljuljati.
On je čovjek kojeg volim više od ičega, ikoga, ikada. Vjerujem da srodne duše postoje. Ja sam svoju našla.



Godinu dana, ljubavi.
Samo maleni dio onog pred nama.
Najviše na svijetu...ne zaboravi to!

Dragi moji blogeri, pusu vam šalje vaša fizičarka!