|
Evo mene opet!
S jedne strane, priču o turneji Jadranom već sam započela, a smatram da ono što se jednom počne, valja i završiti. S druge pak strane, nitko osim milog mi dragog i mene ne može ni približno zamisliti kako smo se mi osjećali proživljavajući sve to. A uz silan trud, ne mogu vam to projicirati. Kako bi vuk bio sit, a sve ovce na broju, pokušat ću nastavak maksimalno sažeti.
Iz Tribunja se zaputismo putem Splita. Grad s masom znamenitosti, nepravedno zakinut s moje strane, jer svaki put mi bude samo usputna stanica (pa vidim samo kolodvor). Ove godine, čak sam i vidjela ponešto, sveukupno smo proveli u njemu 5 dana, ali jedan možemo i izbaciti (cjelodnevna rehabilitacija nakon treš večeri u O'Hari). Slijedilo je par dana boravka u gradu gusara, Omišu, gdje smo napokon predahnuli. I kupali se u Cetini na Radmanovim mlinicama. I smrzli se ko biiiiiiiiip. Najjužnija destinacija ovog ljeta bio nam je Dubrovnik, a putovanje do njega...pa...najposebnije, definitivno. Prvo nakon sat vremena s dva neandertalca do Makarske (uz slušanje premudre spike), nakon 3 sata dobili smo prijevoz do granice, a tamo tulum... Imali smo savršeno mjesto za stop, ali sve što je lijepo, kratko traje, pa smo bili udaljeni s istog vrlo brzo. Unatoč urednom prelasku granice minutu prije, granični policajac odlučio je zakomplicirati nam putovanje do kraja. Kao prvo, odvuko nas na granicu, postavio posebnog čuvara samo za nas dvoje (policajac od cca 1,60, dok smo dragi i ja 1,85 i 1,81). Nakon toga krenuo je u potragu za opojnim sredstvima, iako smo ko papige konstantno ponavljali da ne posjedujemo ista. A kao šećer na kraju, dobili smo izgon s granice i velikodušno dopuštenje stopiranja dalje. S druge strane mosta, na magistrali, u mrklom mraku i manijacima koji voze prebrzo... Pa ti poštuj murju, kad ti se kurče samo zato što mogu...
Samo zahvaljujući neobjašnjivoj sreći, dokopali smo se Dubrovnika te iste večeri. Grad je prekrasan (što možete vidjeti tek u 6 ujutro kad je potpun prazan), ali neprospavane noći i otkinuti dio malog prsta zbog kojeg sam završila na hitnoj bili su razlozi za početak privođenja naše avanture kraju. (vrlo mudro sročena rečenica, zar ne?)
Redom, povratak se odvijao preko Omiša, Splita, Pakoštana (pukom slučajnošću), Raba, Crikvenice, Bribira.
I dalje mi nije najjasnije odakle nam toliko sreće s autostopom. Jedina crna rupa na našem putu bila je Splitsko-dalmatinska županija. Samo tamo ljudi ne žele stati stoperima, i moram priznati da mi i nije baš najjasnije... (na povratku smo krenuli iz Splita u 12:30 popodne, a u 20:30 navečer stajali smo još uvijek na stopu iznad Trogira, s tim da smo dio puta do Solina prošli autobusom...a u pol 9 nam je stao kamiondžija, i to Zagrepčanin koji je išao samo do Pakoštana, pa zato kažem-pukom slučajnošću...)
Znam, znam, nadrobila sam hrpetinu toga...al nekak je teško stati kad se zalaufaš.
Da vas utješim, potrudit ću se da idući post bude odurno, gotovo nepodnošljivo ljigav. Tek ravnoteže radi. A možda i da si dam malo oduška 
Kako bilo da bilo, vrijeme je da vas pozdravim i bacim se još malo na učenje.
Puse vam šalje vaša fizičarka! 
|
