The devil inside

Baš sam neki dan razmišljala. Ok, kad to ovak kažem, ispada da je to užasno rijetka pojava. Al da. Razmišljala sam.
Ljudi su beskrajno komplicirana bića. Koliko njih je stvarno, 100% iskreno? Susrela sam se sa svakakvim ljudima, i kad si razmislim, malo je onih koji su stvarno, savršeno iskreni. I prema sebi i prema drugima. Obično su u pitanju male gluposti, mazanje očiju, opravdavanje vlastitih pogrešaka. Nije rijetkost da osoba na kraju i sama povjeruje u svoju šuplju priču. A što ima od toga? Možeš nekoga smuljati jednom, dvaput. Ne možeš cijeli život održavati savršenu sliku o sebi u tuđim očima. Kad tad popustiš. Ljudi smo, nismo roboti. Griješimo, nismo savršeni.

Al to nije ono o čemu sam krenula pričati, bio je to samo pomalo zbunjujući uvod u cijelu spiku. U ovo novije doba život bez kompjutera postao je gotovo pa nezamisliv. Uz jutarnju kavicu više ne idu nužno novine, kod mene to funkcionira tako da šalica ima svoje mjesto s lijeve strane laptopa, tako da lijevom rukom mogu posegnuti za kavicom, a desnom upravljam mišem koji mi otvara ta divna internetska prostranstva. Ok, opet se odmičem od teme (nekim ljudima stvarno ne bi trebalo dati slobodu govora).
Eniveeeej, da prijeđem na stvar, ono o čemu sam htjela pisati, moj je cyber život. Tko sam ja u stvarnom svijetu, a tko sam kada sjednem ispred ekrana i počnem tipkati?
Svi mi, dragi moji blogeri (i šira populacijo što me čita - ako uopće postojite) imamo neku vrstu paralelnog svemira koji nam služi kao utočište kada trebamo pobjeć od stvarnosti. U tom svemiru mi prestajemo biti mi. Ili tek počinjemo? Ovisi od osobe do osobe.
Čitam dosta blogova, zapravo, općenito kontaktiram s puno ekipe što sa fejsbuka, što sa chata. Smatram to dobrim načinom za upoznavanje puno različitih tipova ljudi (a ja poprilično volim ljudski rod, kolko god glup i iskvaren se zna pokazati). Pritom sam primjetila kod nekih ljudi da ponekad zaborave na nešto što su rekli (a ja ko vještičetina pamtim detalje, užasna sam picajzla kaj se nekih stvari tiče), i pobiju sami svoje izjave. Ne razumijem, na internetu si, većinom je ionako riječ o anonimusima, i ti si jedan od njih, odakle sada potreba stvaranja savršene slike o sebi, iako si i sam svjestan da si daleko od savršenstva? Koliko sam primjetila, blog je većini ispušni ventil, bilo da je riječ o pričicama, pjesmama ili kronikama vlastitog života. Što se prve dvije crtice tiče, bujna mašta je poželjna osobina. Ali ovo treće ne kužim, ni da se na trepavice postavim. Ljudi su svjesni tvog nesavršenstva, i prihvatit će te takvog kakav jesi. Jebeš one koji te takvog nesavršenog neće prihvatiti. Pitam se što oni vide kada se pogledaju u ogledalo?

Što se cijele te online spike tiče, najdraži mi je chat. Volim izravan kontakt s ljudima. Oči u oči mi je najdraži oblik, ali ovo je dobar surogat u trenucima kad je prekasno za izlazak, za telefoniranje, ili kada jednostavno nisi spreman na suočavanje sa svijetom (kad me opali depresija). Volim sebe lagati da smo svi isti gore. Vjerujem da većina i je, da se ljudi osjećaju dovoljno zaštićeno da bi bili iskreni, ali isto tako znam da ima i onakvih iznimaka kakve sam maloprije spomenula.

Sad bi bilo vrijeme da odgovorim na pitanje koje sam sama sebi postavila- tko sam ja u stvarnom svijetu, a u što se pretvaram pred ekranom?
Razočaranje. Nema Dr.Jekyll & Mr Hyde. Postoje Ivana i Lips of tragedy. Blizanke. Ivana je prilično mirna, barem se takvom čini na prvi pogled. Samo prijateljima dopušta da joj se približe. Ne voli kada se netko silom pokušava probiti do nje. Kada je spremna, otvorit će se ljudima, ali kao kornjača se povlači dublje u svoj oklop kada je pokušavate izvući silom. Ponekad ju uhvate neka depresivna raspoloženja, što zbog razočaranja u druge, što u sebe, ali generalno gledajući, sama za sebe će reći da je klasa optimist. A čula je to i od drugih.
A tko je Lips of tragedy? Neobična spodoba koja se ukazuje u ženskoj sobi iskonovog chata, iako preferira muškarce. Zapravo, samo svog. Voli neobične ljude jer je i sama takva.
Ima u najmanju ruku neuobičajen pogled na svijet. S jedne strane, izrazito poštuje tradiciju, s druge ima neke revolucionarne ideje(koje žive samo u njenoj glavi). Ima strahovitu potrebu svima se sviđati (iako je to realno neostvarivo), a isto tako se ne libi udariti ravno u glavu iskrenošću. Svi ju znaju. S njom nema sredine- vole ju ili ju mrze. Uglavnom ovo prvo. Iz nepoznatih razloga.
A zašto taj nick? Možda zbog stvari kojih se stidi, a koje su nekada prešle preko njenih usta? Tragične usne jer ne mogu povući izrečeno?
Jok. Razočaranje. Depeche Mode. Halo. Violator. Jedna od mojih ljubavi.

...bring your chains
your lips of tragedy
and fall into my arms...

A i vi ste. Na potpuno aseksualan način.

Puno vas pozdravlja vaša mala fizičarka!

Evo mene opet!
S jedne strane, priču o turneji Jadranom već sam započela, a smatram da ono što se jednom počne, valja i završiti. S druge pak strane, nitko osim milog mi dragog i mene ne može ni približno zamisliti kako smo se mi osjećali proživljavajući sve to. A uz silan trud, ne mogu vam to projicirati. Kako bi vuk bio sit, a sve ovce na broju, pokušat ću nastavak maksimalno sažeti.

Iz Tribunja se zaputismo putem Splita. Grad s masom znamenitosti, nepravedno zakinut s moje strane, jer svaki put mi bude samo usputna stanica (pa vidim samo kolodvor). Ove godine, čak sam i vidjela ponešto, sveukupno smo proveli u njemu 5 dana, ali jedan možemo i izbaciti (cjelodnevna rehabilitacija nakon treš večeri u O'Hari). Slijedilo je par dana boravka u gradu gusara, Omišu, gdje smo napokon predahnuli. I kupali se u Cetini na Radmanovim mlinicama. I smrzli se ko biiiiiiiiip. Najjužnija destinacija ovog ljeta bio nam je Dubrovnik, a putovanje do njega...pa...najposebnije, definitivno. Prvo nakon sat vremena s dva neandertalca do Makarske (uz slušanje premudre spike), nakon 3 sata dobili smo prijevoz do granice, a tamo tulum... Imali smo savršeno mjesto za stop, ali sve što je lijepo, kratko traje, pa smo bili udaljeni s istog vrlo brzo. Unatoč urednom prelasku granice minutu prije, granični policajac odlučio je zakomplicirati nam putovanje do kraja. Kao prvo, odvuko nas na granicu, postavio posebnog čuvara samo za nas dvoje (policajac od cca 1,60, dok smo dragi i ja 1,85 i 1,81). Nakon toga krenuo je u potragu za opojnim sredstvima, iako smo ko papige konstantno ponavljali da ne posjedujemo ista. A kao šećer na kraju, dobili smo izgon s granice i velikodušno dopuštenje stopiranja dalje. S druge strane mosta, na magistrali, u mrklom mraku i manijacima koji voze prebrzo... Pa ti poštuj murju, kad ti se kurče samo zato što mogu...
Samo zahvaljujući neobjašnjivoj sreći, dokopali smo se Dubrovnika te iste večeri. Grad je prekrasan (što možete vidjeti tek u 6 ujutro kad je potpun prazan), ali neprospavane noći i otkinuti dio malog prsta zbog kojeg sam završila na hitnoj bili su razlozi za početak privođenja naše avanture kraju. (vrlo mudro sročena rečenica, zar ne?)
Redom, povratak se odvijao preko Omiša, Splita, Pakoštana (pukom slučajnošću), Raba, Crikvenice, Bribira.
I dalje mi nije najjasnije odakle nam toliko sreće s autostopom. Jedina crna rupa na našem putu bila je Splitsko-dalmatinska županija. Samo tamo ljudi ne žele stati stoperima, i moram priznati da mi i nije baš najjasnije... (na povratku smo krenuli iz Splita u 12:30 popodne, a u 20:30 navečer stajali smo još uvijek na stopu iznad Trogira, s tim da smo dio puta do Solina prošli autobusom...a u pol 9 nam je stao kamiondžija, i to Zagrepčanin koji je išao samo do Pakoštana, pa zato kažem-pukom slučajnošću...)
Znam, znam, nadrobila sam hrpetinu toga...al nekak je teško stati kad se zalaufaš.
Da vas utješim, potrudit ću se da idući post bude odurno, gotovo nepodnošljivo ljigav. Tek ravnoteže radi. A možda i da si dam malo oduška

Kako bilo da bilo, vrijeme je da vas pozdravim i bacim se još malo na učenje.
Puse vam šalje vaša fizičarka!

Često se sjetim tog početka. Tko bi normalan (a zapravo, i tko bi lud) rekao da će divne atribute kojima smo se častili te večeri vrlo brzo zamijeniti nježno šaputanje na jastuku? Ko da je jučer bilo...

Bilo je teško priznati i tebi i sebi da nisam ravnodušna. Bio si zabranjeno voće, isto kao što sam i ja bila za tebe, ali nije li baš ono najslađe...?

Kad sumiram zadnjih nekoliko mjeseci, ni sama ne mogu povjerovati koliko mi se život promijenio. Znaš da sam dotakla samo dno. Da je trebalo smoći snage i vratiti se na tračnice (). I da mi to ne bi uspjelo da nisam imala dovoljno dobar motiv. A mislim da i ti i ja znamo što je to bilo. Tj, tko. Danas mi je teško povjerovati da stvarno imam ovo što imam. Ti si moja najveća dragocjenost.
Često te gledam s divljenjem, kao da te vidim prvi put. Mislim na to koliko te zapravo malo poznajem, iako znam više od bilo koga. Znam kako mirišeš, znam kako dišeš, savršeno poznajem ritam tvog srca... A ipak ima još toliko toga za otkriti. Ponekad mi je teško vjerovati da si stvarno moj, pa ćeš mi morati oprostiti što te toliko često davim svojim pozivima, svojim zagrljajima, svojim poljupcima... Mislim da ćeš preživjeti...teškom mukom.

Vjerojatno bi vječno mogla pričati o tebi (što i drugi primjećuju, khm...), tako da ću skratiti priču.
Jednostavno...hvala ti što si tu. I što si moj.

Volim te najviše na svijetu, i više od toga, i puno puno puno i sve to na entu!!!

Khm, da. Ispričavam se, ekipa, nastavak morskih bedastoća stiže uskoro. Bute mi oprostili kaj sam si uzela za pravo malo ljigaviti? Ma bute...

Pusi vas sve mala zatelebana fizičarka!